Ova i ovakva Bosna svakome je maćeha, a najviše je maćeha samoj sebi jer ovaj ilegalni dejtonski sistem, nikada potvrđen u Parlamentu RBiH ili BiH, učinio je – našim pristankom – da nam se zbog vlastodržaca ogadi i naša Majka Bosna…..Titu je trebalo samo nekoliko godina da obnovi i izgradi zemlju, da je modernizira, svrsta u europske napredne zemlje, ovima nacistima je trebalo nekoliko godina da sve sruše, opljačkaju, zavade narode i da evo već dvije i pol decenije – vladaju sijući strah jednih od drugih…..Nekad su političari išli mudracima pitati ih za savjet – danas mudraci idu političarima po svoju pamet, da bi pokupili koju mrvu sa njihove sofre…….Ni Vasković, kao ni Dodik – ne daju RS. Ni Bakir Izetbegović ne da RS, a ne da je ni reis Kavazović…..Neka halali Clinton ako ga panjkam bez dokaza, ali činjenice potvrđuju staru izreku kako se zločinac vraća na mjesto zločina…..Duga je tradicija novinarskog poltronstva. Ona je samo sada ogoljena do kosti, vidljiva iz aviona. Političari uređuju emisije u medijima koje su stavili pod svoju šapu…..Ovi na vlasti i svi oko njih čine sve da ostanemo u totalnom mraku, osrabani, ćoravi kod očiju, u duhovnom mraku…..Tako je od same pojave Islama – krstaški ratovi, ha arhaični, ha moderni – ne prestaju…..Muslimani su krivi i kada se dokaže da su nevini.Vrlo hitro bi Zapad Lubitza proglasio teroristom da je on kojim slučajem musliman…..
Ibrahim Halilović, nekadašnji reporter u zvanju smaostalnog urednika na TV Sarajevo, dopisnik iz Mrkonjić Grada, Jajca i Šipova, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Bugojna, te honorarni suradnik brojnih dnevnih novina u Titovoj Jugoslaviji. U Jajcu osnovao i vodio TV Jajce u sklopu RTVBiH. U izbjeglištvu u Njemačkoj bio suradnik Radio-Kölna. Uređivao prvi izbjeglički list u bh. dijaspori – “Eurobosnu” i jedno vrijeme izdavao vlastiti dvotjednik “Most” u Njemačkoj. Bio je jedan od pokretača emisije na bosanskom jeziku u Windsoru, Canada. Živi u Windsoru, Canada gdje ponekad objavljuje tekstove u ovdašnjem “The Windsor Staru”. Svoje tekstove objavljuje na svome Blogu.
Jedan si od onih, nažalost rijetkih, koji gotovo svakodnevno javno, ali otvoreno i principjelno, reagiraš na aktuelnu bh. pa i svjetsku zbilju.Posebno si dosljedan, skupa sa još oko 300 hiljada sljedbenika, u borbi za povratak u život derogiranog Ustava R BiH. To su samo neke od činjenica koje su me rukovodile da budeš moj sugovornik na teme koje jednako žuljaju i mene i Tebe, ali i veliku većinu građana BiH i koji, uglavnom, šute.
HALILOVIĆ: Nisam kao ni Ti, dragi Bedrudine, osoba koja čeka da njen posao uradi neko drugi. Ne spadamo u one kojima je najveći zahmet ne zahmetiti se, a nismo ni keveš u mozak, niti ćoravi kod očiju; rukovodimo se malo prilagođenom izrekom “Ne pitaj šta je Bosna uradila za te, nego šta si ti uradio za Bosnu!” Ova i ovakva Bosna svakome je maćeha, a najviše je maćeha samoj sebi jer ovaj ilegalni dejtonski sistem, nikada potvrđen u Parlamentu RBiH ili BiH, učinio je – našim pristankom – da nam se zbog vlastodržaca ogadi i naša Majka Bosna. Bosna mora biti vječna, a vlast i sisteme treba mijenjati. Nama su baš dobri i nakaradni sistem i još gora vlast, što je paradoks. Zar nam svakodnevno ne trube kako naša država nema budućnosti, kako bi je trebalo na konjske repove, pa kada bi svako dobio svoj komad, svima bi bilo bolje u tim malim smrdljivim torovima. Jedni laju, drugi šute. Nas u izbjeglištvu ta je vlast davno otpisala; kad nam već nisu dohakali dušmani, neka nas tu gdje smo. Ne moramo ni dolaziti, samo neka šaljemo pare. Sve su učinili da se ne vratimo, da se zacementiraju rezultati genocida i teških ratnih zločina, kako bi lakše podijelili Bosnu.Planski se radi na stvaranju jaza između prognanika ii onih koji su ostali u Bosni. Jer, ako se mi vratimo u Bosnu u većem broju, nestaće i taj sistem i ta lopovska vlast, nestaće genocidna RS, kantoni… Stoga su prvo pokušali ukinuti dvojno državljanstvo, i to samo Bošnjacima, dok bi tu privilegiju zadržali Srbi i Hrvati koji su nas i otjerali iz Bosne, u čemu im je pomogla i tzv. bošnjačka politička elita, uz podršku uleme, prirepaka vlasti, kao i političara – prirepaka uleme – koja se u svašto petljala, ali ne u svoj posao. Muslimani su duhovno zapušteni. Izostavljeni smo iz popisa stanovništva, a Islamska zajednica umjesto da to spriječi, izdala je upute za popis. Sve je to tabanje puta za podijelu Bosne na osnovu rezultata etničkog “čišćenja”. Ne zanimaju se za nas, ne vode nikakvu evidenciju o nama… Izbjeglice u Njemačkoj su prodane za šaku maraka, pare je uzela vlast zovući nas da se vratimo, a znajući da nemamo kud, znajući da će nas Nijemci potjerati u Bosnu, a da se tamo nemamo gdje vratiti jer nije bilo uvjeta za to. Četnici su ubijali povratnike, sprečavali su povratak, nasrtali na džamije, a i danas četničke horde siju strah marširajući po Bileći, Višegradu, Banjoj Luci, Manjači…. Niko se ozbiljno ne bavi tim poslom. Kako i bi, kada je direktor SIPE optužen da je ubio Bošnjaka da bi isprobao pištolj.
Malo ko se poziva na referednum iz 1992. koji je najveći stepen demokracije. Odluka građana da žive u suverenoj i nedjeljivoj državi, državi svih njenih građana i naroda (građani na prvom mjestu!!!) je nepobitna. Ali, vlast je prekršila referendumsku volju, podijelila zemlju nakon genocida, a proces ide dalje. Ova država ne bi smjela imati nacističku vlast, ali je ima – jer na referendumu su prvi u plan stavljeni građani, a ne narodi. Nepobitna je Presuda Svjetskog suda po kojoj je RS kriva za genocid. Ono što je okupirano brutalnom agresijom, teškim ratnim zločinima, genocidom, a koje se danas zove RS, ne može se nikad legalizirati, ozvaničiti – osim ako žrtve ne pristanu na to. Većina šuti, što je znak odobravanja. Pa ipak, ne šute svi. Makar i u virtualnom svijetu, oko 300.000 građana RBiH okuplja se danas na socijalnim mrežama i održavaju ideju o RBiH živom i žilavom. Niko nije imao mandat izdati RBiH, pogaziti njen Ustav te podijeliti zemlju. Time su ugrožena prava građana i naroda, a Bošnjaka ponajviše. Nažalost, bošnjačko vodstvo i ulema, inteligencija, novinari – mire se sa postojećim ilegalnim robovskim sistemom koji je nastavak genocida.
Pa da nastavimo sa najsvežijom temom – formiranjem vlasti. Šta po Tebi znače ovoliki ustupci SDA, pa i DF-a onom Draganu Čoviću u smislu podjele fotelja na državnoj i entitetskoj razini, posebno opasno mijenjanje Poslovnika o radu Vlade F BiH koje treba iščitavati kao uvodjenje tzv. entitetskog načina glasanja i na nivou Federacije? Je li to nastavak izdaje i jedan od njenih završnih činova?
HALILOVIĆ: Naduravanje oko formiranja vlasti, bolje reći jagma za foteljama, je nedupustiva praksa vlastodržaca koju oni nekažnjeno provode već dvadesetak godina. Takve neozbiljnosti prema biračima-građanima, prema državi, nema valjda nigdje u svijetu. U Grčkoj su nedavno bili izbori; čak ni svi glasački listići nisu bili prebrojani, a ljevičari su već proglasili pobjedu i isti dan formirali Vladu. Nekoliko dana kasnije, već su se našli u Briselu za glavešinama u EU i diktirali uvjete kako da im se smanji ili otpiše višemilijardski dug. Slično je i sa formiranjem vlasti u Canadi; koji sahat po zatvaranju birališta, zna se pobjednik i on odmah formira vlast, bez ikakve halabuke, oklijevanja i natezanja, zastoja. Kod nas – političari lažu i lažu, ne ispune ni desetak posto od predizbornih obećanja, pa ipak dobiju ponovo izbore, ali nikako da formiraju vlast. To je još jedan dokaz kako je dejtonski sistem nešto najgore što nas je moglo strefiti, a da zlo bude veće, držimo ga se kao pijan plota.To je sistem u kojem su neodgovorni političari svjesni kako glasači moraju izabrati baš njih, kako se taj izbor vrši na osnovu prebrojavanja krvnih zrnaca, a ne po tome koliko neko može selameta donijeti. Oni donose izborne propise po svom ćeifu. Titu je trebalo samo nekoliko godina da obnovi i izgradi zemlju, da je modernizira, svrsta u europske napredne zemlje, ovima nacistima je trebalo nekoliko godina da sve sruše, opljačkaju, zavade narode i da evo već dvije i pol decenije – vladaju sijući strah jednih od drugih. Formiranje vlasti nije izbor sposobnih političara koji imaju viziju napretka, nego jagma za fotelje, gdje se pogađaju ko će u koju fotelju sjesti, da bi što više nakrao, da bi udomio familiju, bližu i dalju, zatim partijske džabalebaroše. Političarima ovaj sistem odgovara – jer ni u kojem drugom ne bi mogli toliko lagati i krasti, bez ikavih posljedica. Žitelji Bosne su izgleda najsretniji i najrahetniji ljudi na zemlji – jer uvijek i iznova biraju iste jahače apokalipse koji im ne sjahuju s grbače. Oni vole baš te i takve ugursuze. Kakav narod, takva i vlast! Kakva je onda hića formirati vlast – pa i to Vijeće ministara u koje ubacuju kriminalce, kao što su i sami. Stručnjaka, kao i osoba koji su odani svojoj državi i odgovorni biračima, ne možeš ni svijećom naći. Kada upitaš nekoga što je glasao za kriminalca koji krade, on odgovara, “i ja bih (krao!) da sam na njegovu mjestu.”
Kako vidiš, zdravom razumu neshvatljivo a nezainteresirano posmatranje tzv. bh. intelektualne zajednice (ako tako nešto uopće i postoji) te javnosti uopće naspram ponašanja, prije svega tzv. bošnjačkih političkih predstavnika u konkretnom slučaju formiranja vlasti, te bh. javnosti uopće, odnosno istih onih koji su i ovoga puta dali svoje povjerenje takvima?
HALILOVIĆ: Intelektualci su postali hamali te i takve nakaradne vlasti, kao i sistema koji takvu vlast proizvodi kao na tekućoj traci. Nekad su političari išli mudracima pitati ih za savjet – danas mudraci idu političarima po svoju pamet, da bi pokupili koju mrvu sa njihove sofre… Čankolize, šta su drugo! Dr. Bajtal slovi za jednog od buntovnika, meni ga je bilo drago slušati, jer iznosi činjenice. Smatra se slobodnim intelektualcem, čak je bio i na protestima. Ali iz njegovih usta, kao i ostalih intelektualaca koje on s pravom često ruži, nećeš čuti da se on zalaže za ukidanje genocidnog sistema i uspostavu Ustava Republike BiH koji je važio prije agresije i genocida. Neki dan je bio jedan među nekoliko intelektualaca koji su javnosti predstavili knjigu poezije propalog političara Harisa Silajdžića. Slavljena je i hvaljena knjiga poezije o politici, i to pisca, političara koji je u crno zavio našu džavu i građane. To što je uradio od države je ep, tragičan ep, a ne poezija koja oplemenjuje. Taj ep o ugursuzu Silajdžiću trebao bi ispjevati neki bošnjaki (H)Omer pa da se prenosi s koljena na koljeno, uči po školama kakvog izdajnika je rodila Bosna, da se izdaja ne ponovi…Kako poezija takvoga političra može oplemenjivati duh? Te njegove pjesmice mogu zapoganiti duh. I, umjesto da ga prosvjećuju, intelektualci pomažu političaru da on i dalje zagađuje i naš duh i našu životnu sredinu. Nama se ispira mozak i svi moramo zaboraviti svu mizeriju politike notornog nitkova Silajdžića pa prigrliti njegove emotivne poetske uratke – o politici s kojom se on kurvao na najgori način, a nama ostavio kopilad na brigu. Kakvi su to kriteriji tih promotora, intelektualaca da hvale baš tu i takvu knjigu tog nadri pjesnika i propalice političara? Nije li to dvoličnost, dvostruki aršin – na jednoj strani kao đoja kritiziraš vlast, ali ne svu, mada je sva loša, a na drugoj – hvališ knjigu pjesmica političara koji je obnašao vlast na najgori način i izdao državu. Moguće je kako uvaženi professor Bajtal nije mislio na Silajdžića kada je kritikovao vlast, jer on eto i nije u vlasti (sic!). Ne znam, ali bojim se da profesora Bajtala nije na neki način zadužio.
O novinarstvu ne bih – jer od intelektualaca su gori samo novinari. Površnost, poltronstvno, neprofesionalnost, manjak kriterija i općih znanja – dovoljne su karakteristike za skicu mnogih od njih. Oni ni za Dan državnosti (Socijalističke) Republike Bosne i Hercegovine ne izgovaraju njeno pravo ime, kao ni ime Armije RBiH.
Postoji li ispod bh. političkog neba iole ozbiljna opozicija?
HALILOVIĆ: Ne postoji. Evo uzmimo SDP. On je za 18 godina poslije rata bio privjesak nacističkim stankama u raspodjeli vlasti, a bio je i vlast. Ha opzicija, ha vlast, ta “ljevica” nikako da bude ljevica, niti se ujedinjuje, što je plaho dobro za desničare. Postoji ideja socijaldemoratije u havi, tim se imenom kiti nekoliko partija i partijica, ali ta vreća rogova nikako da se dogovori da se ujedine i obore ove naciste, gulikože i kriminalce. Šta više, oni dijele vlast s njima, isti su kao i oni – ta i vile su im na Poljinama jedna uz drugu. Pa, nije li od SDP-a Lagumdžija napravio društvo jednoga lica, kao i Cerić od IZ. Umjesto da IZ bude duhovni korektiv Bošnjacima, i vjerinicima i onima na vlasti koji se guraju u prve safove, nije li Cerić godinama vršio negatvnu kadrovsku selekciju – po sistemu – što gori za muslimane, Bošnjake i Bosnu – to bolji. Uz to ih je pljačkao – umjesto da zahtijeva da se plati ratna odšteta, on je zavlačio ruku u džepove opljačkanih muslimana, gradio džamije, te amnestirao četničke genocide, čak i nad tabutima pobijenih. Nije li se i sam odmetnuo u pokret koji ima za cilj firmiranje muslimanije, umjestto da se bori za Republiku BiH koja je garant opstanka muslimana Bošnjaka. Bez ikakvog prava – oteo je, bolje reći ukrao je, zastavu Republike BiH i proglasio je zastavom Bošnjaka. To je šejtanski posao na razaranju Bosne, uništenja njenog najbrojnijeg naroda. U tom cilju formirao je nekakav bošnjački svjetski savez, bošnjačku akademiju – što je put ka sanjanoj muslimaniji, getu u kojem će nestati muslimani.
Kada su pak Dodikovi nasrtaji na državu u pitanju, onda svi šute – i pozicija i opozicija u tzv. Federaciji i dozvoljavaju ovom kabadahiji da ruši Bosnu, kako bi kao ratni genocidni plijen mogao zadržati RS za koju smatra da je njegov zabran u kojem može lagati i pljačkati koliko mu drago. Po čemu je SDS opozicija Dodikovom SSND kada je Dodik produžena Karadžićeva ruka; ono što nisu stigli učiniti Bosni i Bošnjacima u prošlom ratu, sada to čine u miru. Nema veze ko je na vlasti. Ali, pogledaj, Bedro, bosanske medije, pa ćeš vidjeti koliko je hvaljen SDS, a koliko kuđen SSND, nekada dizan u nebesa.
Čak ni takvome Dodiku Cerić nije bio opozicija – ta nije li priznavao RS kao Bogom datu, hvalio Dodika ne samo muslimanima Bosne, nego i svijeta, za šaku maraka, dva posto vrijednosti obnove Ferhadije. Kad Cerić nije opozicija ničemu lošem, kako onda očekivati od njegovih kadrova u vlasti i opoziciji da budu nekakva opozicija zločinu. Nema ustupka kojeg političari nisu dali Dodiku s kojim derneče javno i tajno; novinari u Sarajevu misle da je već i pristanak Dodika da im da interview ili da usred Sarajeva ili Mrkonjića laje na Bosnu – isunjenje uvjeta za Pulizerovu nagradu.
Slobodan Vasković iz Banje Luke (on sada živi u Banja Luci, u koju je došao nakon Dejtona negdje s Pala, a rođen je, inače, u Sarajevu, op. B.G.), koji ne sjahuje s grbače Dodiku i ne ostavlja na miru njegovo pljačkaško društvo. On je veća opozicija Dodiku nego sve tamošnje partije, đuture mediji. On je najjača opozicija Dodiku u čltavoj Bosni, jer je i nema ni u Sarajevu ni Mostaru. Njegov Blog je posjetilo preko sedam milijuna čitatelja. Ko se od blogera Bošnjaka ili Hrvata može pohvaliti s takvom posjetom i čitanjem na svome blogu, a piše protiv vlasti. Ipak, i dalje biraju Dodika, ali ga ne daju u Sarajevu, Mostaru. Ni Vasković, kao ni Dodik – ne daju RS. Ni Bakir Izetbegović ne da RS, a ne da je ni reis Kavazović.
A postoji li, u nekoj formi, bh. javno mnijenje kao jedan od potencijalnih korektiva ponašanja vlasti, ali i tzv. opozicije?
HALILOVIĆ: Javno mnijenje se budi, ali u virtualnom svijetu, na takozvanim socijalnim medijima. Niti oni koji se tamo okupljaju i djeluju, niti vlast protiv koje se okupljaju i bore, nisu svjesni važnosti i snage Tweeter-a, Facebooka, interneta – uopće. Građani – čitatelji, radije čitaju ono što im plasiraju potkupljeni dejtonski mediji, nego što čitaju tekstove na blogovima neovisnih intelektualaca. Oni se hvale ko je kakve kolače ispekao, na kakvoj je svadbi bio, postavljaju linkove na You Tube koji vode na muzički srbijanski šund.
Dolazi nam Bill Clinton 11. jula ove godine u Srebrenicu, naravno, ne bez uručenog mu poziva. Bit će tada i tamo glavni, kada je već propustio da bude glavni 20 godina ranije. Komentar?
HALILOVIĆ: Neka halali Clinton ako ga panjkam bez dokaza, ali činjenice potvrđuju staru izreku kako se zločinac vraća na mjesto zločina. Izvještavao sam za TVSA o proglašenju slovenačke nezavisnosti. Tamo sam sreo i dosta novinara koji su se okupljali na konferencijama za tisak u Cankarjevom domu. Naravno, tema je bila “šta će biti nakon slovenačkog osamostaljenja”. Biće rat, a Bosna će stradati najviše, rekao mi je novinar Radio Sarajeva Košarić. Pa, Jadran je pun američkih brodova, rekao sam mu…
Ispostavilo se da je Košarić bio debelo u pravu. Ne samo što USA brodovi nisu djelovali da bi zaštitili državu Bosnu, kako smo se naivno nadali, nego od te 1991. pa do 1995. Amerika nije ni prstom mrdnula da se spriječi pokolj bosanskih muslimana koji je završen genocidom. UN, koji se uglavnom financira parama Amerike, zabranio nam je braniti se od agresije sa istoka i zapada.
Oni su sukrivci za tragediju i genocid, a veliku odgvornost snosi i bošnjačko političko vodstvo, ulema, intelektualci i novinari. Nisu li nas svi selametili kako će Amerika zaustaviti četnike i ustaše prije nego počine bilo kakvo zlo. CNN je svakodnevno izvještavao o stradanjima, pokoljima, silovanjima, progonu, rušenjima…, ali i pored pritisaka od stane pojedinih intelektualaca svjetskog glasa, Clinton nije učinio ništa da bi se zaustavila srpska i hrvatska soldateska, agresija s vana i iznutra. Krv je tekla potocima u Bosni, mogla se vidjeti i na televizijskim ekranima, a američki izvještači sa lica mjesta opisivali su u američkim novinama tragediju Bosne do u sitni detalj. Tek kada je američkoj javnosti bilo dosta krvi u Bosni, a Clinton se prepao da bi mogao na izborima ostati bez drugog predsjedničkog mandata, suglasio se sa NATO udarima po ćumezima i bajtama po RS. Tada je haman bilo kasno: četnici su uzeli pola državne teritorije kao genocidni plijen, što je i Clinton ovjerio svojim potpisom. Genocid nije spriječen, šta više – dogodio se pod nosem UN mirovnjaka u zaštićenoj zoni u Srebrenici, ali i širom Bosne.
učesnika iz unutrašnjosti Bosne i inostranstva, nego Sarajlija. Dok smo mi mahali zastavama sa ljiljanima, oni su ispijali pivo i kafice u hladovinama restorana i kafana. Borci, koji su također izmanipulirani, dignu se samo za svoje mrvice, radnici propalih fabrika za svoje, prosvjeta za svoje. Zavadi pa vladaj, parola je ove zločinačke vlasti koja je pratkično rabi od kako su nacisti zasjeli na kromilo države. Možda je Clinton i htio pomoći Bosni, jer je izjavljivao kako Amerika neće uraditi ništa s čim se ne slažu bosanski muslimani. A bosanski muslimani su htjeli mir – RS su već bili priznali, trebao im je Clintonov muhur i prijetnja NATO-a da će bombardirati ARBiH koja je krenula oslobađati zemlju, ali je morala stati – i povinovati se Alijnom potpisu priznanja genocidnog plijena RS; kad je RS draga “prvacima Bošnjaka” – političkim i duhovnim – kad se narod ne buni, nego raširenih ruku dočekuje baš te političare i ulemu, Clintonu i priliči počasno mjesto na mjestu zajedničkog zločina. Jedan si od onih koji haman pola godine provedeš u svome zavičaju, u Bosni, a drugu polovicu u svome egzilskom staništu. Kako vidiš i dozivljavaš Bosnu iz egzilske perspektive a kako iznutra, kada boraviš u njoj?
HALILOVIĆ: Neko je kazao kako je on “busen Bosne.” I ja sam! Još uvijek hodajući. Silom prilika pola godine provodim u Canadi – koja mi je omogućila život dostojna čovjeka – pa joj hvala – a nekoliko mjeseci provodim u Bosni, nešto vremena u Njemačkoj sa djecom i unučadi. Nikada nisam napustio Bosnu. Bosna živi u meni, ja sam kao pojedinac hodajuća Bosna, ma gdje se nalazio. Ne biti busenom Bosne, znači odreći se samoga sebe. Bosna je centar svijeta. Kosmos. Nepregledni izvor radosti, ali i najtežih razočarenja. Nada u bolju Bosnu nikada me nije napustila! Bosni, kao duhovnoj i fizičkoj luci, stalno se vraćam. Ovakav – nisam drag mnogima, ali ne bih se odrekao svoje pozicije nipošto. Moja je duša slobodna, čak i u okupiranom djelu Bosne, u mojem Varcaru, Rici, mada me uvijek nešto steže u prsima, ne da čestito disati. Jer, bosanska stvarnost je robovska, njen sistem je utemeljen na nepravdi i genocidu, bosanski narod se rasuo po svijetu – i u Mrkonjiću sam izložen stalnim provokacijama, pa i čestim nasrtajima na život. I danas mi četnici uništavaju imovinu. Doživio sam da borac Armije RBiH stane na stranu četnika koji me godnama napadao, vrijeđao, prijetio. Šta očekivati od srpske milicije, sudstva, u kojem sude Dodikovi poltroni, gdje pravde nema ni za lijeka. Sudije revnosno provode politiku 
po kojoj su svi jednako krivi – i napadač i njegova žrtva. Ipak, za sada se opirem i svake godine provodim dosta vremena u mojem rodnom mjestu Varcaru – koji nije ni sjena od grada koji je nekada bio, koji je poseljačena srpska palanka bez duše i identiteta. Raduje me obnova Kizlar agine džamije, ali smatram da račun moraju platiti oni koji su je srušili. Zato sam bijela vrana, zato sam i džem'at morao napustiti, ispraćen psovkama ovdašnjeg nazovi imama.
Za ovakvu Bosnu trebaju i mediji po mjeri, zar ne? Kao iskusan novinar, kako zaista vidiš ulogu bh. medijskih kuća, posebno tzv. Javnih servisa, u ovoj integralnoj jučerašnjoj i današnjoj bh. priči? Ima li časnih izuzetaka i koji su, eventualno?
HALILOVIĆ: Duga je tradicija novinarskog poltronstva. Ona je samo sada ogoljena do kosti, vidljiva iz aviona. Političari uređuju emisije u medijima koje su stavili pod svoju šapu. Tačno se zna čija je FTV, a u RS, sve su osim BN i još nekoliko, Dodikove. Ko vlada medijima, vlada i javnim mnijenjem. Bilo je toga uvijek. U moje vrijeme sam slovio kao jedan od “hrabrih” na TVSA, a ja bih rekao ne i potpuno slobodnih. Mogao si pokušati biti slobodan, ali Šagolj, Kapor, Kenićka, Guzina, a ponekad Agović ili Memija – vezivali su ti ruke. Sjećam se – jajačka “Elektrobosna“ je obećala nabaviti kameru za Dopisništvo u Jajcu. Bio je neki seminar u Neumu, okupili se svi novinari RTS-a, direktor je bio Hrvoje Ištuk, a glavni urednik Informativnog programa Smiljko Šagolj. Trebao sam o ponudi “Elektrobosne” obavijestiti Ištuka, kako bi se on javio direktoru da ugovore posao. Naravno, nisam mu mogao prići blizu od njegovih poltrona. Ipak, dogodilo se da se slučajno nađemo u istom liftu. Zaustim da se obratim Ištuku, ne treba mi dulje od vožnje između dva sprata, ali on me sikterisa – odmahnuvši rukom i rekavši kako ga boli noga. U tom momentu, Šagolj me je ne samo strogo pogledao, nego je haman zapomagao – nemoj boli ga noga, pravio je bolne grimase na licu, hvatao se za “bolesnu nogu”, haman zapomagao. Ipak, bio sam slobodan, jer sam se izborio za svoju slobodu; deset je mojih priloga mogao neko baciti u koš, ali jedanesti je ipak nekako prolazio. Dobro je što je Ištuka “boljela noga”, što mi nije dao progovoriti. “Elektrobosna” nije nikada kupila kameru, a da jeste, vjerovatno bi mi prisjela na nekom radničkom štrajku kada bi mi je nabili na nos, kao direktorskom poltronu, direktora kojeg upravo ruše.
Zar očekivati da jedan Hayat formira javno mnijenje koje će se pobuniti protiv pljačke, lopovluka, veleizdaje zemlje, nakardnog sistema, političara? Gledao sam pretprošle godine njihov bajramski program. Išla je ekipa i snimala kako neki čovjek kolje kurban, ali svratili su i u vilu obitelji Hasana Čengića da bi izvijetili gledateljstvo kako bajramuje jedan od onih koji su pokrali pare za odbranu, onaj čija je sofra puna i kad nije Bajram jer je uhelačio i državu i one kojima je sofra siromašna i za Bajram.
Ima li onda svjetla na kraju bh. tunela i kako (i s kim) do njega?
HALILOVIĆ: Ne vidim, za sada, bojim se kako ću ga teško i ugledati. Jer, mi se kao 1992. uzdamo kako će naš posao uraditi neko drugi. Tuđa ruka svrab ne češe. Ovi na vlasti i svi oko njih čine sve da ostanemo u totalnom mraku, osrabani, ćoravi kod očiju, u duhovnom mraku. Nije do njih, do nas je, jer nama taj smrad na ćenaru Europe ne smrdi, a na svrab smo davno navikli. Mi nemamo ni političara ni uleme koji bi nam otvorili oči. Kada se neko i ukaže, mi ne hajemo, samo odmahnemo rukom – da ne bi zahmetili svoj duh, makar zehru.
Podjeljena su mišljenja i znanih i neznanih, kako u BiH, tako i izvan BiH, o postojanju antiislamske kampanje/ zavjere, na globalnom nivou? Bosna nikako ne može biti izvan i te priče. Dakle, postoji li ta zavjera ili ne?
HALILOVIĆ: Ne nam postoji zavjera, ali postoji prešutna politika po kojoj su muslimani izvor zla na svijetu, oni su teroristi, pa se protiv njih na osnovu falsifikata i laži vode krstaški ratovi, manji i veći. Uzmimo slučaj Iraka. Ni jedna od Bushovih optužbi nije bila tačna, on je to znao, ali je napao Irak, unesrećio tolike građane, procjenjuje se da je oko milijun civila stradalo. Napravljen je haos. Na razvalinama Saddamovig diktatorskog režima teroristi stvaraju takozvanu “islamsku državu” koja nema nikakvih didirnih tačaka sa Islamom, kao religijom mira. Kreatori IZ nisu ti militanti, nego pogrešna politika Zapada, posebno Amerike. Nisu stradali samo muslimani u haosu koji je stvoren američkom okupacijom Iraka: od milijun iračkih kršćana, ostalo je samo njih trećina. Neki ubijeni, neki protjerani, neki se domogli Amerike i Canade. O haosu u Libiji da i ne govorimo. U Siriji – Zapad je pomagao militante da bi oborili Asadov režim, sada mlate te iste militante – “islamiste” – i tako spašavaju Asada! Nije li to haos! Umjesto da naftom bogati, ali zaostali islamski svijet uzme kao ekonomskog parnera, Zapad ga nastoji obespraviti i porobiti. A to ne ide bez potoka krvi i haosa. Tako je od same pojave Islama – krstaški ratovi, ha arhaični, ha moderni – ne prestaju.
Bliski istok je povjesno centar svjetske civilizacije. Danas je to jad i bijeda – kao posljedica slijepog pristajanja uz američku imperijalističku politiku – režima koji su radikalno islamski, u svom imenu. Hiljadama godina stari spomenici civilizacije su pod barbarskim udarom tzv. džihadista, koji se ustvari bore ne za, nego protiv Islama, navodeći vodu na mlin suvremenim krstašima. Americi ne smeta grubo kršenje ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji, a kako i bi, kada ih je Bush kršio i u Iraku i u Guantanamu, a Obama dobio nagradu za mir, mada nije ni zagrijao fotelju, niti riješio neki svjetski problem. Da pače! Saudijcima ne smeta prisustvo američkih vojnih baza u blizini islamskih svetišta, što je haram.
Na samom kraju, iako si pisao o tome, da se dotaknemo i slučaja nedavnog terorističkog čina rušenja njemačkog aviona negdje u francuskim Alpama. Hoće li dežurni kreatori zla na ovoj Planeti uspjeti podvaliti kako je Andreas Lubitz ipak bio – musliman (makar i konvertit) ?
HALILOVIĆ: Muslimani su krivi i kada se dokaže da su nevini.Vrlo hitro bi Zapad Lubitza proglasio teroristom da je on kojim slučajem musliman. Ali, muka je – bar za sada – što nemaju nikakvog pravnog dokaza za to da je musliman, a ni ne usuđuju se ni falsifcirati. Ko god da je, musliman ili nemusliman, Lubitz je terorista. Francuski istražitelji su to potvrdili od prvog dana. Čak i izjave Lufthanzinih direktora da se radi o sposobnom pilotu sa besprijekornom letačkom historijom, idu u prilog da je terorista. Priče o bolestima koje je kao krio, o tome kako je bio i malo ćorav, padaju u vodu; prije nego je ubio tolike ljude, horljao je po interentu kako bi saznao o načinima kako ubiti sebe i druge, a baška kako zabraviti vrata pilotske kabine, da ih se ne može otvoriti… I tvrdnja bivše djevojke kako joj je kazao da će uraditi tako nešto veliko da će za njega čuti čitav svijet. I uradio je – nikom nije smetao ćorav i bolestan pilot, sklon samoubojtsvu (terorizmu!); njegove tobožnje bolesti i danas su tajna, kao da se radi o nekom čobanu sa Manjače, a ne o pilotu u čijim su rukama toliki životi. Da je Lubitz musliman, ne bi bilo nikakvih potreba za falsifikatima i lažima, makar se avion srušio ne njegovom i ne namjernom greškom.
Bio bih optimist bez pokrića ako bih očekivao da će neke poruke iz ovog razgovora utjecati na svijest iole relevantnijeg broja građana BiH, ali neka i ovo ostane zabilježeno barem za neko sutra (ako ga bude bilo) i za neke generacije poslije nas. U svakom slučaju, hvala Ti za ovaj razgovor.
HALILOVIĆ: Nisam u ovom razgovoru rekao ništa novog, samo sam hitio podsjetiti i sebe i druge na neke činjenice. Meni nije bio zahmet…
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (671)
bedrudingusic 