POČINJE ISTRAGA RATNIH ZLOČINA U BOSANSKOJ DUBICI

Posted: 8. Decembar 2014. in Intervjui

Nakon pune 22 godine počinje istraga ratnih zločina počinjenih na području Bosanske Dubice, koju sada krste kao Kozarska Dubica. Da li to spora i dvolična haška pravda preko korumpiranog bh tužilaštva i sudstva dolazi i u ovaj grad, u kojem je još avgusta 1989. pala prva žrtava srpskog nacionalizma, ubijen Nezirević Sulejman, otac troje male djece samo zato što je bio Musliman, ili se istraga želi improvizovati  i predmet o zločinima na ovom području staviti ad/akta?!

bos. dubica-1

Prije dva dana, tačnije 6. Decembra ove godine, prema pisanju jednog od lokalnih dubičkih novinara,  u Bosanskoj Dubici je počelo iskopavanje terena na putnom pravcu od Bosanske Dubice prema Bosanskoj Gradišci, odmah iza Crnačkog mosta, uz potok kod kuća Šabića, na lokalitetu koji graniči sa selom Klekovci, gdje se pretpostavlja da bi se mogle nalaziti pojedinačne ili masovne grobnice sa tijelima Bošnjaka ubijenih 1992. godine u prigradskom dubičkom naselju Krajišnici. Iskop se  vrši  po nalogu Suda za ratne zločine.

Dubičkom novinaru, Bošnjaku, koji se pokušao približiti mjestu iskopavanja, u namjeri da dobije neke informacije i napravi neki snimak, ne samo da je onemogućen pristup, već je grubo napadnut od strane prisutnih, među kojima su  bili jedan predstavnik krim. policije iz Prijedora i jedna žena ispred Suda za istraživanje ratnih zločina. Iako ih je novinar ljubazno pitao šta smije šta ne smije, bili su veoma drski i neljubazni i nisu htjeli dati nikakvu informaciju. Prema njegovim saznanjima o ovoj lokaciji postoji prijava od ranije. Mada je svjestan da se izlaže riziku, u interesu istine i pravde koja ova grad i njegove bošnjačke žrtve zaobilazi već pune dvije decenije, novinar je ovu vijest postavio na FB.

Odmah, nakon ovih saznanja, javio se Dubičanac Emin Latić, koji pretpostavlja da bi se na tom lokalitetu mogao nalaziti njegov brat, ubijen 1992. godine, kada je ubijena i njegova majka Munevera, tada stara 68. godina.

Arogantan odnos organa koji rade na ovom iskopu nije nikakvo iznenađenje, jer se kroz cijeli tok postdejtonskog perioda pokazalo da policiski organi i organi sigurnosti ovog područja ne rade u interesu pravde, ne služe narodu, već služe nacionalističkom Dodikovom režimu, koji za glavni cilj ima prikriti  zločine i zaštiti i zločince.

Na području Bosanske Dubice osim za vrijeme “Oluje“  nije bilo rata, ali su pale mnoge žrtve. Po podacima u Projektu „Ljudski gubici 1991- 1995 “, u kojem su evidentirane samo direktne žrtve, evidentirana su 282 Dubičana, među kojima su i žrtve htrvatske operacije “Oluja”, u kojoj su stradali skoro isključivo Srbi. Još davne 1993. godine haškom sudu, Mazovjeckom, MUP-u BiH i Armiji BiH dostavljena  je pisana izjava na 17 strana nazvana „Izvještaj o ratnim zločinima počinjenim na području općina Bosanska Dubica i Hrvatska Dubica 1991-1993. godine”  potpisana od više svjedoka, u kojoj se detaljno opisuju zločini i imenuju počinoci tih zločina, ali do današnjeg dana niko za počinjene zločine nije odgovarao. Pokrenut je samo jedan postupak, protiv Stojana Zgonjanina, ubice  dubičanca Hazima Dautovića- Majkija, ali je ubica oslobođen odgovornosti, amnestiran bez saslušavanja svjedoka i bez vođenja postupka. A ubica je hladnokrvno i bez ikakva povoda, pred nekoliko očevidaca, pucao svojoj žrtvi u glavu sa udaljenosti od svega dva metra. Mada se u izjavi o počinjanim zločinima navode mjesta i lokaliteti gdje bi se mogla nalaziti tijela ubijenih Bošnjaka, do sada je iskop vršen na samo jednom lokalitetu u selu Mlječanica, gdje su pronađene i identifikovane tri bošnjačke žrtve, ali je sve ostalo na tome.

Svirepi zločini počinjeni nad civilnim  stanovništvom Bosanske Dubice , do danas su ostali obavijeni velom tajne. Kao u filmovima jeze i strave masakrirana je hrvatska familija Košćak, bošnjačke obitelji Čustić i Hafizović, ubijen jedan od najvećih dubičkih privrednika novog vremena  Inž. Kahrić Kasim, iz čistog hira ustreljena djevojka Hilić Edita, ustreljeni Hazim Dautović-Majki i trgovački poslovođa Lađarević Smail, zvjerski mučeni i ubijeni u devastriranom dubičkom naselju Jošik Šahinović Husein, Skenderović Ahmet, Hajdarović Remzija, zauvjek nestali Enver Hatić, Jajčanin Jusuf zvani Juka, Džemil Krivdić, Selim Kočan, itd, itd.  Nisu podnesene optužnice ni za zločine koje su počinili poznati izvršioci. Niko nije odgovarao ni za naredbodavnu kao ni za izvršnu ulogu, za zatvaranje i mučenje, progon dubičkih Bošnjaka i Hrvata u lokalne logore i logor Manjača, za miniranje, palenje i rušenje starih bosanskih kuća i  privrednih objekata u vlasništvu Bošnjaka i IVZ. Tokom agresije na BIH iz Bosanske Dubice su protjerani skoro svi Muslimani, njih oko 7.000 i svi Hrvati, njih oko 700, a  do danas se vratilo svega 1.500 prognanih koji žive u uslovima apartheida.

bos. dubica-2

Tek prošle godine Tužilašto BiH je za počinjene zločine nad civilnim stanovništvom Bosanske Dubice  pokrenulo optužnicu po komandnoj odgovornosti protiv četvorice dubičana: Ćurguz Pantelije, aktuelnog Predsjednika Boračke organizacije Rs, Dragana Petkovića, Pralica Rade i Sljepčević Željka, pripadnika XI lake Kozarske brigade, odgovornih za ubistvo grupe prijedorskih Bošnjaka u  junu 92, koji su nakon okupacije i masakra počinjenog nad narodom prijedorskog gradića Kozarca pokušali preko dubičkih sela preći na teritoriju Hrvatske.  Oni su komandovali jedinicama  XI lake Kozarske brigade JNA, koja je  27. Juna 1992. godine u selu Sjeverovci zarobila 11 a streljala 5 Prijedorskih Bošnjaka, uhvaćenih u pokušaju da pređu u Hrvatsku.  Ali to je bilo sve. O ovom slučaju se više ne govori. Istina Predsjednik Boračke organizacije Rs nije više tako glasan , kao što je bio, ali i ne šuti, što nam govori da su zločini počinjeni u Bosanskoj Dubici i dalje tabu tema, mada zločinci nisu više tako zaštićeni i sigurni.

Kada se pouzdano zna kako su do sada radili istražni, policijski i sudski organi, može se opravdano pretpostaviti da će i ove iskopine koje se sada vrše u Bosanskoj Dubici u području sela Klekovci, u kojem i sada slobodno žive prepoznatljivi počinioci zločina, biti namješteni.  S pravom se može posumnjati da se iskop vrši na lažnoj lokaciji, pa se može očekivati izvještaj koji će negirati navode optužnice. I dok se tako manipuliše s pravdom, porodice bošnjačkih i hrvatskih žrtava i dalje čekaju pravdu. Neki pokušavaju sami doći do potpunijih informacija i dokaza. Tako g. Emir Latić, kome su su ubijena majka i brat, preko internog oglasa  nudi nagradu svakom onom ko mu dadne bilo kakvu informaciju o ubistvu članova njegove familije.

Nažalost Bošnjaci koji žive u Dubici, u strahu da oni ne dođu na red, što je i danas moguće, drže se rezervisano, indolentno, prave se kao da ih to sve ne interesuje.  Žive izolovano u svojim  torovima, a neki se kao i ranije uvlače bošnjačkim ubicama u guzice. Oni malobrojni, prvenstveno iz mješovitih brakova, koji su rat preživjeli u Dubici, kao i najveći broj malobrojnih povratnika, pokušavaju se predstaviti kao da su zaboravili sve što se dogodilo, izbjegavaju takve razgovore, bježe od tih problema i teških tema, u nastojanju da izbjegnu belaj. I to je dijelom razlog što za zločine počinjene u Dubici niko nije odgovarao, što žrtve nisu pronađene, što im nije klanjana dženaza i nisu našle konačan smiraj. Naravno, svi oni koji su se za dubička ubistva pokušali intervenisati bili su upozoreni, dobili  opomene i prijetnje. A Srbi koji su počinili zločine i oni koji ih podržavaju, ne prezaju ni od čega. Nažalost, žrtve zločina ovoga rata ponašaju se kao žrtve onog prethodnog rata, kada su brojni Dubičani 1945. godine poklani u prigradskim naseljima, a njihove porodice o tome nikad nisu smjele ni glasno razmišljati a kamoli glasno govoriti, pa nam se to ponovno dogodilo.

Istina je u nama i oko nas, samo je zaklonjena lažima i obmanama. Treba je otkriti i prepoznati.   Između istine i laži je zid šutnje debele kao najdeblji zid. Potrebno je smoći snage, probiti zidove šutnje, da bi istinu mogli izdići iznad obmana i laži i predočiti je onima koji na to još nisu spremni. A odgovornost za to je na svima nama, ali  u mnogome  i na nama koji smo vani, koji smo daleko od masovnih grobnica i mezara, od lokaliteta  koji se prekopavaju ili će se prekopavati na područjima širom Bosne i Hercegovine. Naš angažman u tom pravcu mogao bi biti od presudnog značaja.

Šta će pokazati najnovije iskopine na lokalitetu u Bosanskoj Dubici, znaće se narednih dana. Da li će se iskopavati i na drugim naznačenim lokalitetima, ili će “pravda“ s ovim biti zadovoljena?  Da li će barem neke od porodica, kao što su porodice Latić, Jajčanin, Hatić, Krivdić, Kahrić…   naći svoje najmilije za kojima decenijama tragaju ili će velo tajni i dalje obavijati ovaj grad, u kojem i danas zločinci vladaju nad svojim žrtvama? Teško se oteti dojmu da se porodice žrtava ponovno pokušavaju uspavati i obmaniti.

Ipak, zemlja se mora otvoriti. Zemlja mora progovoriti. Istina mora izići na vidjelo. Zločinci moraju ispaštati svoje grijehe. Žrtve moraju dobiti satisfakciju. Kozarska Dubica mora vratiti ime Bosanskoj Dubici, jer u Kozarskoj Dubici ima mjesta samo za Srbe, a u Bosanskoj Dubici je uvijek bilo dovoljno mjesta za sve njene narode i građane, Bošnjake, Srbe, Hrvate, Rome , Židove… Želimo vjerovati da će svi oni jednog skorog dana opet moći reći za sebe,” mi Dubičani“.

U Burlingtonu, 7.12.2014.

Zijad Bećirević

zijad-becirevic1

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s