Enes Hotić, autor igrano-dokumentarnog filma “PrijedoRSko ljeto 92” te nekoliko drugih dokumentarnih filmova: Mi na ovim prostorima imamo potrebu da govorimo o suživotu, a osnovni i esencijalni preduslov za suživot jeste ISTINA

Posted: 22. Mart 2015. in Intervjui

enes h.Publika je film prihvatila vrlo emotivno, obzirom da isti govori o krvavom dijelu naše bh. historije. Rane su još uvijek svježe, te svako evociranje tih nemilih događaja zasigurno pokreće lavinu emocija…..Iz Prijedora je za vrijeme rata protjerano preko 53.000 nesrba, preko 31.000 njih je prošlo kroz srpske logore, ubijeno je 3.173 Bošnjaka i Hrvata, od čega 102 djece i 256 žena…..Bilo bi nam zadovoljstvo predstaviti ovaj igrano-dokumentarni film bh. dijaspori u Americi…..Naša je obaveza da uzdignuta čela, generacijama koje dolaze, prenesemo istinu o patnjama i stradanju našeg naroda, kako bi mlađa pokoljenja imala nepomućenu sliku o događajima koji su obilježili period od 92. – 95. godine……Arhiviranje i dokumentovanje naše ratne prošlosti, ali istovremeno afirmacija općih društvenih univerzalnih vrijednosti, predstavljaju osnovne intencije naše produkcije…..Narod koji ne poznaje svoju prošlost, samim tim stvara realne pretpostavke da mu se ona ponovi, a Bošnjaci su i suviše propatili da bi imali pravo na tako nešto…..Danas, jednostavno, nije ”IN” govoriti o činjenicama da je na BiH izvršena agresija, jer se to zapravo ne uklapa u percepciju trenutne političke i društvene atmosfere. Međutim, na nama je da damo svoj doprinos na polju afirmacije istine, a rezultati će, ako Bog da, bez imalo sumnje uslijediti…..

Iz samog nadnaslova se vidi šta je povod ovom razgovoru pa ćemo se tematski najviše fokusirati na Tvoj posljednji igrano-dokumentarni film. Dakle, koliko dugo si radio na tom filmu i ko Ti je sve u tome pomagao?

 HOTIĆ: Imajući u obziru da smo radili rekonstrukciji određenih segmenata filma, na filmu ”Prijedorsko ljeto 92” smo radili nešto više od godinu dana. Projekat filma su pomogli uglavnom osviješteni pojedinci, kao i mali broj institucija koje su u ovom projektu prepoznale opći društveni interes.

Koliko je do sada premijera upriličeno i gdje su se one desile? Kako je film bio primljen kod publike te filmske kritike?

 HOTIĆ: Ne mogu decidno govoriti o broju premijera, obzirom da ih je bilo zaista mnogo. Film je do sada prikazan u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švicarske, Švedske i Norveške. Publika je film prihvatila vrlo emotivno, obzirom da isti govori o krvavom dijelu naše bh. historije. Rane su još uvijek svježe, te svako evociranje tih nemilih događaja zasigurno pokreće lavinu emocija.

 U povodu jedne od promocija filma si, između ostalog, rekao da se “slobodno može reći da je Prijedor Srebrenica prije Srebrenice…” Hoćeš li i za moje čitatelje obrazložiti tu tezu, pa i tezu da se Prijedor, na domak moje Banja Luke, može smatrati i paradigmom stradanja nesrba u tom dijelu BiH, posebno Bošnjaka?

hambarine

 HOTIĆ: Prije svega, jako je nezahvalno eksploatisati brojem žrtava, odnosno, praviti bilo kakvu usporedbu u pogledu stradanja ljudi u jednom ili drugom dijelu BiH. Međutim, ovdje govorimo o činjenici da je u Prijedoru sistematski i planski, od strane tadašnje vlasti, činjen zločin nad nesrpskim stanovništvom. Kada kažem da je Prijedor Srebrenica prije Srebrenice, onda se rukovodim činjenicom da je na prostoru Srebrenice, u vremenu kada je počinjen genocid, bilo smješteno stanovništvo sa prostora nekoliko općina, za razliku od Prijedora, gdje je to bilo uglavnom domicijelno stanovništvo. Iz Prijedora je za vrijeme rata protjerano preko 53.000 nesrba, preko 31.000 njih je prošlo kroz srpske logore, ubijeno je 3.173 Bošnjaka i Hrvata, od čega 102 djece i 256 žena.

 U pripremi ovog razgovora si rekao da film nije imao promociju u Americi, zemlji u kojoj živi oko 300.000 građana BiH, od čega najviše Bošnjaka i mnogo Prijedorčana. Znači li to da si spreman doći i u ovaj dio veoma razuđene bh. dijaspore ako Te neko pozove, odnosno organizira promociju filma “PrijedoRSko ljeto 92”?

 HOTIĆ: Mi smo se do sada odazivali svim pozivima, pa bismo to i ovoga puta učinili. Zapravo, naše dosadašnje premijere i jesu rezultat poziva upućenog nama od strane organizatora. Bilo bi nam zadovoljstvo predstaviti ovaj igrano-dokumentarni film bh. dijaspori u Americi.

tuzla - promocija prijedorskog ljeta 92

Iako ne treba biti puno pismen i dešifrirati značenje ona dva velika slova u prvoj riječi naziva filma, ipak neke stvari treba i otvoreno, jasno i glasno izreći. Dakle, da li je jedna od poruka filma i ta da je u temelje manjeg bh. entiteta ugrađen i pogrom nesrba Prijedora i njegovog kraja te cijele BiH?

 HOTIĆ: Naravno, tu poruku smo ovim filmom i akcentirali. Naša je obaveza da uzdignuta čela, generacijama koje dolaze, prenesemo istinu o patnjama i stradanju našeg naroda, kako bi mlađa pokoljenja imala nepomućenu sliku o događajima koji su obilježili period od 92. – 95. godine.

Naravno, ne može se kroz jedan razgovor ni približno prepričati sadržaj nekog filma, posebno ovakvog autentičnog i potresnog. Da, treba ga odgledati! Kako doći do DVD-a tog filma, odnosno kako se može isti pogledati?

 HOTIĆ: Do sada smo pristup filmu omogućavali kroz organizaciju premijera i promocija istog, jer je to bilo tehnički najizvodljivije. Nadam se da će uskoro i bh. dijaspora u Americi biti u prilici da prisustvuje premijeri i promocijama filma, nakon čega će svi oni koji to budu željeli, biti u prilici da film pribave za svoju kućnu videoteku.

Ti si autor i drugih dokumentarnih filmova. O kojim je još filmovima riječi šta je njihova zajednička poruka?

 enes-1HOTIĆ: Moja maleknost predstavlja Multimedijalni servis Exit Media (www.exitmediafilm.com) u čijoj produkciji sam radio nekoliko dokumentarnih filmova i preko 80 kratkometražnih filmova. Ovom prilikom bih izdvojio sljedeće naslove dokumentarnih filmova: ”Istina o bužimskim vitezovima”, Muslimani pod opsadom”, ”Dani ubijanja – Prijedor”, ”Prijedorsko ljeto 92”, ”IDENTIFIKACIJA”, ”SANDŽAK” te dokumentarni film radnog naslova ”Pucanj u dušu” na kojem trenutno radimo u saradnji sa Udruženjem žrtava i svjedoka genocida. Ovaj dokumentarni film tretira tematiku zločina ratnih silovanja žena za vrijeme agresije na BiH.

Arhiviranje i dokumentovanje naše ratne prošlosti, ali istovremeno afirmacija općih društvenih univerzalnih vrijednosti, predstavljaju osnovne intencije naše produkcije.

Ti si bio dječak kada su se desili Prijedor, Srebrenica..pa i Tvoj rodni Bosanski Novi. Šta Te je motiviralo da se baviš tim zahtjevnim poslom? Gdje crpis energiju koje zaista treba za svaki takav ozbiljni project?

 HOTIĆ: Mi na ovim prostorima imamo potrebu da govorimo o suživotu, a osnovni i esencijalni preduslov za suživot jeste ISTINA. Istina o počinjenim zločinima i procesuiranje onih koji su počinili zločine. Svaka druga priča o suživotu koja zaobilaze spomenute faktore, po meni je itekako licemjerna i krnjava. Drugi motiv jeste naša ljudska, vjerska i duhovna potreba da progovorimo i arhiviramo istinu o stradanju nedužnih ljudi i na taj način pružimo svojevrsnu satisfakciju porodicama žrtava.

Narod koji ne poznaje svoju prošlost, samim tim stvara realne pretpostavke da mu se ona ponovi, a Bošnjaci su i suviše propatili da bi imali pravo na tako nešto.

 Ovo pitanje je neka vrsta analogije prethodnom. Naime, općepoznato je da Tebi i takvima kao što si Ti nedostaje podrška institucija, na svim novoima u državi kakva je BiH. Malo koga (možda nikoga) na vlasti ne zanimaju projekti s takvom tematikom, – intencija je i izvana i iznutra da se izjednače katil i žrtva. Slažeš li se s takvim mojim zapažanjima i kako, unatoč i tome, nalaziš motive za takve projekte?

 HOTIĆ: Danas, jednostavno, nije ”IN” govoriti o činjenicama da je na BiH izvršena agresija, jer se to zapravo ne uklapa u percepciju trenutne političke i društvene atmosfere. Međutim, na nama je da damo svoj doprinos na polju afirmacije istine, a rezultati će, ako Bog da, bez imalo sumnje uslijediti.

Na samom kraju: radiš li na nekom novom filmskom ostvarenju i kojem, eventualno?

 HOTIĆ: Da, kao što sam već kazao, radim na igrano-dokumentarnom filmu radnog naslova: ”Pucanj u dušu”, koji se bavi tematikom ratnih zločina silovanja žena za vrijeme rata u BiH. Istovremeno, pripremamo prvu fazu realizacije dokumentarnog filma koji će govoriti o ratnim dešavanjima na području općine Brčko.

Želim Ti puno uspjeha i sreće u Tvom daljnjem stvaralačkom radu te hvala za ovaj razgovor.

 HOTIĆ: Hvala i tebi, te srdačan selam i pozdravi tvojim čitateljima.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (664)
komentara
  1. Zdravko margic niodkud kaže:

    KAKVOM SUZIVOTU TOJE SVE NAZOR NEMA SUZIVOTA ZA OVU NASU GENERACIJU A PAMTICE I MLADJI AKO BUDE JOS I DALJE OVOG SVIJETA A KAKOJE KRENULO I CETNICI SE POSTROJAVAJU TUJ SE CEKA OPET 40 ILI 50 GODINA I DASE ZAVADI A SVI OVI HRVATI KOJI SU IZASLI NEZELE SUZIVOT SA TIM DOLI ZLOCINCIMA I POGOTOVO DOKJE ONAKAV DODDIK I NJEMU SLICNI NA VLASTI VOZDRA

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s