Piše: Marjan Hajnal
Imaju li novinari svoga Hipokrata? Nemaju, i zato su oni koji bježe od istine, – ne hipokratovci, već hipokriti. Uskratiti javnosti pravu istinu ravno je zločinu
Iako sam svoje tekstove počeo objavljivati još kao student u različitim listovima prije skoro četiri decenije, nikada nisam ni za jedan naplatio honorar, bilo zato što to pitanje nije ni bilo obuhvaćeno nekim dogovorom, bilo zato što sam određen broj ponuda za suradnju na profesionalnom planu odbio. Tako sam zadržao status novinara-amatera koji mi je više odgovarao, nikome nisam bio obavezan, niti je bilo moguće da neko cenzurira moje tekstove, jer sam na takve pokušaje reagirao povlačenjem svog teksta ako nije mogao biti prihvaćen integralno. Ponekad sam inzistirao, da ostane kakav jeste, čak i kada je bilo očigledno da je negdje nedostajao zarez ili je ispuštena neka povratna zamjenica. Imao sam razloga za tu svoju tvrdokornu principijelnost. Dovoljno bi bilo da se redaktoru učinilo da su pojmovi objektivizacija i objektivacija sinonimi. Ili, da pribjegne samoinicijativnom skraćivanju moga teksta. Ili, da nešto dopuni. Ne, sa mnom to nije išlo. S obzirom na činjenicu da su većina urednika sa kojima sam dolazio u kontakt imali svoje lične kriterije ili su se prilagođavali zahtjevima novinskih kuća, još od samog početka svog rada sam jasno dao svima do znanja da neću dopustiti interveniranje u svojim tekstovima. Ili idu u mojoj verziji, ili nikako. Cijeneći osnovne metodološke postulate funkcioniranja „sedme sile“ istrajavao sam na apsolutnoj slobodi riječi i informiranju javnosti na osnovu činjenica, a ne na osnovu osobnih pretpostavki. Događalo se ne jednom da su moji tekstovi kompilirani, no, nikada nisam istraživao motive kojima bi se rukovodio korisnik mojih pogleda preuzimajući ih kao svoje. Smatrao sam da je i prirodno da u medijima struji fluidna masa spoznaja koje se multipliciraju i doprinose specifičnom koloritu u kom se razaznaju uticaji pravih bardova novinarstva i uloge amatera poput mene. Ono što me je uvijek deprimiralo svih ovih godina provedenih uz pisanu riječ vjerovatno je deprimirajuće djelovalo i na širu javnost koja od medijskih činovnika očekuje da ispune obaveze prema etici svoje profesije. Nažalost, svjedoci smo brojnih zloupotreba u sferi žurnalistike, ali, ima jedan grijeh koji je veći i od skribomanske pompeznosti, težnji diskriminaciji, harangama, linču, sluganskom odnosu prema gazdi kuće ili politikantskim komesarima nadležnim za ozvaničenu mizantropiju i huškačku histeriju… Taj grijeh veći od svih, prema mom vlastitom ubjeđenju, odnosi se na one novinare po profesionalnoj vokaciji koji su odlučili da ćute. To uzmicanje od istine liči na gest ljekara koji pred osobom koja mu je u neki kritični čas pokucala na vrata očekujući pomoć zatvara ta vrata pred njenim nosom, eventualno je upućujući na drugu adresu, tj. nekom drugom liječniku ili bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi, samo da bi on našao alibi pred Hipokratom. Imaju li novinari svoga Hipokrata? Nemaju, i zato su oni koji bježe od istine, – ne hipokratovci, već hipokriti. Uskratiti javnosti pravu istinu ravno je zločinu, kom, s jedne strane, doprinose masno plaćeni priučeni ćate, stavljeni u masne fotelje, sa skupocjenom opremom, koji izvještavajući svjesno lažu, a, s druge strane su često kvalitetno školovani i nadareni novinari koji su opredijelivši se za ćutanje ustvari pljunuli na svoj kruh. Neophodno bi bilo provesti kompletnu psihološku egzegezu kukavičluka onih koji su u epohi socijalizma besplatno školovani da bi štitili istinu radi istine, ne radi zaštite poretka kojem su, u krajnjoj liniji, dugovali završetak studija koji bi u svakoj kapitalističkoj zemlji bio uglavnom basnoslovno skup i rezerviran mahom za elitu. Zato sam u svojoj jednoj nikad objavljenoj knjizi napisao da su ratu kojim je razbijena Jugoslavija doprinijeli bivši robijaši, loši đaci, i loši novinari. Pod lošim novinarima ne podrazumijevam njihovu polupismenost ili nedovoljno izgrađenu elokventnost, ne mislim na njihovu artificijelnu akcentuaciju, zamuckivanje i propadanje u pukotine nevješto koncipiranih tema, koliko sam imao u vidu njihovu nedoraslost situaciji, što njihovom moralnom profilu nije smetalo da se oglašavaju u holivudskom stilu, samouvjereni, a smiješni i odbojni u isto vrijeme, kao gusani gačući u svim oktavama svog lakonskog farizejstva. Lažovi su prepredeni dekadentni slugani, izverzirani manipulatori, dostojni gađenja i prezira, nepravedno oduzimaju profesiju časnim prostitutkama, a ćutolozi su recipročni nositelji krivice. Njihov grijeh je ne samo u saučesništvu u nasilju nad slobodoumljem i nad samim životom u cjelosti, on je i veći. Naravno, postoji veliki broj novinara koji su ostali na visini svoga zadatka i među njima je ne mali broj onih koji su sigurno zaslužili Pulicerovu nagradu.
Joseph Pulitzer
(10. april, 1847 – 29. oktobar, 1911)
Sada je bitnije pokrenuti lavinu koja mora u potpunosti zatrpati laž neizgovorene istine. Grijeh takve laži je pogubniji od prave tendenciozne obmane, jer, u većini slučajeva, uloge novinara prepuštene su “nadriljekarima”. Nikada neće zdravom umu biti jasno kako novinar može biti režimski žbir? Kako novinar može biti nacionalist? Hibridno prenamnoženi, preplavili su sve medije i od njih se pravi novinari ne samo da ne mogu prepoznati, oni dolaze pod udar nekorektne kritike, prijetnji, ucjena, sudskih procesa, lažnih optužbi sa ciljem da se financijski opterete drakonskim kaznama koje favorizuju vlastodršci, nerijetko izloženi i fizičkim napadima, a i članovi njihovih porodica trpe razne oblike tortura. Danas je presudno značajno razlučiti pozitivne komponente u sferi novinarstva od negativnih tendencija. Skrenuo bih pažnju korektne publike na imena časnih ljudi od pera: Štefica Galić, Ibrahim Halilović, Milan Pekić, Domagoj Margetić, Veseljko Koprivica, Bedrudin Gušić … (ovo je samo pokretačka ideja za listu sa imenima uglednih novinara koje bi trebalo nagraditi, nekad i negdje… listu nudim na uvid i dopunu). Paralelno, nekad i negdje, nekome, morali bi položiti račune svi novinarski hipokriti, za svoj prljavi “rad” koji je rezultirao prikrivanjem istine o genocidu, urbicidu, ekocidu, kolturocidu… Imena ovih drugih manje-više se znaju, ali, ostaje gorčina spoznaje da su dali svoj obol širenju etno-nacizma, teroru nad nedužnima, da i dalje piruju iz svojih studija i da njihovi omraženi likovi i dalje regrutiraju istomišljenike onih koji ih plaćaju, za laž, za mržnju, za antihumanost. Iskreno se nadam da će u skoroj budućnosti biti uvedena u sudsku praksu i grana pravosuđa koja će se baviti pokretanjem krivičnih postupaka protiv takvih nadrinovinara i procesuiranjem njihove odgovornosti u ravni počinjenih zlodjela nad čovječnošću i nad civilizacijom uopće.
(Preneseno sa bloga https://solonovpolis.wordpress.com/2015/03/22/zurnalisticki-hipokriti-marjan-hajnal/)
bedrudingusic 
