Cazinski ustanak je podmetnut od strane jugoslavenske Ozne! Zapovjednik Bune je bio komunist i prvoborac od Slunja Milan Božić-Plašćanin, a njegov zamjenik Ale Čović…..Bosanska Krajina je bila jedno od najnaseljenijih područja u Bosni, zbog velikog priliva muslimanskog stanovništva iz Like. Naime, muslimani Like, Krbave i Ravnih Kotara su bili proganjani od strane Katoličke crkve, pod vodstvom Luke Imširovića koji je onomad postavio križ na jednoj strani i sablju na drugoj, pa – birajte…! Tako su mnogi izbjegli u Bosansku Krajinu a neki u Tursku…..Svi koji su bili u kući Medukića dobili su visoke zatvorske kazne i robijanje. Neki ugledni ljudi koji nisu bili na sastanku također su ubijeni. Među njima je bio i moj stric Suljaga Bukovac Sulejmanagić i njegov sin Sulejman…..Jedan od glavnih doušnika koji je tovario ljude i mnoge nevine poslao u dugogodišnje zatvore od kojih je veliki broj osuđen na smrt, značajan broj poubijan i čak im nije bio dozvoljen ukop po islamskim propisima (dženaza) bio je Sulejman Turjankić, s Pećkih brda u blizini Liskovca.….Cazinska buna je sve do ranih 90-tih bila tabu tema u bivšoj Jugoslaviji. Naime, prvo javno kazivanje o događajima u Cazinskoj krajini se desilo 1991. godine kada je prvo izdanje knjige “Cazinska buna 1950.”, moje nekadašnje sugrađanke, slovenačke historičarke prof. dr. Vere Kržišnik Bukić, ugledalo svjestlo dana. Prije dvije godine pojavilo se i drugo, izmijenjeno izdanje knjige spomenute autorice pod naslovom “Cazinska buna 1950 – Od istine ka pravdi”.Također, svoj veliki obol rasvjetljavanju događaja u Cazinskoj krajini s početka maja 1950. dao je i Ahmet Čović, sin strijeljanog zamjenika komandanta Bune Ale Čovića, svojom knjigom “Izmišljeni neprijatelj”. Obje posljednje dvije spomenute knjige sam imao priliku pročitati, a s autoricom prve sam prije koju godinu imao intervju, naročito na tu temu. Međutim, putu traganja za istinom i autentičnim kazivanjima, posebno o nekim događajima koji su decenijama bili zabranjena tema i obavijeni velom šutnje i tajne, nikad kraja. Stoga sam odlučio da baš o toj buni porazgovaram i sa čovjekom koji mi je, iako u svojoj 86. godini života, ali još bistrog uma te s puno krajiške energije, htijenja, pravdoljubivosti i istinoljubivosti, ispričao neke veoma znakovite detalje kojima je bio svjedok i sudionik, ili su njemu ispričali svjedoci događaja, ne samo u njegovom zavičaju u okolici Cazina, nego i u gradu u kojem je pisan scenarj za podmetanje krvave Cazinske bune.
Ko je, zapravo, napisao scenario za Cazinsku bunu te ko su bili njeni čelni ljudi?
SULEJMANAGIĆ:Cazinski ustanak je podmetnut od strane jugoslavenske Ozne! Zapovjednik Bune je bio komunist i prvoborac od Slunja Milan Božić-Plašćanin, a njegov zamjenik Ale Čović. Jedan od vodećih ljudi bio je i Alaga Jušić, stričević Bajragin, kojeg ću spomenuti kasnije u ovom razgovoru. Alagu je kasnije ubio izvjesni Mehurin (nadimak) iz Vrnograča, kako bi se dodvorio komunistima zbog svoje ustaške prošlosti. Jedan od prvih inicijatora Bune u cazinskom i velikokladuškom kraju bio je Mile Devronja, pravoslavac od Slunja. U Buni su sudjelovani i sinovi Milana Božića Nikola i Stevo.Međutim, trebam podvući da je zapovjednik Bune – Milan Božić, bio je, zapravo, žrtveno jare.
Kada i kako si Ti bio upozoren da se u Cazinskoj Krajini, odnosno u Tvome užem zavičaju, tako nešto sprema?
SULEJMANAGIĆ: Godinama sam razmišljao o ovoj buni, jer sam prije nego se dogodila, bio obaviješten o tome. U stvari, moj stariji brat, rahmetli Hasan, je volio putovati, tako da je jednom došao u Beograd, gdje sam pohađao posljednji razred Srednje geodetske škole – Kartografski odsjek (školska 1949/50 godina). Čim smo se sreli na željezničkoj stanici, odmah smo otišli u obližnji park kako bi razgovarali u najvećoj tajnosti. Hasan mi je rekao: “Brate Sulejmane, došao sam mahsuz ovdje u Beograd da tebe i Ferida A. Jušića (naš bliži rođak koji je tada završavao zidarski zanat u Pančevu ) obavijestim da se sprema pobuna u Krajini, te da već neke vojne tenkovske jedinice iz Banja Luke spremne čekaju trenutak za akciju.” Pitam Hasana zašto bi se podizala tako ozbiljana i riskantna pobuna? On odgovora:.. “Dragi brate, narod je jako nesretan i ogorčen. Kada nije uspjelo oduzimanje zemlje od seljaka i uspostava kooperativnih zemljoradničkih zadruga, uslijedili su teški otkupi za zemljoradnički narod. Recimo, ljudi koji nejmaju ni kokoši moraju da donesu jaja, ili oni koji nisu imali kravu, morali su donijeti maslo, a čak su oduzimali krave s pluga od seljaka pri oranju da bi komunističke ulizice, poput Mahmuta Zulića Adže i slični njemu, zadovoljili svoje pretpostavljene zulumćare …. “
Kakva je bila situacija sa naseljenosti stanovništva na tom području?
SULEJMANAGIĆ:Bosanska Krajina je bila jedno od najnaseljenijih područja u Bosni, zbog velikog priliva muslimanskog stanovništva iz Like. Naime, muslimani Like, Krbave i Ravnih Kotara su bili proganjani od strane Katoličke crkve, pod vodstvom Luke Imširovića koji je onomad postavio križ na jednoj strani i sablju na drugoj, pa – birajte…! Tako su mnogi izbjegli u Bosansku Krajinu a neki u Tursku.
I, kako je živjela većina stanovništva Krajine?
SULEJMANAGIĆ:Nažalost, Bosanska Krajina je brdovita i zemlja joj je oskudna mineralima te sasvim nepogodna za poljoprivredno obrađivanje i agrikulturu. Međutim, uz sve te neugodnosti s kojima su se ljudi u Krajini stoljećima susretali, oni su bili osuđeni na obrađivanje takve zemlje te da žive u teškom siromaštvu, a od političkih vrhova iz Travnika, kasnije iz Sarajeva, sasvim zapostavljeni. Sjećam se da je u moje vrijeme bilo toliko siromašnog naroda da je bilo mojih komšija-seljaka koji su imali samo jedan obrok dnevno, od januara do maja ili juna, kada prispije zob ili ječam za žeti.
Dobro, i kako je dalje tekla Hasanova znakovita posjeta Beogradu?
SULEJMANAGIĆ:Nakon našeg susreta u parku, gdje smo Hasan i ja smo razgovarali, ja sam predložio da zajednički odemo u bolnicu i posjetimo moga dobrog prijatelja Nikolu-Kolju Stabnikoff -a, koji je prethodno imao operaciju na očima zbog problema sa strabizmom ili, kao što se to kod nas kaže, imao je zrikave oči. Kolja je bio Rus i student treće godine geologije na Beogradskom univerzitetu. Kad smo ušli u sobu gdje je ležao Kolja i srećom bio je sam u njoj, srdačno smo se pozdravili s njim. Kolja je znao Hasana i od ranije, pa sam mu odmah mogao reći svrhu Hasanove posjete Beogradu. Kolja nas je pažljivo saslušao i dobro prostudirao Hasanove riječi, te odgovorio: “Brate Hasane, ti znaš da ja drugog brata od Sulejmana nemam pa si mi i ti kao drugi brat. Sve što si rekao ovdje dobro sam razumio. Hasane, neću odugovlačiti nego ti savjetujem kao bratu: bježi od toga kao đavo od pakla (ili džehennema, kako bi mi rekli, op. S.S.), jer sve je to podmetnuto od strane vlasti, odnosno Ozne…. ” Nakon posjete, Hasan se vratio kući u Todorovo-Anđelija.
Šta je, potom, bilo s Tobom?
SULEJMANAGIĆ: Ja sam završio posljednji razred Geodetske škole (maturirao od 10. do 16. maja 1950.) i otišao u vojsku, u Kočane, Makedonija.
A, s Koljom?
SULEJMANAGIĆ: Kolja je izašao iz bolnice i nastavio studije. Dok sam bio u vojsci od Kolje nisam dobijao pisma. Kad sam se nakon godinu dana, koliko je trajalo odsluženje vojnog roka, vratio u Beograd, otišao sam u stan u kojem je živio Kolja s majkom. Međutim, bio je prazan. Ubrzo ću saznati da je Kolja, skupa sa svojom majkom, kao i drugi Rusi, protjeran iz Jugoslavije u Bugarsku (Dobrudža), a zatim slijede Sofija, Turska (Istanbul) i napokon slobodni teritorij – Izbjeglički kamp u Opićini blizu Trsta. Nažalost, sve moje stvari – školske knjige i druge stvari, koje su bile u Koljinom stanu dok sam ja bio u vojsci, su završile na smetljištu. Nikada ne mogu preboliti pisma koja mi je slao moj moj rahmetli otac Ale. Koljin otac, liječnik-Rus i njegova sestra, ostali su u Aranđelovcu.
Gdje si se Ti obreo nakon vojske?
SULEJMANAGIĆ: Nakon vojske, prije nego što sam počeo raditi svoj posao u struci (crtanje geografskih i topografskih karata), otišao sam kući u posjetu braći Osmanu i Hasanu, te sestrama Sulti i Aliji u Anđeliji-Todorovo (Novigrad), općina Velika Kladuša. Kad sam se vratio kući imao sam šta i čuti. Srećom, brat Hasan je bio malo oprezniji, a brat Osman nije prisustvovao sastanku u Medukića kući, južno od Marine Glavice, jer je bio na putu – prodavao oljuštene orahe u Beogradu. Hasan je pošao na sastanak, ali on je bio jedno 200 metara u šumarku u Marinoj Glavici s grupom seljana, među kojima je bio i naš rođak Smail Bajre Jušić. U Medukića kući (Medukić nije pravo prezime, nego nadimak kao što sam ja Bukovac, a pravo prezime je Družanević) je bila veća grupa ljudi, a među ostalima, tu su dva brata Smaila Jušića – Bajraga i Rašo Bajrin te Arif Sulejmanagić, sin mog brata Hasana. Koliko sam razumio, bila je velika grupa seljana.
I, šta je bilo sa ljudima koji su prisustvovali sastanku u kući Medukića?
SULEJMANAGIĆ: Svi koji su bili u kući Medukića dobili su visoke zatvorske kazne i robijanje. Neki ugledni ljudi koji nisu bili na sastanku također su ubijeni ili teško nastradali. Među njima je bio i moj stric Suljaga Bukovac Sulejmanagić i njegov sin Sulejman. Suljaga je prognan sa svojom familijom u Srbac, a njegov sin Sulejman u zenički zatvor. Spomenut ću još dva slučaja poput braće Ibre i Mehmeda Tabakovića – nadimak Muhići, dakle jedne viđenije i respektabilne familije nedaleko od Golubovića kod Todorova (Novigrad), koja je u potpunosti protjerana i uništena. Još bih naveo slučaj moga tečića Muhamed efendije Huskića, koji nije sudjelovao niučemu. Samo ti takozvani ustanici jednom su navratili u mekteb, u Šturličkoj Platnici, gdje je efendija držao vjeronauku djeci, i oni su ga pozvali da ide s njima. On im se obratio ovako: “Braćo, ja podučavam ovu malu dječicu, ne mogu da ih ostavim i neka vam bude od Boga sretno …. ” Po mišljenju njegovog bratića Avdage Huskića, samo zato što im je to rekao, bio je osuđen na 20 godina robije u Zenici i koju je odležao sve i jedan dan. Ostala mu je familija – supruga i sedmero djece, koji su bili protjerani u Srbac, imanje im je uništeno, 150 sanduka pčela oduzeto, kao i sva ostala imovina.
Represivne vlasti nisu mogle uraditi to što su uradile bez “pete kolone”, odnosno bez doušnika u domaćim redovima, zar ne?
SULEJMANAGIĆ: Naravno. Prema kazivanju Avdage Huskića, jedan od glavnih doušnika koji je tovario ljude i mnoge nevine poslao u dugogodišnje zatvore od kojih je veliki broj osuđen na smrt, značajan broj poubijan i čak im nije bio dozvoljen ukop po islamskim propisima (dženaza), a nekima nikako, bio je Sulejman Turjankić Beganović, s Pećkih brda u blizini Liskovca.
Kuda je Tebe, nakon tih saznanja u povodu posjete zavičaju, put dalje vodio?
SULEJMANAGIĆ: Poslije posjete kući i familiji vratio sam se u Beograd i nastavio raditi u “Geokarti”. Budući da odmah nisam imao pravo nastaviti studij na fakultetu, a nisam bio previše oduševljen ni sa stanjem u Jugoslaviji, riješio sam da 4. aprila 1952. godine, zajedno sa školskim kolegom Stevanom Jokićem, rođen Drvarčaninom, bježim preko granice u slobodni svijet. Iz Zemuna smo vozom krenuli pravcem Zagreb-Ljubljana-St. Peter v Kraše, a odatle pješice, uz dosta peripetija, preko Ćićarije, pa smo se treći dan našli u Izbjegličkom logoru/kampu u Opićini, nedaleko od Trsta. U ovom kampu sam proveo deset mjeseci da bi potom stupio u američku vojsku. U međuvremenu se moj prijatelj Stevo vratio u Jugu jer nije mogao emigrirati nigdje pošto je nekad bio član Komunističke partije sve dok nije stradao u IB-u (Informbiro).
Da li si nekog poznatog sreo za vrijeme “kampovanja” kod Trsta?
SULEJMANAGIĆ:Nedugo pred moje stupanje u američku vojsku stigla je u Trst jedna grupa ruskih izbjeglica iz Turske. Na sve moje iznenađenje i radost, istovremeno, pojavio se i moj drug Kolja, sa majkom. Njih su smjestili u San Saba Aneks, u pregrađu Trsta. Pošto sam ja bio u Opićini, nismo se viđali svaki dan. Kada smo se jednog dana sastali i počeli da pričamo o prošlim vremenima, dotakli smo se i Cazinske bune. Pitao me je šta je bilo sa mojom braćom i ostalom familijom. Rekao sam mu da smo dobro prošli baš zahvaljujući njemu, na što se Kolja malo osmijehnuo. Zatim sam ga upitao: “Kolja, pobogu brate, kako si onda u Beogradu mogao tako ozbiljno i zrelo da rezonuješ” (Kolja je tada bio u 24. godini života)? Uzvratio je: “E, moj braco, iako ne u nekim godinama kroz koje sam prošao, ipak sam svašta doživio. Prošao sam kroz kragujevačko stratište i samo pukim slučajem sam izostavljen da ne budem strijeljan. Onda, nakon rata, kada sam završio kragujevačku gimnaziju, roditelji su mi se rastavili te sam s majkom došao u Beograd da bi ona radila a ja upisao studije. Dosta smo se potucali a usput sam bio stalni posjetilac Ozne, jer su htjeli da me prevaspitavaju da uzmem jugoslavensko državljanstvo. To sam odbijao i onda jednom, usred noći, došli su iz Ozne te dali nam sat vremena da se spakujemo, napustimo stan i krenemo s njima. Tako su moje stvari, knjige i sve uspomene moje familije ostale u stanu. Nas su protjerali u Bugarsku. Zato, moj Sulejmane, kada mi je Hasan objasnio razloge svog dolaska, odmah sam u glavi skont'o plan i sliku šta se u tom krije jer sam Oznin plan odmah prozreo.To mi nimalo nije bilo teško.Fala Bogu da ti i tvoja familija niste previše nastradali….” Usput sam mu ispričao slučaj koji se dogodio na Marinoj Glavici, gdje se moj brat našao sa grupom seljana, među kojima je bio jedan dječko sa Učiteljskom školom – Smail Bajre Jušić, koji će kasnije u Sarajevu, po zaslugama, dobiti funkciju zamjenika ministra unutarnjih poslova. Toliko je bio od povjerenja da kada bi Tito posjećivao Sarajevo, Smail je organizirao i bio odgovoran za njegovo osiguranje.
Imaš li, za kraj, još nešto dodati?
SULEJMANAGIĆ: Ovo je u najkraćim crtama ono što sam mogao objasniti, te bih želio, rode, da se objavi sve, od riječi do riječi. I sada, u svojoj 86. godini, mislim na Kolju koji je tako mlad, još u bolničkom krevetu, znao da izvede takav zaključak. Pošto su godine uzele svoje, Kolja je s majkom emigrirao u Sao Paulo, Brazil, a konačno sam izgubio svaki kontakt s njim negdje početkom 70-tih, te ne znam više ništa o njegovoj i sudbini njegove majke….
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (673)
Evo i fotki moga sugovornika, naravno, u crno-bijeloj tehnici, neke od njih požutjele od bremena godina:
Sulejman 1955….
….u Beogradu, 29. januara 1949.
…..u Stutgartu-Zuffenhausen, 1956.
…..u Rimu, 2. aprila 1953.
…..ispred crkve Notre Dame u Parizu, 1956.
…..u North Carolini (USA), 1954.
…..u Stutgartu-Scharloten Platz, 1955.
…..u Fort Polku, Louisiana, 1957.
….ispred zgrade u kojoj je stanovao – Bremen-Hafen, 17. aprila 1953.
bedrudingusic 