Na vijest o preseljenju na Ahiret moga ahbaba i sugrađanina, hadždži KJAZIMA HALIMIĆA

Posted: 18. Novembar 2014. in Intervjui
OSTAVIO JE DUBOK TRAG U BANJA LUCI I U MOME ŽIVOTU
Ne jednom sam napisao kako mi se u ovozemaljskom  životu potrefilo da se družim naročito sa mnogo mlađim od sebe te znatno starijim. To se jednostavno desilo i dešava i to smatram Božjim darom. Kao i sve ostalo, zapravo.
SAM_1188
Uh, sada baš moram uzdahnuti jer je otišao i moj hadždži Kjazim, vjerovatno posljednji u niski onih ispred mene. Barem kada se o Banjalučanima radi.
Potječe iz poznate banjalučke familije Halimić, a bio je dugogodišnji uspješni privrednik u našem gradu. U “ona vremena”. No, ja i moj dobri i dragi Kjazim smo se davno, davno sreli u džamiji. Ne znači da smo, družeći se decenijama poslije toga, muhabetili samo na džamijske, odnosno vjerske teme. Naprotiv, bio je jedan od onih s kojim si mogao o mnogo čemu, da ne kažem o svemu. Bio je, zapravo, gospodin.
 
Sada, kada je upravo preselio u vječni svijet, naviru, naravno, uspomene i sjećanja.

Puno ih je bilo ali za ovu priliku izdvojio bih jednu od svježijih anegdota vezanih za uspomenu na ovog poznatog Banjalučanina, meni dragog i poštovanog čovjeka. Naime, svake godine, kada bi pohodili Domovinu i naš grad, posebno mjesto u našem planu susreta sa mnogima tamo zauzimali su susreti sa Kjazimom i njegovom Eminom hanumom. U ljeto 2011., kada smo dogovarali susret učetvero, predložio je da to bude na terasi  restorana “Kazamat”, na Kastelu. Kada smo bili pri kraju sa ručkom, izblefirao sam da ću kao u toalet, a zapravo potražio sam konobara koji nas je služio i tražio račun da platim. Konobar, srpske nacionalnosti (ovo je u konkretnom slučaju bitno naglasiti), je odbio da meni naplati rekavši: “Gospodine, gospodin Kjazim me je upozorio da ako vi ponudite da platite, da to odbijem. Previše poštujem tog čovjeka da bih iznevjerio ono što sam mu obećao. Ne, ne mogu mu to učiniti!” Naravno, nisam imao kud…Ovaj detalj ističem samo zato da bih potcrtao koliko je moj Kjazim bio poštovan u Gradu.
 
Kao što rekoh, previše je sjećanja i uspomena na tog dragog mi čovjeka da bi stale ne u jedan članak, nego u jednu knjigu.
 
Otišao je moj Kjazim nepunih šest godina nakon kćerke Amire, a nepunih osam mjeseci nakon svoje životne saputnice – Emine hanume.
 
Posljednji put sam ga vidio juna ove godine na inauguraciji novog banjalučkog muftije, a posljednji put sam se čuo s njim telefonom prije sedam dana. Bio je u Fojnici. Nije, barem po njegovom glasu, izgledalo da će to biti naš posljednji ovozemaljski razgovor. Kada sam ga pitao kako je, odgovorio je da je dobro, samo nije mogao na noge, već je morao koristiti invalidska kolica. Hrabreći i sebe i njega završio sam razgovor optimistički, odnosno riječima: “Srest ćemo se mi, ako Bog da, ponovo, na ljeto u našoj Banja Luci…” Samo je glasno uzdahnuo!
 
Molim Gospodara svih svjetova da mome i našem hadždži Kjazimu podari svoju milost i nastani njegovu banjalučku i bosansku dušu u društvu Svoga Miljenika i drugih džennetlija, a njegovom sinu, hadždži Mirsadu i snahi Aidi – sabur. Amin!
 
Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah!
 
Bedrudin GUŠIĆ
plitvice-ferhadija

P.S.

Pogledajte  video uradak o postavljanju alema na minaret Ferhadije džamije od prije dvije godine. Na snimku se vidi i rahmetli hadždži Kjazim. Hvala kolegi i jaranu Miši Vidoviću koji mi je poslao ovaj video link.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s