Savo Štrbac, direktor Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” iz Beograda: SVI PROGNANICI SA SVOJIH OGNJIŠTA LIČE KAO JAJE JAJETU

Posted: 13. Februar 2015. in Intervjui

 savo strbacMoje emocije su pomješane:  kao ekspert u pravnom timu Srbije zadovoljan sam i “nerješenim ishodom”, dok sam kao čovjek iz izbjegličke kolone pomalo razočaran što sud nije prihvatio našu kvalifikaciju “Oluje” kao genocidne akcije…..Hrvati su htjeli srpsku teritoriju bez Srba očekujući da oni sami odu, a ne da ih “unište u cijelosti ili djelimično”. A da bi ih natjerali da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali zaostale civile i vojnike, pljačkali i uništavali njihova imanja i spriječavali im povratak…..Hrvati će mnogo teže prihvatiti ovaj neriješeni rezultat nego Srbi iz prostog razloga što su Srbi navikli da gube sporove pred međunarodnim sudovima, dok je Hrvatima ovo prvi neuspjeh…..„Oluja“ je jedini predmet u kojima su Srbi iz Hrvatske žrtve, koji je suđen pred MKSJ. Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom, te ih osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora…..U zadnjih trinaest godina iz zajedničkih, masovnih i pojedinačnih grobnica na području Hrvatske i bivše RSK ekshumirano je ukupno 1.314 leševa srpskih žrtava, od čega je do sada  identifikovano 898, dok na identifikaciju čeka 416 posmrtnih ostataka. Mi smatramo da bi i identifikacija ekshumiranih posmrtnih ostataka mogla ići mnogo brže, što uglavnom zavisi od spremnosti hrvatske strane….. Hrvatska traga trenutno za 865 osoba (podatak iz ove godine) sa cijelog područja Hrvatske i BiH. Koliko je meni poznato Srbija je Hrvatskoj dala sve raspoložive podatke o nestalima na teritoriji Srbije i Hrvatske…..Odluka suda u Australiji nije me iznenadila, a mislim da nije ni Kapetana. Naime, prilikom našeg poslednjeg susreta u zatvoru Silvervoter kod Sidneja, u avgustu 2011, rekao mi je kako očekuje ovakav epilog, dodajući da on “živ neće u Hrvatsku”…..

Gospodine Štrbac! Nedavno je Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio međusobne tužbe Srbije i Hrvatske za genocid. Kako biste, ukratko, komentirali tu konačnu presudu ove međunarodne pravne institucije?

ŠTRBAC: Moje emocije su pomješane:  kao ekspert u pravnom timu Srbije zadovoljan sam i “nerješenim ishodom”, dok sam kao čovjek iz izbjegličke kolone pomalo razočaran što sud nije prihvatio našu kvalifikaciju “Oluje” kao genocidne akcije.

Naša kontratužba ispunila je dvojaki cilj: s jedne strane pojačali smo našu odbranu, što je svakako doprinijelo i da hrvatska tužba bude u cijelosti odbijena, a s druge strane predstavili smo Međunarodnom sudu pravde, što je on u obrazloženju presude i konstatovao, da su masovni zločini tokom i nakon operacije “Oluja” izvršeni i da se “o operaciji Oluja više ne može govoriti kao o zakonitoj akciji s ciljem oslobađanja određenih teritorija”, kako reče šef srpskog pravnog tima gospodin Saša Obradović.

Prevedeno na obični jezik, MSP je kroz obrazloženje svoje presude mnogo “zamutio” do sada “čistu kao suza” operaciju “Oluja”, kvalifikujući je kao akciju etničkog čišćenja, koje nije doseglo nivo genocida. Hrvati su htjeli srpsku teritoriju bez Srba očekujući da oni sami odu, a ne da ih “unište u cijelosti ili djelimično”. A da bi ih natjerali da napuste svoja vjekovna ognjišta, granatirali su njihove gradove i izbjegličke kolone, ubijali zaostale civile i vojnike, pljačkali i uništavali njihova imanja i spriječavali im povratak.

Smatram da nam je sud kroz obrazloženje presude, kako sam i očekivao, dao odgovor što je to, ako već nije genocid, što nam se desilo tokom i nakon akcije “Oluja” i da nam je dao solidnu osnovu da pravnim putem nastavimo tražiti ostvarenje ostalih (sporednih) zahtjeva iz naše kontratužbe: procesuiranje počinilaca svih ratnih zločina nad našim sunarodnicima, obeštećenje za uništenu imovini i izgubljene živote, održivi povratak i puno poštovanje njihovih nacionalnih i ljudskih prava. Potpuno smo saglasni sa preporukom MSP da obe države ubrzaju rješavanje sudbina nestalih i sa jedne i sa druge strane.

S obzirom na to da je akcija “Oluja” i od  MSP okvalifikovana kao etničko čišćenje u kojoj su izvršena i mnoga druga krivična djela, očekujem da država Hrvatska, i bez naloga suda, iz Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima izbaci “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti” i “Dan hrvatskih branitelja” koji se slave 5. avgusta.

Utvrđivanje istine pred nepristrasnim organom, kao što je MSP, u praksi bi trebalo dovesti do pomirenja, ali poslije ovakve odluke, ostaje sve kako je i bilo. Naime, svaka strana će se, barem za nekoliko narednih godina, ukopati u svojim dosadašnjim stavovima. Sva otvorena pitanja ostaju kao i do sada i svaka država ostaje na svojim pozicijama, kojih će se “držati kao pijan plota”.

Hrvati će i dalje tumačiti da su Srbi i Srbija izvršili agresiju i  genocid nad njima devedesetih prošlog vijeka, a Srbi da su Hrvati izvršili genocid nad njima  u Drugom svjetskom ratu i da je “Oluja” najeklatantniji primjer genocida. Obje strane će u toj presudi tražiti ono što im ide u korist, a preskakati ono što ne ide.

Hrvati će mnogo teže prihvatiti ovaj neriješeni rezultat nego Srbi iz prostog razloga što su Srbi navikli da gube sporove pred međunarodnim sudovima, dok je Hrvatima ovo prvi neuspjeh.

Za odbacivanje tužbe Srbije protiv Hrvatske, kao član sudskog vijeća, glasao je i jedan sudac iz Srbije. Komentar?

ŠTRBAC: Ono što me je najviše “uzdrmalo” jeste rezultat glasanja sedamnaestočlanog sudskog veća: hrvatska tužba je odbijena sa 15 prema 2 glasa, dok je naša jednoglasno odbijena.  Jedan od one dvojice koji su glasali za prihvatanje hrvatske tužbe je i hrvatski ad hoc sudija.

Znam da sudije sude po sopstvenoj savesti i da ih u MSP ne delegira njihova država, pa njoj i ne odgovaraju za eventualno uskraćeni glas. Međutim, poznavaoci prilika u tom sudu kažu da je uobičajeno da ad hoc sudije glasaju za tužbe svojih država, pa i onda kada nisu potpuno uvereni da su u pravu.

Pa ako ad hoc sudija ne glasa za tužbu svoje države, kako se može očekivati da za nju glasaju sudije iz drugih država. Iz nekog mog ličnog uvjerenja da svi Srbi osjećaju težinu tragedije koja je zadesila krajiške Srbe u akciji “Oluja”, zaista sam očekivao glas “za” za našu tužbu od srpskog ad hoc sudije, po istom principu po kojem je i hrvatski glasao za njihovu tužbu.

U Srbiji su skoro svi, uključujući i struku i politiku, govorili i pisali da naša (kontra)tužba nema šanse, političari i zvaničnici su se nadmetali u ponudama Hrvatima da međusobno povuku tužbe, jer će ih ionako sud odbiti.

Dakle, osluškujući “glas naroda”, sudije su, uključujući i našeg, mirne savjesti mogle odbiti našu tužbu jer se to od njih u Srbiji i očekivalo.

Koliko je pripadnika srpske nacionalnosti do sada sudski procesuirano u Republici Hrvatskoj, Srbiji te pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu? Koliko je pravosnažnih poresuda do sada izrečeno protiv pripadnika srpske nacionalnosti na tim sudovima?

ŠTRBAC:Prema Izvještaju o radu za 2013. godinu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH), krivični postupak zbog ratnih zločina pokrenut je protiv 3.446 osoba (u odsustvu 2.999), od kojih je pod istragom 310, 636 je pod optužbom, dok ih je 553 osuđeno.

Među  ukupno procesuiranima do 2008. godine bilo je preko 98% osoba “koja su za vrijeme Domovinskog rata učestvovale u agresiji na Republiku Hrvatsku”, dok je krajem 2013, njihov procenat opao na nešto oko 93%.

Među pravosnažno osuđenima najviše je onih kojima se sudilo u odsustvu, a takvih je do 2009. bilo 435 osuđenih, a to su skoro isključivo Srbi i pripadnici bivše JNA.

U pomenutom izvještaju DORH-a navodi se i podatak da su protiv 1.244 osumnjičenika postupci obustavljeni u fazi istrage, dok su protiv 710 optuženih postupci obustavljeni ili su oslobođeni optužbe. Najveći broj obustava za ratne zločine u svim fazama krivičnog postupka rezultat su prekvalifikacije krivičnog dela ratnog zločina u oružanu pobunu.

Na „spisku osumnjičenih, optuženih i osuđenih lica za krivična dela ratnih zločina“ pred hrvatskim sudovima, sa stanjem na dan 31. marta 2013. godine, koji je iste godine zvanično dostavljen srpskoj strani, nalazi se ukupno 1.577 lica u „aktivnom procesnom statusu“, a nema onih protiv kojih je postupak obustavljen ili su oslobođeni optužbe.

Iznesena statistika i spisak procesuiranih nisu ni potpuni ni konačni pošto se i dalje podnose nove prijave, otvaraju nove istrage, podižu nove optužnice i donose nove presude. Prema Veritasovim podacima, taj trend je nastavljen i u prošloj godini, u kojoj je na osnovu hrvatskih potjernica širom svijeta uhapšeno najmanje 21 Srbin iz bivše RSK za navodne ratne zločine. Očito je da hrvatsko pravosuđe obilato koristi institut nezastarivosti krivičnog gonjenja za ratne zločine, što kod prognanih Krajišnika izaziva strah od “tajnih spiskova” i što ih najviše i odvraća od povratka.

Jedan od sporednih zahtjeva hrvatske tužbe protiv Srbije zbog genocida u sporu pred MSP, bio je da sud naloži Srbiji da kazni sve odgovorne za ratne zločine počinjene na području Hrvatske, ako žive u Srbiji i ako su njeni državljani.

Tužilaštva za ratne zločine Srbije i Hrvatske su dana 13.10.2006. godine potpisali Sporazum o saradnji u progonu učinilaca krivičnih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, koji je ubrzo po potpisivanju počeo da se i primjenjuje u praksi.

Prema ovom Sporazumu ne ustupaju se predmeti kako to predviđa Evropska konvencija o ustupanju krivičnih postupaka, kojom je propisano da se krivični postupci u fazama istrage i optuženja ustupaju državi u kojoj okrivljeni boravi i u kojoj ga državljanstvo štiti od izručenja u državu koja ga je procesuirala. Po ovom Sporazumu ustupaju se dokazi, što omogućava potpisnicama da drže otvorenim postupke za koje su dokaze ustupili drugoj potpisnici, sve dok ih ta druga strana ne obavijesti o konačnom ishodu postupka pred svojim sudom, i da tek potom odluči da li će predmet zatvoriti ili će nastaviti s postupkom.

Do sada  je pred srpskim pravosuđem za zločine nad Hrvatima na području RH, uključujući i ustupljene i samoinicijativno otvorene predmete, pravosnažno osuđeno najmanje 40 osoba, među kojima je najviše Srba iz bivše RSK i nešto manje pripadnika bivše JNA.

Za zločine nad Hrvatima na području Hrvatske pred MKSJ optuženo je 17 osoba, od kojih su 6-orica pravosnažno osuđena na ukupno 92,5 godine zatvora. Među osuđenima su 4 pripadnika JNA i 2 bivša predsjednika RSK. Jedan optuženik je u fazi suđenja pred Pretresnim vijećem (Hadžić)  a jedan čeka izricanje prvostepene presude (Šešelj). Protiv ostalih optuženika optužnice su ustupljene nacionalnom pravosuđu  ili su povučene zbog smrti optuženika ili su  oslobođeni optužbe.

S druge strane, koliko je pripadnika hrvatske nacionalnosti do sada procesuirano pred sudovima u RH, Srbiji i u Hagu i koliko je pravožnaznih presuda do sada protiv njih izrečeno?

ŠTRBAC: DORH u spiskovima procesuiranih ne navodi njhovu nacionalnu i vojnu pripadnost. Međutim, povremeno, uglavnom pod pritiskom domaće javnosti, iziđe sa podacima o njihovoj vojnoj pripadnosti. Tako je DORH zadnji put u saopštenju od 30. juna 2011. iznio podatke o procesuiranim propadnicima HV-a: krivični postupak pokrenut protiv 108 lica, istraga u toku protiv 20 lica, istraga obustavljena protiv 9 lica, optuženo 79, još pod optužbom 37, osuđeno ih je 31, dok ih je 11 oslobođeno ili je postupak obustavljen.U isto vrijeme bilo je ukupno 3.513 procesuiranih, što znači da je učešće pripadnika HV-a u ukupnom broju procesuiranih oko 3,%. Nedavno sam naišao na neslužbeni podatak da se broj osuđenih pripadnika HV-a za ratne zločine nad Srbima popeo na 45 , što bi iznosilo oko 8,4% od ukupno osuđenih pred hrvatskim pravosuđem.

Pred Većem za ratne zločine u Beogradu osuđen je u prisutnosti samo jedan pripadnik HV-a. Radi se o Veljku Mariću iz Grubišnog Polja. Uhapsila ga je srpska policija 2010. na graničnom prelazu Gradina prilikom ulaska kamionom iz Bugarske u Srbiju. Veće za ratne zločine u Beogradu  oglasilo ga je krivim  zbog ratnog zločina protiv civila zato što je 31. oktobra 1991. godine u selu Rastovac u opštini Grubišno Polje hitcima iz vatrenog oružja  ubio Srbina Petra Slijepčevića (65)  u porodičnoj kući i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, koju izdržava u KPZ Sremska Mitrovica.

U međuvremenu je u Srbiji protiv Marića proširena istraga zbog sumnje da je tokom septembra 1991. godine, u prostorijama Srednjoškolskog centra u Grubišnom Polju, koji su pripadnici ZNG-a koristili kao pritvor, mučio i povređivao zatvorenike srpske nacionalnosti. Na teret mu se stavlja ubistvo Miće Vasiljevića, kome je nožem prerezao stomak, i ubistvo Vladimira Kučere, kao i mučenje Zvjezdana Mačka.

Istraga ne završava iz razloga što hrvatsko pravosuđe ne postupa po zamolnicama iz Srbije. Naime, Srbija traži da hrvatsko pravosuđe ispita nekoliko svjedoka, koji žive na području Grubišinog Polja, što Hrvatska ne želi, jer bi na taj način priznala univerzalnu nadležnost srpskog pravosuđa.

Hrvatski premijer Zoran Milanović je na sjednici Vlade, održanoj 5. februara ove godine, nakon što je ministar pravosuđa Orsat Miljenić referisao o slučaju Marić, poručio da Srbija sa zakonom o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske ne može ući u Evropsku uniju i da Hrvatska to neće dopustiti.

Iz Srbije stiže i poruka da sporni zakon neće mjenjati jer se zasniva na principu univerzalne nadležnosti po kojem  svaka država može da krivično goni počinioca ratnog zločina, genocida ili zločina protiv čovječnosti, bez obzira čiji je državljanin žrtva, odnosno počinilac i gde je djelo izvršeno.

Vojni sudovi SFRJ i SRJ procesuirali su velik broj zarobljenih pripadnika ZNG, uglavnom u Vukovaru, od kojih je bilo najmanje  85 osuđenih, među kojima i najmanje 6 na smrtnu kaznu. Svi su oni razmjenjeni 14.08.1992. u Nemetinu. Uz procesuirane, hrvatskoj strani su predati i sudski spisi, uz dogovor da Hrvatska na osnovu tih spisa nastavi postupke pred svojim sudovima.

U evidencijama hrvatskih pravosudnih organa nikada nisam naišao na bilo kakav podatak da su nastavljeni sudski postupci protiv bilo kojeg pripadnika ZNG koji su razmjenjeni u Nemetinu ili da su bili na izdržavanju kazne po pravosnažnim presudama vojnih sudova iz vremena SFRJ i SRJ, a nisam ih našao ni na Interpolovim potjernicama.

O postupcima pred vojnim sudovima u SFRJ i SRJ počelo se govoriti kada je uhapšen u BiH pripadnik HV-a Purda, a naročito u ljeto 2011. kada je pravosuđe hrvatske dostavilo hrvatskom pravosuđu radi uručenja optužnice Šeksu i dr. koji su bili u odsustvu procesuirani za ratne zločine nad Srbima i pripadnicima JNA. Upravo je to i bio povod da Hrvatski sabor 2011. donese Zakon o ništetnosti (ništavosti) određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, poslije čijeg donošenja je skoro   prestala saradnja pravosuđa dviju država na progonu počinalaca ratnih zločina.

Predsjednik RH Ivo Josipović je odmah po usvajanju toga zakona podnio zahtjev za  ocjenu njegove ustavnosti, koji je povukao 7. februara ove godine, jer ga smatra besmislenim budući mu Ustavni sud nije odgovorio više od tri godine.

Pred Haškim tribunalom bilo je optuženo 6 pripadnika HV-a. Za dvojicu optuženih optužnice su ustupljene hrvatskom pravosuđu (slučaj “Medački džep”), a protiv jednog je optužnica povučena zbog smrti (general Bobetko).

„Oluja“ je jedini predmet u kojima su Srbi iz Hrvatske žrtve, koji je suđen pred MKSJ. Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom, te ih osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora.

Takav zaključak Pretresno vijeće je donijelo cijeneći dokaze u cjelini kao što su transkripti sa sastanka hrvatskog rukovodstva na Brionima, protupravno i neselektivno granatiranje naseljenih mjesta, brojne pojedinačne zločine nad srpskim stanovništvom, otvoreni govor mržnje tadašnjeg predsjednika RH te uvođenje diskriminatornih mjera radi sprečavanja povratka srpskog stanovništva u Hrvatsku.

Žalbeno vijeće je cijeli slučaj svelo na ocjenu „pravila 200 m“, te zaključilo da za ovaj rigidni standard nije bilo dovoljno dokaza u predmetu i, po logici „nema dokaza za protupravno granatiranje, nema ni udruženog zločinačkog poduhvata“, poništilo cijelu presudu Pretresnog vijeća i oslobodilo optužene generale po svim tačkama optužbe.

Iako nije negiralo zločine utvrđene u presudi Pretresnog vijeća, Žalbeno vijeće nije našlo za shodno da optužene generale osudi ni po alternativnim vidovima odgovornosti.

I tako se od jednoglasne ocjene Pretresnog vijeća da su najviši pripadnici hrvatskog rukovodstva, uključujući i predsjednika države, sklopili udruženi zločinački poduhvat radi etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, došlo do podijeljene odluke Žalbenog vijeća, donijete sa tri glasa protiv dva, „da po dokazima u predmetu nijedan razuman sud nije mogao utvrditi da je takav poduhvat postojao“.

Obarajući „pravilo 200 m“, Žalbeno vijeće je u potpunosti prihvatilo zahtjev vojno-akademskog (američko-britansko-kanadskog) lobija koji se u toku žalbenog postupka žestoko usprotivio tom pravilu, obrazlažući ga kao ograničavajući faktor za upotrebu artiljerije u naseljenim mjestima u sadašnjm i budućim ratovima pred međunarodnim krivičnim pravom.

Imate li valjane argumente da, eventualno, sumnjate u objektivnost pravosuđa u RH i Srbiji pa i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu?

ŠTRBAC: Oslobađajuća  presuda Žalbenog vijeća Haškog tribunala izazvala je različita reagovanja koja su se u Srbiji manifestovala kroz nezapamćeno nacionalno jedinstvo u nezadovoljstvu, koje se izražavalo molitvama za žrtve “Oluje” u pravoslavnim hramovima i mirnim šetnjama predvođenim studentima  u većim gradovima, a u Hrvatskoj euforičnim zadovoljstvom cijele nacije.

Negativne reakcije na presudu prešle su granice Srbije, pa je tako u aprilu 2013. i u Generalnoj skupštini UN-a, uprkos bojkotu od strane SAD-a, Kanade i još nekih zemalja, kao i sudija i tužioca MKSJ, održana  Tematska debata “Uloga međunarodnog krivičnog prava na pomirenje “, zapravo o radu sudova UN-a. Malo je ko od govornika, a i ja sam bio jedan od panelista, imao lijepu riječ za rad Haškog tribunala, dok su neki učesnici na njegov rad i rezultate gledali sa pozicije “bolje ikakav nego nikakav”.

Citirat ću završnu rečenicu iz mog izlaganja “Selektivna pravda MKSJ” na pomenutoj Tematskoj debati Generalne skupštine UN-a: “Volio bih da se nikome više ne desi tragedija krvavog gradjanskog rata, kakva se desila nama na prostoru bivše Jugoslavije. Ako se ipak negdje nešto slično desi, nemojte dozvoliti da se ponovi tribunal kakav je MKSJ”.

U junu iste godine,  danski mediji su objavili privatno pismo u kojem sudija MKSJ, Frederik Harhof, izražava veliku zabrinutost zbog “promjene tribunalovog kursa pod pritiskom vojnog establišmenta nekih uticajnih zemalja”, kojima je podlegao predsednik suda Teodor Meron.   Javnost, piše Harhof, “vjerovatno nikada” neće utvrditi da li su opravdane njegove sumnje da je predsednik Tribunala, američki sudija Teodor Meron, izvršio “masivni pritisak na ostarjelog turskog sudiju” Mehmeta Gineja, da u posljednjem trenutku promjeni svoje mišljenje i pridruži se tjesnoj većini koja je izglasala oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču.

U kontroverze oko odnosa u vrhu MKSJ umiješao se i njemački dnevnik “Süddeutsche Zeitung”, koji u svom izdanju od 30. septembra, u tekstu pod naslovom “Borba za prevlast na UN-ovom tribunalu” izražava sumnju u radnu sposobnost sudije Mehmeta Gineja, koji je bio i članom Žalbenog vijeća koje je odlučilo o oslobađajućoj presudi za hrvatske generale Gotovinu i Markača: “U Den Haagu više nije nikakva tajna da turski UN-sudija Mehmet Ginej (77) u međuvremenu nije više baš najsigurniji na nogama. I da još samo komunicira pismenim putem. Novo je međutim da ostale sudije o tomu pričaju s vanjskim svijetom i da kažu: s Ginejom je stanje puno gore nego što to javnost pretpostavlja. I time čitava stvar postaje politički škakljiva.”

“Süddeutsche Zeitung” podsjeća na to da je Ginejev glas bio presudan i u presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču: “Sudija Ginej, koji je od 1999. član UN-ovog tribunala, upravo sada igra važnu ulogu u ovom tijelu. Pri spornim odlukama je upravo njegov glas bio jezičac na vagi. Njegova odluka je bila odlučujuća i u spornoj oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. (…) Da Ginej u petočlanom žalbenom vijeću nije odlučio zajedno s američkim predsjednikom suda, tada ne bi bilo ni zapanjujuće odluke 3:2 u korist oslobađajuće presude za dvojicu Hrvata.”

Bilo kako bilo  Meron je i dalje i predsjednik Tribunala i Rezidualnog mehanizma, što će reći da je Haški tribunal  filijala američke administracije i očito da su mnoge sudije glasale za njega zbog toga što su već bile “obrađene” od svemoćne i svudaprisutne CIA-e ili u strahu da ostanu bez unosnog posla.

Učestvujući na Međunarodnoj konferenciji o nasljeđu haškog Tribunala, održanoj u Hagu 24. i 25. februara 2010. godine, predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske Branko Hrvatin i državni odvjetnik (tužilac) Mladen Bajić, uz prisustvo ministra pravosuđa u Vladi RH (Ivana Šimonovića), pred auditorijem od oko četiri stotine ljudi, među kojima su bile i porodice žrtava, rekli su da je Hrvatska na neki način otišla preširoko u optuživanju ljudi koji su sada u Srbiji, prije svega hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, koji se terete za ratne zločine. Tužilac Bajić je tokom diskusije naveo da tužilaštvo koriguje optužnice i smanjuje broj optuženih.

Na “preširoko optuživanje” Srba iz Hrvatske i bivše RSK za ratne zločine VERITAS ukazuje još od početka devedesetih, a posebno od 1995., nakon velikog krajiškog egzodusa, kada su procesuiranja Srba kulminirala. Ukazivali smo i dokazivali da je hrvatsko pravosuđe, masovnim i neosnovanim procesuiranjima Srba za ratne zločine, na veoma perfidan način održavalo “demografsku ravnotežu” postignutu tokom rata (cilj će biti ostvaren kada Srba ne bude više od 3% u ukupnom stanovništvu u RH). Argumentovano smo tvrdili da se zbog tih “preširokih optuživanja” u Hrvatsku ne vraća čak oko 100 hiljada Srba iz radno i plodno sposobne populacije. Niko nas nije čuo, a ako neko i jeste, slaba je bila vajda od toga.

Razne međunarodne organizacije i institucije koje se bave zaštitom ljudskih prava, godinama

su kritikovale institut suđenja u odsustvu u Hrvatskoj, naglašavajući da su presude u odsustvu protiv Srba donošene bez validnih dokaza, istovremeno zahtjevajući od Hrvatske da iznađe način na koji bi izvršila reviziju svih do sada pravosnažnih presuda izrečenih u odsustvu.

I Hrvatska je krajem 2008. donijela Zakon o kaznenom (krivičnom) postupku, u kojem je jedna od novina  bila je i odredba o ponavljanju postupka i onima koji su već u odsustvu osuđeni.

Ta nova odredba daje zakonsku osnovu da svi oni koji su osuđeni u odsustvu, ukoliko  su u mogućnosti da pribave nove činjenice i dokaze u korist svoje nevinosti, direktno ili preko svojih branitelja, odnosno nadležnog tužilaštva, bez njihova prisustva, što znači i bez odlaska, dobrovoljnog ili ekstradicionog, u hrvatske zatvore, podnesu zahtjev za ponavljanje postupka i da u tome uspiju.

Prema dosad prikupljenim informacijama primjenom instituta obnove krivičnog postupka suđenima u odsustvu, pokrenutim po službenoj dužnosti, oslobođeno je ili je postupak obustavljen protiv 100-ak osoba, među kojima je bilo najviše osuđenih na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora.

Na osnovu međunarodnih potjernica koje je raspisao Biro Interpola u Zagrebu, širom svijeta je do sada uhapšeno 147 Srba iz Hrvatske i bivših pripadnika JNA, od kojih su 41 ekstradirani u Hrvatsku. Od ekstradiranih do sada je protiv 18-orice postupak obustavljen ili je optužba odbijena, uglavnom nakon prekvalifikacije djela ratnog zločina u oružanu pobunu, što ima za posljedicu gubitak obeštećenja za vrijeme provedeno u pritvoru. Ovoliki broj obustava postupaka protiv lica sa Interpolovih potjernica ukazuje i na olako procesuiranje ljudi za najteža krivična djela i na zloupotrebu Interpola od strane Hrvatske.

Koliko lica srpske nacionalnosti se nakon akcije “Oluja”, prema nalazima vašeg Centra, vode kao poginuli odnosno nestali?

ŠTRBAC: Na srpskoj strani je, prema Veritasovim podacima, do 10. februara 2015. godine, u ratu i poraću na teritoriji RH i bivše RSK ukupno poginulo i nestalo 7.180 osoba; po spolu 6.138 (85%) muškaraca i 1.042 (15%) žena; prema statusu:  civila = 2.673 (37%) civila, 4.315 (60%) vojnika  i 186  (3%) milicionera; prema dobi:  65 (1%) do 18 godina, 5.074 (71%) od 18 do 60 godina, 1.546 (22%) preko 60 i 515 (7%) nepoznata dobi; prema godinama pogibije/nestanka:  4 u 1990,  2.766 (39%) u 1991, 932 (13%) u 1992; 814 (11%) u 1993, 248 (3%) u 1994, 2.351 (33%) u 1995, 40 (1%) u 1996, 15 u 1997. i  10 u 1998. godini.
Od ukupnog broja poginulih i nestalih, do sada je sahranjeno 5.279 (73%) osoba (porodice potvrdile identifikaciju, preuzele i sahranile posmrtne ostatke) dok se 1.901 (27%)  osoba još vodi u kategoriji nestalih.

Među nestalima je: 1.386 (73%) muškaraca i 515 (27%) žena; 1.331 (69%) civila,  555 (30%) vojnika  i 15 (1%), milicionera; 11 osoba do 18 godina starosti,  1.022 (54%) od 18 do 60,  737 (39%) preko 60 god. i 130 (7%) nepoznate dobi; 1 osoba je nestala u 1990. godini,  693 (36%) u 1991, 107 (6%) u 1992,  39 (2%) u 1993, 5 u 1995, 1.025 (54%) u 1995, 22 u  1996, 7 u 1997. i 2 osobe u 1998. godini.
S obzirom na protek vremena od prestanka ratnih dejstava, mala je vjerovatnoća da je neko sa spiska nestalih među živima, tako da i nestali poprimaju značenje poginuli.

Poginuli i nestali su uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj su drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK).

Nažalost, ovaj Veritas-ov spisak poginulih i nestalih nije konačan. Trenutno se u postupku verifikacije nalazi još višeod 100 osoba za koja postoji velika vjerovatnoća da su takođe poginuli i nestali u ratnom periodu na području RH i RSK (UNPA).

Na ovom popisu se ne nalaze ni poginuli/nestali pripadnici bivše JNA koji su poginuli/nestali na području RH, ukoliko nisu rođeni ili živjeli na području Hrvatske, a takvih je 307 (95 poginulo i 212 nestalo) prema evidenciji Komisije Vlade Republike Srbije za nestala lica. Na spisku Komisije Srbije ne nalaze se ni imena onih pripadnika JNA čiji su posmrtni ostaci neposredno po pogibiji predati njihovim porodicama. Veritas ne raspolaže sa podacima o poginulim licima iz ove kategorije. Prema nekim informacijama iz srpskih izvora poginulo ih je preko hiljadu.

Na evidenciji Veritasa nalaze se imena 1.850 poginulih i nestalih Srba iz akcije “Oluja” i poslije nje, od čega 1.198 (65%) civila, od kojih su oko tri četvrtine bili stariji od 60 godina. Među žrtvama se nalazi  543 (29%) žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina, što predstavlja jedan od “crnih” rekorda posljednjeg građanskog rata na prostorima prethodne Jugoslavije.

Od ukupnog broja žrtava iz akcije “Oluja” do 10. februara ove godine rasvijetljena je sudbina 977 osoba, dok se na evidenciji nestalih vodi još  873 osobe, od čega 623 civila, među kojima 313 žena. Hrvatska izbjegava bez valjanog razloga ekshumacije i poznatih mjesta ukopa sa oko 270 posmrtnih ostataka, pokopanih uglavnom pod oznakom “nepoznat”, što je jedinstven slučaj na području bivše Jugoslavije, kao što bez pravog razloga oteže i sa identifikacijama  335 ekshumiranih posmrtnih ostataka.

Općepoznato je da se još uvijek traga i za licima hrvatske nacionalnosti, posebno sa područja Vukovara, i koji se vode kao nestali. Da li su, po Vašim spoznajama, države Srbija i Hrvatska učinile dovoljno da se pronađu oni koji se vode kao nestali, ili pak njihove kosti? Da li i koliko u tom smislu daje svoj doprinos i vaš Centar kao slične udruge iz Hrvatske?

ŠTRBAC:Da, Hrvatska traga trenutno za 865 osoba (podatak iz ove godine) sa cijelog područja Hrvatske i BiH. Koliko je meni poznato Srbija je Hrvatskoj dala sve raspoložive podatke o nestalima na teritoriji Srbije i Hrvatske.

Vjerovatno ima pojedinaca u Srbiji koji znaju za neke masovne i pojedinačne grobnice, koji iz straha po sopstvene moguće posljedice ćute o tome. Uglavnom progovore kada već budu otkriveni i tek tada su spremni da pokažu na licu mjesta neku grobnicu. Zadnji takav slučaj se desio prošle godine kada je jedan Srbin otkrio masovnu grobnicu u selu Sotin u Istočnoj Slavoniji, a za uzvrat pred srpskim pravosuđem dobio status “optuženi saradnik” što mu garantuje manju kaznu.

S druge strane Hrvatska oteže sa ekshumacijam poznatih lokacija i masovnih i grupnih i vrtnih grobnica. VERITAS raspolaže pouzdanim podacima za još oko 380 registrovanih grobnih mjesta u kojima se nalaze neidentifikovani posmrtni ostaci smrtno stradalih Srba na području Hrvatske u ratu devedesetih, koji i skoro dvadeset godina po prestanku rata, isključivo zbog opstrukcije hrvatske strane, čekaju na ekshumacije.

U zadnjih trinaest godina iz zajedničkih, masovnih i pojedinačnih grobnica na području Hrvatske i bivše RSK ekshumirano je ukupno 1.314 leševa srpskih žrtava, od čega je do sada  identifikovano 898, dok na identifikaciju čeka 416 posmrtnih ostataka. Mi smatramo da bi i identifikacija ekshumiranih posmrtnih ostataka mogla ići mnogo brže, što uglavnom zavisi od spremnosti hrvatske strane.

Veritas ima značajnu ulogu u prikupljanju informacija o mjestima ukopa i jednih i drugih, zahvaljujući i tome što sam ja u bivšoj RSK vodio komisiju za razmjene  zarobljenika i predaju posmrtnih ostataka i što sam poslije egzodusa, preko Veritasa i kao ekspert u komisijama ranije SRJ a sada Srbije, nastavio isti posao.

I u Hrvatskoj i u Srbiji postoji više udruzenja porodica nestalih, ali ona, po mojim saznanjima, nemaju značajniju ulogu u neposrednom traganju za mogućim mjestima ukopa.

Postoji Interpolova potjernica za Draganom Vasiljkovićem, poznatijim kao Kapetan Dragan. Imate li Vi lično i vaš Centar stav o tome gdje bi spomenuti, eventualno, trebao biti procesuiran i zašto?

ŠTRBAC: Nedavno su australijski mediji objavili da je Savezni sud te države odbacio poslednju u nizu žalbi na izručenje koju je podneo Dragan Vasiljković, poznat i kao Kapetan Dragan, vođa srpske formacije “Knindže” u Republici Srpskoj Krajini, čije izručenje Hrvatska traži zbog optužbi za ratne zločine.

Odluka suda u Australiji nije me iznenadila, a mislim da nije ni Kapetana. Naime, prilikom našeg poslednjeg susreta u zatvoru Silvervoter kod Sidneja, u avgustu 2011, rekao mi je kako očekuje ovakav epilog, dodajući da on “živ neće u Hrvatsku”.

Tom prilikom mi je rekao da se ne boji bilo kojeg suda, ali ga je strah da bi ga u hrvatskom zatvoru mučili ili otrovali. Na pitanje kakva mu je perspektiva pred australijskim pravosuđem, odgovorio mi je da će iskoristiti sve zakonske mogućnosti u spriječavanju izručenja, iako je potpuno svijestan da će izgubiti bitku za otprilike tri godine.

U međuvremenu je izgubio i spor o naknadi štete za klevetu kojeg je vodio protiv lista “Australijen”. Vlasnici toga lista izveli su svjedoke na osnovu kojih je parnični sud zaključio da Kapetan nije oklevetan i odbio njegovu tužbu. Radi se o svjedocima na koje se i hrvatska strana poziva u krivičnom predmetu, a koji su se mnogo godina kasnije, tek na javni poziv ministarke pravosuđa RH , sjetili da su na inkriminisanim mjestima viđali čovjeka koji odgovara Kapetanovom opisu.

Lično mislim da ti dokazi ni pred hrvatskim pravosuđem, kakvo da jeste, nisu dovoljni ni za optuženje a kamoli za osuđujuću presudu. To sam rekao Kapetanu i prilikom poslednjeg susreta, a to mislim i sada.

U Beogradu će uskoro biti podignut spomenik žrtvama “Oluje”. Tu ideju su, osim Vas, podržali predstavnici Vlade Srbije, istoricari i drugi javni radnici u toj zemlji. Naprimjer, istoričar Čedomir Antić se zalaže da takvo obilježje treba biti podignuto i u Banja Luci. Naravno, nije se teško složiti za podizanje spomen obilježja svim žrtvama sa prostora bivše Jugoslavije, ali ta ideja da bude podignut i u Banja Luci me, kao čovjeka koji je skupa sa 80-tak hiljada autohtonih Banjalučana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti morao napustiti svoj grad navodi na logično pitanje: gdje bi mi, pognani Banjalučani i rasuti po cijelom svijetu, trebali podići svoje spomen obilježje?

ŠTRBAC:Lično nisam angažovan na realizaciji podizanja prvog spomenika žrtvame hrvatske operacije poznate pod kodnim nazivom “Oluja” na području Beograda. No, nemam ništa protiv podizanja spomenika, pa tako ni žrtvama “Oluje” u Beogradu. Uostalom, Veritas je podigao spomen obilježja žrtvama “Oluje” na području BiH, koji su na Petrovačkoj cesti, između Petrovca i Ključa, kod  mjesta Janjila (Unsko-sanski kanton), i na cesti između Novog Grada i Prijedora, kod mjesta Svodna (Republika Srpska), živote izgubili od aviogranatiranja hrvatskog ratnog zrakoplovstva, što je konačno konstatovano i u obrazloženju pesude MSP.

Prošle godine je u Beogradu osnovana NVO “Srpski Memorijal” koji se zalaže za izgradnju Memorijalnog centra posvećenog svim srpskim žrtvama dvadesetog vijeka, koju ideju i ja podržavam i jedan sam od osnivača.

Po meni bi idealno bilo da buduće obilježje bude sastavni dio šireg projekta Srpski memorijal” čija je ideja ne samo odavanje počasti već i istraživanje i rad na njegovanju uspomene na sve srpske žrtve u 20. stoljeću. Ideja je da “Srpski memorijal” čini ne samo spomenik nego i odgovarajuća zgrada u kojoj bi bila smještena ustanova koja bi se bavila istraživanjem svih materijala o stradanju srpskog naroda. Oko ove ideje okupljen je veliki broj povjesničara i javnih osoba, a ima i podršku predsjednika Republike Nikolića i patrijarha Irineja,.

Jedna od veoma prisutnih karakteristika rata na području bivše Jugoslavije su i velike prisilne migracije stanovništva:

Upoređujući podatke sa popisa stanovništva u RH iz 1991. i 2011., broj Srba sa 12,2  pao je na 4,36 procenata, broj Hrvata se povećao sa  78,1 na 90,4 procenta, dok su Jugosloveni sa 2,2 pali na svega 0,008 procenata. Izraženo u brojkama to znači da je u RH nestalo 395.030 Srba i 105.710 Jugoslovena, među kojima je bilo najmanje 60 procenata Srba. Samo u akciji „Oluja“ iz Krajine je, za svega nekoliko dana, protjerano preko 220.000 Srba.

Upoređujući podatke sa popisa stanovništva iz 1991. godine u BiH sa procjenama UNHCR iz 1997., broj Srba na području Republike Srpske (RS) sa 54 povećao se na 97 procenata, dok je broj Bošnjaka sa 29 i Hrvata sa 9 pao na 2, odnosno 1 procenat.

Na području Federacije (FBiH) broj Bošnjaka sa 52 povećao se na 73 procenta, broj Hrvata je ostao na nivou od 22 procenta, dok je broj Srba sa 18 pao na 2 procenta.

Između popisa stanovništva na KiM iz 1981. i 2011. godine (bez sjevera Kosova), broj Albanaca  se sa 77 procenata povećao na 93, dok je broj Srba sa 15 pao na 1,5 procenat.

Prisilnih migracija stanovništva bilo je na svim sukobljenim stranama, ali su se, kao što pokazuju  podaci sa popisa stanovništva, za razliku od Srba, vratili i Albanci na Kosovo i Hrvati u Hrvatsku, dok će se pravi rezultati za BiH znati nakon popisa stanovništva, prvog poslije rata, koji je obavljen u oktobru 213 godine.

(Napomena: ove podatke o migracijama iznio sam u svom govoru na Tematskoj sjednici u Generalnoj skupštini UN-a u aprilu 2013. godine. Koliko mi je poznato službeni rezultati posljednjih izbora u BiH još nisu objavljeni.)

Mislim da još dugo neće biti podignut zajednički  spomenik svim žrtvama rata devedesetih prošlog vijeka sa područja nekada nam zajedničke države koja se zvala SFRJ, ne što to narod ne bi htio, nego što to neće dozvoliti političke elite koje su narod i uvukle u krvavi građanski rat.

Svi prognanici sa svojih ognjišta liče kao jaje jajetu. I moji Krajišnici su se raspršili po cijelom svijetu a  najmanje ih je u starom zavičaju, u kojem su na “jadevite jade” podigli nekoliko skromnih obilježja stradalim sunarodnicima.

Po mom mišljenju spomen obilježja sve nacionalne i vjerske grupe sa prostora bivše SFRJ trebali bi podizati i u starim i u novim staništima. I crkveni objekti su svojevrsni spomenici. Svaki put kad odem u Banja Luku zastanem pored Ferhadije.

 Na samom kraju, slika na naslovnoj stranici vašeg oficijelnog sajta, bez želje za ikakvim politiziranjem, principjelno upućuje na pitanje: imate li pravnu podlogu da dio Hrvatske gdje su većinski živjeli pripadnici srpske nacionalnosti i odakle su protjerani ili pobijeni, još uvijek nazivate “Republika Srpska Krajina”?

Slika-za-naslovnu-stranu

ŠTRBAC: Da ste malo bolje pogledali, vidjeli bi da ispd naziva “REPUBLIKA SRPSKA KRAJINA” stoji i vrijeme njenog postojanja 1991-1995. Pošto je pod tim nazivom u tom vremenu faktički egzistirala, bez obzira što nije bila međunarodno priznata, ali kao međunarodni subjekt svakako jeste, onda za takav naziv postoji i pravna podloga. A da je to tako potvrđuje i sljedeći primjer: prije desetak godina Veritas je dobio jednu donaciju od IOCC, iza kojeg je stajao novac SAD-a.

Čuvši za to, grupa američkih državljana hrvatskog podrijetla su protestvovali kod Klintonove administracije zašto njihove pare kao poreskih obaveznika idu Veritasu kad se zna da je to “četničko leglo” na čelu sa “poznatim četnikom” Savom Štrbcem.

Tragom tog protesta, u Veritasovo sjedište u  Beogradu ubrzo su došli predstavnici američke administracije i IOCC-a da na licu mjesta provjere o čemu se to radi. Nakon zajedničkog pregleda sporne naslovne stranice, sami su konstatovali da, s obzirom na vremensko ograničenje postojanja RSK, ista odražava faktičko stanje i da oni nemaju ništa protiv da u takvom obliku i dalje ostane.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (649)

SAM_3102

komentara
  1. Zdravko margic niodkud kaže:

    da da pametovalibi vi ko i u bih davasje neko pustio samo ti haj tuzi ponovo dasu samo pametni u bih da onako naprave Oluju tobi bio jedinik zakon i jezik koji bi onaj dodik razumio kao i martic tada toje tudzman svatio samo je Alija naivan i buala bio stoje potpiso taj sporazum sa milosevicem nije trebo ni sjesti tada a kamoli razgovarati o neklom potpisu a vec i prijedor osvojili i Banjalukubi hvo za pola dana a ti pricas to maloj djeci i neizvlacise nisu ti zlocini ni blizu koje su srbi pocinili u bih vozdra zauvjek nema nista srbsko ni krajina ni republika

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s