Vildan Rustemov, vozač kamiona iz Charlotte-a, North Carolina: “ŠOFERSKA JE TUGA PREGOLEMA…”

Posted: 19. Septembar 2014. in Intervjui

Vildan1Šta je to prevagnulo? Ima više razloga ali napomenut ću samo dva: 1) prvenstveno želja da sam kreiram moje radno vrijeme i godišnje odmore (što sam i uspio) i  2) moje saznanje da poslodavci u USA-a ne cijene dugogodišnji rad pojedinca u njihovim kompanijama jer im takav radnik  postaje preskup pa teže da se takvih radnika riješe i na njihova mjesta dovedu nove koji startaju sa početnim satnicama i benificijama te na taj način da uštede novac za svoje kompanije…..U toku dnevne vožnje pauze pravim kako kada. Nekada na rest eriama a nekada na crak stopovima, u zavisnosti od situacije u kojoj se nađem.Trudim se da noćne pauze za spavanje provodim na crak stopovima, ali dešava se da nekada to nije moguće. Ne samo zbog toga što nema slobodnih mjesta, nego što u blizini kompanija nema crak stopova pa onda se mora spavati pred kompanijama gdje se slijedeći dan istovara ili nekim drugim prostorima koji baš i nisu uvijek sigurni i bezbijedni za vozače…..Veoma često svi učesnici u saobraćaju se zadese u neugodnim situacijama. Naravno da su vozači kamiona malo više izloženi takvoj vrsti neugodnosti zbog same dužine vremena koji provode na drumu.Takve situacije nisu zaobišle ni mene. Česti su dugosatni zastoji na putevima iz različitih razloga. Najčešće zbog teških saobraćajnih nesreća ili radova na putevima…..Spomenut ću kolegu iz kompanije za koju ja radim, rahmetli Ljuca Zakira koji je čitav svoj radni vijek proveo u kamionu. Rahmetli Zakir je prije rata kod nas bio kamiondžija i taj posao je nastavio da radi u SAD. Kobne aprilske noći 2010.godine na interstejtu I-40 kod grada Carlisle u Arkanzasu drugi kamion, koji se kretao suprotnom stranom autoputa, iz nepoznatog razloga je prešao preko zelenog pojasa koji odvaja dva pravca autoputa i udario Zakirov kamion…..Solidarnosti uvijek ima, pogotovu među nama Bosancima.Ta solidarnost osim na drumu kada se nekom pokvari kamion, najviše je izražena u drugim mnogo težim situacijama nego što je kvar na kamionu. Kada se desi saobraćajni udes pa neko od kolega strada, prikupi se pomoć za porodicu, ili kada neko od kolega treba pomoć da plati advokatske usluge a veoma često ako je potrebna pomoć za plaćanje troškova liječenja kako oboljelih kolega vozača, tako i nekog od članova njihovih obitelji…..U zadnjih nekoliko godina vozači su pozivani da štrajkuju nebi li poboljšali uslove rada. Ali, nisam se odazivao ovim štrajkovima zato što su vozači pozivani da sa kamionima blokiraju puteve i onemoguće normalan saobraćaj. Ja smatram da je to pogrešno i da se na taj način samo stvara haos. To što smo mi “kamiondžije”najduže na putevima ne daje nam za pravo da iste i blokiramo te da sprečavamo druge da odu na posao ili u školu ili pak bolesni doktoru. Ako je štrajk potreban više će pomoći da ostanemo kod svojih kuća i da ne vozimo…..Naravno, bila bi mi čast da neko kao Vi bude gost u mom kamionu i da to iskoristi u pravljenju reportaža. Imali bi šta i vidjeti i o čemu pisati te kao i Vaš kolega Vehid Gunić praktično se uvjeriti o težini našega kamionskog posla…..

Nedavno sretoh jednog našeg čovjeka – vozača kamiona, ili “kamiondžiju”, kako ih uglavnom zovu ovdje a i drugdje, i on mi reče: “Pratim te i znam da si uradio puno, puno intervjua sa ljudima iz mnogih branši, sa poznatima, manje poznatima pa čak i nepoznatima javnosti. Znam da znaš koliko nas, otprilike, bh. kamiondžija ima ovdje u Americi, ali nisi uradio nijedan intervju s nekim od nas. Ne, ne preferiram sebe za taj razgovor, ali nekog od mojih brojnih kolega, svakako….” Prihvatio sam to kao dobronamjernu i opravdanu kritiku i obećao sam i sebi i njemu da ću s nekim od njih čim prije razgovarati za javnost. I, pronašao sam jednog meni trenutno najbližeg i najpogodnijeg da govori u ime nekoliko hiljada svojih kolega, odnosno ljudi koji “špartaju” ovom velikom zemljom kao mi – ostali, običnom olovkom po komadu papira, izlažući se iskušenjima kojih nema u drugim zanimanjima. Iskušenjima, uglavnom opasnim i nepredvidivim.

Da ne bude zabune oko persiranja napominjem da svog sugovornika nisam perisirao jer to ne činimo međusobno ni u našim privatnim komunikacijama. Ne znam zašto je on mene persirao, ali želeći da ostanem dosljedan svojim principima da objavim svakom sugovorniku svako njihovo slovo, bez dodavanja ili mijenjanja njihovih izgovorenih riječi, i u ovom slučaju sam prenio sve autentično.

Ti, kao i velika većina nas koji smo morali napustiti svoje zavičaje i Domovinu si radio neki sasvim drugi posao u Bosni nego ovaj sto ga trenutno radiš. Šta je kod tebe prevagnulo da ovdje budeš – kamiondžija?

RUSTEMOV: Dragi moj Bedrudine, da odmah kažem da ne znam čime sam baš ja zaslužio  tu čast da razgovor na temu rada i života hiljada bosansko-hercegovačkih tz.kamiondžija u  ovoj velikoj zemlji pripadne baš meni. Došao sam sa svojom suprugom i naše dvoje dijece u USA-a u septembru” davne”1998.godine. Iskreno rečeno, kao i mnogi drugi naši sunarodnjaci, bio sam malo razočaran onim što sam ovdje u USA-a na prvi pogled vidio i doživio, ali nisam pokleknuo voljom i željom da ovdje i ostanem.

Do oktobra 2005. godine radio sam u dvije različite proizvodne kompanije tj. fabrike gdje sam se uvjerio da to nije i ne može biti moja budućnost. Vozački ispit za vožnju kamiona sam položio nešto ranije, ne iz želje da se tom poslu stvarno i posvetim, nego prvenstveno, kako se to kaže – “neka se nađe, može zatrebati”.Tako da sam  nakraju i odlučio da se ovom poslu i posvetim. Šta je to prevagnulo? Ima više razloga ali napomenut ću samo dva: 1) prvenstveno želja da sam kreiram moje radno vrijeme i godišnje odmore (što sam i uspio) i  2) moje saznanje da poslodavci u USA-a ne cijene dugogodišnji rad pojedinca u njihovim kompanijama jer im takav radnik  postaje preskup pa teže da se takvih radnika riješe i na njihova mjesta dovedu nove koji startaju sa početnim satnicama i benificijama te na taj način da uštede novac za svoje kompanije. Još radeci u prvoj kompaniji sam primjetio da poslodavci otpuštaju radnike koji su u toj kompaniji duže vrijeme. Neki od otpuštenih bili su već starije dobi, sa malim šansama da lako nađu drugi posao, ali to upravu kompanije nije zanimalo. Isto se ponovilo i u slijedećoj kompaniji gdje sam radio punih pet godina.Tada je otpušteno nekoliko starijih radnika bez ikakvog obrazloženja i na njihova mjesta primljeni drugi. Ja sam poslije ovog primjera odlučio da odem sam, prije nego š to doživim istu sudbinu: najbolje radne godine posvetio kompaniji a onda, mnogo stariji, ostao na ulici, sa malim šansama za novo zaposljenje.

Koliko dugo si već u tom poslu?

RUSTEMOV:Počeo sam da radim ovaj posao 21.oktobra 2005.godine kao vozač moga prijatelja i moga Dobojlije Marka Mandira. Zajedno smo vozili punih šest mjeseci kao timski vozači njegovog kamiona. U tom periodu naučio sam najviše o ovom poslu jer se moj, prije svega prijatelj Marko, pa tek onda poslodavac, izuzetno trudio da postanem pravi “kamiondžija” tj.nesebično se trudio da svoja iskustva o ovom poslu prenese na mene. I evo, skoro devet godina ja sam još uvijek u kamionu.

Hoćeš li malkice objasniti kako počinje tvoja, recimo, radna sedmica i koliko ona, uglavnom traje? Kako često si, zapravo, u mogućnosti da budeš sa svojom porodicom kod svoje kuće, odnosno koliko dana u mjesecu, prosječno, sebi možeš priuštiti “luksuz” zvani porodični život?

RUSTEMOV: Kao i kod većine vozača kamiona i moja radna sedmica počinje nedjeljom poslijepodne ili ponedjeljkom. U mom slučaju je to nedjelja, kada nastavljam voziti u petak započetu vožnju iz Pensilvanije prema različitim destinacijama na Floridi. Već najkasnije u utorak uveče sam ponovo kod kuće, gdje ostajem do četvrtka kada krećem prema Pensilvaniji. Slijedeći dan, tj. u petak, ponovo preuzimam već utovarenu prikolicu za Floridu i isti dan sam kod kuće. Ponekad dođe do izmjena ali veoma rijetko. Prema tome, dosta vremena provodim kod kuće. Do 2010. godine sam otprilike samo vikende provodio kod kuće ali ne bas svaki. Dešavalo se da nekada ostanem i dvije a nekoliko puta i tri sedmice uzastopno na putu.

Gdje i kada uzimaš predah na putu, gdje spavaš, gdje i kako se hraniš?

RUSTEMOV: U toku dnevne vožnje pauze pravim kako kada. Nekada na rest eriama a nekada na crak stopovima, u zavisnosti od situacije u kojoj se nađem.Trudim se da noćne pauze za spavanje provodim na crak stopovima, ali dešava se da nekada to nije moguće. Ne samo zbog toga što nema slobodnih mjesta, nego što u blizini kompanija nema crak stopova pa onda se mora spavati pred kompanijama gdje se slijedeći dan istovara ili nekim drugim prostorima koji baš i nisu uvijek sigurni i bezbijedni za vozače. Što se tiče hrane, otprilike prvi dan se koristi ono što se ponijelo od kuće a onda najčešće u restoranima koji rade u sklopu crak stopova ili koji se nalaze u neposrednoj blizini istih.

Vildan2

Kakva je situacija sa održavanjem lične higijene na putu?

RUSTEMOV: Pa već sam spomenuo Crak stopove koji osim pumpi za gorivo posjeduju parkinge za kamione, restorane, tv. sale ali i kupatila za vozače. Prema tome, postoje svi normalni uvjeti za održavanje svakodnevne lične higijene na putu.

 Jedan od klasičnih načina “ubijanja” dosade za vrijeme vožnji, posebno onih dugih, jeste slušanje radija ili muzike putem kasetofona, odnosno CD playera. Šta ti najčešće slušaš?

RUSTEMOV: Što se tiče “ubijanja”dosade u toku vožnje najčešće slušam našu muziku.Pošto najviše volim našu sevdalinku, ta vrsta muzike je najslušanija u mom kamionu ali i naša zabavna muzika iz doba moje mladosti. Nađe se i nešto novije muzike na mom MP3-u. No, u zadnje vrijeme kod većine vozača postoji novi način “ubijanja”dosade, tj.razgovori preko mobitel konferenc opcija gde se ponekada nađe i po dvadesetak vozača u istovremenom razgovoru. Nađem se i ja ponekad u takvim razgovorima ali ipak više volim muziku.

 Sastavni dio tog posla jesu i razne situacije u kojima se možeš naći, naročito one neugodne? Jesu li tebe pratile i koje su to bile?

RUSTEMOV: Veoma često svi učesnici u saobraćaju se zadese u neugodnim situacijama. Naravno da su vozači kamiona malo više izloženi takvoj vrsti neugodnosti zbog same dužine vremena koji provode na drumu.Takve situacije nisu zaobišle ni mene. Česti su dugosatni zastoji na putevima iz različitih razloga. Najčešće zbog teških saobraćajnih nesreća ili radova na putevima. Pa vezano samo za kamiondžije, dugosatno čekanje na utovarima ili istovarima naših lodova tj.robe koju vozimo. Ili pogrešnim informacijama o terminu utovara ili istovara. Dešava se da dođes i po dan ranije i onda naravno čekanje i gubljenje vremena do slijedećeg dana. Pa, često se dešava da palete sa robom ne budu pravilno raspoređene u prikolici što prouzrokuje preopterećenje po osovinama ili čak preopterećenje ukupne dozvoljene težine kamiona. Onda vraćanje u kompaniju gdje si utovario, slijede veoma česte rasprave o preopterećenju dok te ponovo ne stave na utovarni dok da poprave grešku.To donosi novo gubljenje vremena i naravno opet preko leđa vozača. Mogao bih još spomenuti i neugodnosti koje vozačima kamiona priređuju nesavjesni vozači putničkih vozila svojim greškama a nekada se nađe i poneki neodgovorni policajac koji svojim greškama zna napraviti nama vozačima velike neugodnosti za koje nismo krivi ali…Fala Bogu, većina saobraćajnih policajaca radi svoj posao savjesno i odgovorno.

A, da li je bilo onih – opasnih po život i kako si ih riješio, prevazišao?

RUSTEMOV: Opet kažem: fala Bogu! Nisam imao takvih situacija do sada a nadam se da će me dosadašnja sreća i dalje pratiti. Ali, ne mogu a da ne spomenem desetine kolega vozača iz naše domovine koji nisu uspjeli izbjeci ali i preživjeti opasne situacije u kojima su se zadesili i izgubili svoje živote radeći ovaj posao. Spomenut ću kolegu iz kompanije za koju ja radim, rahmetli Ljuca Zakira koji je čitav svoj radni vijek proveo u kamionu. Rahmetli Zakir je prije rata kod nas bio kamiondžija i taj posao je nastavio da radi u SAD. Kobne aprilske noći 2010.godine na interstejtu I-40 kod grada Carlisle u Arkanzasu drugi kamion, koji se kretao suprotnom stranom autoputa, iz nepoznatog razloga je prešao preko zelenog pojasa koji odvaja dva pravca autoputa i udario Zakirov kamion…

 Imaš li ti neku svoju, uvjetno rečeno, selektivnu listu destinacija u Americi gdje vrebaju najveća iskušenja za jednog kamiondžiju, kako sa stanovišta sigurnosti tako i vremenskih uvjeta? Zapravo, po kojim dijelovima SAD nerado voziš?

RUSTEMOV: Ne znam baš da li ću moći ispravno odgovoriti na ovo pitanje. Što sa mog dosadašnjeg iskustva tiče, mislim da u svakom dijelu SAD postoje specifične opasnosti koje su vezane za klimatske uslove. Negdje su aktuelni tornadi, na drugoj strani hurikeni a negdje veliki sniježni nanosi. Dakle, u različitim godišnjim dobima kao i različitim dijelovima SAD vrebaju različite opasnosti. Ipak, nerado odlazim na zapadnu obalu(Californija,Oregon i Washingon),prvo zbog udaljenosti a onda i zbog nešto drugačijih zakonskih saobraćajnih propisa.

A ima li onih koje, eventualno, favoriziraš?

RUSTEMOV: To je već mnogo lakše odgovoriti. Najviše volim da vozim po istočnoj obali SAD.To baš mnogi od mojih kolega ne vole, ali meni odgovara. Relacije od  Sjeverne Karoline, gdje živim sa mojom porodicom, na sjever prema Pensilvaniji ili jos sjeverno-istočnije prema Masačusetsu, pa onda preko Sjeverne Karoline (tj.kuće u Šarlotu) do Floride.To mi omogućava da stalno dolazim kući i više vremena provodim sa mojim ukućanima: suprugom Zejnom, sinom Mirzom i kćerkom Melissom. Rado odem iz Pensilvanije i do Texasa ili do Lujziane ali i do Ajove. Ali, 90 posto moje vožnje je ipak istočna obala SAD koju najviše volim.

 Ima li međusobne solidarnosti među vama – kamiondžijama i hoćeš li navesti neke primjere ili vlastita iskustva koji to potvrđuju?

RUSTEMOV: Solidarnosti uvijek ima, pogotovu među nama Bosancima.Ta solidarnost osim na drumu kada se nekom pokvari kamion, najviše je izražena u drugim mnogo težim situacijama nego što je kvar na kamionu. Kada se desi saobraćajni udes pa neko od kolega strada, prikupi se pomoć za porodicu, ili kada neko od kolega treba pomoć da plati advokatske usluge a veoma često ako je potrebna pomoć za plaćanje troškova liječenja kako oboljelih kolega vozača, tako i nekog od članova njihovih obitelji. Naravno da u ovim situacijama većini onih kojima se pomaže više znači ovaj znak naše solidarnosti i saznanje da nije zaboravljen, nego sama financijska potpora. Želio bih napomenuti da su “kamiondžije”veoma solidarne i u mnogim drugim situacijama kada je pomoć potrebna nekome ko nije “kamiondžija”, kako ovdje u SAD, tako i kada je pomoć potrebna i nekome u Bosni i Hercegovini.”Kamiondžije”su i donatori mnogim kulturno-umjetničkim i sportskim društvima širom SAD.

kamiondzije                         Vildan (u sredini) sa kolegama Edinom Halilićem (desno) i Zahidom Ahmetovićem (lijevo)

Postoji li neko vaše udruženje ili neka vrsta sindikata, ovdje u Americi?

RUSTEMOV: Postoji. OOAIDA je organizacija koju bi mogli nazvati Sindikatom ili Unijom vozaca. Ali vozači rade u hiljadama različitih kompanija tako da ih je veoma teško povezati i organizovati. Pogotovo vozače koji voze company kamione koji moraju poštivati polise svojih kompanija.Prema tome, možete zaključiti da vozače nije lako organizovati ali uz pomoć OOAIDA organizacije mnogi zahtijevi vozača budu i ostvareni. Ipak,  ne mogu uvijek da prihvatim načine i metode uz pomoć kojih Unije pokušavaju ostvariti ciljeve o povećanju cijena transporta. U zadnjih nekoliko godina vozači su pozivani da štrajkuju nebi li poboljšali uslove rada. Ali, nisam se odazivao ovim štrajkovima zato što su vozači pozivani da sa kamionima blokiraju puteve i onemoguće normalan saobraćaj. Ja smatram da je to pogrešno i da se na taj način samo stvara haos. To što smo mi “kamiondžije”najduže na putevima ne daje nam za pravo da iste i blokiramo te da sprečavamo druge da odu na posao ili u školu ili pak bolesni doktoru. Ako je štrajk potreban više će pomoći da ostanemo kod svojih kuća i da ne vozimo.Tako nikome na putevima ne smetamo, robe se ne prevoze i nagomilavaju i tada će brokeri koji posreduju između onih koji trebaju prevoz roba i nas – prevoznika, morati da plate više. Kompanije kojima je potreban prevoz svakako su brokerima platili usluge po transportnim tarifama a brokeri nama plaćaju skoro koliko oni hoće i najčešće najveći dio zadržavaju za sebe.

Znam da je moj prijatelj i kolega Vehid Gunić, za vrijeme nekih svojih ranijih boravaka u Americi, putovao s nekim od tvojih kolega i istovremeno uvjerio se na “licu mjesta” kakav kruh vi jedete (mislim, s koliko kora kruh), a vidio je i mnoge dijelove ove velike zemlje koje ni na koji drugi način ne bi mogao. Vjerujem svemu što si rekao u prethodnim odgovorima i ne bih “provjeravao”. Ali, volio bih kao i Velid, vidjeti mnoge dijelove Amerike koje do sada nisam a što je moguće ako putujem kamionom s nekim od vas. Bilo bi tu i reportaža, foto i video zapisa i sl., a sve bih darovao mojim čitateljima. Mogu li nekad s tobom po Americi?

RUSTEMOV: Naravno, bila bi mi čast da neko kao Vi bude gost u mom kamionu i da to iskoristi u pravljenju reportaža. Imali bi šta i vidjeti i o čemu pisati te kao i Vaš kolega Vehid Gunić praktično se uvjeriti o težini našega kamionskog posla.

I, na samom kraju, neizbježno i, po meni, logično pitanje u ovoj priči: dokle ćeš još ovo raditi?

RUSTEMOV: Znate, to je veoma teško pitanje. Od 1992. godine kada sam bio prinuđen da napustim (praktično istjeran) školsku učionicu i posao nastavnika muzike, radio sam različite poslove koje nisam volio ali moralo se. Ovo što sada radim sam i zavoljeo tako da će mi biti veoma teško učiniti korak koji me odvodi iz kamiona.

Želim ti svako dobro, posebno da te sreća i sigurnost prate u tvojim predstojećim desetinama (možda i stotinama) hiljada milja kamionom po ovoj Americi i hvala za ovaj razgovor.

RUSTEMOV: Hvala na iskrenim željama ali i na samoj činjenici da  ste se sjetili i nas “kamiondžija”kojima na ovaj način iskazujete veliku čast i poštovanje.Nadam se da ovo neće biti i zadnji razgovor o “kamiondžijama”i da ćete u Vašem budućem radu posvetiti još reportaža o nama “kamiondžijama.” Hvala.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (610)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s