Bedrudin GUŠIĆ, banjalučki novinar i publicist u egzilu: Bosni i svim njenim narodima i odanim građanima treba, prije svega – sloboda

Posted: 31. August 2014. in Intervjui

Moja grudva se i dalje kotrlja a dokle će stići, zna samo Jedan i Jedini. I dok se ona nezaustavljivo kotrlja (a zaustavit se mora kada stignem na svoju drugu obalu), ako ni zbog čega, a ono da razbijem “monotoniju”, gurnuo sam ruku u “naftalin” i izvukao jedan intervju star/mlad skoro četiri godine gdje sam se našao na istoj stolici na kojoj je preko puta mene bilo onih 600 mojih dosadašnjih sugovornika. Dakle, intervju je onomad objavljen na portalu “Orbus” i čitajući sada njegov sadržaj nametnulo mi se i pitanje: da li bih danas ponovio ono što sam rekao tada, 24. januara 2011.? Odgovorio sam samome sebi da bih – od slova do slova. Zato ga smatram aktuelnim i danas i zato ga objavljujem i na svome blogu, skoro četiri godine poslije.

Bedrudin GUŠIĆ

———————————————————————————————————————————————————————-

U DRUŠTVU S MAESTROM KULTURNOG DIJALOGA

RAZGOVOR VODIO: Marjan Hajnal


Marjan HajnalAko u ratu može biti nešto pozitivno, među svim zlim stranama rata, onda su to sačuvani obelisci ljudskosti, primjeri neuništivosti onog što svim destruktivnim ratoborcima dokazuje uzaludnost i besmislenost njihovih anticivilizacijskih stremljenja. Humaniste niti što može uplašiti, niti ih pokolebati da u kritičnim trenucima, kada se većina krije i razbježi pred stihijom, izlaze na brisan prostor, izlažući se svim rizicima, da bi iz brodoloma, lavina, zemljotresa, ili ispred ratnih bezumlja pronašli i zaštitili neku dušu koja se može spasiti, zacijeliti joj rane, pomoći joj da nađe sigurno utočište. U takvim uslovima biti ne samo novinar, već u svakom trenutku ostati human pripadnik svog roda neovisno od svih sićušnih efemernosti, predstavlja ono što ne zaslužuje drugi epitet osim herojskog djela. Među takvima vidim Tebe, kome u našoj privatnoj prepisci dodjeljujem najvišu titulu Dobri, koja u mom svjetonazoru nadmašuje sve druge titule. Spram Dobrog, nijedan lord nije dovoljno visok. A svaki naš Dobri Bošnjanin, rodoljubivi pravi i iskreni rasni Bosanac, uvijek graditeljski i dobročiniteljski raspoloženi Bošnjak, ima tu crtu plemenitosti, hrabrosti, i ipak toliko skromnosti da se ne uznosi, već da uvijek nastupa pedagoški, diskretno uklanjajući tragove svojih zasluga. Ipak, kada se u žurnalistici neko približi cifri od skoro dvije stotine i pedeset intervjua, koliko si ostavio iza sebe u svom dvadesetogodišnjem novinarskom radu, neko kao ja ko je obavio tek nekoliko sličnih razgovora, može osjećati samo iskrenu i veliku čast da se sjeti bar dijela Tvojih zasluga. Pored toga, intervjui nisu jedini Tvoj doprinos. Kao što Ti bezrezervno odaješ priznanje živima, i časno od patine zaborava čuvaš imena odseljenih na drugu obalu, podjednako i poznatih neimarlija, i običnih ljudi, tako i Tebi treba upravo sada u zenitu Tvog napornog intelektualnog rada, odati ovo malo kompenzirajuće priznanje na koje se odvažih da Ti uručim, u vidu ovog razgovora. Neću Ti se zahvaliti samo na kraju, već i na početku, unaprijed, u ime svih ličnosti koje si Ti uz pomoć, našeg zajedničkog Prijatelja, posebno istaknutog Dobrog među nama, gospodina Čavkića Saliha, u stilu tradicionalne bosanske gostoprimljivosti, udomio u našem virtualnom ujediniteljskom domu zvučnog i prepoznatljivog imena “Orbus”. Pa, ovoga puta kao poštovani Prijatelj i moj dragi gost, dobrodošao Bedrudine Gušić!

Bedrudin GUŠIĆ, banjalučki novinar i publicist u egziluGUŠIĆ: Hvala, prije svega, na najvišoj tituli kojom si me počastio. Ona, osim što godi, podrazumijeva još i izvjesne obaveze i odgovornosti kojih treba biti svjestan i u nastavku puta prema drugoj obali. Ali ako to sve proističe, da tako kažem, iz moga mentalnog sklopa, te etičkog i moralnog koda koji su mi genetski usađeni, onda mi uistinu nije teško nositi se sa rečenim obavezama i odgovornostima. Hvala i za dobrodošlicu.

Nekad nas je od mog Visokog i Tvoje Banja Luke razdvajalo samo par sati vožnje. Sada nas spajaju Atlantski okean, plus čitavo Sredozemno more. Ti u Bostonu, ja u Bat-Yamu (južno predgrađe Tel-Aviva). Kako objašnjavaš taj primjer daljine koja približava naše Bosance?

GUŠIĆ: Fizička daljina jeste relativan pojam. Kao što je i fizička blizina. Živjeli smo decenijama u neposrednoj blizini i onih koji su kasnije, kada su dobili priliku, pokazali svoje pravo lice, koji su ga otkrili. Time su pokazali koliko smo, zapravo, bili daleko jedni od drugih. Mnogi od nas smo, nažalost, toga postali svjesni tek “kad je puklo”, ali bolje ikad nego nikad. S druge strane, daljine koje spominješ nas samo fizički razdvajaju, ali se srodne duše i zajednička ljubav prema iskonskim vrijednostima, kakve su zavičaj i domovina, itekako lahko i prirodno, rekao bih, prepoznaju i postanu bliski i blizu jedni drugih. Pošto živim u zemlji koja je sačinjena od imigranata, odnosno imam priliku da se susrećem sa ljudima gotovo iz svih etničkih zajednica Planete, mogu kazati da smo mi – istinski Bosanci, jedinstven primjer da smo tako daleko, a tako blizu jedni drugih. To je nešto što se ne vidi, ali se osjeti, djeluje…

Šta je to što čini nepromjenljivu konstantu vitalnosti u našim bićima, taj fenomen koji podjednako zbunjuje sve brojne osvajače Bosne, kao i mali broj njenih prijateljskih saveznica tokom burne povijesti?

GUŠIĆ: Jeste, vitalni smo do kategorije fenomena, kako kažeš. To uistinu mnogi ne mogu razumjeti, gotovo da spada u domen i znanstvene fantastike, čuda… Kao što znaš, često se u toku agresije na BiH koristila sintagma “čudo bosanskog otpora”. Taj otpor kojeg su Dobri Bošnjani pružali inim okupatorima kroz stoljeća, taj inat, prkos, vitalnost naših ljudi da odole svim vrstama iskušenja, bilo da ih zadese na vlastitom tlu ili izvan Bosne, teško je objašnjiva zdravim razumom, pa čak i logički. Ili, nijedna znanstvena disciplina još nije dostigla taj stepen da ga može argumentirano objasniti. Ali, nečega tu ima. Ako nisam meritoran za tvrdnje, neka mi bude dozvoljeno da laički proniknem barem u teze/pretpostavke: čitav koloplet povijesnih zbivanja na bosanskom tlu, blagorodna zemlja sa svim svojim prirodnim osobenostima – pravim raritetima, podneblje, geopolitički i strateški položaj…, valjda su u uzročno-posljedičnoj vezi sa konstantom vitalnosti u našim bićima koji zbunjuje sve osvajače Bosne i njene kvislinge – od Rimljana, preko Turaka, Austrougara… Miloševića, Tuđmana,  Karadžića, Bobana, Dodika, Čovića… Ali, koji zbunjuje, kao što si primjetio, i mali broj njenih prijatelja u Evropi i svijetu. Neka ostane tako, makar znanost i ograničeni ljudski razum nikad tome ni ubuduće ne dohakali.

Izrael i SAD su u jednom vojnom i ekonomskom savezu. Kako sagledavaš posljedice tog savezništva po Bosnu? Ima li razloga da se na njega gleda, okom prosječnog Bosanca, sa skepsom? Ili, optimistički?

GUŠIĆ: Vrlo mi je teško sa ove distance proniknuti u posljedice tog savezništva. Zapravo, za mene je upitno da li uopće ikakve posljedice po našu domovinu i proističu iz tog pakta. A pojedinačno, eh, to je već druga stvar. Međutim, pošto je ovo javna riječ, treba biti oprezan i odgovoran, jer i sam znaš da postoje i oprečne političke kvalifikacije, ne samo u islamskom svijetu, vezano za taj savez, možda i predrasude. Ono što ja znam o Izraelu kao jednoj od strana tog saveza a tiče se Bosne jeste da su se neki gradovi iz te zemlje zbratimili, ne sa mojom, nego sa Karadžićevom i Dodikovom Banja Lukom, govori dovoljno samo po sebi. To je za mene i poruka.

Stoljećima je san Jevreja bio povratak domovini praotaca. Do danas je ostao njihov pozdrav “Dogodine u Jerusalimu!” Ja bih svim našim Bosancima kojima je Bosna jedina prava domovina poželio: “Dogodine u Bosni!” Ostvarljivo?

GUŠIĆ: Hvala na najvrednijoj želji koja se može uputiti svakom istinskom Bosancu i Hercegovcu. A da li je ostvarljivo? Ne volim koristiti sintagmu kakva je “realno stanje na terenu”, a koju uglavnom rabe bh. političari i koje kao takve prezirem. Ravno je izdaji miriti se sa stanjem kakvo jest i koje je nastalo, znamo svi i cijeli svijet onako kako je nastalo, obnašati vlast za dobre pare, živjeti lagodno od tih pozicija u zemlji koja je siromašna i gdje najmanje 90% njene populacije živi na ivici egzistencije ili ispod, a ne činiti išta da se to promijeni. Ovakva Bosna kakva je danas, ne želi nas nazad, a ni ja, lično, ne želim takvu Bosnu u kojoj bih proputovao posljednje kilometre svoga puta do svoje druge obale. Dakle, treba tu puno toga da se desi, promijeni, zbriše i lageruje na smetljište historije, pa da bi se moglo govoriti o iole održivom povratku. Treba se boriti i pojedinačno, a naročito združenim snagama, organizirano, pametno, pragmatično…treba, kao što smo se i privatno nas dvojica s tim lahko složili, načiniti jedan svebosanski patriotski front oko koga će se okupiti svi dobronamjerni Bosanci i Hercegovci, potomci Dobrih Bošnjana, te djelovati u pravcu radikalnih promjena u našoj zemlji da bi se u nju mogli vratiti oni koji to žele i koji bi joj mogli puno toga dati, ne tražeći ništa za uzvrat.

Jevreji su se vratili, iako poprilično neslavno. Da li je sukobljavanje na zemlji istog praoca nam, Avrama, Abrahama, Ibrahima – nužna neminovnost?

GUŠIĆ: Ovo je prilično kompleksno pitanje. Zahtijeva prethodnu duboku kritičku, historijsku, političku, ekonomsku, kulturološku, sociološku i teološku analizu. Naravno, u mnogim tim segmentima nisam meritoran. Čak nisam nikad ni bio u toj zemlji. Ono što znam to je iz medija, ili odnedavno iz prve ruke. A, to je, ruku na srce, premalo da bih sudio. Ja suditi mogu samo sebi, a svima nama, prema onome što ja slijedim, samo Jedan i Jedini. Ipak, neću potpuno zaobići odgovor na to pitanje, svjestan i rizika kojeg ulažem u svako slovo i svaku riječ koje ću sada izustiti. Naime, postoje neke historijske činjenice i činjenice koje traju i danas i koje svaka strana uzima kao argument. Ja sam, prije svega pacifist i kao takav se zalažem da se svi problemi među ljudima i narodima rješavaju na svaki drugi način osim ubijanjima. Naravno, to podrazumjeva spremnost svih strana u konfliktima da uvažavaju prava onih drugih, da ih ne oštete ničim, da ne otimaju od drugih njihovo i ne svojataju kao (samo) svoje,  da nastave živjeti jedni pokraj drugih, ne ugrožavajući nikoga. Svi smo sinovi Ibrahima a.s./Avrama/Abrahama i kao takvi treba da živimo kao braća. Ali, nažalost, to nije tako. Sukobi na tim prostorima traju decenijama, ne nazire im se kraj, a bojim se da su i jedni i drugi taoci nekih drugih centara moći kojima odgovara takvo stanje. Koliko god sam protiv rata, još više sam ojađen onim što se čini palestinskom narodu, a ne manje djelima kamikaza koje opet prekidaju ne samo svoj, nego i mnoge druge, ali nevine živote, uvjetno rečeno na drugoj strani.  Ovi drugi nemaju uporište u vjeri iza koje se nevješto kriju. Prema tome, sukobi na Bliskom istoku izgleda da jesu bili neminovnost, barem sa historijske i političke tačke gledišta, jer  su se desili i dešavaju, a kumovale su im i kumuju neki drugi koji se ponašaju u stilu one latinske – divide et impera.

Da li je napad Al-Qaide na teritorij i žitelje SAD na neki način ohrabrio separatističke tendencije u Bosni i Hercegovini i ojačao pogrešno postavljene temelje Daytonskog primirja?

GUŠIĆ: Eh, ovdje sam već kao riba u vodi. Dakle, ma koliko bilo onih, čak i među mojim sunarodnicima koji ovdje žive i za koje znam da ih ima a  koji se eventualno neće složiti s ovim, ja ću reći da ništa u Americi nije više isto kao što je bilo do 11. septembra 2001. godine. Barem što se tiče pozicije muslimana, kojoj vjerskoj skupini i sam pripadam. Jednostavno, postoji naglašeno, manje naglašeno ili nenaglašeno, ali se osjeti u zraku, antiislamsko raspoloženje. Mediji su učinili svoje, kao i svugdje drugdje. Zar ja treba da dokazujem bilo kome da nemam ništa sa onima koji nose muslimanska imena a koji čine teroristička djela? Kakve to veze ima samnom i kakve veze ima sa islamom? Nikakve! Svaki teroristički čin u Americi ili izvan nje, ako ga počini neko ko nosi muslimansko ime, s predumišljajem dobiva prefiks islamski, a ako ga počini pripadnik neke druge vjerske skupine, on je samo teroristički i ništa više. I treba ga zvati tako, ali u svim slučajevima, bez obzira na imena počinilaca. Međutim, predrasude i antiislamsko raspoloženje – postoje. Doduše, više za vrijeme Busha, nego poslije njega. Tu situaciju vješto koriste srpski lobisti i kapitaliziraju dionice svojih separatističkih ciljeva u Bosni. Dakle, ojačao je, kako ti kažeš, pozicije Dejtonskog primirja, odnosno “luđačke košulje” kao jedne od tekovina tog i takvog mira. Nažalost, to je tako. A tako jeste ne samo zato što Dodik i njegovi mentori uspješno koriste jedno globalno raspoloženje prema muslimanima Planete, ne samo zato što je međunarodna zajednica takva kakva jest, znači nikakva, nego i naročito zato što mi u Bosni nemamo političara koji će na pravi način parirati takvim tendencijama i djelima i koji će jasno i glasno reći i tom Dodiku i njegovim mentorima u Beogradu, i Washingtonu, i Briselu i, ako hoćeš, i Moskvi – Aneks 4 Ustava BiH, proistekao iz Dejtonskog sporazuma, nije legitiman i nije legalan pošto nikada nije izglasan u Parlamentu zemlje o kojoj je riječ – Bosne i Hercegovine. Takvog političara nismo imali, nažalost, niti za vrijeme agresije. Čak je sjedao za isti stol sa pobunjenicima i budućim ratnim zločincima, pa smo dobili šta smo dobili. Pardon, dobili su oni koji su počinili tolike zločine nad Bošnjacima i drugim patriotima BiH. Mi smo izgubili. Ali, nismo izgubili nadu, jer kažu da ona posljednja umire.

Srbi smatraju da su najveći gubitnici u miru. Hrvati se osjećaju ugroženima u BiH. Bila bi to “istina” kada se njome ne bi prekrivala velika prevara. Posljednji genocid nad Bosnom i Bošnjacima i ostalim pro-Bosancima je primjer, dokazan i potvrđen posebno u miru. Šta je opasnije u toj prevari, lažni mir, ili dugogodišnji rat?

GUŠIĆ: Srbi su gubitnici i u ratovima koje su vodili, počev od 1389. do 1995. Da, neki Hrvati izjavljuju da su ugroženi u BiH. Samo neće da priznaju da su im to u amanet ostavili Franjo Tuđman i Mate Boban, a da su danas najugroženiji od Dragana Čovića i Bože Ljubića. Njihova politika je pogubna po bh. Hrvate. Niko od njih ne spominje prognane Hrvate iz Bosanske Posavine, Banja Luke i čitave Bosanske Krajine. Ne, takvi Hrvati njih ne zanimaju. Oni prave tal sa Dodikom, ne za dobrobit svih Hrvata u BiH, nego za svoje lične interese, odnosno za svoje pašaluke gdje mogu neprikosnoveno vladati i raditi šta im je volja, bez zakonskih konsekvenci. Naravno, jedan od bitnih preduvjeta za to jeste još više oslabiti institucije centralne vlasti, ili dovoljno razvaliti i ovo što je ostalo od Bosne da mogu na njenim ruševinama praviti svoje kvazi državice feudalnog tipa. Dakle, sve te srpske floskule da su gubitnici u miru, te hrvatske o njihovoj ugroženosti su podvale i tipične zamjene teza. Jednako su opasni i lažni mir i dugogodišnji rat. Bosni i svim njenim narodima i odanim građanima treba, prije svega – sloboda.

Gdje se izgubila rasudna moć srpskih i hrvatskih intelektualaca, ali i jednog značajnog dijela među Bošnjacima, i da li je među njima ostao ijedan lojalan etici, savjesti i humanosti? Mnogi grakću po internetu, pišu kolumne i knjige, ili, još gore, kao narodni poslanici dobivaju od oporezovanih građana visoke plate, da bi isti taj narod držali glavom pod vodom. Koju je kulturnu revoluciju, revoluciju uma i humanosti potrebno povesti da bi se promijenila takva situacija u korist svih, i prije svega, u cilju očuvanja integriteta Bosne i Hercegovine?

GUŠIĆ: Čudno je to koliko su zakazali intelektualci u BiH. Iz sva tri naroda. Umjesto da oni budu vodilja, vizionari.., da se izdignu iznad nekih uskih nacionalnih i ne znam kakvih još interesa, mnogi od njih su zapristali za ovom ili onom političkom opcijom. Lično mi je poznato da su se neki čak i prodali. To je dno dna. Po meni, nose veliki dio odgovornosti za sve što se događalo u našoj zemlji od ranih 90-tih do danas. To što se ponekad neki od njih oglašavaju u medijima – kolumnama ili pišu knjige, pa to rade za pare, onako individualno, kao slobodni strijelci. Kulturna revolucija je neophodna, samo nije moguća sa ovim potrošenim i promašenim intelektualcima. Čast izuzecima koji su uistinu rijetki.

Kako se, i da li se, po Tvom mišljenju, rat mogao izbjeći i kako Ti kao ekonomist po struci procjenjuješ štete koje je rat nanio ekonomiji Bosne, da ne govorimo u ovom trenutku o najstrašnijoj šteti, izgubljenim ljudskim životima, fizičkim i duševnim posljedicama, raseljenosti…?

GUŠIĆ: Rat se vjerovatno mogao izbjeći, ali izgleda da nisu mogle agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Sjetimo se da je rahmetli Alija Izetbegović u predvečerje agresije govorio da mirno spavamo jer “za rat je potrebno dvoje”. Da, za rat treba najmanje dvoje, ali za agresiju dovoljan je i jedan. Ona je pripremana godinama prije 1992. i čekao se samo pogodan momenat i bilo kakav povod da započne. Naravno, ne treba trošiti riječi ni vrijeme o izgubljenim desetinama hiljada nevinih života, izgubljenim i prekinutim mladostima, traumama… Ekonomske posljedice trajanja nametnutog rata našoj zemlji se neće nikada ni približno moći ekonomskim pokazateljima utvrditi. Ovdje nije riječ samo o posljedicama razaranja tamo gdje je bilo sukoba, nego i o pljački stoljeća privrednih giganata. Naprimjer, u moj Banja Luci do kostura su ogoljeli velike privredne subjekte kakvi su “Rudi Čajevac”, “Jelšingrad”, “Incel”. Mnoga postrojenja iz istih su tih godina prenesena u Srbiju. Finalni udarac ratom opustošenoj bh. privredi zadan je nakon Dejtona takozvanom privatizacijom, što je ustvari samo “stručni” termin za neviđenu pljačku materijalnih dobara u BiH u koja su decenijama ulagali bh. građani. I danas smo svjedoci sprege vlasti, s jedne strane, te kriminala i korupcije, s druge. Posljedice su već katastrofalne po naše građane koji tamo žive. Nisu ostavili na miru niti prirodne resurse, hidroenergetske potencijale, željeznice… podijelili su i njih po nacionalnim šavovima.

Da se vratimo na Tvoje konkretno iskustvo, na početke Tvog novinarskog rada u okupiranoj Banja Luci, odakle si iz doslovno hermetički zatvorenog grada slao informacije u svijet o stradanjima nesrba. Kako si se tada osjećao i kako si s obzirom na tradiciju Tvoje porodice, posebno uloge i pozicije Tvoga oca i Tvoje funkcije u duhovnim sferama, doživio deportacije i rušenje islamskih vjerskih objekata, grobalja, spomenika, što nažalost, svjedoci smo, traje do danas?

GUŠIĆ: Da, Banja Luka je bila okupirana već u vrijeme agresije na Hrvatsku, dakle u jesen 1991. Najcrnji fašizam se gledao uživo. I ne samo gledao, nego i trpili svi njegovi nusproizvodi. Oni, koji su početkom 1945. bili obrijali brade i zamijenili kokarde petokrakama, ponovo su pustili brade i stavili kokarde početkom 1992. godine. Oni, ili njihovi sinovi, svejedno. A u meni je genetski usađen antifašistički kod. Hvala Ti što si u pitanju spomenuo moga rahmetli oca koji je bio imam po struci, ali i partizan, znači antifašist. Učestvovao je i u operacijama uoči oslobođenja Banja Luke (oslobođena 22. aprila 1945.), ali od onog fašizma, i bio pri tom ranjen. Otišao je s tim gelerima u nozi na onaj svijet. Da je dočekao reinkarnaciju srpskog fašizma u Banja Luci, kao što nije, ne znam kako bi i da li bi preživio i jedan jedini dan. Često sam znao tada reći, čak i naglas, samome sebi: “Blago mome babi što ovo nije doživio”! Drugo što smatram da treba ovdje istaći jeste rezolucija 70-ak uglednih banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine kojom su od ustaškog poglavnika Pavelića tražili da se zaštite Srbi, Jevreji i ostali od daljnjeg ustaškog terora u Banja Luci i šire. S ponosom ističem da je među potpisnicima bio i Bedrudin Gušić, moj rođak po kojem sam dobio i ime. Eh, stradanja nesrba u Banja Luci, rušenje islamskih i katoličkih sakralnih objekata, devastiranje mezarja i grobalja, hapšenja odraslih muškaraca – Muslimana/Bošnjaka i Hrvata i odvođenja na kopanje rovova između prvih linija fronta, gdje su mnogi i skončali…, ama teror svake vrste se odvijao u gradu u kojem nije bilo rata. Sve to pred očima tzv. gradskih banjalučkih Srba. Niko od njih nije mi prišao i barem na uho šapnuo da to nije u redu šta se nama u gradu dešava. Zaboravili su na rezoluciju iz 1941., na dugogodišnje komšijske odnose, jaranstva, kumstva…, sve su zaboravili. Ili su se “pravili Toše”, kako bi se reklo žargonom onih s desne strane Drine. I da me neko danas pita da li bih potpisao takvu rezoluciju u ova vremena, nakon svih iskustava i spoznaja, odgovorio bih potvrdno. Dakle, moj usađeni antifašistički, istinoljubivi i pravdoljubivi damar nije mogao mirovati tih ranih 90-tih pa sam tražio i našao kanal putem kojeg ću informirati domaću i svjetsku javnost o onome šta se dešavalo u doslovno hermetički zatvorenoj Banja Luci. Jednog dana je u njihovom dnevnom, na fašističkim osnovama uređivanom listu “Glas Srpski” osvanuo članak pod naslovom “Ko to cinkari Republiku Srpsku”? Izluđivao sam ih gotovo svakodnevnim informacijama koje su plasirane na Radiju Bosne i Hercegovine o golgoti banjalučkih Muslimana/Bošnjaka i Hrvata, rušenjima njihovih vjerskih objekata, spomenika kulture i sl., a nisu mogli dohakati odakle curi. Koristim i ovu priliku da javno odam priznanje Mustafi efendiji Klanci, glavnom imamu Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj, koji mi je bio taj pouzdani kanal. Imao sam i jedan alternativni, kojeg sam povremeno koristio, ali za taj sam platio i neku cijenu budući da je bio petokolonaški.

Reci nam nešto o feljtonu “Život i smrt u okupiranoj Banja Luci”.

GUŠIĆ: Iz Banja Luke sam izišao ilegalno, 7. novembra 1994. godine. Neposredno uoči toga sam bio četiri puta privođen u njihovu policiju i tretiran od strane jednog njihovog isljednika “Službe državne bezbjednosti”. Ti tretmani, kao i ostala dvoipogodišnja iskustva koja sam doživio u svome gradu su toliko u meni akumulirala jeda i žestine da sam se osjećao kako bih pukao ako ne bih istresao barem dio onoga što znam i što sam lično doživio. Pošto sam bio i na dužnosti predsjednika Islamske zajednice Banja Luka, počev od 21. maja 1992. (da, baš tada sam se prihvatio te funkcije), imao sam priliku da budem sudionik ili svjedok brojnih zločina koji su nad nama činjeni u Gradu, pa prema tome sam smatrao da mi je i dužnost upoznati javnost, sada podrobnije i sa neke slobodne teritorije, o golgoti Bošnjaka i Hrvata u Banja Luci. Također, smatrao sam da svaki čovjek, pa i ja, treba imati stav po nekim krucijalnim pitanjima ili događajima koji čine dio povijesti, te da ga treba izreći. Otišao sam u dopisništvo “Oslobođenja” u Martićevu br. 5 u Zagrebu i ponudio tadašnjem šefu dopisništva Josipu Vričku tekst feljtona pisan rukom. Prihvatio je. Objavljen je u Evropskom izdanju “Oslobođenja” koji je izlazio sedmično, u pet nastavaka, proljeća 1995. Prethodno je bio najavljivan nekoliko večeri na Radiju Bosne i Hercegovine. Svakog petka se taj list, kao i “Ljiljan”, prodavao u Zagrebačkoj džamiji i bio bi razgrabljen. Ne samo od mojih Banjalučana koji su tada kao i ja obitovali u RH, nego i od drugih. U feljtonu sam zaista iscijedio sav svoj jed koji se bio nakupio u meni do tada. Međutim, njegovo objavljivanje sam mogao i zažaliti. Naime, objavljujući zaista ekskluzivne informacije o životu i smrti u okupiranoj Banja Luci, olahko sam pri tome prešao preko činjenice da mi je jedna od tri sestre ostala U Banja Luci, sa mužem i kćerkom. Kasnije sam saznao da su i nju privodili, da je ispitivao isti isljednik koji je i mene, pokazavši joj svih pet brojeva tog “Oslobođenja”, rekavši joj: “Evo, vidi, šta tvoj brat piše”! Ona mu je uzvratila, hrabro: “A šta od toga nije istina?” To ga je valjda šokiralo i pustio je, bez ikakvih daljnjih maltretiranja. No, kada danas pomislim da sam je ostatak života mogao imati na savjesti, sav pretrnem. I prije koji mjesec šalje mi moj kolega i sugrađanin Mišo Vidović (dopisnik FTVBiH iz Banja Luke) elektronsko izdanje devet nastavaka dnevnog “Oslobođenja” sa mojim feljtonom. Našao je to, kaže, u arhivi tog lista. Obradovao me Mišo jer nisam niti znao da je feljton išao i u dnevnom izdanju. Nedugo poslije objavljivanja u “Oslobođenju”, neko se pobrinuo da ga prevede na engleski i ustupi Haškom tribunalu.

Tvojom zaslugom snimljen je dokumentarni film “Priča o banjalučkim džamijama”.

GUŠIĆ: Ja sam autor toga filma. To je, zapravo, jedan amaterski uradak koji rječju, slikama i video snimcima govori o svih 16 banjalučkih džamija, koliko ih je bilo do 1993. godine, njihovim vakifima (osnivačima), godištima gradnji ili obnova, te tačnim datumima rušenja, sa živim video snimcima rušilišta. Sve se to dešavalo u gradu u kojem nije bilo ratnih dejstava. Najemotivniji dio te filmovane priče je, naravno, onaj o Ferhadpašinoj džamiji, ili Ferhadiji, koja je 414 godina pamtila razne okupatore i silnike, nadživjela i njih, odolijevala prirodnim kataklizmama, uključujući i snažni zemljotres iz 1969., ali četničku neman nije izdržala i bila je u zoru, tog 7. maja 1993. godine, sravnjena sa zemljom. To je bio najsnažniji udarac u srce svim Banjalučanima koji su se divili Ljepotici, kako oni, tako i mnoge generacije prije njih, odnosno prije nas. Dakle, taj video uradak sam odavde iz Amerike septembra 1996. ponudio  tadašnjoj TV BiH, oni su prihvatili uz uvjet da priložim i pisanu izjavu da im to poklanjam, što sam i učinio kao i sve dosada što sam uradio u sferi novinarstva i publicistike – volonterski, te prvi put emitirali na svome programu 25. novembra 1996., dakle na Dan državnosti BiH. Poslije toga je nekoliko puta emitiran svakog 7. maja u godini, na Dan džamija. Haški tribunal je tražio i dobio od mene kopiju ovog filma.

Imao si dugogodišnji medijski angažman u komentiranju aktualne bosanskohercegovačke političke i ustavno-pravne stvarnosti. Što misliš o cenzuri, o ugroženosti novinara i izazovima izvještavanja u specifičnim uslovima?

GUŠIĆ: Cenzura je nešto protiv čega se treba grčevito boriti. Niti u jednom društvu koje se deklarira kao demokratsko nje jednostavno ne bi smjelo da bude. Što se mene lično tiče, nemam problema sa cenzurom jer sam potpuno slobodan i nezavisan novinar. Sve što sam do sada dao objaviti, a toga je u ovih 20-ak godina bilo zaista puno, bilo je na čistoj volonterskoj osnovi. Pošto sam slobodan novinar, pišem za one koji me ne cenzurišu, poštujući, naravno, elementarne kodekse novinarskog morala i etike. Koliko odavde mogu da pratim poziciju bh. medijskih kuća, one u RS su pod strogom kontrolom vlasti, znači pod cenzurom, dok one u FBiH nisu. Ali, istovremeno ja ne poznam niti jednu nezavisnu medijsku kuću u BiH, u punom i pravom smislu riječi. No, to istovremeno ne znači da u našoj zemlji nema dobrih novina ili televizija ili radio stanica, te u njima kvalitetnih poslenika javne riječi. Čak ima i hrabrih, pogotovo onih što raskrinkavaju visokopozicionirane političare i njihovu spregu sa organiziranim kriminalom i korupcijom. Takvi su uglavnom i ugroženi, kao što su Slobodan Vasković, Bakir Hadžiomerović, a na neki način i moj prijatelj Mišo Vidović, kojemu je Dodik pred kamerama poželio da mu otkaže srce, naprimjer. Tamo gdje su ugroženi novinari, zapravo, najugroženija je istina.

Kažu, roditelju su sva djeca podjednako draga. Ali, između skoro 250 obavljenih intervjua sa poznatima i manje poznatima, izdvajaš li u svom sjećanju neke susrete kao posebno drage?

GUŠIĆ: Upravo tako, svi su mi podjednako dragi jer su moji, prije svega. I svaki je priča za sebe, počev od inicijalne faze – odabira sagovornika, upita za intervju, priprema za razgovor na način da se pobliže informiram o njemu i oblasti koja mu je struka ili u kojoj djeluje, formuliranja pitanja (obično 15, ne znam ni ja zašto, ali to je dio neke tradicije kod mene), iščekivanja njegovih odgovora (ako se radi putem e-maila), pa onda finaliziranja integralnog teksta intervjua, osiguranja ilustracija, fotografija te slanja uredniku na objavljivanje. I, vjeruj mi, svaki put kada mi se objavi intervju to doživljavam kao da je prvi, jer mu se radujem na isti način kao onda kada mi je objavljen prvi intervju. Dakle, dragi su mi svi razgovori sa mojim sagovornicima – podjednako, a onaj najdraži, ja mislim, da tek predstoji i neka ovo za sada ostane moja mala-velika tajna. Ipak, mogu kazati da sam za neke emotivno vezan a to su oni sa ljudima kojih više nema među živima. To su, prije svih, razgovori sa rahmetli Omerom Pobrićem, rahmetli Seadom Zahirovićem, poznatim banjalučkim arhitektom i neimarem i sinom nekadašnjeg banjalučkog muftije hadži hafiza Mehmeda ef. Zahirovića, jednog od potpisnika spomenute rezolucije banjalučkih muslimana iz 1941.g., pokojnim Aleksandrom Ravlićem, doajenom banjalučkog novinarstva i publicistike, te pokojnom Biljanom Kovačević Vučo, s kojom sam imao intervju nekoliko mjeseci prije njene smrti.

Stekao si veliki broj prijatelja. Bilo je, naravno, ne Tvojom krivicom, njima na čast, i onih drugih?

GUŠIĆ: Naravno. Ovaj moj javni angažman mi je omogućio da steknem zaista veliki broj prijatelja, diljem svijeta. To je pravo bogatstvo. S mnogima od njih sam u redovnom kontaktu, a s nekima se susrećem, bilo u Bosni, bilo ovdje u ovoj zemlji. S nekima sam postao, kako se ono kod nas kaže – čak i kućni prijatelj. Eh, to su te vrijednosti koje se ne mogu iskazati nikakvim novcima ovoga svijeta. S druge strane, svjestan sam bio kada sam započeo sa javnim eksponiranjem da je to brisani prostor na kojem mogu očekivati i kritiku, uvrede, prijetnje te steći neprijatelje. I to se desilo i dešava u mom slučaju. Možda će zvučati paradoksalno, ali je istinito, da iako najčešće pišem protiv nekadašnje paljanske i današnje banjalučke vladajuće oligarhije, protiv četnika i protiv ustaša, protiv ratnih zločinaca, a ja nisam kriv što je takvih bilo najviše iz reda srpskog naroda, dakle najmanje prijetnji i uvreda sam doživio od Srba, pa i Hrvata,  a najviše od pripadnika naroda iz kojeg i ja potičem. Zašto? Zato što kritički pišem i o bošnjačkoj političkoj i vjerskoj eliti. Napadan sam i izvrijeđan jednom na pasja preskakala od nekih nazovi novinara jednog poznatog bošnjačkog portala što pišem i “protiv naših”. Meni je bila čast i satisfakcija što me napadaju takvi – tipični podanički novinarski mali miševi koji krivicu za stanje agonije u kakvom se Bosna već deceniju i pol nalazi traže samo u tuđim avlijama, a nikad i u svojoj, odnosno u, uvjetno rečeno, našoj. Ja u svome novinarskom angažmanu “robujem” samo istini, a u to “robovanje” su uključene i neke kategorije iz moga svjetonazora – bogobojaznost i čovjekoljublje.

Kakva iskustva si stekao kroz intervjue – objavljene ili, neobjavljene, nesuđene…?

GUŠIĆ: Uh, o tome bih mogao napisati podebelu knjigu. Dakle, imam puno iskustava, različitih. Prvo, ova povelika serija intervjua mi je pomogla da prepoznam nivo lične i opće kulture mojih potencijalnih sagovornika, te sagovornika s kojima sam uspio načiniti razgovore. Dakle, ako je neko javna ličnost i ako su njegove kontakt info dostupne javnosti, pa prema tome i meni kao novinaru, ako mu se učtivo obratim i izrazim želju za intervju, pa ako se desi da uopće ne odgovori, onda on time pokazuje da je nekulturan, prepotentan, umišljen, arogantan… Minimum što bi trebao učiniti svaki takav jeste da on, ili neko ko ga predstavlja prema javnosti, odgovori. Odmah ovdje da spomenem samo neke koji se nisu udostojili da berem odgovore na upit: Zoran Milanović, predsjednik SDP RH (dva puta), Čedomir Jovanović, predsjednik LDS Srbije (dva puta), Vesna Pusić, zastupnica i Hrvatskom državnom saboru, Hilmo Neimarlija, poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH, Nermin Nikšić, generalni sekretar SDP BiH…,  a Viktor Ivančić, nekadašnji glavni urednik splitskog “Ferala” me je čak grubo odbio. Ili, recimo, dešava se da mi sagovornik prihvati intervju, ja se pripremim za pitanja, pošaljem mu ih, dogovorimo se za rok, a on ne samo da ga probije, nego nikad ne odgovori. Takvih je također puno a spomenut ću opet samo neke od njih: Vesna Škare Ožbolt, predsjednica Demokratskog Centra RH, Ismet Kurtović, muzičar iz Zagreba.., dok me je  bh. književnik Enver Kazaz, nakon pristanka na intervju, moga slanja pitanja, njegovog drastičnog probijanja dogovorenog roka i moga podsjećanja na dogovoreno nazvao nacionalistom, odbivši da ikad pošalje obećane odgovore. Ma ima tih iskustava mali milion. No, svi koji su se tako ponijeli prema meni i našim čitaocima, zapravo su rekli samo o sebi.

Intervjui su, izgleda, postali neizostavni dio Tvog novinarskog rada. Vjerovatno ih doživljavaš i kao dio svoje sudbine. Kakve reference izdvajaš kao najveće vrijednosti kojima si se Ti uzvratno obogatio, ili razočarao?

GUŠIĆ: U pravu si: intervjui su dio moje životne sudbine. Ne znam hoću li i kada ću se zaustaviti, odnosno staviti tačku na “i”. To se, jednostavno, zakotrljalo i dobiva na brzini i snazi. Ali, neka traje dok se uzmogne, barem što se tiče moga zdravlja i energije – kako intelektualne, tako i fizičke. Dosadašnjim intervjuima sam obogaćen za mnoga saznanja o ljudima – kako onim tzv. običnim, tako i o onima koji nešto znače ili su značili u javnom životu u svojim zemljama. Obogaćen sam za dodatna znanja iz različitih oblasti, obogaćen sam i spoznajama da sam kroz svoje javne razgovore nekim ljudima – čitaocima, “otvorio oči”, jer su mi to neki od njih i sami priznali, pa sam zbog toga ponosan i sretan. Razočarale su me, međutim, spoznaje o nekim ljudima koji, s obzirom na svoje uloge u društvenoj zajednici, nisu dorasli zadacima kojih su se prihvatili, a oni na neki način, posredno ili neposredno, bitno određuju sudbine velikog broja ljudi, pa i naše.

Siguran sam da Ti je stalo do toga da se jednog što skorijeg dana vratiš u Bosnu. Znam kao Bosancu u egzilu kako je Tebi i svima koji su nepravedno prognani iz zavičaja, kako doživljavaju strani svijet. Kako gledaš na zapreke koje iz nerazumljivih razloga povratnicima prave, ne koji oni koji ih ne žele, već oni sunarodnici kojima bi Tvoja stečena saznanja i iskustva bila dragocjena za oporavak Bosne i izlazak iz duhovne o ekonomske krize, recesije, nezaposlenosti?

GUŠIĆ: Nažalost, to je jedna od oporih istina o današnjoj Bosni. Nisam ja u ovim godinama, kada već razmišljam o nekakvoj penziji bitan, nego su bitni naši mladi, školovani kadrovi, kako oni što su vani, tako i oni što žive u Domovini. A, najporaznija činjenica u ovoj priči jeste ona o visokoobrazovanim stručnim mladim kadrovima koji razmišljaju o odlasku u inozemstvo, jer u Bosni ne vide perspektivu. Tome se čim prije treba stati ukraj, ako već nije kasno.

Kada bi naši Bosanci u Bosni znali šta znači ne prisustvovati sahrani bližnjih ili njihove sjene ostaviti u tuđim grobljima, daleko od svoje porodice i najbližih, vjerovatno bi dozrela svijest kod bh političara, i u samom narodu, da se nešto treba mijenjati. Do koje mjere bosanskohercegovački mediji djeluju konstruktivno, a koliko se urednici i vlasnici medija ponašaju politikantsko-opstrukcijski i šta bi poručio kolegama od novinarskog zanata?

GUŠIĆ: Daj Bože da je ta svijest dozrjela, kako kod bh. političara, tako i kod naroda. I pored naprijed izrečenih kvalifikacija o bh. medijima i njihove zavisnosti od ove ili one političke ili financijske oligarhije, ipak, ima medija u našoj zemlji koji djeluju i konstruktivno u odnosu na zbivanja u društvu, pa prema tome i otvaraju oči tom narodu. A hoće li narod zaista otvoriti oči, ili će na jedno zažmiriti, do njega je. Kolegama od novinarskog zanata, ako hoće da me čuju, poručio bih da se drže temeljnih principa novinarstva – da služe istini i samo istini, ma koliko ona bila bolna i ma koga ona zaboljela. Sve drugo je izdaja časne i odgovorne novinarske profesije.

Na kraju ovog lijepog prijateljskog, bosanskog i prije svega ljudskog razgovora, želim Tebi da se nađeš kao povratnik “Dogodine u Tvojoj Banjoj Luci!”, kao poštovan i uvažen sugrađanin, sa svojom porodicom. I da napraviš još mnogo lijepih publikacija, obaviš još mnogo intervjua, i da ih ukoričiš u knjigu kao vrijedan dokument bosanskohercegovačke kulturne baštine, koja govori o teškim i slavnim vremenima, o putu mukotrpnog preživljavanja i emancipacije u egzilu, do povratka kojeg Ti iskreno želim, u miru sa svojim susjedima, prijateljima, rođacima, čuvajući kao i ranije spomenike i duhovna svetišta bez kojih Bosna ne bi bila ono što jeste, dragocjena, otvorena, prepoznatljiva po svojoj velikodušnosti i gostoprimljivosti.
Hvala Ti na ovom razgovoru, Dobri Prijatelju.

GUŠIĆ: Hvala Tebi, dragi i poštovani Prijatelju, kolega i saborče. Kao što je god i kap morske vode more, tako je i naša uporna borba sa vjetrenjačama – borba. Hvala Ti još jednom na iskazanim prelijepim i plemenitim željama i hvala Ti što si bio jedan od dvojice koji je prepoznao moj 20-togodišnji javni angažman na ovaj način. I, ako ovaj razgovor prihvataš kao neki dar, onda neka to bude moj skromni poklon Tebi u predvečerje još jedne obljetnice Tvoga dolaska na ovaj svijet. Naravno, ovo je moj skromni dar i našim cijenjenim čitaocima.

RAZGOVOR VODIO: Marjan Hajnal
24.01.2011.

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s