Nataša Bijelić, stručna suradnica na programu Spol, rod i seksualna prava i za CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istrazivanje) iz Zagreba: BOLNICE U HRVATSKOJ IMAJU POTPUNU AUTONOMIJU I MOGU RADITI ŠTA HOĆE PO PITANJU ABORTUSA

Posted: 17. Novembar 2014. in Intervjui

natasa bijelicPrigovor savjesti ginekologa/-inja javlja se u Republici Hrvatskoj sredinom 1990-ih godina jer ranije u bivšoj državi nije postojao. Pitanje priziva savjesti regulira Zakon o liječništvu u kojem se navodi da „radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta…..Da, nažalost, pravo na priziv savjesti doživljava brojne zloupotrebe. Prema informacijama dobivenim od pojedinih liječnika, neke osobe za vrijeme specijalizacije kao dio svog posla obavljaju abortuse, dok kasnije više ne. Također, neki liječnici se pozivaju na priziv savjesti u državnim bolnicama a onda naručuju žene u svoje privatne ordinacije na abortus, što je protuzakonito…..Prema našim saznanjima cijene abortusa se razlikuju od regije i bolnice, a raspon se kreće od 990 do 2500 kuna. Bolnice same određuju cijene bez ikakvog nadzora od strane Ministarstva zdravlja…… Rezultate istraživanja smo imale prilike predstaviti nadležnima u Ministarstvu zdravlja krajem rujna ove godine i nakon toga Ministarstvo je pokazalo interes da regulira pojedina pitanja vezana uz dostupnost prekida trudnoće…..Liječnici s kojima smo razgovarali za potrebe istraživanja  kažu nam da je čest slučaj da žene koje dolaze na abortus, pogotovo one iz manjih mjesta,  žele otići u drugi grad pa čak i u privatnu kliniku jer ne žele da se zna da su imale abortus bojeći se osude okoline…..

Zašto je pitanje abortusa u Hrvatskoj postalo “siva zona”?

BIJELIĆ: Pitanje abortusa je postalo „siva zona“ zato što se radi, kad govorimo o praksi i dostupnosti ove zdravstvene usluge, o potpuno nereguliranom pitanju koje rezultira time da je dostupnost i sigurnost legalnog abortusa otežana.

Do kakvih ste, zapravo, relevantnih podataka i saznanja došli u vašem istraživanju početkom ove godine kada su u pitanju problemi na koje su nailazile žene koje su zahtijevale prekid trudnoće?

BIJELIĆ: Problemi su brojni, kao na primjer, neodgovarajuća državna regulacija, manjkavosti prilikom evidencije pobačaja, slučajevi liječničke korupcije i zloupotrebe položaja, regionalna i bolnička varijabilnost (visokih) cijena medicinskog zahvata, kao i učestalost prigovora savjesti liječnika.

Da li je pravo liječnika na priziv savjesti zakonski regulirano, odnosno na čemu se ono trenutno temelji?

BIJELIĆ: Prigovor savjesti ginekologa/-inja javlja se u Republici Hrvatskoj sredinom 1990-ih godina jer ranije u bivšoj državi nije postojao. Pitanje priziva savjesti regulira Zakon o liječništvu u kojem se navodi da „radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke“. Službenih statistika o prizivu savjesti nema jer nadležna tijela ne vode evidenciju o korištenju prava na prigovor savjesti bolničkog osoblja, već se to regulira na razini svake pojedine zdravstvene ustanove (a i tu ne postoje definirane procedure) što znači da nema nikakvog nadzora ili kontrole. Odnosno, bolnice imaju potpunu autonomiju i mogu raditi što hoće po pitanju abortusa.

Da li se pravo liječnika na priziv savjesti u nekim slučajevima zloupotrebljava i na koji način, eventualno? Naime, dešavaju li se situacije da se liječnik pozove na to pravo u državnoj zdravstvenoj ustanovi, a spreman je uraditi abortus u sklopu svoje privatne prakse?

BIJELIĆ: Da, nažalost, pravo na priziv savjesti doživljava brojne zloupotrebe. Prema informacijama dobivenim od pojedinih liječnika, neke osobe za vrijeme specijalizacije kao dio svog posla obavljaju abortuse, dok kasnije više ne. Također, neki liječnici se pozivaju na priziv savjesti u državnim bolnicama a onda naručuju žene u svoje privatne ordinacije na abortus, što je protuzakonito. Na temelju ovih primjera dobiva se dojam da pojedini liječnici priziv savjesti koriste kao izgovor za nerad ili kao sredstvo koje će im omogućiti dodatan izvor prihoda. Priziv savjesti ne znači nametanje svog moralnog ili vjerskog stava pacijenticama već znači da liječnik u tom slučaju ima obavezu uputiti ženu nekom drugom liječniku koji nema priziv savjesti. Međutim, u praksi se to ne dešava. Priziv savjesti ne lišava liječnike obaveze da poduzmu žurne korake kako bi uputili pacijenticu nekome tko joj može pomoći. Međutim, liječnici u Hrvatskoj to ignoriraju  iako im to jasno piše u Zakonu o liječništvu i Međunarodnom etičkom kodeksu ginekologa i opstetričara.

Da li su cijene pobačaja nivelirane u svim bolnicama u Hrvatskoj ili i to predstavlja problem za žene koje zahtijevaju abortus?

BIJELIĆ: Prema našim saznanjima cijene abortusa se razlikuju od regije i bolnice, a raspon se kreće od 990 do 2500 kuna. Bolnice same određuju cijene bez ikakvog nadzora od strane Ministarstva zdravlja. Ovako visoka cijena abortusa svakako predstavlja problem jer siromašnije žene teško mogu platiti ovu zdravstvenu uslugu.

Da li ste rezultate svoga istraživanja prezentirali nadležnim organima vlasti (Ministarstvo zdravlja, naprimjer) te da li ste u skladu s nalazima istraživanja istima (Ministarstvu) uputili određene zahtjeve i koje, eventualno?

cesi-teamCesi tim: Sanda Malbaša, Nataša Bijelić, Sanja Cesar, Gordana Obradović-Dragišić, Anamarija Tkalčec, Amir Hodžić, Tajana Broz

BIJELIĆ: Rezultate istraživanja smo imale prilike predstaviti nadležnima u Ministarstvu zdravlja krajem rujna ove godine i nakon toga Ministarstvo je pokazalo interes da regulira pojedina pitanja vezana uz dostupnost prekida trudnoće. Naše preporuke su se odnosile na to da je potrebno osigurati dostupnost pobačaja na zahtjev u svim ovlaštenim ustanovama; regulirati slučajeve prigovora savjesti;sankcionirati obavljanje abortusa u privatnim ginekološkim ordinacijama; standardizirati procedure i cijene; te učiniti sve informacije (procedura, cijena, itd.) dostupnima na internet.

Da li i koliko patrijarhalna stigmatizacija žene koja je prekinula trudnoću dodatno otežava dostupnost i sigurnost legalnog abortusa u Hrvatskoj?

BIJELIĆ: Žena koja je odlučila svojevoljno prekinuti trudnoću doživljava brojne osude pogotovo nakon 90-ih kada društvo postaje tradicionalnije i pod snažnim utjecaje Katoličke crkve. Liječnici s kojima smo razgovarali za potrebe istraživanja  kažu nam da je čest slučaj da žene koje dolaze na abortus, pogotovo one iz manjih mjesta,  žele otići u drugi grad pa čak i u privatnu kliniku jer ne žele da se zna da su imale abortus bojeći se osude okoline.

Da li u sklopu svoga Programa surađujete sa drugim nevladinim organizacijama i kojim?

BIJELIĆ: Surađujemo sa brojnim nevladinim organizacijama, uglavnom ljudsko-pravaškim organizacijama i ženskim i feminističkim organizacijama. CESI je članica i Platforme 112 koja okuplja organizacije civilnog društva koje se bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa (posebno okoliša). Također, članice smo i nekih međunarodnih mreža.

Kako vidite ulogu hrvatskih medija u cijeloj ovoj priči?

BIJELIĆ: Hrvatski mediji su jako dobro popratili, i još uvijek prate, ovu priču o pravu na prekid trudnoće. Drago mi je da vlada ovako velik medijski interes za temu jer se time ukazuje na postojeće probleme  i vrši svojevrsni pritisak na nadležne institucije da reguliraju ovo pitanje i omoguće ženama pravo na dostupan i siguran prekid trudnoće koji im je i zakonski zajamčen.

Zašto se zalažete da Zakon iz 1978., koji je na snazi, možda treba osuvremeniti, ali za sada ne treba dirati?

BIJELIĆ: Zakon iz 1978. godine omogućava ženi slobodno odlučivanje o prekidu trudnoće, ali istovremeno se uočava i zastarjelost ove legislative, njena neutemeljenost na zakonima RH i trenutnom zdravstvenom sustavu, kao i neusklađenost sa suvremenim medicinsko-znanstvenim razvojem. S druge strane, bilo kakav novi pokušaj zakonskog uređivanja ovog područja može biti opasan i voditi u potencijalno ograničavanje dostupnosti pobačaja, kada u obzir uzmemo trenutnu društvenu klimu koju karakterizira jačanje i konsolidacija neokonzervativnih grupacija te snažan utjecaj Katoličke crkve. Upravo iz tog razloga smatramo da trenutno nije dobro ići u bilo kakve izmjene ovog zakona.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (631)

SAM_3102

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s