Fra Marko Kornelije Glogović, voditelj Centra za nerođeni život “Betlehem” iz Karlovca: NEROĐENO DIJETE IMA NEOTUĐIVO PRAVO DA ŽIVI

Posted: 6. Decembar 2014. in Intervjui

fra Marko-1

Aman, u meni ima oko 4 litre bosanske krvi, jer sam nekako više uspio pokupiti majčinih gena, naime majka mi je rodom iz okolice Brčkog iz Bosanske Posavine, iz prekrasnog sela Bosanske Bijele (sada je samo „Bijela“ nemam pojma zašto su ukinuli ono „Bosanska“ ali kad prođe nekoliko generacija vjerojatno će ponovno vratiti, kako to već u nas redovito biva…) u kojemu sam uživao kroz djetinjstvo, trčeći bos po travi i jedući zeljanice iz tepsije, gledajući kako mi djed čakijicom radi frulicu a baba nosi hladnu vodu iz vrela, jer iako su rodili osmero, vode u kući nije bilo…..To što sam polu-Bosanac (vazda se šalim da bi nas trebalo priznati kao nacionalnu manjinu) i plus mi je i minus, i na dobro i na loše: mi smo emotivni, ranjivi, iskreni, otvoreni, gostoljubljivi, previše svakome vjerujemo, previše se dajemo, naivni, pa stoga i često razočarani i povrijeđeni i odbacivani i sumnjičeni i omalovažavani….. Imam u Bosni posvuda jarane, a najdraže mi je kada se Adem i Milan ili Sabaheta i Ranko i ja sastanemo i meračimo, pa i uz moju omiljenu „Volim majko siroticu“ ili onu „Snijeg pade na behar na voće“. Ne mogu zamisliti Bosnu bez ove multikulturalnosti i suživota, jer upravo to je Bosna…..Mi smo Pavlini dakle redovnici koji žive po pravilu svetog Augustina, osnovani smo u Mađarskoj u 13. stoljeću a naš je vjerski uzor sv. Pavao iz Tebe, pustinjak koji je umro 238. godine, dakle u prva kršćanska vremena, u Egiptu……Duh abortusa duh je smrti, straha, tame, bola i bolesti; ubiti nerođenog čovjeka (ima ljudski DNK, diše, jede, pokreće se, ima svoju krvnu grupu, svoj otisak prstiju, sa 10 tjedana ima i trepavice čak, i siše palac!) ne može ostati bez posljedica po rođene, koji su to dozvolili (a danas još i opravdavaju i reklamiraju) te još i – poticali. Što nas čeka u sljedećim godinama, kad znamo da se na svijetu godišnje usmrti preko 50 milijuna nerođene dječice, i to samo računajući kirurške abortuse, bez onih u umjetnim oplodnjama, ili onih učinjenih zbog nošenja spirale i gutanja raznoraznih pilula…Svijet se zgraža nad ubijenim psima i mačkama, a pobačaj je pravo i ponekad i dužnost?! Mi u našem pokretu kažemo: Svaka je trudnica kraljica, pobačaj nikada nije rješenje, legalizirano zlo ostaje i dalje zlo. No, ako to samo govorimo, nema plodova. Kad počnemo raditi konkretno, onda dolaze i plodovi….. Nerođena djeca nemaju kamo i nemaju koga. Zato smo 1999.osnovali pokret za život nazvan „Betlehem“ prema mjestu rođenja Isusa, koji danas broji 12 podružnica, stotinjak molitvenih zajednica, 4 kuće samohranih majki i mnoge druge stvarnosti…..Kad nam dođe Bošnjakinja izbačena na ulicu jer nije htjela abortirati bebu u njoj, ja ju zagrlim i kažem: „Bujrum, sestro, elhamdulillah, došla si svojoj kući, klanjaj namaz ako hoćeš i znadeš, a prouči i koju dovu za nas! Ako treba, sam ću te voziti svakog petka na džumu, a moja je nada i želja da i nas kršćane upoznaš i prihvatiš kao svoju ljubljenu braću i sestre, jer smo djeca jednoga Stvoritelja, koji ti je darovao dijete pod srcem kao najveći mogući dar i blagoslov i čudo“. A kad se beba rodi, uspavljujem ju pjevušeći „Sejdefu“ ili „Zapjevala sojka ptica“…..Tako smo pomogli Fatimi, Ismeti, Enesi, Dženani, Spomenki, Slavici, Miladinki, Ranki, tako ćemo, uz Božju pomoć i dalje činiti svakome jer „Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ kako kaže Isus u evanđelju, a to je naše geslo i logo, iza čega čvrsto stojimo…….Svaki je slučaj zaseban, iza svake trudnoće stoji posebna priča. Različito se razgovara sa silovanom ženom, različito s majkom petero djece, ili sa djevojkom koja je jedva ušla u punoljetnost. Ali razgovor je baš taj prvi korak. Ako je moguće, razgovaramo i sa roditeljima/mužem/momkom…..Nevjerojatno koliko je novca i energije utrošeno u to obično ubijanje nerođenog čovjeka! Nevjerojatno! Ali mi idemo dalje. Grobovi za nerođene postaju već ostvarivi u nekoliko hrvatskih gradova, a prvi je grob ove godine zapravo učinjen u – Mostaru. Opet BiH! Hvala Bogu…..Mi smo jedna između nekoliko pro-life grupacija u Hrvatskoj, sa prijateljima i simpatizerima i mnogo šire od naših granica. Država nam nikako ne pomaže, svake godine dobivamo odbijenicu iz Ministarstva, jer „nema sredstava“. Zanimljivo, za skloništa za životinje uvijek se nešto nađe. Kao i za aktivnosti homoseksualaca, ili za izbore ljepote i druge show-owe. Ne osuđujem, ne prozivam, samo konstatiram…..Osnovno je pitanje: smije li itko odlučivati o životu/smrti druge osobe? Vjernici židovi, kršćani i muslimani znaju da nas je sve stvorio Bog i da samo On ima pravo dati ili uzeti život. Kada su god u povijesti ljudi preuzimali ovo pravo, pošlo je po zlu…..Kao nikada prije, imamo velik broj udruga, apostolata, zajednica, pokreta, inicijativa koje su nastale kao „pokret otpora“ serviranim lažima i ispraznom i površnom načinu života. Nije dakle sve tako crno!…. Vjerovati u Boga i vjerovati Bogu znači živjeti onako kako nam je On zapovjedio. Možemo, nažalost, pohađati i hram i crkvu i džamiju a ipak ostati daleko od Boga. Dok god nemamo mira u sebi, ne će biti mira ni sa drugima…..

Poštovani fra Marko! U pripremi ovog razgovora uočio sam da ste, komunicirajući sa mnom, koristili i bosansku terminologiju. Dakle, ima li u Vama i bosanske krvi?

FRA MARKO: Aman, u meni ima oko 4 litre bosanske krvi, jer sam nekako više uspio pokupiti majčinih gena, naime majka mi je rodom iz okolice Brčkog iz Bosanske Posavine, iz prekrasnog sela Bosanske Bijele (sada je samo „Bijela“ nemam pojma zašto su ukinuli ono „Bosanska“ ali kad prođe nekoliko generacija vjerojatno će ponovno vratiti, kako to već u nas redovito biva…) u kojemu sam uživao kroz djetinjstvo, trčeći bos po travi i jedući zeljanice iz tepsije, gledajući kako mi djed čakijicom radi frulicu a baba nosi hladnu vodu iz vrela, jer iako su rodili osmero, vode u kući nije bilo. fra Marko-2Tada je sve vrvjelo djecom i odzvanjalo cjelodnevnom galamom, komšije su u potrazi za kafom i ugodnim ćejfom obilazili dvorišta, igrale se karte i domina, a uvečer se molilo, uz zvukove šargija negdje sa strane. Danas nema ni babe ni djeda ni djece ni susjeda ni šargija. Ostalo je samo vrelo, al i ono mi se nešto prorijedilo i usporilo. To što sam polu-Bosanac (vazda se šalim da bi nas trebalo priznati kao nacionalnu manjinu) i plus mi je i minus, i na dobro i na loše: mi smo emotivni, ranjivi, iskreni, otvoreni, gostoljubljivi, previše svakome vjerujemo, previše se dajemo, naivni, pa stoga i često razočarani i povrijeđeni i odbacivani i sumnjičeni i omalovažavani. Mi smo u sebi nekako rastavljeni, kao što nam je i majka Bosna rastavljena i razdijeljena. Teško je to i objasniti koji nisu bar korijenima otamo, al rođe sigurno znaju o čemu pričam, možemo reći „inshAllah“ ili takva je volja Božja, možemo reći takvi smo otkad jesmo, možemo reći i „Božja kazna“ ili i „drugi su nas takvima stvorili i usmjerili“ ali na kraju krajeva to je naša unutarnja borba i meni nije žao te moje krvi, samo kad patim onda „patim k'o Bosanac“ a to nije vala nimalo lako. Svi smo mi dakle Toma Zdravković ili Merima Njegomir, samo u različitim dozama, hehe. U meni je malo veća doza, pa obolim ako ne odem barem nekoliko puta godišnje u BiH, a obolim i kad odem pa kad vidim i čujem u što se sve promijenilo. Dobro sam napisao tu zadnju rečenicu, jer zemlja su ljudi, a ljudi danas posvuda izgleda prestaju biti ljudi kakve nas je Bog zamislio i stvorio. Zato pati i zemlja i čovjek, i priroda i duša, i naši međuljudski odnosi i tijelo, i duh i um. No, ima nas još koji smatramo da je vrijedno truditi se da, kako kaže Novi zavjet – vjera, nada i ljubav- budu sačuvane, obnovljene i življene. Imam u Bosni posvuda jarane, a najdraže mi je kada se Adem i Milan ili Sabaheta i Ranko i ja sastanemo i meračimo, pa i uz moju omiljenu „Volim majko siroticu“ ili onu „Snijeg pade na behar na voće“. Ne mogu zamisliti Bosnu bez ove multikulturalnosti i suživota, jer upravo to je Bosna. Tako me mater naučila, ponajviše vlastitim primjerom, evo nedavno je kroz nekoliko tjedana (hefti, što bi rek'o Bedrudin) udijelila gostoprimstvo jednoj Almiri koja je s teško bolesnim djetetom boravila u stanu mojih roditelja u Zagrebu, a oni su ju dnevno vozili u bolnicu, u džamiju, u grad, što god je trebala bili joj na usluzi. Ako nismo prvo ljudi, džabe bolan sve ostalo, sve zlo dolazi od nedostatka dobra, a dobro dolazi samo od nas prvih, ne sa strane.

Razgovarati na temu promicanja ljudskog života i obrani prava nerođenog djeteta, što je temeljna odrednica djelatnosti vašeg Centra/Udruge, a ne spomenuti pavline, bilo bi, najblaže rečeno, manjkavo. Ko su, zapravo, pavlini i kada je osnovan Pokret za nerodjene?

fra Marko-6FRA MARKO: Dakle za one koji nisu katolici, treba razjasniti da mi u našoj Crkvi imamo doslovno stotine vrsta redova, družbi i ustanova tzv. posvećenog života: života predanog radu s ljudima, na slavu Božju i vječno spasenje duša. Tako, imamo redove (redovničke zajednice, samostane) čiji članovi, kako muški tako i ženski, mole i rade intelektualno i fizički, zatvoreni na vanjski svijet: u Sarajevu na Stupu, na primjer, žive karmelićanke; posvećene su cjelodnevnoj molitvi za sve nas, a uz to šivaju, obrađuju vrt, brinu za pisanu riječ, razgovaraju s posjetiteljima i slično. Imamo i mnoštvo redova koji ostvaruju svoje karizme učeći u školama, radeći u bolnicama, misijama, ili su Božjim nadahnućem određeni za rad sa posebnim grupama ljudi: ovisnici, djeca, mladi, gubavci, beskućnici, sirotišta, studenti itd. Obično redovnici nose „habit“ tj. redovničku uniformu, imaju svoja pravila života (regulu), svoje poglavare, običaje, blagdane, sastanke, način moljenja (neki mole i noću, nekima je rad molitva, neki mole više pismene formule, neki više misaono…) Kad malo bolje razmislimo, slično se nalazi u svim poznatim i uobičajenim religijama svijeta, kao da je u svim vjernicima usađena ta neka potreba za obredom, slavljem, posebnim načinom života, ta jedna čežnja za Svevišnjim i gorljivost da Ga se nalazi u bližnjima i da Mu se daje slava i hvala kroz pomaganje onima koji su, kako kaže naša Biblija, stvoreni na Njegovu sliku. Eto, i braća muslimani, zar ne, imaju hafize, derviše, sufije; svete spise, obrede poput abdesta ili hadža, dove, namaze i mindere, feredžu i tespih. Također, i braća pravoslavci imaju manastire, ikone, akatiste, kandila i mantije: sve ovo govori o Božjoj veličanstvenosti i maštovitosti, o Njegovoj ljubavi i razumijevanju, o nekom redu i pravilnosti, o Milosrđu i dobroti koja se prelijeva dušama svih stvorenja, jer sve nas je On stvorio, i sve nas podjednako ljubi i poštuje. Samo ima jedan problem, a to smo mi sami! Odnosno, postoji Zli koji čovjeka konstantno vara i krade mu Božji blagoslov i dostojanstvo, koji uništava našu vezu s Njime i naše veze s bližnjima. Čim odlutamo od istine, ulazimo u laž. Zato, imamo jednoga Gospoda i Gospodara, a imamo i zajedničkog neprijatelja: onoliko smo pravedni i dobri vjernici, koliko to shvaćamo i živimo. Nije mi drugi čovjek neprijatelj, već onaj koji zavodi i razara u ljudima, s ciljem da za cijelu vječnost muči Božju djecu u paklu, u džehennemu, kako god ćemo nazvati mjesto prokletstva, gdje iz sekunde u sekundu uvijek iznova proživljavaju smrt oni koji su odbacili Boga ali i prezreli Ga u onima koje je On želio i dao. Mi smo Pavlini dakle redovnici koji žive po pravilu svetog Augustina, osnovani smo u Mađarskoj u 13. stoljeću a naš je vjerski uzor sv. Pavao iz Tebe, pustinjak koji je umro 238. godine, dakle u prva kršćanska vremena, u Egiptu. Nosimo bijelu odjeću od tri dijela, dnevno molimo zajedno u samostanskom ritmu molitve nekoliko puta, u Hrvatskoj smo nekada imali 45 samostana, a danas samo 4: ima nas dvadesetak i posebno njegujemo karizmu i misiju spašavanja nerođene djece pred abortusom, kao i sve što je s tom bolnom temom povezano, na mnoge načine. Molimo, savjetujemo, pružamo sklonište, propovijedamo, pišemo, razgovaramo… Molimo za one koji žele imati djecu, a iz nekoga razloga ne mogu. Molimo i za one koji su izgubili potomke u spontanom pobačaju. Radimo sa žrtvama nasilja, sa mladima koji žele čisto hodati prije braka… Naš je prvi samostan bio, gle slučajnosti, u današnjoj Bosanskoj Dubici. Netko je negdje napisao: „Cijeli svijet je Božja proza, a Bosna je Njegova poezija“ a spomenuti sv. Augustin piše: „Deus Poeta est – Bog je Pjesnik“ pa evo, sve je nekako povezano i lijepo, ako je čovjek lijep iznutra, ako smo daleko od grijeha a blizu Božje milosti. Pavlini posebno štuju i promiču pobožnost Djevici Mariji, Majci Isusa Krista, te spoznaju da imamo anđele čuvare koji nas prate na životnom putu, od samog trenutka začeća.

Kako je i kada rođena te realizirana ideja o osnivanju Centra/Udruge?  

FRA MARKO: Pavlini već od kraja Drugog svjetskog rata rade u Pokretu za život. Naš je jedan svećenik, razmišljajući o strahotama rata, došao do zaključka (vođen sigurno Božjim mislima i svjetlom) kako zlo rađa samo i uvijek zlim, te kako je za neopisivo zlo rata, krvoprolića, moralo prije postojati neko drugo slično zlo, vezano uz nevinu krv, koje bi rezultiralo, osvetilo se ili vratilo u obliku rata na cijelome svijetu. Razmatrajući dalje ovu misao, pitao se, koje bi zlo moglo biti u korijenu tako velikog zla, kojim  je bio veliki svjetski rat? Naravno, svijet bi rekao: ekonomska kriza, političke igre, Hitlerova ludost. Vjera nam govori nešto drugo: grijeh je najveći čovjekov neprijatelj, a grijeh je po definiciji „stanje otpadništva od Boga“ ili „ustrajavanje u odbacivanju Božje milosti“. I tako, taj je poljski svećenik pavlin, došao do zaključka da je krvoproliće u majčinim utrobama uvelike (ako ne i najviše) krivo za ratno krvoproliće; kasnije će Majka Terezija ovako to izraziti: „Ako je moguće ubiti nerođenog čovjeka, što nas priječi da se međusobno, kao rođeni, ne ubijamo?“ i također: „Rat u majčinoj utrobi protiv nerođenih, rađa ratove između nas rođenih.“ I u Bibliji piše, a vjerujem i u Talmudu i u nur Kur'anu slično ili isto: „Krv za krv, oko za oko, zub za zub…“ Što čovjek sije, to će i žeti, rekao je naš Gospodin Isus Krist. Ljudima koji nemaju veze sa Svevišnjim sve ovo izgleda apsurdno i pretenciozno, ali je uistinu tako. U bivšoj se Jugoslaviji prije devedesetih vršilo oko pola milijuna abortusa godišnje! A znamo dobro što se devedesetih događalo…. Duh abortusa duh je smrti, straha, tame, bola i bolesti; ubiti nerođenog čovjeka (ima ljudski DNK, diše, jede, pokreće se, ima svoju krvnu grupu, svoj otisak prstiju, sa 10 tjedana ima i trepavice čak, i siše palac!) ne može ostati bez posljedica po rođene, koji su to dozvolili (a danas još i opravdavaju i reklamiraju) te još i – poticali. Što nas čeka u sljedećim godinama, kad znamo da se na svijetu godišnje usmrti preko 50 milijuna nerođene dječice, i to samo računajući kirurške abortuse, bez onih u umjetnim oplodnjama, ili onih učinjenih zbog nošenja spirale i gutanja raznoraznih pilula… Mi uvijek naglašavamo da je i Gospodin Isus bio nerođeno dijete (pa i pejgamber muslimana, Muhammed, a. s. također, zar ne?) te bi vjernicima kršćanima to trebao biti jedan i jedini razlog da djecu začinju i rađaju i dobro odgajaju, uza sve one druge medicinske i teološke i antropološke i ostale razloge: no, naš Isus također kaže ovo: „Kad ponovno dođem na zemlju, hoću li na njoj naći vjere?“ Dakle, opet je i ovdje u temelju vjera. Očito vjere nestaje, pa čovjek usprkos tome što na webu u svakom trenutku može pronaći i vidjeti da je nerođeno dijete zaista DIJETE, i dalje ne vjeruje i čini zlodjelo koje se s nijednim drugim ne može usporediti. U ratu smo se barem mogli sakriti ili pobjeći ili braniti. Nerođena djeca nemaju kamo i nemaju koga. Zato smo 1999.osnovali pokret za život nazvan „Betlehem“ prema mjestu rođenja Isusa, koji danas broji 12 podružnica, stotinjak molitvenih zajednica, 4 kuće samohranih majki i mnoge druge stvarnosti. Godišnje spašavamo stotine djece od pobačaja, spašavajući tako i roditelje od duhovnih, duševnih i tjelesnih posljedica koje abortus neminovno donosi. Inače, abortus kao pojam dolazi od latinskog glagola „aborire“ a znači doslovno „baciti u smeće“. Fetus znači „mališan“. Možda bi bilo drugačije da naši doktori kažu ovako: „Djevojko, za koji termin želiš da se dogovorimo da tvoga mališana bacimo u smeće?“ Često kao i političari (a ponekad i poneki vjerski vođe) lakše je govoriti nerazumljivo i u nekim čudnim formama, jer istina je strašna. Svijet se zgraža nad ubijenim psima i mačkama, a pobačaj je pravo i ponekad i dužnost?! Mi u našem pokretu kažemo: Svaka je trudnica kraljica, pobačaj nikada nije rješenje, legalizirano zlo ostaje i dalje zlo. No, ako to samo govorimo, nema plodova. Kad počnemo raditi konkretno, onda dolaze i plodovi. Naše kuće-skloništa za ostavljene i odbačene majke trudnice (jer trudnica je već majka!) konkretno su djelo pomoći bližnjemu u potrebi. U ovome trenutku u njima živi tridesetak majki i dječice, nekoliko trudnica među njima. Ne gledamo tko je tko, za nas je majka samo majka a dijete je samo dijete. Iako smo katolička ustanova, redovito smo kroz godine pomagali i smještavali i pravoslavne i muslimanske djevojke, žene, djecu. Pa što je u tome čudno? Zar o tome uopće treba govoriti? Meni pozli kad me to pitaju! Kako razlikovati dijete po vjeri i naciji??? Svi imamo iste lijepe oči…. „U očima djeteta fra Marko-3vidim Boga“ (Bl. Majka Terezija). Kad nam dođe Bošnjakinja izbačena na ulicu jer nije htjela abortirati bebu u njoj, ja ju zagrlim i kažem: „Bujrum, sestro, elhamdulillah, došla si svojoj kući, klanjaj namaz ako hoćeš i znadeš, a prouči i koju dovu za nas! Ako treba, sam ću te voziti svakog petka na džumu, a moja je nada i želja da i nas kršćane upoznaš i prihvatiš kao svoju ljubljenu braću i sestre, jer smo djeca jednoga Stvoritelja, koji ti je darovao dijete pod srcem kao najveći mogući dar i blagoslov i čudo“. A kad se beba rodi, uspavljujem ju pjevušeći „Sejdefu“ ili „Zapjevala sojka ptica“. Potpuno isto govorim i pravoslavkama, a nema sretnijeg čovjeka od mene kad gledam maloga Bojana, Ivana i Azru kako mi šalju poljupce, kada prođu sve krize i strahovi u trudnoći… Tako smo pomogli Fatimi, Ismeti, Enesi, Dženani, Spomenki, Slavici, Miladinki, Ranki, tako ćemo, uz Božju pomoć i dalje činiti svakome jer „Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ kako kaže Isus u evanđelju, a to je naše geslo i logo, iza čega čvrsto stojimo.

A šta se to u Vama “prelomilo” pa ste se uključili o taj Pokret?

FRA MARKO: Niz različitih okolnosti. Slušao sam svećenika (to je onaj Poljak kojega prije spomenuh) koji je plakao govoreći o strahoti abortusa, o užasnim duhovnim i tjelesnim i psihičkim posljedicama i ranama za cijeli svijet, za roditelje, za Crkvu. Kad se molio, čuo sam u sebi poziv: spašavaj Moju djecu! Čitajući Bibliju, otkrio sam mnoge slične pozive, jer brak i obitelj, djeca, ono je što Bog kroz Sveto Pismo izričito i nedvojbeno štiti i podupire, a danas vidimo, kako je upravo to na najvećem udaru sila koje žele degradirati čovjeka, da bi, jasno k'o sunce, mogle nama slobodno upravljati. Kad imaš ispran mozak, što ti preostaje? Rob si i robot. A upravo se to događa: tisuće i tisuće puta čujemo „Abortus je legalan. Abortus je pravo žene. Abortus ne košta mnogo. Abortus su imale sve moguće zvijezde. Abortus je normalan. Abortus je tekovina demokracije. Abortus je obaveza liječnika. Abortus je sloboda…..“ Nema govora o pravima djeteta. Nema riječi o pravima i dužnostima očeva i o njihovom dijelu odgovornosti. Nema ništa o depresijama i mnoštvu drugih teških posljedica abortusa. Sada žele ukinuti i priziv savjesti doktora… Žele također da abortus bude dostupan svima, uvijek, besplatan, da se može činiti valjda do kraja trudnoće, da o tome zločinu nad najmanjima pozitivno pišu i školski udžbenici… To je sve jedna kuhinja, koja također želi i ozakonjenje rodoskvrnuća i pedofilije i mnoge slične gadosti i bolesti i demonskih rabota. Jer, ponavljam, kada poslušno činimo ono što nam zapovijedaju, gotovo je sa slobodom, gotovo sa vjerom, gotovo sa čovjekom. E pa ja na to ne mogu pristati i neću. Jednom ću se pojaviti pred licem dragog Boga i bit ću pitan, zašto sam šutio? Dakle, ne šutim. I naravno da imam sto problema, napada, prijetnji, tereta. I na to kažem: hvala Bogu. Nigdje ne piše da mi život mora biti lagan i uvijek lijep. Moj su život nerođena djeca, ona su mi smisao, poticaj i radost. Razgovarao sam i ispovijedao kao svećenik tisuće, što majki što očeva (pa i djece rođene nakon abortusa njihove braće) i kada znam što je zapravo pobačaj, jednostavno ne mogu mirno sjediti i filozofirati. Ja sam čovjek, pa kršćanin, pa svećenik. Tim redoslijedom. Ako nisam čovjek, ni drugo mi neće pomoći gore, u nebu. Odnosno u džennetu. A svakako bih htio vječno se radovati u Božjoj ljubavi i miru. Sa svom našom spašenom od smrti djecom i spašenima od grijeha, njihovim roditeljima.

Jedan od glavnih ciljeva Centra/Udruge jeste djelovanje da sespasi svako začeto dijete koje je u opasnosti od pobačaja… Kako djelujete? Ili, da budem precizniji, kako se sve može djelovati?

fra Marko-5FRA MARKO: Svaki je slučaj zaseban, iza svake trudnoće stoji posebna priča. Različito se razgovara sa silovanom ženom, različito s majkom petero djece, ili sa djevojkom koja je jedva ušla u punoljetnost. Ali razgovor je baš taj prvi korak. Ako je moguće, razgovaramo i sa roditeljima/mužem/momkom. U Hrvatskoj je posljednjih tjedana aktualizirano pitanje abortusa, valjda zbog skorih izbora. Smeta im što naše udruge tiho i ponizno, dostojanstveno i mirno stoje pred bolnicama u molitvi i s transparentima na kojima piše: „Dijete nije stvar slučaja, ono će ti biti ponos i veselje“ i slično. Bez krvi, bez vike. Nema emisije ili članka u novinama, gdje se ne piše o toj temi, a da abortus nije odobravan: novinari i urednici emisija zgroženi su uopće što netko danas još „živi u srednjem vijeku“ i smatra da je dijete u utrobi dijete! Imaju medije, imaju novce i neke titule ispred imena, pa mogu širiti „kulturu smrti“ kako je našu civilizaciju nazvao (rahmetli) papa Ivan Pavao II. Naravno, ne čuju se liječnici koji ne rade abortuse, ne pišu novinari za koje se zna da ne će popljuvati život i Životvorca… Pa ipak, mi se borimo, do kraja, nema predaje. David je (ime mu znači „Ljubljen od Boga“) pobijedio Golijata, moćnog i bahatog ratnika (čije ime znači „Proklet“) uništio je pastirčić s praćkom (sad bi moj Bedrudin rek'o: mashallah). Dakle, ovih sam tjedana stotinu puta čuo neke „liječnike“ (trudnoća nije bolest, dijete nije tumor, oni ne liječe već usmrćuju živo ljudsko biće) koji tvrde da je „nemoguće odgovoriti osobu da učini abortus“ što je bezočna, totalna laž. Ja sam sâm ove godine, oči u oči, sms-om ili mailom odgovorio sedamdesetak majka da ne učine ovo zlo i sebi i djetetu i svima svojima. Dakle, lažu čim zinu, a „stoput ponovljena laž postaje istinom“ reče netko. Meni je svejedno je li lažov doktor, dimnjačar, svećenik ili poštar. Ako netko laže, truje druge, a to mu nikakva titulica ne odobrava i amen. Isus je rekao: sotona je otac laži i ubojica od početka. Ja iskreno molim svakodnevno da se ljudi koji žive lažima i hrane lažima druge, iskreno obrate i da dođu do spoznanja istine, koja će ih osloboditi, kako također kaže Isus. Bog ljubi grešnike ali mrzi grijeh koji usmrćuje duše i tijela Njegove djece.  Nerođena djeca, prema nauku naše Crkve, imaju od začeća besmrtnu dušu i svoga anđela čuvara i već su od prve sekunde postojanja u Božjim očima osobe s kojima On ima plan za svijet. Nitko, baš nitko nema prava, pod ikakvom izlikom, oduzeti im život. Ako ulazimo u kompromis, stojimo na strani laži. Mi svakako i samo želimo pomoći, ne osuđujući nikoga, ne namećući ništa silom, ne moralizirajući, ne galameći i ne prijeteći paklom, želimo pružiti uvid u istinu kako ju donosi Biblija i općenito ljudsko razmišljanje (Od nameta nema selameta, kaže sevdalinka). Pa hajmo ljudski razmišljati: što je to u trudnici, ako nije dijete? Biljka nije, nije životinja, nije stvar, nije cista, što je? Nismo li svi prije rođenja bili tamo i izgledali tako? Ako je dijete i bolesno, hoćemo li eutanazirati sve već rođene, a koji su bolesni? Nismo li onda nacisti? Bolesni se liječe, ne ubijaju. „Rađaju sirotinju…“ Onda i svu već rođenu sirotinju treba eliminirati, zar ne? Osloboditi društvo nepoćudnih. Znamo za nebrojene osobe koje su rođene kao sirotinja, a kasnije su obilježile svijet svojim nevjerojatnim postignućima. Tako, prvo se razgovara. Onda vidimo kako treba pomoći: ponekad je dovoljno imati samo malo sućuti, samo jedan zagrljaj, samo malo ljudskosti. Ako je situacija neizdrživa, nudimo smještaj, ako imamo mjesta. Ako ne znamo kako i kamo, pomažemo naći druge slične udruge… Gdje su problemi, tu su i rješenja. Gdje je čovjek, tu su neizostavno i problemi. Gdje je čovjek u problemima, tu je i naš Bog, naš Habibi, naš Rabb, kako prekrasno kažu u islamu. Predivno je promatrati kako ljubav pobjeđuje. To nije floskula, to je istina. Ako ljubimo, ako praštamo, ako se trudimo za dobro, uvijek pobjeđuje svjetlo a nestaje tama. Zato i za najokorjelijeg abortera ima šanse, ako ga ljubimo Božjom ljubavlju. Primjer je tome pokojni beogradski ginekolog dr. Stojan Adašević, koji je priznao ubojstvo oko 50 000 nerođene djece, ali je došao do obraćenja, pokajanja i postao je gorljivi branitelj života. Umro je u miru i u sigurnosti da ga Bog neće odbaciti pred svojim svetim Licem, jer Mu se vratio u suzama i svojim je svjedočanstvom spasio tisuće kojima je bio određen abortus.

Koji su vaši aktuelni projekti? Hoćete li nešto opširnije o Kućama za utočište?

Displaying 0000000004_AAA.jpeg

FRA MARKO: U Karlovcu imamo dvije kuće, te uskoro i stan. U Sisku i Zagrebu također. Ondje primamo majke-trudnice ili majke s već rođenom djecom, koje uistinu nemaju kuda i kome. U nekim kućama mogu ostati do godinu i pol a u nekima i dulje, dok se ne nađe neko rješenje. Uz održavanje tih kuća (medicinska skrb, suradnja sa socijalnim centrima, psiholozi, volonteri, različite igraonice, režije, hrana…) sada smo i u nekoliko drugih povećih projekata. Prvi od njih je kupnja grobnih mjesta, kako bismo mogli dostojanstveno sahraniti djecu ili usmrćenu u namjernom pobačaju ili umrlu u spontanim pobačajima. Ovo je jako važno: imati jedno mjesto, gdje će roditelji moći dolaziti žalovati, moliti, dostojno se oprostiti od djece koje više nema. Dati im ime. Ako nema tog procesa žalovanja, čovjek može doživjeti psihički krah. Suze liječe. Osim toga, to je veliko svjedočanstvo za druge koji će prolaziti kraj tog groba, postavljat će si pitanja, poput: ako se netko sahranjuje, onda je to uistinu NETKO? Mi smo čak mislili i na to, da taj grob bude i mezar, da ne stavljamo vjerska obilježja, da svi budu jednodušno okupljeni oko ovog svetog mjesta pijeteta i oprosta, vapaja i čežnje. Nas su mnogi „moderni“ marginalizirali, sveli na vjerske fanatike, osudili za ne-demokratska ponašanja, osmiješili, a vjerujem da će nas u skoroj budućnosti gledati i kao neku vrstu radikala, fundamentalista, terorista. Makar ponavljam, nikada nikako i nikome i pod nikakvim okolnostima ili razlozima nismo nametali ništa. Svejedno, ako abortus postane kao, npr. vađenje zuba kod stomatologa, možemo lako postati ilegalni. Kako ćemo smjeti dijeliti naše letke, ako u njima piše, komparacije radi,  da je ilegalno „vaditi zube“? Zato se na Zapadu sve više zatvaraju prosvjednici, pozivaju se na informativne razgovore u policiju, ocrnjuju se lažnim klevetama i izmišljenim aferama, proglašuju se neuračunljivima i nastranima… Nevjerojatno koliko je novca i energije utrošeno u to obično ubijanje nerođenog čovjeka! Nevjerojatno! Ali mi idemo dalje. Grobovi za nerođene postaju već ostvarivi u nekoliko hrvatskih gradova, a prvi je grob ove godine zapravo učinjen u – Mostaru. Opet BiH! Hvala Bogu. Drugo, bliži nam se međunarodni Dan života u veljači (u februaru) pa oko toga imamo također mnoge aktivnosti. Meni je osobno životna želja otvoriti tzv. sigurnu kuću, za žene i djecu žrtve obiteljskog zlostavljanja, što je sljedeći veliki problem u našim narodima na ovim prostorima. To je i još jedan od apsurda u nas: manijaci (ne znam ljepšu riječ, halalite mi) hodaju okolo i spokojno pijuckaju kavu, dok su im supruge i djeca u strahu i panici negdje u nekoj kući, iz koje će morati kad-tad izaći i suočiti se opet s zlostavljačem. Da samo čujete priče koje sam ja čuo… Stavio jednogodišnjem sinu ručicu na peć, udarao glavom o pod kćerku a majku tukao cjepanicom… Sramota i ludilo, eto to je to, ali kad nemamo drugog rješenja, trebamo barem i privremeno pružiti sklonište mučenicima, pa u ruke Božje. Ništa me više ne čudi u ovom svijetu, ali i dalje sam začuđen čudom života, pa ipak idem dalje u toj borbi. Trebalo bi pokrenuti i neke pro-life novine. Još nešto: moj je san da se barem na ovom, temeljnom području ujedinimo mi, koji ovdje zajedno živimo: naše tri ili četiri vjeroispovijesti. Dajem prijedlog i molbu te izražavam srdačnu želju nekom hodži odnosno nekom parohu odnosno nekom rabinu: napišite letak, na svom pismu, u tradiciji svoje vjere, i ja ću ga osobno financirati, a vi ga dijelite u svojim džematima i parohijama, u sinagogama. U njemu objasnite što je abortus, kako Bog gleda na oduzimanje života nevinima, kako mi kao vjernici trebamo razmišljati i djelovati. Možda i u vašim zajednicama krene neka slična udruga…  Zašto ne, neka mi netko objasni? Zar smo toliko različiti… Zar nismo svi prvo – ljudi? Zar nemamo kao ljudi prvu obavezu braniti i štititi ljude? Koji ljudi više trebaju zaštite nego li nerođeni ljudi, najsiromašniji, koji nemaju ništa doli majčine posteljice? Nijedan rat i nijedna bolest nikada nisu odnijeli toliko života, kao abortus. Molim vas, uđite u borbu. Riječ je o našoj djeci, o našoj budućnosti, o našem vječnom spasenju u konačnici. Neka se svatko od tih vjerskih službenika i velikodostojnika zapita jedno: što je volja Božja u ovom pogledu? Pa ako dalje šute i ne govore ništa o tome, onda… Neću suditi nikoga, ima Sudac. Mogu sudit samo sebe, jer sam i dalje grešnik i jadnik, mlak i bijedan, pa neka mi se Bog smiluje.

Da li i koliko “Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“, donesen u Saboru 1978. godine, otežava Vaš angažman te svih drugih aktivista Centra/Udruge? 

FRA MARKO: Mi smo jedna između nekoliko pro-life grupacija u Hrvatskoj, sa prijateljima i simpatizerima i mnogo šire od naših granica. Država nam nikako ne pomaže, svake godine dobivamo odbijenicu iz Ministarstva, jer „nema sredstava“. Zanimljivo, za skloništa za životinje uvijek se nešto nađe. Kao i za aktivnosti homoseksualaca, ili za izbore ljepote i druge show-owe. Ne osuđujem, ne prozivam, samo konstatiram. Naš Bog je silan Bog i uvijek se nađe netko tko nam pomogne, i nismo u dugovima, i dnevno hranimo tolika usta, što je pravo čudo Božje providnosti. Jest, kriza je ali krize su uvijek bile i uvijek će ih biti. Sada smo ipak suočeni s jednom posebnom krizom, krizom identiteta. Čovjek se otuđuje i osuđuje. Gubimo srce za druge, pa i za najbliže. Nekako kao da se vraćamo u pećine, iako je oko nas sve tako šareno i dražesno, puno „života“. Jedan se naš tv-kanal reklamira sloganom: „Samo zabava“. Malo morgen, samo zabava. Čovjek pati neopisivo, i nema mu pomoći jer su ga uvjerili da je samo ovaj svijet stvaran i postojeći. Zato se moramo super-zdravo hraniti, puno vježbati, neprestano seksati, zabavljati, jer ako je samo ovo stvarnost, onda ju moramo maksimalno i iskoristiti. Pa makar preskakali trupla. Zašto dakle ne legalizirati sve, što čovjeku pomaže u „opuštanju od stresa“ kao npr. prostituciju i drogu? I ozakoniti sve što si čovjek želi, u svojoj zabludi, ignoranciji, zaluđenosti ili bolesti? Kao cezar Klaudije, koji se vjenčao sa svojim konjem i dozvolio slično Rimljanima. Koji su u to vrijeme ostavljali djecu neželjenog spola ili izvanbračnu djecu već rođenu, na obalama Tibera, da ih ptice požderu. I koji su se naslađivali tijelima maloljetnika, kako pjeva Horacije. A taj je stari Rim propao… Zar vam nije čudno, kako se ovaj zakon iz davnog komunizma naziva? „Slobodno odlučivanje o rađanju djece“. Dakle, piše DJECE. Možemo slobodno (sloboda od države, ne od savjesti a najmanje ne od Boga Stvoritelja) odlučiti: roditi ili ubiti. Ne znam kako ljepše protumačiti taj čin; ubojstvo je ubojstvo. Imamo sve elemente naručenog ubojstva: nož (kiretu), krv, plaću, napadača, i – oduzimanje života. Djetetu kuca srce, a onda više ne kuca, jer je ubijeno. Ovakav je zakon, uvjeren sam, podloga na kojoj je izraslo drvo mržnje i ovdje, na našim prostorima. Nepravda uvijek rađa nepravdom: zar nije stravična nepravda, malenima, slabijima, nemoćnima oduzeti jednino što imaju, njihov život? Taj su zakon izglasale iste strukture koje su nas uvele u rat i logore i neljudske zločine, jer abortus je zaista rat protiv najmanjih, utroba postaje njihov logor do smaknuća, a masakr nad njima nepojmljiv nam je neljudski zločin. Takvo što može izmisliti samo neko inteligentno Zlo, koje želi apsolutnu propast Božjim stvorenjima. Zato, ne krivimo za rat ljude, nego zloduha koji je ljude prevario i „oslobodio“ ljudskosti. Mi smo navodno kršćanska zemlja, sudeći prema popisu stanovništva. Pa kako se u jednoj kršćanskoj zemlji može „slobodno odlučivati o rođenju djeteta“? Ili nismo kršćani, ili je dijete postalo stvar kojom se barata kako god se želi i prohtije, ili ne znamo što je zapravo sloboda? Ili sve to zajedno? Nažalost, ovaj mentalitet smrti zahvaća sve šire krugove, počevši već od djece. Gledam neki dan bilježnicu za prvaše: roza pozadina, a naprijed slika mrtvačkih glava. Slavljenje Noći vještica, prizivanje duhova u crtanim filmovima, igrice u kojima se kolju i siluju, sveprisutna pornografija koja oduzima vlast nad strastima a rađa bezosjećajnošću… Nestalo je zajedničke molitve, odlaska u crkvu, dobrog odgoja u kući. A sve je to odlična pozadina za „slobodno odlučivanje o rađanju djece“. U mojoj širokoj porodici nije bilo abortusa, a nije bilo jer nitko nije psovao Boga, nismo se učili mrziti druge vjere a nije bilo ni rastave brakova. Ali je zato postojala konstantna molitva i život u skladu s učenjem naše Crkve. Pravi vjernik ne može drugome učiniti zlo, u ime ničega i nikoga, pa tako niti zlo nad najmanjim bićem, u majčinoj utrobi. Jedino dakle rješenje vidim u povratku vjeri, u obraćenju, pokajanju, pomirenju. Ako ćemo ljubiti Boga i bližnje, abortus nam neće pasti ni na pamet. Bez Boga postoje samo zakoni svijeta, a vidimo kako oni funkcioniraju: pravom jačega. A sve lijepo umotano u „toleranciju i jednakopravnost, bez predrasuda prema drugima“. Ja ću sigurno tebi čestitati Bajram šerif mubarek olsun, a ti meni Božić. Ali ako pristajemo šutke uz prolijevanje nevine krvi, badava nam i vaši iftari i mevludi i teravije i naša kađenja i procesije. Ako sam u krivu, dokažite mi.

S jedne strane imamo vas i druge nevladine organizacije koje slijede isti projekt – borba za život nerođenog djeteta, a s druge spomenuti Zakon te udruge koje se bore za pravo žene u Hrvatskoj da odlučuje o svom izboru. Da li je po tom osnovu, odnosno po pitanju abortusa, hrvatsko društvo relevantno podijeljeno?

FRA MARKO: Osnovno je pitanje: smije li itko odlučivati o životu/smrti druge osobe? Vjernici židovi, kršćani i muslimani znaju da nas je sve stvorio Bog i da samo On ima pravo dati ili uzeti život. Kada su god u povijesti ljudi preuzimali ovo pravo, pošlo je po zlu. Kakvo dobro može donijeti smrt namjerno ubijenog a nevinog čovjeka, ako znamo ono biblijski, da je „smrt ušla u svijet zavišću đavla“ te da „Bog ne želi smrti grešnika nego da se taj obrati i da živi“? Nasilje rađa samo nasiljem: nacisti su ubijali Židove, oni sada Palestince, zaluđeni i beskrajno siromašni i manipulirani muslimani ubijaju jedni druge te nas, kršćane, u trenutnim sukobima i genocidima. Kakvu je korist donio nama naš nedavni rat, gdje su učinjena tolika zlodjela, otimačine, paleži, oskvrnuća, silovanja, mučenja? I to na svim stranama. Smije li se ubiti nerođeni dječak, kojemu je ultrazvukom otkrivena rijetka malformacija, odnosno nedostatak i ruku i nogu? Takav jedan dječačić ipak se rodio, Srbin je po roditeljima, a živi u Australiji, zove se Nick Vujicic. Njegovi su roditelji kršćani baptisti, no kada su ugledali novorođenoga Nicka, bez udova, sva im je vjera naglo potonula. Sva sreća, da je doktorima bilo neobjašnjivo sakriveno ovo stanje u vrijeme trudnoće! Naime, taj je Nick uspio bez udova savladati i plivanje i surfanje valovima i vožnju; otvorio je svoju privatnu firmu; postao je motivacijski govornik i evanđeoski misionar; govorio je, tješio, hrabrio silne milijune ljudi diljem svijeta, ponajviše mlade; napisao je nekoliko knjiga, vodi nekoliko organizacija humanitarnog karaktera; nedavno se oženio prekrasnom djevojkom i sada imaju potpuno zdravog sina… Kakva bi šteta za današnji svijet bila, da su Nicka izvukli iz majke i bacili kao medicinski otpad. Gdje piše, da samo savršeni smiju živjeti? Kakvo je to „pravo žene da odlučuje o svom izboru“ ako je izbor – usmrćenje potpuno druge osobe? Nerođeno dijete u njoj razlikuje se po svemu od nje, nije dio njezina tijela već se samo nalazi u njezinu tijelu, nije bolest i nije nešto ne-živo. Izbori se tiču odabira zanimanja, životnog partnera, boravišta, prebivališta, pa čak i vjeroispovijedanja, ali nikako onog temeljnog što čovjek posjeduje, a to je sam život! Nerođeno dijete ima neotuđivo pravo da živi. Koja kontradikcija: jedan liječnik na istome stolu porađa život i uništava život, a dao je zakletvu da će „štititi život svakoga čovjeka od začeća do smrti“. Ili ovo: nerođeno dijete zakonom je predviđeno kao nasljednik u pravnim postupcima, ili ubojstvo trudnice povećava kaznu napadača: ali kad mu se namjerava abortus, nekako brzo biva lišen pravne osobnosti. Ili i ovo: koliki muškarci beskrajno trpe, jer nemaju prava prigovoriti odluci žene ili djevojke da abortira njihovo zajedničko dijete. Ili ovo: ako je dozvoljena granica masakra djece u utrobi (u nas) do desetog tjedna trudnoće, što ako je isto dijete npr. dva dana starije; je li već onda dijete, a dva dana prije to nije bilo? Kad nestane Božjega reda, nastaje kaos. Tako se danas sve želi opravdati i pričiniti normalnim. Zar je normalno i u redu da se iznajmljuju utrobe siromašnih žena, da bi bogati homoseksualci mogli svojim sjemenom začinjati u njima djecu? Postoje klinike gdje se naručuju djeca u detalje, poput boje očiju ili kose… Ali, kada nešto ne uspije, to više nije dijete, mora se eliminirati. U našoj Knjizi, Bibliji, čitamo kako će si ljudi zatiskivati uši, da ne čuju istinu, a oni koji će istinu govoriti i po Božjem pravu živjeti, bit će progonjeni (sv. Pavao Apostol). Mi smo upravo danas svjedoci ovoga. Uključite Internet, imamo mnoge filmove koji prikazuju abortus, u svoj toj krvi i boli. Dijete bježi pred nožem, otvara usta u nijemom kriku. Možemo si zamisliti (ili bolje ne) koliko dijete pati, dok ga režu i usisavaju mu dijelove tijela. Nitko zdravih očiju ne može tvrditi, kako to nisu ljudske noge i ljudske ruke. Svi se uzroci razmišljanja o pobačaju mogu svladati i riješiti; nitko nije sam na svijetu, postoje i pojedinci i organizacije koje će pomoći siromasima, ima mjesta i hrane za sve ljude svijeta, pa pogledajte koje zemlje imaju najveći priraštaj, upravo one najsiromašnije, pa ipak ondje sve vrvi od djece. Najsiromašniji su oni koji nemaju srca!! U nas je zavladao mentalitet „rješavanja stvari na brzinu“ i mislimo da ćemo dozvoljenim abortusom riješiti se problema i muke. A to je potpuno krivo: smrt rađa smrću, nasilje nasiljem, ranjeni će ranjavati druge, i spirala se zla neće prekinuti. Nema blagoslova u takvome mentalitetu. Naš je pokojni papa Ivan Pavao rekao: „Narodi koji ubijaju svoju djecu nemaju budućnosti“. Ne poznajem ni jednu jedinu osobu koja je dozvolila abortus svojem djetetu, da je danas sretna i u miru (ako se nije izmirila i u sebi i sa Bogom). Ta se odluka kasnije vraća kao bumerang i najveća se većina gorko kaje zbog svoga „izbora“. Međutim, moramo znati da su mnoge žene nagovorene izvršiti pobačaj, da su to dozvolile u neznanju ili psihičkoj rastrojenosti, da su bile pod velikim i teškim pritiscima okoline… Kao vjernici uvijek moramo naglašavati Božje ogromno milosrđe: svatko se može i treba pokajati za svoje grijehe i izmiriti s Bogom, koji uvijek prašta i zove natrag k sebi. Imamo na tisuće dirljivih svjedočanstava i iskustava obraćenja negdašnjih abortera, ili onih koji su na bilo koji način sudjelovali ili poticali ili odobravali abortus, a danas su zagovornici i branitelji života. Zbog takvih se godišnje zatvaraju mnoge klinike za abortus, a nekoć zavedeni i zaslijepljeni danas govore o istini o čovjeku i životu i spremni su na najveće žrtve, ne bi li i drugima otvorili oči. Mi smo unutar naše udruge spasili tisuće djece: nikada mi se nije dogodilo da bi majka poslije zažalila svoju odluku! Nikada! Najveća je tragedija čovjeka kada je sam, kada nema nikoga. Tada šejtan lako dolazi do srca i zato imamo toliko depresivnih, ogorčenih, na rubu samoubojstva, pa i preko toga ruba, nažalost. Možeš imati i karijeru, i čast i vlast, i eure i marke, ali ako nemaš nikoga tko će te bezuvjetno zagrliti i poljubiti, što imaš u životu? A djeca grle i ljube bezuvjetno, dakle zato jer su im roditelji – roditelji, zbog njih samih. Kršćani kažu, Bog je zajedništvo Osoba (Otac, Sin, Duh Sveti) te je i čovjek stoga sretan samo u zajedništvu. Prva Božja zapovijed, na prvoj strani Biblije govori: „Plodite se i množite i napučite zemlju…“ A Bog još dodaje, gledajući Adama: „Nije dobro, da je čovjek sam…“ Neizmjerno poštujem i kršćane i muslimane koji rađaju djecu radujući se životu i nesebično dajući život sljedećim pokoljenjima. Bog će prepoznati svoje, kad Mu konačno dođu.

Prijeti li Hrvatskoj “bijela kuga”?

FRA MARKO: Mi smo narod koji polako izumire, tvrde statističari i demografi. Povjeravali smo lažima i raznim inozemnim „stručnjacima“ koji su nam ponudili sjajne izlaze iz svih naših kriza: prodajte nam zemlju i vodu i šume i ostala prirodna bogatstva, te naravno i vaše tvornice i firme, hranite se našim filmovima i serijama, nosite našu modu, prihvatite abortus i eutanaziju, rodnu ideologiju, napustite vjeru vaših praotaca, štitite iznad svega životinje i živite zdravo crpeći energiju iz Svemira, napustite zastarjelu ideju braka i obitelji, dozvolite svojoj djeci i mladima sve što im se prohtije, riješite se svojih starih i bolesnih, birajte političare koji ljepše lažu… I budite nam robovi. Beskrajno nam vjerujte pa će sve biti okej. Sve su naše novine i emisije pune crnila, beznađa i potonuća. Međutim, u odnosu na prijašnju brojku abortusa, danas je Hrvatska daleko u boljem stanju. Vjerujem, dijelom i zbog našeg angažmana. Mnogi su se također vratili vjeri, osobito mnogi mladi, koji prepoznaju prozirne zablude modernih smicalica. Kao nikada prije, imamo velik broj udruga, apostolata, zajednica, pokreta, inicijativa koje su nastale kao „pokret otpora“ serviranim lažima i ispraznom i površnom načinu života. Nije dakle sve tako crno! Uostalom, učimo se živjeti za vječnost (za ahiret) te smo svjesni da živimo u svijetu u kojemu nikada nije i neće biti ništa savršeno i trajno i zadovoljavajuće. Ovdje imamo borbu, kaže Isus, ali ne smijemo živjeti u strahu, jer Bog je konačan pobjednik i vječna Mudrost koja sve vodi i svime upravlja. Ja zaista smatram, da je odgovor svemu povratak k Stvoritelju. Ali onaj autentični povratak, koji nas ne sputava već naprotiv, oslobađa. Vjerovati u Boga i vjerovati Bogu znači živjeti onako kako nam je On zapovjedio. Možemo, nažalost, pohađati i hram i crkvu i džamiju a ipak ostati daleko od Boga. Dok god nemamo mira u sebi, ne će biti mira ni sa drugima. Evo, kako je uopće žalosno da o ovoj temi moramo pričati, tj. pisati. Zar nije očito da očitije ne može biti, da je čovjek od začeća čovjek i do prirodne smrti čovjek? „Što činiš bližnjemu, sebi činiš“ da citiram našega Gospodina Isusa.

Sevap mi je potvrditi napisano i riječima Kur'ana časnoga, tek toliko da se znade da kršćani i muslimani itekako mogu i moraju zajedno raditi na zaštiti nerođenih kao i rođenih Božjih stvorenja (jeste li zabilježili u pameti, da je nedavno naš Papa Franjo u Vatikanu molio s patrijarhom, muftijom i rabinom?).  Dakle, u toj Knjizi čitamo i ovo: «Bog je učinio život svetim.» (Sura 17:33). Ubiti bilo koju osobu strogo je osuđeno u Kur'anu, pogotovo ako se radi o ubijanju djece, što se posebice osuđuje u nekoliko poglavlja. Arapska riječ “awlad” koristi se kada se govori o toj tematici, a preveli bismo ju i kao “rođena i nerođena djeca”. Da je Bog imao u vidu zabraniti samo ubijanje već rođene djece onda bi riječ “mawlood” (rođena djeca), koja je već u uporabi u Kur’anu, zamijenila gore spomenutu. No, potpuno je jasno da i nerođena djeca trebaju biti zaštićena od ubijanja. «Dođite da vam kažem što vam Gospodar  vaš propisuje: da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo – ne približujte se zloći, bila javna ili tajna; ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, – eto, to vam On preporučuje da biste razmislili.»  (6:151.) To se ponovno naglašava u Suri 17 «Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je njih ubijati doista veliki grijeh.» (17:31) Bog spominje one koji usmrćuju svoju živu ili nerođenu djecu: «Oni koji iz lakoumnosti i ne znajući što rade djecu svoju ubijaju i koji ono čime ih je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i ne znaju što rade.» (6:140). Vrlo jasno piše: «Mi smo, zaista, čovjeka od zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo, – pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj!» (23:12-14) Bog, nadalje, uvjerava narod: «Oj ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje, – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u maternice smještamo što hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastete; jedni od vas umiru, a drugi  duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje nikne svakovrsno bilje prekrasno.»  (22:5). Ženama je u islamu strogo zabranjeno pravo na odluku o smrti vlastite djece, kako se čita u suri 60:12 :«O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i  da neće krasti, i da neće bludničiti, i da neće svoju djecu ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati i da ti neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati, – ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da im oprosti; Allah zaista, mnogo prašta, i On je milostiv.»  

Na kraju, ko i kako može pomoći vašem Pokretu?

FRA MARKO: Naš je pokret za nerođene zamišljen kao mreža onih koji mole i rade za život, na različite načine, ali s ljubavlju i miroljubivo. Iako smo katolički pokret, otvoreni smo za suradnju sa svima, jer činimo humana i humanitarna djela. Svi nešto možemo učiniti za civilizaciju života, za obranu najmanjih, za opću kvalitetu društva, koje propada kada nema čvrste temelje istine i pravednosti. Naše je djelovanje specifično, ali slobodno mogu kazati i važnije od svih drugih inicijativa, jer brinemo i borimo se za ono temeljno, za čovjeka u prvim danima i mjesecima njegova postojanja. Bez kompromisa. Uz dijalog i uvažavanje drugih, ali bez kompromisa. Dakle, pozivam sve cijenjene čitatelje da svatko u svojim mogućnostima i sa svojim sposobnostima svjedoči i brani dostojanstvo, svetinju i nepovredivost svakog ljudskog bića, bez obzira na sve obzire i ljudske okvire i granice. Netko će pisati, netko pjevati ili glumiti, netko nositi transparente pred bolnicama, netko će ići u zatvor, netko će dijeliti letke u školama i po kolodvorima, netko će propovijedati ili učiti hutbu na tu temu; netko će prikupljati peticije, osnivati udruge, dijeliti pelene i hranu… Ima toliko područja, u kojima se možemo pokazati ljudima. I vjernicima. Ja se najsrdačnije zahvaljujem, ponajprije na mogućnosti da se svojom borbom podijelim sa čitateljima. „Bog plati na rajski vrati“ i onima koji će nam pomoći, da možemo dalje pomagati potrebne majke i djecu, trudnice. Mi smo samo koordinatori, ne treba nam ni čast ni slava, trebaju nam srca spremna za istinu. Ako neka od tih srdaca želi pomoći materijalno, mahsuz hvala u ime svih nas u udruzi Betlehem, a ovo su  podaci o adresi i računu te o našim web-stranicama:

Udruga Betlehem, Gradac 9, HR 47000 Karlovac, Hrvatska:

SWIFT: RZBHHR2X
IBAN: HR5124840081104754353

http://www.stopabortus.com

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

FRA MARKO: Nema bolan problema, iako sam uistinu vrlo zauzet i često negdje na terenu, čast mi je i radost i kao čovjeku i kao Polubosancu da našim ljudima, onima koji žele, objasnim neke stvari. A njih sve pozivam da kad budu negdje usput, da me pozovu na banjalučke ćevape i da malo sevdišemo, jer takav je neki vakat došo da insan nema vremena za ništa i za nikoga, a mi se tome trebamo oduprijeti, jer „momče tužno plače, još tužnije ječi, svaka tuđa zemlja tuga je golema…“ Shalom, selam i mir Božji sa svima koji su daleko, al srcem blizu.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ  (636)

vrbas-miso

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s