Pero Simić, novinar i publicist te poznati istraživač biografije Josipa Broza Tita: “TITO – TAJNA VEKA”

Posted: 4. Septembar 2014. in Intervjui

Tpero simic 1ito je iza sebe ostavio mnogo misterija i nedoumica.Recimo, u američkom izdanju svoje biografije, objavljene u četiri nastavka u američkom „Life“, aprila i maja 1952, pisao je da je učestvovao u Španskom građanskom ratu, a u jugoslovenskom izdanju te iste biografije o tome nije rekao nijednu reč……I on i celokupna jugoslovenska istoriografija je sve do raspada bivše Jugoslavije tvrdila da su njegove snage u Drugom svjetskom ratu ratovale samo protiv okupatora, a skrivali su činjenice koje su govorile o tome da je građanski rat davao ton ratnim zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Da su glavni akteri tog građanskog rata bili poglavnik pronacističke Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić, vođa prosrpskog revanšističkog pokreta Dragoljub Mihailović i Josip Broz Tito…..I do danas se u pojedinim dijelovima bivše Jugoslavije krije podatak da su dvije trećine ratnih žrtava Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu pale u obračunima domaćih vojnih formacija, a samo jedna trećina pala od okupatorske ruke. Ili, neprestano je govorio da je 1948. on Staljinu rekao „istorijsko ne“, a ne da je bilo obrnuto….. Tito je bio čovjek konspiracije…..A što se tiče suštine Vašeg pitanja, mislim da se, poslije svega, sasvim slobodno može reći da su za Titovu političku karijeru najzaslužnije Staljinove tajne službe, ali i on sam, jer je na vrijeme vidio gdje su glavne poluge vlasti u Sovjetiji, na vrijeme stekao povjerenje tih centara moći i u Moskvi ulovio svoju zlatnu ribicu u najgore moguće vrijeme….Od Sovjeta je uzeo sve što je mogao, a od SAD je, kad se sve sabere, dobio 104 milijarde dolara, postajući, tako, najveći rentijer hladnog rata….. Misterija, kao što se vidi, ima više, a kad sam govorio o dvjema mislio sam prije svega na njegovo učešće u staljinističkim pogromima nad vodećim jugoslovenskim komunistima, njegovim stvarnim ili potencijalnim konkurentima, koji su se uoči Drugog svjetskog rata nalazili u „najnaprednijoj zemlji na svijetu”. A mislio sam i na njegovo učešće u Španskom građanskom ratu, u kome je bio šef četvoročlane grupe sovjetskih agenata za organizaciju diverzija i za likvidacije tzv. trockista, Staljinovih oponenata koji su 1936. pohrlili u Španiju da je brane od Frankovih falangista…..Đilas je eliminisan zato što je iskreno povjerovao u Titov suštinski, koncepcijski razlaz sa Staljinom i staljinizmom, a Ranković zato što je vjerovao da Titov glavni projekat nije on sam, već Jugoslavija…..Činjenice govore da je Ranković bio iskreni Jugosloven, koji dok je vodio jugoslovenske bezbjednosne službe ništa nije radio bez Titovog odobrenja, što je pred njegovu eliminaciju potvrdio i sam Tito…..Još veća je Titova odgovornost to što je 1972, zbog straha od demokratizacije, došao do zaključka da je Jugoslavija otišla predaleko u svojoj destaljnizaciji, pa je odlučio da “ispravi greške” učinjene u njenom odvajanju od Sovjeta. Da bi izvršio to svojevrsno političko samoubistvo Tito je tada napustio titoiozam, po kome ga je svijet, poslije razlaza sa Staljinom, prepoznavao, pobijedio srpske, hrvatske, slovenačke, bosanske i makedonske liberale, ali je izgubio od istorije. Eliminisao je političare koji su više gledali u budućnost nego u prošlost – od Marka Nikezića, Mirka Čanadanovića, Mike Tripala, Savke Dabčević Kučar, Staneta Kavčiča, Osmana Karabegovića i Avda Hume do Krste Crvenkovskog – a sve više se počeo osklanjati na klimoglavce…..Poslije razlaza sa Jovankom, Tito je bio usamljeni starac, kojim se u posljednje tri godine života lakše manipulisalo, a svoje najbliže saradnike, čak i one vojne, primao je na referisanje sa pudlicom u naručju. Car je već bi go…..Jednu od upečatljivih ocjena o njegovom suđenju i strijeljanju dao je njegov dželat, šef srpske tajne policije Slobodan Penezić Krcun, koji je pred kraj života u Titovoj vili na Zlatiboru, u povjerenju, rekao da je Mihailoviću suđeno i presuđeno ne zbog kolaboracije sa Nijemcima, već zbog toga što se borio protiv komunističke revolucije u Jugoslavije.Kao čovjeku koji je vezan za svoje korijene i zavičaj, teško mi je da to kažem, ali mora se reći da je Bosna i Hercegovina, kad se pogleda šta se sve dešavalo u Prvom, a šta u Drugom svjetskom ratu i u posljednjem građanskom ratu u ovoj napaćenoj zemlji, najveće groblje u Evropi…..  Kao i većina drugih ljudi, ja sam veoma emotivno vezan za svoj rodni kraj. Odrastao sam u selu u kome su zajednički živeli Srbi i Muslimani, a ja sam praktično prohodao u muslimanskom delu selu, jer je moj otac uzeo u zakup nekoliko njiva pored Drine od jednog bogatog Muslimana, u čijem dvorištu su me majka i otac ostavljali kad god su išli u polje…..Krajnje je vreme da narodi bivše Jugoslavije prestanu da govore i osuđuju samo zločine počinjene nad svojim narodom, a da traže i pronalaze opravdanja za zločine koje su nad drugima počinili njihovi sunarodnici. A pogotovo je neodrživa nekrofilija koja uvećava svog, a umanjuje žrtve drugih naroda. Samo nas istina čini slobodnima. Zato nam svaka istina, pa i ona koja najviše boli, mora biti draža od laži.

Gospodine Simiću! Predstavio sam Vas i kao istraživača (i to, poznatog) biografije Josipa Broza Tita, a i u pripremi ovog razgovora dogovorili smo se da će doživotni predsjednik bivše zajedničke nam države biti top tema istog. Naravno, ni prostor ni vrijeme a ni tehničke mogućnosti ne dozvoljavaju da se čak i dotaknemo nekih tema iz života te, po mnogima kontroverzne ličnosti, pa ću i u pitanjima biti fragmentaran i selektivan. Dakle, zašto je, po Vašim istraživanjima, “Tito – tajna veka”?

SIMIĆ: Tito je iza sebe ostavio mnogo misterija i nedoumica. Recimo, u američkom izdanju svoje biografije, objavljene u četiri nastavka u američkom „Life“, aprila i maja 1952, pisao je da je učestvovao u Španskom građanskom ratu, a u jugoslovenskom izdanju te iste biografije o tome nije rekao nijednu reč.  Za života je izneo najmanje 16 verzija o tome kad i kako je postao generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ); do kraja njegovog života nije tačno utvrđeno kad je postao član partije kojom je doživotno vladao i preko koje je sve u životu postigao, a on sam je u različitim dokumentima o tom ključnom događaju iz svoje biografije iznosio različite podatke. Nikad ni jednu jedinu reč nije rekao o tome da li je učestvovao u staljinističkim pogromima u Sovjetskom Savezu, u kojima je stradalo oko 800 jugoslovenskih komunista; stalno je govorio da je odmah pošto ga je Staljin postavio za šefa CK KPJ, koji je bio puka transmisija Kremlja, počeo partiju odvajati od Moskve, a mnoge činjenicu su upućivale na suprotan zaključak: da ga je Moskva dovela na to mesto zato što je bio najveći staljinista među jugoslovenskim komunistima i da je na tu funkciju postavljen da bi je do kraja staljinizirao i pretvorio u pukog Staljinovog poslušnika.

I on i celokupna jugoslovenska istoriografija je sve do raspada bivše Jugoslavije tvrdila da su njegove snage u Drugom svjetskom ratu ratovale samo protiv okupatora, a skrivali su činjenice koje su govorile o tome da je građanski rat davao ton ratnim zbivanjima u bivšoj Jugoslaviji. Da su glavni akteri tog građanskog rata bili poglavnik pronacističke Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić, vođa prosrpskog revanšističkog pokreta Dragoljub Mihailović i Josip Broz Tito.

I do danas se u pojedinim dijelovima bivše Jugoslavije krije podatak da su dvije trećine ratnih žrtava Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu pale u obračunima domaćih vojnih formacija, a samo jedna trećina pala od okupatorske ruke. Ili, neprestano je govorio da je 1948. on Staljinu rekao „istorijsko ne“, a ne da je bilo obrnuto.

Najzad, Tito je imao nekoliko datuma rođenja, a cijelog života je kao njegov rođendan slavljen 25. maj, kada sasvim sigurno nije rođen, a on sam je iznosio različite podatke o tome kad je preuzeo pseudonim Tito, po kome će poslije razlaza sa Staljinom postati svjetski poznata ličnost…

 Tito - tajna vekaDa, citirao sam u prvom pitanju, zapravo, naslov jedne od Vaših knjiga o Titu, objavljene 2009. godine. U povodu jedne od promocija knjige rekli ste da se tom tematikom (o Titu) bavite više od dvije decenije, pa ste apostrofirali, ne samo kao igru riječi, naslove dviju knjiga Vladimira Dedijera („Prilozi za biografiju J. B. Tita“ i „Novi prilozi za biografiju J.B. Tita“) upozorivši pri tom “da se svakim danom ponešto novo saznavalo o toj ličnosti”. Kako objašnjavate toliku količinu misterije oko Titove ličnosti koja je trajala ne samo za njegova života, nego i poslije 4. maja 1980? Da li je u pitanju decenijska nemogućnost potencijalnih i objektivnih istražitelja da pristupe validnoj dokumentaciji ili je nešto drugo po srijedi?

SIMIĆ: Tito je bio čovjek konspiracije. Bio je član partije koja je bila zakonom zabranjena, bio je agent moskovske Komunističke internacionale, Kominterne, zavjereničko-terorističke organizacije koja se bavila organizacijom zavjera i svrgavanjem vlasti u drugim zemljama svijeta. Povjerenje Sovjeta je zaslužio preko sovjetske tajne službe, NKVD-a, jedne od najmračnijih tajnih službi 20. vijeka, na čelo KPJ došao je „pacovskim kanalima“ sovjetskih obavještajnih organizacija. Za Moskvu je sve do 1948. bio Fridrih Fridrihovič Valter, kako je glasilo njegovo tajno moskovsko ime; pod tim imenom ga je visoki sovjetski obavještajac, slovenački komunista Josip Kopinič, oktobra 1949. u Zagrebu promovisao za novog genseka CK KPJ. Taj pseudionim nikad nije upotrebljavao u Jugoslaviji, a njegovi borci čak do druge polovine Drugog svetskog rata uopšte nisu znali ni da se iza njegovog jugoslovenskog pseudonima Tito krije čovjek po imenu Josip Broz.

Drugi bitan razlog što se o Titu za njegovog života nisu znali ni neki elementarni podaci svakako je taj da je on još prije dolaska na vlast odlučio da zbog svojih velikih ambicija pravio samo poželjnu sliku o sebi i da skriva sve što problematične činjenice iz svog života koje se nisu uklapale u sliku bezgriješnog čovjeka.

Treći razlog je to što se najveće tajne o Titu decenijama čuvane u Arhivu Kominterne i Staljinovom, sadašnjem Prezidentskom arhivu Moskvi, a oni su uz Vatikanski arhiv slovile za najzatvorenije arhive u svijetu.

I, najzad, traganje za nepoželjjnim istinama o Titu zahtijevale su veoma visoku dozu ličnog rizika, na šta zvanični istoričari nisu spremni, jer se oni, čekajući istorijsku distancu od pedesetak godina, da se završe određeni istorjski procesi, radije bave događajima i ličnostima od kojih ih neće zaboljeti glava. I vuk sit, i ovce na broju!

 Svi ambiciozni ljudi, pogotovo ljubitelji vlasti, trebaju imati i određene urođene predispozicije za borbu do nekog svog cilja. Osim što je Tito to nesumnjivo posjedovao, da li je još neko bio zaslužan za njegov dolazak na čelo KPJ 1937. godine i ko je to bio? Je li, po Vašim znanstvenim spoznajama, bilo zaslužnijih od njega, tada?

SIMIĆ: Dozvolite da najprije kažem da on nije došao na čelo KPJ, kako se ponegdje govori sve do današnjeg dana. Istina je samo da je novembra te godine u Moskvi strijeljan tadašnji generalni CK KPJ, sarajevski komunista Josip Čižinski, poznatiji u istorijskim izvorima po svom moskovskom pseudonimu Milan Gorkić. I istina je da je Kominterna poslije likvidacije ovog čovjeka, čiji su posmrtni ostaci spaljeni u krematorijumu Donskog groblja u Moskvi, Kominterna je raspustila CK KPJ, suspendovala rad KPJ i organizacije mladih jugoslovenskih komunista, SKOJ-a. Novi Centralni komitet KPJ, prvi poslije strijeljanja Čižinskog, uz saglasnost Moskve postavljen je oktobra 1940, na tzv. Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ.

A što se tiče suštine Vašeg pitanja, mislim da se, poslije svega, sasvim slobodno može reći da su za Titovu političku karijeru najzaslužnije Staljinove tajne službe, ali i on sam, jer je na vrijeme vidio gdje su glavne poluge vlasti u Sovjetiji, na vrijeme stekao povjerenje tih centara moći i u Moskvi ulovio svoju zlatnu ribicu u najgore moguće vrijeme. Kada je Staljinov NKVD, kako pokazuje istraživanje moskovskog „Memorijala“, organizacije akademika Andreja Saharova, koja više od četvrt veka istražuje staljinističke zločine u „prvoj zemlji socijalizmao, svakog dana likvidirao oko hiljadu ljudi u Sovjetskom Savezu.

Njegovi glavni oslonci bili su sovjetksi obavještajac Josup Kopinič, šef Kominterninog krila NKVD-a za Balkan, Bugarin Ivan Karaivanov, čije je kodirano ime bilo Špioer, njegov zemljak, šef Kominternine centrale NKVD-a za sve Evropu, visoki sovjetski obavještajac Jakubovič, čiji identitet ni do danas nije otkriven, glavni obavještajac Kominterne Andrejev, čiji identitet takođe nije otkriven, i „neki Rus, glavni kadrovik čitave Kominterne“.

Čiji je, ustvari, Tito bio “igrač” prije, za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata? Šta kažu Vaši izvori i gdje ste ih sve našli?

SIMIĆ: Svoj. Mislim da je tačna posljednja rečenica moje knjige o Titu, u kojoj se kaže da je njegovo životno djelo on sam.

Tito je sam projektovao svoju megalomansku karijeru, koristio sve što mu je moglo pomoći da dobije Staljinovo, pa Čerčilovo, pa američko, pa povjerenje vodećih zemalja pokreta nesvrstanih. Kad mu je odgovaralo bio je najzagriženiji staljinista, pa odani američki remetilački faktor u istočnoj Evropi, a kad se pomirio sa Staljinovim naslednicima, bio je najpre sovjetski, a potom američki, oslonac u pokretu nesvrstanih. Sve dok nije isklesao bistu samostalnog globalnog političkog faktora, koji je jedno vrijeme ravnopravno razgovarao i sa američkim i sa sovjetskim vođama. I bio u stanju da ponekad od njih dobije i ono što oni prije toga nisu bili spremni da mu daju.

Riječ je zaista o neponovljivoj političkoj vještini.

Zaokupljen onim što ga je najviše interesovalo, samim sobom, obezbijedio je da mu obje svjetske supersile za sve vrijemne hladnog rata daju garancije za doživotni opstanak na vlasti.

Od Sovjeta je uzeo sve što je mogao, a od SAD je, kad se sve sabere, dobio 104 milijarde dolara, postajući, tako, najveći rentijer hladnog rata.

Jedna od Vaših poznatih teza o Titu je ona da su cijelo njegovo bitisanje na čelu KPJ/SKJ i poslijeratne Jugoslavije, sve do smrti, pratile dvije misterije o kojima ni on ni njegovi biografi (naravno) te ostali relevantni subjekti tog režima nisu nikada javno govorili. O kojim je misterijama riječ i hoćete li, malo detaljnije, o svakoj od njih?

SIMIĆ: Misterija, kao što se vidi, ima više, a kad sam govorio o dvjema mislio sam prije svega na njegovo učešće u staljinističkim pogromima nad vodećim jugoslovenskim komunistima, njegovim stvarnim ili potencijalnim konkurentima, koji su se uoči Drugog svjetskog rata nalazili u „najnaprednijoj zemlji na svijetu”. A mislio sam i na njegovo učešće u Španskom građanskom ratu, u kome je bio šef četvoročlane grupe sovjetskih agenata za organizaciju diverzija i za likvidacije tzv. trockista, Staljinovih oponenata koji su 1936. pohrlili u Španiju da je brane od Frankovih falangista.

tito-staljinKako objašnjavate Titov razlaz sa Staljinom?

SIMIĆ: Razlaz je bio neminovan, jer se radilo o ličnostima istih karaktera, samodršcima koji nisu podnosili da ih „dopunjuje“, a kamoli da ih „popravlja“ bilo ko od njihovih saradnika. Ukratko, radilo se o ljudima koji voleli samo poslušnost. Zato se kod njih vremenom uopšte nije išlo na razgovor, već na referisanje, a Tito je još prilikom izbora prve jugoslovenske vlade javno rekao da u vladi nema mjesta za one koji diskutuju i koji žele da „diskusijjama otežavaju naš rad“.

 

A sa Milovanom Đilasom i Lekom Rankovićem?

djilasSIMIĆ: Đilas je eliminisan zato što je iskreno povjerovao u Titov suštinski, koncepcijski razlaz sa Staljinom i staljinizmom, a Ranković zato što je vjerovao da Titov glavni projekat nije on sam, već Jugoslavija.

 

krcunMože li se dovesti u vezu (navodna) saobraćajna nesreća i pogibija tadašnjeg premijera Slobodana Penezića Krcuna, 1964. godine, sa događajem koji će uslijediti dvije godine kasnije – eliminacijom Rankovica?

SIMIĆ: Potonji razvoj događaja potvrđuje tu pretpostavku, a o tome u prilog idu i neka svjedočenja. Penezić je imao dug jezik, bio je jedini koji je Titu, skrivajući se iza „kapljice“, da sve kaže, a gotovo dvadesetak godina se borio sa iskušenjima koja su iznevjeravala njegove ideale sa kojima je pristupio Titovom pokretu, pa je utjehu tražio u alkoholu.

Da li je zaista Ranković bio “velikosrbin”, “tlačitelj Albanaca i drugih nesrpskih naroda u Jugoslaviji” i je li i koliko suštinski odgovoran za formiranje Golog otoka i torture koje su vršene nad zatočenicima istog, naprimjer, a koje (torture) su neki već dokumentirali?

Aleksandar_RankovicSIMIĆ: Činjenice govore da je Ranković bio iskreni Jugosloven, koji dok je vodio jugoslovenske bezbjednosne službe ništa nije radio bez Titovog odobrenja, što je pred njegovu eliminaciju potvrdio i sam Tito.

Jedan od najboljih odgovora o pozadini njegovog eliminisanja iz političkog života dao je vodeći hrvatski komunista dr Vladimir Bakarić, koji je tri mjeseca poslije smjene Rankovića, na pitanje kako se otklanjaju deformacije iz rada Službe državne bezbjednosti u Hrvatskoj, koje su osuđene na tzv. Brinksom plenumu CK Saveza komunista Jugoslavije, odgovorio: „Ja bih okrenuo stvar malo drugačije, a to je kako smo mi kao Savez komunista Hrvatske utjecali na razvoj događaja na Brionskom plenumu. Savez komunista Hrvatske se prilično zalagao za razvoj takvih odnosa koji su doprinijeli pozitivnim rješenjima.“

Ima veoma ozbiljnih indicija da to nije bio Titov projekt, već da su Bakarić, vodeći slovenački političar Edvard Kardelj i sovjetski rezident u Jugoslaviji Ivan Krajačić inscenirali slučaj Ranković da bi lakše krenuli u „federiranje federacije“ i napuštanje koncepta jedinstvene Jugoslavije.

Da li se sudbina Leke Rankovića može povezati sa sudbinom Jugoslavije? Šta je, zapravo, bio uvod u njen raspad?

SIMIĆ: Samo četiri mjeseca poslije Brionskog plenuma počelo je ustavno-pravno demontiranje Jugoslavije, koje će se okončati 1974. proglašavanjem jugoslovenskih republika u suverene države, dezintegracijom njenog ekonomskog prostora i napuštanjem ideje o jedinstvenom jugoslovenskom tržištu.

Tito je formalno vladao zajedničkom nam državom do 1980. Ali, ko je njome vladao de facto, barem od 1966. pa do njegove smrti?

SIMIĆ: Ništa se u Jugoslaviji sve do njegove smrti nije radilo bez njegove saglasnosti, a drugo je pitanje kako se do te saglasnosti dolazilo. On se za sve pitao i, na kraju krajeva, o svemu odlučivao, pa njemu pripadaju sve zasluge za ono što je u bivšoj Jugoslaviji bilo dobro,  ali i sva odgovornost za sve njene neuspjehe i promašaje. A jedna od naavećih odgovornosti je što ta zemlja, zbog Titove prevelike ambicije, nije bila svjesna svojih realnih mogućnosti, pa je vjerovala da to što se u njoj živjelo bolje i podnošljivije nego u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima, a ne zbog toga što je bila mezimče hladnog rata. Pa je i zbog toga kraj hladnog rata i pad Berlinskog zida dočekala nespremnije nego većina istočnoevropskih zemalja.

Još veća je Titova odgovornost to što je 1972, zbog straha od demokratizacije, došao do zaključka da je Jugoslavija otišla predaleko u svojoj destaljnizaciji, pa je odlučio da “ispravi greške” učinjene u njenom odvajanju od Sovjeta. Da bi izvršio to svojevrsno političko samoubistvo Tito je tada napustio titoiozam, po kome ga je svijet, poslije razlaza sa Staljinom, prepoznavao, pobijedio srpske, hrvatske, slovenačke, bosanske i makedonske liberale, ali je izgubio od istorije. Eliminisao je političare koji su više gledali u budućnost nego u prošlost – od Marka Nikezića, Mirka Čanadanovića, Mike Tripala, Savke Dabčević Kučar, Staneta Kavčiča, Osmana Karabegovića i Avda Hume do Krste Crvenkovskog – a sve više se počeo osklanjati na klimoglavce.

A vjerovatno najveća Titova odgovornost je ta što, kad je već pristao da se Jugoslavija 1974. demontira, a 1976. i ekonomski dezintegriše, nije mislio na budućnost i bar u formi tajnog aneksa  Ustavu Jugoslavije propisao procedure njenog mirnog razdruživanja. I da tako učini sve što je bilo u njegovoj moći da je poštedi krvavog građanskog rata.

Umjesto toga, on se zadovoljio da Svetozaru Vukmanoviću Tempu 1977, kad  mu se žalio da rasulo koje je vladalo u zemlji, kaže “nema više Jugoslavije”, a da to isto, samo na drugi način ponovi i svojoj prijateljici, zagrebačkoj novinarki Dari Janeković: Ako je istina sve što ti govoriš o stanju u našem društvu i u Savezu komunista, onda sam ja zabadava utrošio svoj život. Bojim se da će najpre nešto izbiti na Kosovu i u Hrvatskoj.

Nepunu godinu dana poslije njegove smrti došlo je do separatističke pobune kosovskih Albanaca, koji su tada imali veća prava nego bilo koja nacionalna manjina u Evropi.

Veoma su šture pa tu i tamo i kontroverzne informacije o Titovom razlazu s Jovankom. Jeste li Vi došli do nekih detaljnijih i validnih podataka o tome?

tito i jovankaSIMIĆ:  Poslije Titovog razlaza sa jugoslovenskim potpredsjednikom Aleksandrom Rankovićem i sa jugoslovenskim liberalima, bila je to najveća politička afera Jugoslavije. Titova posesivna desna ruka, Edvard Kardelj, poželio je da ponovo dolazi kod Tita kad god hoće i da mu servira informacije koje želi, a da bi to postigao morao je skloniti Jovanku Broz, kojoj je Tito već odavno bio dozvolio da vedri I oblači njegovim predsjedničkim personalom. Čim je uspio da zaplaši Tita kako je Jovanka psihički rastrojena osoba i kako mu od nje prijeti čak I fizička opasnost, Kardelj samo za 24 sata promijenio cio Titov predsjednički ansambl od hiljadu ljudi.

Afera je, naravno, imala i naglašenu spoljnopolitičku dimenziju, tim prije što je Jovanka Broz bila sovjetski uljez u Titovom krevetu. Dovoljno je reći da su je Amerikanci prvi lansirali preko “Herald tribjuna” i dozirali sve do Titove ozbiljne kompromitacije, a da su Sovjeti u ovom ruletu bili zatečeni, pa da se zaključi da su tada istestirani svi vitalni sistemi Jugoslavije za Dan D, kako je već uveliko nazivan trenutak njegovog silaska sa životne i političke scene.

Poslije razlaza sa Jovankom, Tito je bio usamljeni starac, kojim se u posljednje tri godine života lakše manipulisalo, a svoje najbliže saradnike, čak i one vojne, primao je na referisanje sa pudlicom u naručju.  

Car je već bi go.

drazaNapisali ste i knjigu o Draži Mihailoviću. Suđeno mu je kao “izdajniku i ratnom zločincu”. Ako možemo dio ovog razgovora bojiti u crno-bijeloj tehnici (možda i možemo, jer u njegovo vrijeme i nije bilo kolor fotografija), da li je on i po Vama bio ratni zločinac, fašist ili…? Da li ga sadržaj Vaše knjige na neki način rehabilitira? Šta su, zapravo, činjenice?

SIMIĆ: Moja osnovna ideja i u ovom slučaju je bila da dođem do što većeg broja manje poznatih i potpuno nepoznatih činjenica o Mihailoviću i njegovom pokretu, koji nije predstavljao klasičnu subordinisanu vojsku, već neku vrstu teritorijalne odbrane, koja se prilagođavala različitim uslovima koji su vladali u njemačkoj, italijanskoj, bugarskoj, albanskoj i mađarskoj okupacionoj zoni i na teritoriji naci-fašističke Nezavisne Države Hrvatske.

Objektivno gledajući, ni on se ne može smjestiti u crno-bijelu sliku. On je, prije svega, bio tragična ličnost, u koju su se od 1941. do 1944. kleli i zapadni saveznici, i jugoslovenska izbjeglička vlada, i kralj Jugoslavije, a preko noći su mu svi okrenuli leđa, čak i većina njegovih pristalica i dvoje njegove djece. Bio je prvi vođa nekog pokreta otpora za kojim su Nijemci, još decembra 1941, raspisali potjernicu, 1943. ucijenjen je, isto kao Tito, na 100.000 rajhsmaraka u zlatu, odlikovao ga je i De Gol i Truman, a slovi kao crna vrana istorije Balkana.

Nisam našao nijednu njegovu naredbu za mnoge zločine koje su pripadnici njegovog pokreta izvršili nad muslimanima i Hrvatima u Bosni Hercegovini, a tih i zločina svih drugih oružanih formacija u Bosni i Hercegovini bilo je na sve strane. Naprotiv, našao sam naredbe u kojima on zabranjuje zločine protiv žena, djece i staraca u istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni.

Ponajveći problem u istraživanju predstavljala je činjenica da su mnogi Mihailovićevi originalni dokumenti za potrebne procesa koji je protiv njega vođen sklonjeni, a da su bez potpisa i pečata poravljeni tzv. prepisi, koji ne mogu da se uporede sa originalima.

Jednu od upečatljivih ocjena o njegovom suđenju i strijeljanju dao je njegov dželat, šef srpske tajne policije Slobodan Penezić Krcun, koji je pred kraj života u Titovoj vili na Zlatiboru, u povjerenju, rekao da je Mihailoviću suđeno i presuđeno ne zbog kolaboracije sa Nijemcima, već zbog toga što se borio protiv komunističke revolucije u Jugoslavije.

Kao čovjeku koji je vezan za svoje korijene i zavičaj, teško mi je da to kažem, ali mora se reći da je Bosna i Hercegovina, kad se pogleda šta se sve dešavalo u Prvom, a šta u Drugom svjetskom ratu i u posljednjem građanskom ratu u ovoj napaćenoj zemlji, najveće groblje u Evropi.

cetnicki pokolj muslimana u istocnoj bosni 1943.Jeste li istraživali zločine četnika nad muslimanima u istočnoj Bosni za vrijeme Drugog svjetskog rata itabuti u potocarima do kakvih ste Vi podataka eventualno došli? Posebno, jeste li istraživali zločine nad Muslimanima/Bošnjacima u istom dijelu BiH (gdje ste i Vi, zapravo, rođeni) 1992. pa nadalje?

 

SIMIĆ: Zbog preokupacije Titom i njegovim nasljeđem, nisam istraživao korijene građanskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a samim tim ni čudovišnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini.

Kao i većina drugih ljudi, ja sam veoma emotivno vezan za svoj rodni kraj. Odrastao sam u selu u kome su zajednički živeli Srbi i Muslimani, a ja sam praktično prohodao u muslimanskom delu selu, jer je moj otac uzeo u zakup nekoliko njiva pored Drine od jednog bogatog Muslimana, u čijem dvorištu su me majka i otac ostavljali kad god su išli u polje.

Moja najbolja školska drugarica zvala se Fatima, dvojica od četvorice najboljih školskih drugova bili su mi Alija Durića i Enes Hašimbegović, prv, platonska, ljubav bila mi je mlada Hasanbegovićka, jedan od najomiljenijih likova mog detinjstva bio je njen otac Nurija Hasanbegović. Moj otac je 12 godina bio odbornik i srpskog i muslimanskog dela našeg sela, a njegov nasljednik Himzo Hasanbegović bio mi je jedna od najboljih prijatelja. I istinski sam se obradovao kad u ludoj 1992. u mom selu nije pala krv, a kad je jednog dana naoružana rulja Srba iz susjednih sela krenula na muslimanski dio sela, moj sinovac je sam stao ispred njih i rekao: „Možete samo preko mene mrtvoga!“

A kad su se bar neki od naših komšija poslije rata počeli vraćati u naše selo, uzeo sam viski, kafu i raatluk i otišao iz Beograda da im poželim srećan povratak kući.

Mislim da svi narodi bivše Jugoslavije, posebno Srbi, Hrvati, Bošnjaci i kosovski Albanci, duguju i svojim precima i svojim potomcima i njihovoj budućnosti samo jedno. Da, najzad, smognu snage i da istraže i obilježe sva stratišta i sve zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji od početka pa sve do kraja 20. vijeka, a u slučaju Kosova i do današnjih dana. Posebno civila, a posebno oružanih formacija.

Samo suočavanjem sa tamnim i najtamnijim stranicama naše prošlosti, može doći do istorijskog pomirenja i prevazilaženja, a ne prikrivanja i manipulisanja sa milionima nevinih žrtava. I samo tako će nevine žrtve dobiti bar minimalnu satisfakciju. I prestati da budu statistika.

Svaka nevina žrtva i svaki zločinac, gdje je to god moguće, mora dobiti ime i prezime. Žrtva dostojno obilježje, a zločinac kaznu i prezir. Svako ko se junačio nad nesrećnim ženama, starcima i djecom, mora dobiti ono što zaslužuje. Izdanjik sopstvenog naroda.

Krajnje je vreme da narodi bivše Jugoslavije prestanu da govore i osuđuju samo zločine počinjene nad svojim narodom, a da traže i pronalaze opravdanja za zločine koje su nad drugima počinili njihovi sunarodnici. A pogotovo je neodrživa nekrofilija koja uvećava svog, a umanjuje žrtve drugih naroda.

Samo nas istina čini slobodnima.

Zato nam svaka istina, pa i ona koja najviše boli, mora biti draža od laži.

Tek tada se pripadnost ovom ili onom narodu na Balkanu neće krstiti ni zaslugom ni krivicom. To dobijamo rođenjem, a ono što biramo je da budemo ljudi ili neljudi.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

SIMIĆ: Hvala Vama, zemljače.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (602)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s