Marijan Gubina, predsjednik humanitarne neprofine udruge “Auxilium” iz Osijeka: ČINI DOBRO KAKO BI TI SE ISTO ŠTO PRIJE VRATILO

Posted: 26. Novembar 2014. in Intervjui

marijan gubina 650Jedni smo od sretnih organizacija koje je šira javnost prepoznala po našoj filantropiji i to potvrđuju svojim odazivom na naše akcije pa se često da primijetiti da smo u gradu Osijeku nositelji najboljih rezultata u različitim akcijama. Jedan od hvale vrijednih primjera je i akcija dobrovoljnog darivanja krvi u sklopu programa POMOZI BLIŽNJEM SVOM…. Da, uz mnogobrojne provedene socijalne usluge Udruga je sudjelovala i u pomoći poplavljenim područjima na području Hrvatske i Bosne I Hercegovine…..Činjenica je da su i u politici prisutni dobri i loši ljudi i to je jedino pravo razlikovanje. Nažalost, političari se danas bave jedni drugima, provode nametnute planove vanjskih sila, a društvom se bave samo u trenutku velikih pritisaka ili neposredno pred izbore…..Kao tinejdžer, suočen sa svakodnevnim problemima, noseći teret zatočeništva, izgubio sam snagu. U dva navrata zario sam si u usta cijev automatske puške odlučan da si skratim muke, no dragi Bog djelovao je u posljednjem trenutku. Danas sam neizmjerno zahvalan i iznimno žalim što mnogi nisu s nama…..Dijeliti Hrvatsku mogu samo Hrvati, što i čine pa je time olakšan posao narušavanja nacionalne sigurnosti u RH. Šešelj je jedan od mnogobrojnih primjera koji potvrđuje da globalna politika, tj. globalni igrači rade što hoće i što im treba. Uvijek možemo lagati sami sebe i smišljati neka opravdanja ili logična objašnjenja, no evidentno je da je Haški tribunal na slobodu pustio ratnog zločinca koji ozbiljno narušava sigurnost svih naroda u regiji, a posebno sigurnost građana Bosne i Hercegovine, što je direktna opasnost i za Hrvate u Hrvatskoj i Srbiji…..Odgojen sam u vjeri što podrazumijeva ljubav, oprost, poniznost, toleranciju… Crpim snagu u molitvi, a nagrađen sam predivnom obitelji….. Bitno je naglasiti da većina srpske djece koja živi na bivšim okupiranim područjima u RH nose nametnuti teret krivnje za ratne strahote iako nemaju veze s ratom. Jedan od pitanja djeteta srpske nacionalnosti je: „Čika Marijane, jel’ vi nas stvarno ne mrzite?“ Jedan od komentara djeteta srpske nacionalnosti je: „Gospodine Marijane, moj tata nije radio što i moj stric.“ Mislim da navedene rečenice govore sve…..

Veoma rado gledam emisiju na HRT “Nedjeljom u 2”, mladog kolege Aleksandra Stankovića, kadgod uhvatim vremena za to. Posrećilo mi se da sam tu emisiju gledao i 16. novembra ove godine kada je gostovao moj sugovornik. Ni kao čovjek ni kao novinar nisam mogao ostati ravnodušan na životnu priču ovog 33-trogodišnjaka. Ni gledatelji te emisije nisu ostali ravnodušni na nastup i priču gospodina Gubine pa su ga na kraju ocijenili najvišom ocjenom do sada, barem u emisijima koje sam ja gledao – 9,78 (ocjenjuje se od 1 do 10). A njegova priča se sama po sebi dijeli na dva suštinska dijela: na tragični dio, jer je moj sugovornik kao 10-togodišnjak prošao torture srpskih koncentracijskih logora u istočnoj Slavoniji u trajanju od 260 dana, pa potom slijede tragične smrti njegovog oca i mlađe mu  sestre, te na dio u kojemu se ovaj mladi čovjek snagom svoga duha i vjere u Boga vraća u dionicu života u kojem osniva obitelj te vrši časnu misiju širenja ljubavi i mira među ljudima, unatoč svemu. Tragični dio svoje životne priče je  pretočio u roman “Mojih 260 dana u logoru”, koji je do sada preveden na 9 jezika. Po istoimenom romanu nastala je i kazališna predstava koja je svoju promociju doživjela u HNK Osijek 7. novembra ove godine. U svakom slučaju bilo mi je itekako zadovoljstvo  i izazov razgovarati sa ovim mladim čovjekom koji svojom misijom, nakon svega što je doživio, nudi svijetu one univerzalne vrijednosti koje su mu možda najpotrebnije u ovom vremenu – ljubav i mir.

Poštovani gospodine Gubina! U pripremi ovog razgovora ukratko sam Vam objasnio motive za isti, s puno argumenata vjerujući da će izazvati veliko zanimanje mojihčitatelja, diljem svijeta. Tematski će on (razgovor) biti fokusiran na vašu Udrugu i aktivnosti u sklopu iste, te na neke tragične događaje koji su obilježili Vašu, ne tako davnu prošlost,  iz kojih ste smogli snage kreirati ovakvu, više nego časnu sadašnjost, sa isto tako časnom vizijom za vlastitu budućnost te svih ljudi dobre volje. Dakle, kada je osnovana Udruga i šta su bili motivi i, eventualno, neposredni povodi njenog osnivanja?

auxilium11-okvirGUBINA: Humanitarna neprofitna udruga AUXILIUM registrirana je 2011. godine s ciljem razvoja kulture mira u svijetu i razvoja socijalnih usluga. Osnovni razlog istog je postojeća potreba društva koje se nalazi usred izrazite krize vjere i morala.

S kojim projektima pokušavate učiniti ljude, a time i svijet, boljim?

GUBINA: Različite su aktivnosti, programi i projekti, no svima su ciljevi isti ili vrlo slični samo su zadaci (modeli) različiti. Pokušavamo utjecati na stanje svijesti svakog čovjeka, potaknuti svakog pojedinca na razmišljanje kako bismo smanjili mogućnost manipulacije i kako bismo izašli iz vlastitog komoditeta. Osnovni cilj nam je da čovjek bude slobodan. Najistaknutiji projekti su nam 260 DANA, MIROTVORAC, PRIJATELJI MANJINA, GLAZBOM BEZ GLADI itd. www.auxilium-populus.com  

Kako su prihvaćeni vaši projekti u Hrvatskoj, kako od strane javnosti tako i institucija vlasti?

GUBINA: Jedni smo od sretnih organizacija koje je šira javnost prepoznala po našoj filantropiji i to potvrđuju svojim odazivom na naše akcije pa se često da primijetiti da smo u gradu Osijeku nositelji najboljih rezultata u različitim akcijama. Jedan od hvale vrijednih primjera je i akcija dobrovoljnog darivanja krvi u sklopu programa POMOZI BLIŽNJEM SVOM. Što se institucija tiče oni rado daju deklarativnu potporu u obliku pisane potpore i po (svojoj) potrebi nas počaste svojim prisustvom na nekim događajima, no ozbiljne potpore u obliku operativne, tehničke  i finacijske pomoći nema, jer ja kao predsjednik Udruge i voditelji aktivnosti/projekata nismo u nijednoj političkoj stranci, tako da se pripisujemo kolateralnim žrtvama po modelu „dobri ste, no niste naši“.

Na kojim još područjima djelujete osim u Hrvatskoj? Hoće li se još širiti mreža onih koji slijede časnu misiju razvijanja KULTURE MIRA?

knjiga marijana gubineGUBINA: Od samog početka Udruga djeluje na međunarodnom području. Započela je s projektom 260 DANA jer je roman otisnut na 9 jezika, a zatim je pokrenula program Mirotvorac koji se provodi u Poljskoj, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a u iščekivanju smo i razvoja istog u Njemačkoj. Trenutno Udruga ima predstavništvo u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj te podružnice u Hrvatskoj. Nadamo se da ćemo u bliskoj budućnosti razviti što veći broj podružnica u svijetu, no radujemo se i povezivanju s međunarodnim udrugama diljem svijeta.

Osim putem navedenih projekata, djelujete i drugim aktivnostima. Jedan od događaja koji su ih (aktivnosti) obilježili  u ovoj godini je Poplavljena područja. Kakva iskustva nosite iz te humanitarne akcije, naprimjer?

GUBINA: Da, uz mnogobrojne provedene socijalne usluge Udruga je sudjelovala i u pomoći poplavljenim područjima na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući mnogim dobrim ljudima i studentskoj inicijativi Studentski Val pomoći iz Zagreba zajedno smo prikupili, prevezli i podijelili više od 100 tona hrane i higijene, veću količinu igračaka i bicikala za djecu te sudjelovali i u izgradnji nasipa, ali i na kraju u obnovi kuća. Puno je različitih iskustava koje smo prikupili u navedenim tromjesečnim akcijama, no posebno smo analizirali (ne)zahvalnost i propuste kako drugih, tako i nas samih. Posebno nas je dojmilo što je i sam uzoriti nadbiskup Đuro Hranić sudjelovao u obnovi kuća štemajući zidove, a pritom odbijao medijsko praćenje.

Generalno, da li su humanitarni rad i nastojanja da se učini ovaj svijet boljim u koliziji sa djelovanjem politike i političkih djelatnika, kako u Hrvatskoj tako i šire? Da budem precizniji, da li politika, ponekad ili kontinuirano, otežava vaš rad? Šta, naprimjer, znači kada premijer Milanović kaže da u Hrvatskoj nema gladnih, a Vi se, između ostaloga, istovremeno borite i za gladne?

GUBINA: Činjenica je da su i u politici prisutni dobri i loši ljudi i to je jedino pravo razlikovanje. Nažalost, političari se danas bave jedni drugima, provode nametnute planove vanjskih sila, a društvom se bave samo u trenutku velikih pritisaka ili neposredno pred izbore. Rad udruga koje nisu formirane od političkog i drugih lobija je iznimno otežan i na rubu egzistencije. Poseban je problem to što ne postoje bodovni kriteriji prilikom natječaja pa je otvorena mogućnost da se odabranim udrugama da maksimalan mogući iznos, a ostalim udrugama se podijele mrvice s kojima ne mogu pokriti ni trošak wc papira. Mi kao udruga razvijamo socijalno, odnosno društveno poduzetništvo kako ne bismo ovisili o lokalnim ili državnim nadležnim tijelima. Koliko je situacija teška govore i izjave visokih političkih dužnosnika među kojima je i naš premijer Milanović. Negova zadnja nehumana izjava da u Hrvatskoj nema gladnih, a u trenutku kad ljudi masovno traže hranu u kontejnerima je morbidna i potvrđuje moju izjavu da je naš premijer emotivni invalid.

Za njegovo ime se itekako može povezati i Vaša tragična prošlost, pa s tim u vezi se nameće i pitanje: kako komentirate puštanje Šešelja na slobodu koji tu istu slobodu koristi, ne da bi se liječio, zbog cega je navodno pušten, nego da i dalje prijeti mnogima, pa i dijelu Hrvatske odakle ste Vi?

GUBINA: Dijeliti Hrvatsku mogu samo Hrvati, što i čine pa je time olakšan posao narušavanja nacionalne sigurnosti u RH. Šešelj je jedan od mnogobrojnih primjera koji potvrđuje da globalna politika, tj. globalni igrači rade što hoće i što im treba. Uvijek možemo lagati sami sebe i smišljati neka opravdanja ili logična objašnjenja, no evidentno je da je Haški tribunal na slobodu pustio ratnog zločinca koji ozbiljno narušava sigurnost svih naroda u regiji, a posebno sigurnost građana Bosne i Hercegovine, što je direktna opasnost i za Hrvate u Hrvatskoj i Srbiji. Mišljenja sam da se u ovom slučaju vodi rat između Engleza i Rusa, da se planiranim ratom u BiH pokušava sačuvati Vojvodina i stvoriti Federacija Srbija u BiH koja bi se protezala diljem granice s RH. Nasilno naseljavanje srpskog stanovništva uz Hrvatsku granicu nije slučajno, a hrvatske političke moćnike to kao da ne zanima, kao da pričamo o Africi. Čitatelje pozivam na razmišljanje, a u nekoj drugoj prilici možemo se posebno osvrnuti na predmetni problem.

Pretpostavljajući da se radi o težim pitanjima, njih sam ostavio za sami kraj. Nekako i sam osjećam nelagodu što Vam s ovih par pitanja iz Vaše tragične prošlosti možda pristajem na muku, kako kod nas u Bosni kažu, ali ovaj razgovor bi bio, po meni, manjkav bez toga. Uostalom, podvedimo to pod kulturu sjećanja. Dakle, jeste li, nakon svega kroz što ste prošli kao desetogodišnji dječak ranih 90-tih ikada u tom vremenu i poslije, razmišljali na način da je to kraj svega, dno-dna…, pa i Vašeg života? Jeste li ga ikad pomislili sami skončati?

marijan gubina-2GUBINA: Da, tijekom zatočeništva svakodnevno sam mislio da je kraj. Biti lišen slobode, biti svjedok najtežih oblika nasilja i biti svakodnevno mučen znači ujedno i misliti da je kraj životu, kao i  priželjkivati kraj takvog života. Kao tinejdžer, suočen sa svakodnevnim problemima, noseći teret zatočeništva, izgubio sam snagu. U dva navrata zario sam si u usta cijev automatske puške odlučan da si skratim muke, no dragi Bog djelovao je u posljednjem trenutku. Danas sam neizmjerno zahvalan i iznimno žalim što mnogi nisu s nama.

I, šta je bila prekretnica da oprostite a ne zaboravite, da se mržnja ne nastani u Vašem srcu prema bilo kome, da odvojite mozak od srca…, da, zapravo, postanete misionar širenja ljubavi i mira među ljudima…, da gledate na ljude i svijet pozitivno…? Gdje ste crpili tu itekako pozitivnu energiju za jedan veliki zaokret u svome životu?

GUBINA: Odgojen sam u vjeri što podrazumijeva ljubav, oprost, poniznost, toleranciju… Crpim snagu u molitvi, a nagrađen sam predivnom obitelji. Nagrađen sam kao i svi mi s emocijom, no emocija je kao i dijete; može biti u isto vrijeme najveći dar i najveći teret. Ja svakodnevno radim na sebi pokušavajući odvojiti emociju od razuma. Što se tiče društvenih problema s kojima se susrećem, doživljavam ih kao teret koji mi je dodijeljen i za koji ću jednom biti nagrađen. Što se tiče djece, a u kontekstu tereta, nužno je biti svjestan da su djeca velika obveza i uzrok mnogih odricanja. Ja se nadam da ću ih imati bar deset jer cijena je mala.

Svoja iskustva iz tragične prošlosti prenosite naročito na mlade, na djecu, ali sa konkretnim porukama. I, kakva imate iskustva sa predavanja po školama, posebno u onima u kojima su dominantno djeca srpske nacionalnosti, naprimjer? Ko još, eventualno, treba da djeluje na njih da im se otvore oči, da gledaju na svijet bez predrasuda, na dobobit njih samih i društva u cjelini?

GUBINA: Iskustva s predavanja u školama su različita i uglavnom izrazito pozitivna, no razgovarajući s djecom i analiziranjem njihovog ponašanja detektiram različite probleme čija je osnova (ne)odgoj. Bitno je naglasiti da većina srpske djece koja živi na bivšim okupiranim područjima u RH nose nametnuti teret krivnje za ratne strahote iako nemaju veze s ratom. Jedan od pitanja djeteta srpske nacionalnosti je: „Čika Marijane, jel’ vi nas stvarno ne mrzite?“ Jedan od komentara djeteta srpske nacionalnosti je: „Gospodine Marijane, moj tata nije radio što i moj stric.“ Mislim da navedene rečenice govore sve.

Za kraj, imate li neku posebnu poruku za moje čitatalje, građane RH, regiona..za čovječanstvo u cjelini, jer Vas smatram kompetentim za tako nešto?

GUBINA: Prije svega, hvala Vam na mogućnosti da se obratim Vašim čitateljima i hvala Vam na komplimentu.

Moja zamolba svim čitateljima je da se zapitaju kada su zadnji put poljubili vlastito dijete, neovisno koliko ima godina. Kada smo zadnji put podijelili ljubav?!

Također, molim čitatelje, a posebno žrtve bilo kojeg obilika nasilja da se zapitaju: Želim(o) li da neko dijete bude izloženo nasilju? Hoće li naš stil života spriječiti ili potaknuti nasilje?

ČINI DOBRO KAKO BI TI SE ISTO ŠTO PRIJE VRATILO !

Vama i Vašim suradnicima želim još puno uspjeha i sreće u životu i vašem časnom radu, a Vama hvala za ovaj razgovor.

GUBINA: Hvala Vama!

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (633)

SAM_3102

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s