Hrvatska mora odustati od ovakvog Daytonskog sporazuma

Posted: 22. Februar 2015. in Intervjui

  Piše: prof. Filip Ćorlukić

filip u maglaju18. je siječnja og. u vjesnikovoj rubrici Stajališta objavljen članak gospodina Berislava Andrijevića pod naslovom: Desetgodišnjica Daytona: Nepravedan mir uopće nije mir. Slažem sa svime što je tu napisano, ali smatram za nas poraznim da je gospodin Andrijević, nakon svega što je poduzimao, morao izgubiti vjeru u politiku RH, pa se u očajanju nada da će ga podržati predstavnik svjetske zajednice gospodin Paddy Ashdown.

Istina, slanje gospodina Ashdowna u BiH je najbolje što je do sada učinila Svjetska zajednica. Zahvaljujući ogromnim ovlaštenjima, on je učinio iznimno mnogo, uključujući tu i dokidanje mnogih atributa državnosti RS. No on ima jasna ograničenja, pa napominje da sebi ne može dozvoliti «luksuz» po savjesti učiniti i više. Gospodin Paddy dobro znade stvarnu pozadinu Daytonskog sporazuma.

Raspadom Varšavskog pakta i moćni NATO savez je izgubio smisao postojanja, a to SAD, koja na vojsku troši preko milijardu dolara dnevno, ne želi dozvoliti! Da bi to opravdala, ona mora stalno stvarati i održavati krizna žarišta. To je jedan od razloga dugog trajanja rata u BiH, a daytonska tvorevina Rrepublika srpska je unaprijed ciljano programirana.

Tragediju sukobâ među braniteljima u BiH pratim od samog početka. Spomenut ću samo da sam još 03. travnja 1992.  u beha tisku objavio članak pod naslovom Kantonalno samoubijstvo BiH, a 27. 10. 1993. – Mato ne dam Derventu. U vjesnikovoj sam rubrici Stajališta objavio tri članka: 14. 10. 2002. – Pomući Bosni da se oslobodi daytonskog terorizma, 10. 07. 2003. – Bosna, nekad ponosna, prodala ponos za preživljavanje, i 06. 08. 2004 – Jadna Bosno, što si dočekala: da te Dayton svojom pravdom hrani.

Politika svih političkih struktura RH prema BiH je obična demagogija. Nikakvim se ustupcima ne može popraviti čak ni samo položaj beha Hrvata. Simbol nepravde je Republika srpska. Sve i kada bi Hrvati i Bošnjaci dobili u RS veća prava od Srba, oni bi osjećali nepravdu, a to je moćan pokretač nemira. Bez ukidanja RS i uspostavljanja racionalno organizirane BiH, sva druga, parcijalna rješenja, predstavljaju nagradu teroristima.

Dok političari Hrvatske papagajski ponavljaju da se svi problemi u BiH mogu i moraju rješavati «u duhu Daytona», taj «duh» učinkovito obavlja zadatak koji su mu dali; u daytonski asimetrično organiziranoj BiH ne može biti mira i stabilnosti.

Daytonski sporazum se mora mijenjati, a formalno-pravni uvjeti za to postoje. Pod izrazito nenormalnim okolnostima potpisan je štetan međunarodni sporazum. Bošnjaci su bili prisiljeni, ovlašteni predstavnik beha Hrvata Zubak nije htio potpisati, ali su Amerikanci prihvatili potpis neovlaštenog Jadranka Prlića? Kao supotpisnici, odnosno jamci, potpisali su  (s kojim pravom?) Tuđman i Milošević.

Po tom «sporazumu» BiH nikada ne može nikada postati stabilnom državom, a već bi nam po svome zemljopisnom položaju, bez obzira na sve ostale razloge, stabilnost te susjedne države morala  biti najvišim prioritetom. Stoga Hrvatska mora službeno zahtijevati (ne moljakati) promjenu sporazuma, ili pak povući svoj potpis; čime sporazum automatski postaje pravno nevažećim.

U skladu s čovječnošću i dostojanstvom, ali i u općem vlastitom interesu moramo naći snage za ispravljanje velike daytonske nepravde. Toliko smo dužni Bosni, ali i poštovanju vlastitog suvereniteta – a povijesna konstelacija strateških okolnosti izrazito je povoljna.

Amerikancima Bosna više nije važna. Imaju Irak i druga potencijalna žarišta. Bez obzira na sve kontraverze oko Stipe Mesića, korisno je što je on ponovno izabran za predsjednika RH. On ne ovisi o strankama, zadnji mu je mandat, stalno tvrdi da mu je važna politika prema Bosni, a neki bosanski mediji ga nazivaju prijateljem Bosne – premda za Bosnu, zapravo, ništa nije učinio. Sada mu je prigoda i moralna dužnost iskoristiti povijesni trenutak, te kao predsjednik RH pokrenuti postupak za povlačenje potpisa RH iz Daytonskog sporazuma.

Osakaćena Bosna to čeka, a do uspostave prave državnosti – dan upada koljačkih horda u Srebrenicu, tamošnji Srbi proslavljaju kao «Dan oslobođenja»! U skladu s kojim to moralom mi pozivamo prognanike da se vrate u takvu Bosnu?

Objavljeno u Vjesniku 25. siječnja 2005.

——————————————————————————————————————————————-

Evo i pisama koje je ovaj autor pisao tadašnjim predsjednicima Republike Hrvatske, Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću na koja isti nisu reagirali:

Otvoreno pismo Mesiću

Dostavljeno medijima: dnevniku Vjesnik i Hrvatskom portalu u Švicarskoj http://www.croatia.ch. Objavio samo Portal 

—————————-

Prof. Filip Ćorlukić,

Krležina 35, 52100 Pula

Tel. 052-392-355,

E-mail: filip.corlukic@gmail.com

U Puli, 15. listopada 2.009. g.

Poštovani gospodine Predsjedniče RH!

Nakon četrnaest godina trajanja daytonske BiH, tek su dolaskom predsjednika Obame na čelo USA, predstavnici SAD i EU dali političarima BiH neke nove prijedloge i ostavili im rok od deset dana da se dogovore o budućnosti Daytonskog sporazuma. Budući da je Dayton bio rješenje nametnuto u cilju nebosanskih “strateških interesa”, pravo bi rješenje bilo u nametanju poništenja, a ako se ne dogovore, tada nije jasno što će se dogoditi. U aktualnim uvjetima oštrih emotivnih suprotstavljenosti teško je vjerovati da bi se sedmorica odabranih predstavnika mogli racionalno dogovoriti o budućnosti države. Stoga Vas kao hrvatski građanin i zavičajni Bosanac, ali i kao stranački neopredjeljena osoba pozivam i molim da budete spremni učiniti ono što Vam nalaže savjest, a omogućuje obnašanje položaja Predsjednika RH, koja je kao supotpisnik jedan od dva garanta Daytonskog sporazuma.

“Hrvatska intenzivno nastoji uspostaviti dobre odnose sa svim zemljama. No pritom kao da se zaboravlja, da je s obzirom na naš uzajamni geopolitički položaj, dobrobit i stabilnost susjedne nam BiH od životne važnosti za dobrobit i stabilnost Hrvatske. Stoga čak i bez pozivanja na moral i susjedsku solidarnost, Hrvatska iz vlastitih, strateških interesa, mora pomoći Bosni da se oslobodi daytonskog terorizma, jer to jest oblik terorizma.  Mora i može, jer Hrvatska je supotpisnik Daytona. Sporazumi se sklapaju i razvrgavaju, pa zašto bi ovaj bio neraskidiv”.

Ovo sam napisao u predgovoru članku koji mi pod naslovom: “Pomoći Bosni da se oslobodi daytonskog terorizma” 14. 10. 02. objavio Vjesnik. Na temu Daytona dosta sam pisao i objavljivao, a uz ovaj spomenuti, navest ću još samo dva članka objavljena u Vjesniku: 25. 01. 05. “Nužnost odbacivanja Daytona” i 19. 07. 03. “Bosna, nekad ponosna…”

U svojoj tisućgodišnjoj povijesti, Bosna je mnogo toga preživjela, ali je uvijek ostala cjelovitom. Daytonom je ona obogaljena. Od tada je to monstruozna državna tvorevina, invalid kakav ne može samostalno opstojati. Već prema načinu i neregularnoj proceduri prihvaćanja, Daytonski sporazum nije sporazum, nego je to kapitulacija jedne članice Ujedinjenih naroda pod pritiskom onovremene američke vlasti, a uz teško shvatljivu privolu Hrvatske i pohlepnu podršku Srbije.

Još «od Kulina Bana i sretnijeh dana» (12. stoljeće), različiti demoni Bosni ne daju mira, a krajne nemoralno ponašanje novih, «humanih» i «demokratskih» moćnika prema njoj, mora kod svakog poštenog čovjeka izazvati zgražanje – pa čak i očaj. Ovo je bio najstrašniji rat u dugoj bosanskoj povijesti, a što je najtragičnije taj je obrambeni rat protiv moćnog neprijatelja utjecajem izvana ubrzo prerastao i u građanski, u kojemu su branitelji krvavo ratovali i između sebe, pa čak i oni unutar iste nacionalnnosti.

U tom je apokaliptičnom košmaru poginulo preko dvjesto tisuća osoba, uključujući i ogroman broj djece, silovano mnogo tisuća žena, a prognano ili izbjeglo preko dva miljuna osoba. Sve su to «mirovnjaci» promatrali, slali nekomu(?!) izvještaje i govorili o ljudskim pravima. Zaklinjali su se u jedinstvenu Bosnu, dok su «diplomati» uporno crtali čudne karte podjele na nacinalne regije.

Kroz sve je ratove u svojoj dugoj povjesti Bosna ostajala jedinstvenom, bila je jedinstvena i u vrijeme turske okupacije, a u tim je državnim granicama uglavnom ostala i sada. Međutim, iz ovog je rata zahvaljujući Daytonskom “sporazumu” izašla podijeljena i potpuno nesposobna za samostalno življene, a što je najtragičnije izluđeni nacionalisti inzistiraju na još većim unutanjim teritorijalnim podjelama.

Svuda u svijetu izbijaju međunacionalni sukobi s porastom ekstremnih nacionalizama, a samim time i svih onih zala koja to prate. Svuda u svijetu postoje i mnogonacionalne države u kojim se živi u miru. No ovdje je važno još naglasiti da nigdje u svijetu ne postoje etnički (krvno, genetski) čiste nacionalne zajednice, a da je Bosna jedna od etnički najčistijih, pa bez obzira na kasnije nacionalne podjele u njoj etnički Bosanci predstavljaju najveći dio stanovništva. To je temeljna činjenica koje je malo tko svjestan i zato ću je ukrako obrazložiti.

Današnji stanovnici Bosne i Hrvatske potomci su ranije doseljenih ali neorganiziranih slavenskih plemena, kao i starosjedilaca, uglavnom Ilira i rimskih naseljenika. Zadnje je došlo vojnički organizirano pleme Hrvata, kojima do sada nije sa sigurnošču utvrđno etničko podrijetlo. Oni su ustanovili državu i po svome etničkom nazivu dali joj ime Hrvatska. To nije nikakva posebnost. U to je vrijeme među neorganizirana slavenska plemena teritoriju današnje Bugarske došlo organizirano turkmensko pleme Bugara. Oni su tu organizirali državu i dali joj ime Bugarska, a sami su preuzeli slavenski jezik i asimilirali se u slavensku većinu.

Tâ, po područjima današnje Bosne i Hrvatske vrlo neujednačena etnička mješavina, stvarna nam je i jedina osnova polaznog etničkog podrijetla. Po takvoj etničkoj osnovi, današnji bi se žitelji cijelog područja Bosne i Hrvatske mogli i nacionalno opredijeliti kao Iliri, kao  Slaveni – što je osnova naziva za Slovake, Slovence i Slavonce – ili  kao Hrvati. Koje je krvi, odnosno gena u komu od nas više, to nitko ne zna. Zemlja u kojoj su se tada naselili, tada se najvećim dijelom zvala Dalmacija. Po toj su se osnovi mogli nazvati Dalmatincima. Tako su učinili, na primjer, Makedonci, slavenska plemena koja su se naselila u zemlji koja se i do tada nazivala Makedonijom.

Prvo je organizirana hrvatska država, koja se tijekom nešto manje od 200 godina prostirala i na veći dio krajeva koji su se nazivali Bosnom. Život u istoj državi u to vrijeme nije mogao stvoriti nekakav osjećaj općeg zajedništva, a i da jest, taj se osjećaj ne bi  mogao zadržati u svijesti daljnjih 900 godina. Naime, hrvatsko je kraljevstvo prestalo postojati 1.102. godine, ipak zadržavši neke oblike državnosti. Mala bosanska regija ostala je samostalnom. Nastavila se širiti i jačati, pa je postala prilično velikim srednjevjekovnim kraljevstvom. Da je Bosna ostala stalno slobodnom, ili čak da su je (1463.) Turci i okupirali, ali da oni nisu bili pripadnici islama, pa samim time i veliki dio žitelja Bosne ne bi prešao na islam; kako bi se u tom slučaju opredijelili stanovnici Bosne u vrijeme početka buđenja nacionalne svijesti u 19. stoljeću?

Obzirom na tisućgodišnji kontinuitet življenja u zajedničkoj im domovini Bosni, logično je za očekivati da bi se opredijelili za bosansku nacionalnost. Uz to bi bez ikakva osjećaja protuslovlja mogli prihvatiti i zajedničko etničko podrijetlo s Hrvatima. Upravo su tako postupili Austrijanci. I oni su tisuću godina živjeli u istoj domovini pa su se ne samo po državljanstvu, nego i nacionalno, uglavnom opredijelili kao Austrijanci. Oni su svjesni da su etnički isto što i Nijemci; germanska etnička mješavina. Stoga im ne smeta što govore njemačkim jezikom, pa ipak se nacionalno u najvećem broju osjećaju Austrijancima –  Österreich – Istočna (njemačka) država. Nužno je naglasiti da se nacionalni osjećaj ne zasniva na genetskoj činjenici etnosa, nego je to čisto psihološki fenomen. Stvar odluke, odnosno opredjeljenja, pa se pojedinac može i predomisliti i opredijeliti se za neku drugu nacionalnost – što nije moguće u odnosu na etnos, ali ni na zavičajnu domovinsku pripadnost.

Međutim, turski su osvajači Bosne (Bosna je povijesni naziv, koji su Austrijanci krajem 19. stoljeća u skla sa svojom strategijom promijenili u: Bosnien und Herzegwina) pripadali potpuno različitoj kulturi, civilizaciji i religiji. Tijekom mnogih stoljeća veliki je dio naroda sve to prihvatio. Pojam nacije u to vrijeme nije postojao, a podjela je bila isključivo po vjerskoj pripadnosti. Ovdje treba naglasiti da su prije dolaska Turaka stanovnici Bosne bili katolici i bogumili, uz nešto dolutalih pravoslavnih lutalačkih Vlaha, koji ni na koji način nisu bili povezni sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Tek su za vrijeme turske vladavine ti bosnaski pravoslavni vjernici stavljeni pod crkvenu jurisdikciju SPC. Srbi iz Srbije nisu bježali u Bosnu, nego u Madžarsku i sjeveroistočne dijelove Hrvatske, pa sve do 1.918. g. u Bosni nije bilo etničkih Srba.

Takvo je stanje početkom buđenja nacionalne svijesti sredinom 19. stoljeća dovelo do velike zbunjenosti i zbrke. Ne ulazeći ovdje u pojedinosti, reći ću samo ono bitno. Jedan od najstarijih evropskih naroda, podijelio se u tri narodnosti, odnosno, nacionalnosti – kako mi to danas neoprezno nazivamo. Naime na Zapadu nation ne znači nacionalnu, etničku pripadnost, nego državljanstvo.

To što su i kršćanstvo i islam suštinski nadnacionalne religije, situaciju čini još besmislenijom. Predsravnik Austrougarske Kallay nastojao je uspostaviti bošnjaštvo kao nacionalnost, ali su utjecaji iz Srbije i Hrvatske to svim silama nastojali spriječiti, pa su se bosanski katolici opredjeljivali za hrvatstvo, a pravoslavci za srpstvo, dok je najveći broj bosanskih muslimana (posebno na selima) ostao nacionalno neopredjeljen. Paradoks, da je katolik Begić postao Hrvatom, a musliman Filipović neopredijeljenim (kasnije Muslimanom, pa Bošnjakom), nikomu nije smetao.

U svome specifičnom odnosu prema nacionalnim posebnostima i pravu na nacionalnost, komunisti su konačno izmislili jednu lukavu podvalu. Proglasili su muslimansku naciju, s velikim početnim slovom M. Tada je bilo rođene braće koji su se iz uvjerenja, ili iz pragmatičnih razloga nacionalno različito opredjeljivali, ali to nije predstavljalo nikakvu teškoću, niti je bilo uzrokom sporenja. Pa što se dogodilo u ovom ratu?

Nakon Titove smrti ubrzo su se javili pokreti za osamostaljenjem republika, a kad je na čelo Srbije došao Milošević on je radikalno oživio hegemonističke Garašaninove ideje: “Svi Srbi u jednoj državi!” urzo je napade usmjerio na islam, kao na najveći problem. To su počeci uključivanja religije u kasnije sukobe.

Nakon što su zbog Miloševićeve opstrukcije propali pokušaji uspostavljanja labave konfederacije, došlo je do rata, prvo desetodnevnog u Sloveniji, a kasnije dugog u Hrvatskoj. Nakon što se jigovojska povukla iz Hrvatske, u BiH je nastala ogromna koncentracija vojske pod srpskim vodstvom i počeli su sporadični okršaji, uglavnom s bosanskim Hrvatima i onim muslimanima koji su na primjeru rata u Hrvatskoj shvatili što ih očekuje.

Muslimansko vodstvo nije vjerovalo u agresiju, pa nisu poduzimali nikakve pripreme. To su shvatili tek nakon velikog pokolja musu Bjeljini. Da je tada bilo razuma, sve je moglo biti drukčije, no mnogi bosanski Hrvati su prigovarali zbog muslimanskog ranijeg nesudjelovanja u obrani, dok su Muslimani već prije prigovarali Hrvatima što «izazivaju» Jugoslavensku armiju.

U novonastaloj situaciji bosanski Hrvati ne žele sjedinjavanje obrane i ne dozvoljavaju novoformiranim BiH vojnim jedinicama slobodan prolaz preko «svojih» teritorija. Sukob je postao neizbježnim. Sada muslimani Hrvate počinju doživljavati izdajicama, dok mnogi Hrvati, opsjednuti svojom paranojom, počinju uslimane doživljavati kao glavne neprijatelje – a na srpsku agresiju kao da su zaboravili.

To sve više homogenizira Muslimane i nacionalističko ludilo raste, ali sada u neuobičajenom trokutu. Branitelji su krvavo zaratili između sebe. U međuvremenu Muslimani konačno svoju nacionalnost preimenuju u logično bošnjaštvo, ali (dugoročno) uz vrlo opasnu uvjetovanost: da samo muslimani (vjera) mogu biti Bošnjaci (nacija, narodnost), što je suprotno duhu Kurana. Opsjednuti nastalom paranojom oni se suludo odriču 500 godina svoje povijesti kad nisu bili pripadnici islama.

Bez obzira na različite oblike organiziranja država u kojima je prevladao islam, ta religija  zasnovana na Kuranu izvorno je nadnacionalna, osobna religija svakog pojedinca, po kojoj svaki čovjek osobno odgovara za svoja djela – dobra ili loša, a Kuranom se zahtijeva i tolerancija.

Međunarodna je zajednica na čelu s Clintonovom administracijom godinama tolerirala strahovite zločine, a kad su konačno združene snage Hrvatske i Bosne krenule u oslobođenje zemlje, ta je iznimno uspješna ofenziva pred Banjalukom zaustavljena američkom prijetnjim zračnim udarima. Tim je zaustavljen rat, pa da je u Daytonu dogovoren pravi mir, to bi imalo svoje opravdanje, ali tamo je pod neviđenim pritiscima “dogovoreno” neodrživo ustrojstvo BiH i to s barem jednom proceduralnom pogreškom, što ga zapravo čini pravno ništetnim. Naime, legalni predstavnik bosanskih Hrvata gospodin Zubak zbog ustupanja Bos. Posavine Srbima nije htio potpisati taj akt. No uskočio je vlastohlepni Jadranko Prlić koji je to neovlašteno potpisao, a organizatori su to prihvatili.

Rat u BiH zaista je bio strašan, ali da je tada uspostavljena prava pravna država, tijekom vremena bi se to postupno ispravilo, pa je ta divna zemlja ponovno mogla postati čudesnim etičkim mikrokozmosom naglašene važnosti dobrog komšije. Ovako, u ovoj frankenštajnski ustrojenoj daytonskoj tvorevini premnogi komšija mrzi komšiju samo zato što je druge vjere i druge nacionalnosti  – pa izlaz traži u uspostavi nekakvog svog jednonacionalnog kantona, regije – ili čak države.

Gospodine Predsjedniče, ovo sam pisao malo opširnije i kao podsjetnik; ako se kao Predsjednik RH odlučite povući potpis RH na Daytonski sporazum. Predstavnici SAD i EU će vjerojatno to nastojati rješavati unutar Daytonskog Ustava BiH koji zapravo nikada i nije proceduralno usvojen, pa će mnogo toga i dalje ostati upitno. Za osnovu novog sporazuma je potpuno dovoljan legalno usvojeni Ustav BiH iz 1.992.

Pozdravljam Vas,

s poštovanjem

Filip Ćorlukić

umirovljenik, fizičar, znansveni istraživač i publicist

——————————————————————————————————————————————

Poštovani predsjedniče RH Ivo Josipoviću,

prije nego što počnete čitati ovo moje pismo, iskreno sebi odgovorite zašto želite biti Predsjednik RH:

– Zato što Vam čini čast biti Predsjednikom,

– ili zato što kao Predsjednik želite i možete učiniti nešto zaista pravedno i korisno.

Ako je razlog Vaše želje samo u tomu da želite biti poredsjenikom – tada dalje nemojte ni čitati ovo pismo.

Ako je pak ovo drugo, tada Vam mogu predložiti tri teme, po kojima biste mogli ući u povijest već i samim time što ste ih pokreniuli. Napominjem da su sve tri obuhvaćene pojam pravde, za koju tvrdite da Vam je misao vodilja u političkom djelovanju.  Medjutim, zbog aktualnih okolnosti  sada ću navesti samo jednu temu, onu koja se može i korisno ju je pokrenuti već u ovo vrijeme uoči izbora, jer već i to pokretanje ima svoju težinu, čak i ako ne budete izabrani za predsjednika RH.

Ako budete zainteresiran, ostalje dvije teme ću Vam  predložiti nakon izbora. Teme su zapravo vrlo zahtijevne i prijedlog mogu podržati obimnom dokumentacijom.

Predlažem Vam da objavite najavu pokretanja postupka za povlačenje potpisa RH kao garanta Daytonskog sporazuma, realizacijom kojega bi taj sporazum postao pravno ništetnim, a BiH se formalno vratila na Ustav od 1992. g. pod kojim je i primljena u UN..

Daytonski sporazum je mogao biti prihvaćen kao temelj prestanka rata, ali njegovo zadržavanje predstavlja svojevrsni zločin – dugoročno opasniji, čak i od samih ratnih zločina i razaranja. Sve nevolje izazvane prirodnim, ali ratnim razaranjima, vremenom se saniraju i zajednica može dalje nanpredovati biološki i gospodarski. No, Dayonski “sprazum” kojega formalno  “građani kasnije imaju pravo demokratskim putem mijenjati” je tako ustrojen da to iz čisto psiholških razloga nije moguće. Dobivši nekakav oblik samostalnosti, oni političari RS nikad neće dobrovoljno pristati na ujedinjavanje, nego čak paktiraju s hrvatskim, da uz čudovišno velik broj kantona i oni dobiju nekakvu svju posebnu jedinicu.

Dajtonsko uredjenje BiH veliki zločin sam po sebi i mora se što prije dokinuti. SAD to zbog nekakvih svojih strateških interesa ne želi, EU je za to zapravo nesposobna. Medjutim, Srbija i RH su svojim supotpisima svojevrsni garanti, koji mogu povući svoje potpise i time ga učiniti međunarodnopravno nevažećim. Srbija to ne želi, jer joj ovo stanje dugoročno odgovara. Ostaje samo Hravatska!

Pa, presjedniče Ivo: imate li hrabrosti to pokrenuti u intresu stabilnosti u regiji, pravde o kojoj toliko pričate, ali i povijesne istine?!

Imam 89 godina, zavičajno sam Bosanski Hrvat, inženjer sam fizike, a u Zagrebu sam živio i radio od 1960. do 2000. g. Kasnije selim u Pulu. Imam ogromno i vrlo raznovrsno životno iskustvo – bez ikavih ideoloških opterćenja. Politička događanja pamtim sve od vijesti o atentatu na Kralja Aleksandra 1934. g,- a s većim razumijevanjem od napada Njemačke na Jugoslavju. Objavio sam osam knjiga, a imam još četiri dovršena rukopisa, od kojih je jedan u fazi objavljivanja.  Nikada nisam bio član ni jedne političke stranke. Podržavam sve što je za narod i domovinu po mome mišljenju korisno, a osuđujem sve štetno – bez obzira koja stranka stranka ili neki političar čine i žele učiniti.

Srdačno Vas pozdravljam,

Filip Ćorlukić

Filip u Puli

—– Original Message —–

From: Filip Corlukic

To: Ivo Josipović

Sent: Monday, January 26, 2015 12:57 PM

Subject: Poticaj

Poštovani Ivo Josipoviću, predsjedniče RH – u odlasku.

Nekoliko dana prije izbora e-mailom sam Vam poslao pismo (v.Attachment) s prijedlogom da učinite jednu najavu, koja bi Vas održala na političkoj površini – bez obzira da li budete ponovno izabran ili ne budete. Prošlo je kako je prošlo, niste poražen, nego ste samo za malo poena zaostao za pobjednicom – kojoj ste vrlo korekto čestitao. Znadem da ste imao velike ideje u pogledu boljitka naše domovine, a obzirom na Vaš karakter mirnog i staloženog čovjeka, imam dojam da ste zapravo zadovoljan izlaskom iz neposredne tvrde političke zbrke, a borbu za pravdu i dobrobit domovine možete nastaviti i kao bivši predsjednik – neopterećen formalnostima.

Stoga Vam predlažem da ponovno pročitate moje pismo i da dok ste još Predsjednik nekog zgodnom prigodom javno obznanite da ste nakon izbora željeli pokrenuti postupak za povlačenje potpisa RH s Daytonskog sporazuma, ali da to niste učino zbog prevelike osjetljivosti teme u predizbornpoj kampanji. Učinite li to ubacit ćete tu ideju političku svakodnevnicu, pa već samom time i aktivan poticaja pravednosti, većoj od svega sto te do sada ucinio.

Imajte hrabrosti pa učinite to.

Srdačno Vas pozdravljam i želim sve najbolje,

Filip Ćorlukić

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s