Mr. Marjan Hajnal, bh. intelektualac u egzilu – Izraelu (IV put): OVO NIJE NAŠ RAT, KAO NI BILO KOJI DRUGI RAT !

Posted: 30. August 2014. in Intervjui

Marjan 1Lijepo je iznova imati priliku dokazati staru istinu o dosljednom kolegijalnom uvažavanju: ono ne blijedi s protokom vremena, naprotiv, – tako bi bar trebalo biti među ljubiteljima novinarskog pera, – sve jače sja na informativnom nebu, s kojeg inače, svakodnevno, često u najbrutalnijim formama, mračne sile tako jednostavno ruše borce prvog ešalona korektnog prenošenja vijesti….. Ne mogu, ipak, ne osvrnuti se na pasivnost „pravih“ novinara, – gdje se posakrivaše? Negdje sam već napisao da je posljednji rat u Jugoslaviji bio rat bivših političkih robijaša, loših đaka-propalica, kriminalaca, i pokvarenih bezdušnih novinara. Dobri ljekari se drže Hipokratove zakletve, a šta je sa obavezom novinara da i po cijenu života u ime istine i samo istine informiraju javnost o događajima poput bombardiranja Sarajeva, ili, sada Gaze?…. Religija i politika su u tendenciji sjedinjavanja, među njima iščezava razlika. Papa i bivši reis postaju političari, a političari pretvaraju politiku u religiju. Sve to u dušama „običnih smrtnika“ stvara duboku dezorijentiranost i iskonski strah, sa tendencijom prerastanja u opće nezadovoljstvo i bijes…..Do ove posljednje eskalacije sukoba ja i moja porodica nismo bili izloženi neposrednoj fizičkoj opasnosti. Sada su okolnosti suštinski izmijenjene. Rakete dometa većeg od 150 km eksplodiraju često doslovno nad našim glavama, ali na našu dosadašnju sreću, dovoljno visoko da bi njihov udar dopro do nas. Međutim, prisutna je opasnost sa kojom nije lako živjeti….. Kome su potrebni humanisti pored silnih i osionih kaćipernih kriminogenih teatralaca tipa Avigdor Lieberman, ili Fuad Ben Eliezer, Bibi Netanyahu, Naftali Benet..? Olmert će u zatvor, ali ne zbog razaranja Bejruta i Gaze. Lieberman i Netanyahu su kandidati, pitanje je samo s kojim „akreditivima“ će ih se dograbiti subjekti policijske istrage i beskompromisnog izraelskog pravosuđa…..Slike razaranja u Pojasu Gaze i prizori masakriranih leševa male djece teško padaju i Izraelcima koji imaju bar zrnce morala i savjesti. Mučno je ovih dana sve što je u vezi sa Izraelom. Mediji su objektivni, ništa se ne sakriva, niti je to moguće, ni pred domaćom, ni pred svjetskom javnošću….. Pozornicom Levanta dominiraju dvije vrste terorizma: militantno-islamistički i cionističko-etatistički. Lideri su ekstremni s obje strane, nesposobni i za mir i za vođenje rata…..Američki predsjednik Obama je narkotizirani žongler na usijanoj žici. Ni jedan dosadašnji predsjednik SAD nije bio toliko karikaturalno vidljivo bespomoćan….. Interesi panislamista i neokrstaša su isti i podudaraju se sa ideologijom svih antihumanista, pa i onih okićenih zastavom ultramilitantnog cionizma. Oni zaboravljaju najbitnije: “Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta” (Fjodor Mihailovič Dostojevski).[5]….Amerika je u klopci. Njeni građani već ni sami ne znaju da li im se dirigira ili su i dalje glavna sila sa dirigentskom palicom u ruci…..Ako već Palestina i RS nisu međunarodno priznate, zar ne bi bilo logično da se Dodik i Radmanović solidarišu sa Hamasom u međusobnom priznavanju? Nije li protiv RBiH vođena agresija spolja i iznutra od strane terorističkih paravojnih formacija? Ko je godinama gađao, rušio i izglađivao Sarajevo, ko je počinio genocid u Srebrenici?…..Jedino rješenje je pravljenje principijelnog otklona od nepriznavanja Izraela, potpuna demilitarizacija, denuklearizacija, direktni pregovori bez arbitara i međunarodno priznavanje uzajamno dogovorene teritorije Palestine…..Ni ja ne prestajem da kunem budale koji se usudiše da napakoste Dobrim Bošnjanima. O pravu na osvetu neljudima mislim, i na svetu slobodu koju smo Bosni našoj jedinoj dužni…..

Uvod u intervjue možda je poželjan, ali ne i obavezan. Ali, ovo je ipak moj novi jubilarni, sada 600. po redu i u ovom “svečarskom” trenutku neka kao uvod bude izrečena samo jedna jedina rečenica, dovoljna da kaže više od bilo kakvog teksta: IMAO SAM I OVOGA PUTA DOSTOJNOG SUGOVORNIKA!

Prijatelju i, zašto ne kazati, ma koliko to izgledalo pretenciozno – suborče moj! Stotka po stotka i evo nas pri četvrtom razgovoru za publiku. Naravno, to me raduje jer s Tobom se itekako ima o čemu razgovarati a zahvalan si sugovornik – istinoljubiv i pravdoljubiv i, nadasve, otvoren…, “spuštenog garda”. Dobrodošao!

HAJNAL: Poštovani Bedrudine, hvala Ti i na ovoj prilici za razgovor, hvala na epitetima koje mi dodjeljuješ. Ako me već poznaješ, znaš da mi oni ne laskaju, već me obavezuju na još veću istrajnost na trnovitom putu punom izazova i odgovornosti prema humanosti, mom osnovnom duhovnom orijentiru. O otvorenosti i „spuštenom gardu“ u pravu si, nisam priklonjen nikome i ničemu osim nastojanju da, koliko ljudski, toliko i naučno, objektivno sagledam dimenzije stvarnosti i u njenim nemilim aspektima. Nije suvišno, niti pretenciozno, osloviti se u našoj međusobnoj komunikaciji sa suborče, jer mi to jesmo, bliski u pogledima, nastojanjima, opredijeljeni za identične ciljeve, uprkos prostornoj daljini koja nas dijeli i činjenici da se nismo fizički susreli. Lijepo je iznova imati priliku dokazati staru istinu o dosljednom kolegijalnom uvažavanju: ono ne blijedi s protokom vremena, naprotiv, – tako bi bar trebalo biti među ljubiteljima novinarskog pera, – sve jače sja na informativnom nebu, s kojeg inače, svakodnevno, često u najbrutalnijim formama, mračne sile tako jednostavno ruše borce prvog ešalona korektnog prenošenja vijesti.

I sav Tvoj uloženi napor u novinarskom radu predstavlja samo jedan od bitnih ilustrirajućih fragmenata odanosti zemlji koja nikada nije prestala postojati u srcu nas izgnanika. Zajedničko egzilantu i „nevoljnom vojni“ je zla kob koja prati stasavanje uma u procesu zrenja identiteta bosanskog sopstva. Da nije tog procesa buđenja samosvjesnosti koja se mukotrpno probija kroz nanose tegobnog bremena brojnih epopeja, ne bi se izdvojio zrak svjetlosti nade saopštive jezikom optimizma. Ti o tome govoriš kroz Tvoje intervjue koji su se, kako ispravno kažeš, kao grudva zakotrljali, kao dokaz da samo priznata i poštovana razlika mišljenja može doprinijeti diferencijaciji i kristaliziranju pojmova o toleranciji i humanom zajedništvu. Ti si zaista meteorskom brzinom i efikasnošću stigao do broja 600 razgovora čime se vjerovatno malo ko može pohvaliti (sličan podatak nije mi poznat u domenu žurnalistike) iako se samo površnom promatraču može činiti da si taj zavidni rezultat ostvario jednostavno. Do tolikog broja intervjua (za koji opet želim da se udvostruči) došao si upornim i samo Ti znaš koliko napornim radom, jer, konstatirali smo ranije, puno je onih koji su samo obećavali razgovor, a među njima bilo je ne malo i nekorektnih koji se nisu htjeli niti oglasiti, da ne pominjemo nekulturne i arogantne individue, narcisoide, zaljubljene samo u ono čega su oni dio. O osionim i nadobudnim arogantima neka vrijeme kaže svoj sud, a Tebi od mene sve najljepše i najiskrenije čestitke.

Neka i čitatelji znaju da sam Te u pripremi ovog razgovora pitao o kojim temama eventualno ne bi želio da razgovaramo, misleći pri tom na Gazu i uvažavajući činjenicu da Ti s porodicom ipak živiš tamo pa….Pa sam se, malkice, ujeo i za jezik jer nas dvojicu i jesu spojile neke zajedničke vrijednosti tako da sam samo njih uzeo u obzir, ne bih Te ono ni pitao. I Ti si, naravno, uzvratio da nema tema o kojima ja i Ti ne bi mogli razgovarati. Dakle, kako je živjeti na tom dijelu ove planete gdje se itekako puca, granatira, ubija.., ruši…? Je li opasno po Tebe i Tvoje?

Marjan 2HAJNAL: O Gazi je uvijek teško misliti, pisati još teže. Nerijetko i opasno. Izvještači sa uzavrelih mjesta ratnih košmara uvijek su bili na meti onih koji ne žele da do svjetske javnosti dopre prava istina. Možda i nisam svjestan koje mi sve opasnosti prijete, mnoge sam osinjake dotakao, ali ne razmišljam o njima. Nisam se školovao za novinskog, još manje za ratnog izvjestitelja, ali jesam stručan u sferi onog što zvuči pomalo kontradiktorno – u domenu kulturne politike, a sticajem okolnosti, nalazim se u epicentru bliskoistočnog kaosa, pa, kad već postojeća realnost nije idealna, nadam se da je bar relativno prihvatljiv moj koncept i stil prenošenja informacija. Ne mogu, ipak, ne osvrnuti se na pasivnost „pravih“ novinara, – gdje se posakrivaše? Negdje sam već napisao da je posljednji rat u Jugoslaviji bio rat bivših političkih robijaša, loših đaka-propalica, kriminalaca, i pokvarenih bezdušnih novinara. Dobri ljekari se drže Hipokratove zakletve, a šta je sa obavezom novinara da i po cijenu života u ime istine i samo istine informiraju javnost o događajima poput bombardiranja Sarajeva, ili, sada Gaze? Ako već nama otvaraju put da govorimo i u njihovo ime, neka nam bar ne podmeću svoj prljavi nihilizam, otrovni defetizam i svoj loše prikriveni ili čak otvoreni nacionalizam. Novinari-mizantropi su obični demagozi, jeftini, ali, nažalost, i opasni. Neka se uče hrabrosti i požrtvovanju jednog Domagoja Margetića, ili neka se odreknu pretenzija da bi ih se trebalo nazvati predstavnicima „sedme sile“.

Diskurs o ratu danas zahtijeva redefiniciju rata. Moderan čovjek izložen je sveopćem ratu: on se vodi na planu genetike, biokemije, geofizike, astrofizike, nanotehnologije, meteorologije, hidrologije, nutricistike, medicine, farmacije, imunologije, prevencije, informatike, psihologije, kulture… Ekonomska pozadina rata je presudna, ali ne više i jedina. Religija i politika su u tendenciji sjedinjavanja, među njima iščezava razlika. Papa i bivši reis postaju političari, a političari pretvaraju politiku u religiju. Sve to u dušama „običnih smrtnika“ stvara duboku dezorijentiranost i iskonski strah, sa tendencijom prerastanja u opće nezadovoljstvo i bijes. Većinu njih u takvom raspoloženju moguće je pridobiti za usmjerenu agresiju. Jedan od ranije sačuvanih linkova koje imam u svojoj datoteci iz perioda prethodnog rata u Gazi zorno ilustrira uzroke nezadovoljstva arapskog stanovništva.[1]

Bliski istok je prezasićen negativnom energijom, plazmom politike vrije staro prorečeno prokletstvo nesloge, iracionalnosti i surovog nasilja. Moje procjene su bile pogrešne kada sam odlučio dovesti svoju porodicu ovdje. Ovo nije naš rat, kao niti bilo koji drugi rat. Ipak, poput mnogih drugih žitelja koje je doveo ko zna kakav entuzijazam, dijelimo sudbinu ovog podneblja i doprinosimo koliko je u našoj moći stvaranju mostova među ljudima koji su odlučili i izborili se sa svojom savješću da ostanu ljudi. Oni drugi se sve više pridružuju klanu hordi zombi-demoniziranih neljudi.

Do ove posljednje eskalacije sukoba ja i moja porodica nismo bili izloženi neposrednoj fizičkoj opasnosti. Sada su okolnosti suštinski izmijenjene. Rakete dometa većeg od 150 km eksplodiraju često doslovno nad našim glavama, ali na našu dosadašnju sreću, dovoljno visoko da bi njihov udar dopro do nas. Međutim, prisutna je opasnost sa kojom nije lako živjeti. Za razliku od stanovnika naseljenih uz samu ogradu koja dijeli Gazu od ostalih dijelova Izraela, do nas dolijeću, ili prelete preko nas samo rakete, a na južna naselja padaju i minobacačke granate. Iako su znatno manje, opasnost od njih je i veća, jer su preciznije, teško ih je ili nemoguće presresti, bar za sada, iako se već i za njih finalizira protuoružje. Skoro dvije decenije stanovnici žive u neprekidnom strahu, štete su velike, žrtve su već sastavni dio života.

Koliko je rat apsurdan svjedoče ovi podaci: svjesno nastojeći da zaštite Izrael, ili, pali kao pasivne žrtve terorističkih napada i svakovrsnih diverzija, od 1948. godine do danas poginulo je oko 23.000 Izraelaca. Drugi indikatori besmisla govore da je u istom periodu u automobilskim nesrećama nastradala 31.578 osoba (podatak od 4.12.2012.). Putevi u Izraelu su odlični, ali su vozači nekulturni, frustrirani, svi u pravu i niko osim njih u prednosti, što uzrokuje tako veliki broj smrtnih slučajeva. Od posljedica pušenja svake godine umre skoro 10.000 Izraelaca. Prema ovim pokazateljima (a ima ih još koji se odnose na druge bizarne uzroke smrti, kao što su nesreće u moru, trovanja, požari, padovi, fatalne virusne bolesti, međusobne likvidacije kriminalaca, posljedice nasilja na javnim mjestima ili u porodici) nameće se zaključak da su Izraelci sami sebi daleko veći neprijatelji od Arapa.

Prema tome, izloženi smo opasnostima, ali ponajmanje nam prijete povremene ratne eskalacije. One svakodnevne, nepredvidljive, naizgled zanemarive opasnosti, prate nas na svakom mjestu i u svakom trenutku, kao i većinu građana u drugim zemljama, ali, zbog nasilnog karaktera i hiperaktiviziranog temperamenta podstreknutog skrivenim impulsima osionosti i arogancije, u Izraelu su te opasnosti za nekoliko oktava na višoj razini. Riječ je i o danku mentalitetu stvaranom dugotrajnim miješanjem često nespojivih genetskih osobenosti. Rusi i Ukrajinci, lakog komunističkog morala, odani votki i svinjetini, teško se prilagođavaju agresivnim perfidnim Marokancima sa svojim arakom i posve drugačijom kuhinjom. Ali, u korijenu unutarnjih sukoba je nasilje, olako preusmjereno prema zajedničkom neprijatelju kojem se „moraju“ posjeći maslinjaci, protjerati ih čak i sa mjesta na kojima urbanisti ne bi morali graditi jer postoje i drugi lokaliteti. U pitanju je često inat, bezrazložna demonstracija sile, predimenzionirana ugroženost.

Još je najgora od svega tzv. „povrijeđena čast“. U slučaju odbrane „časti“, zaboravlja se povod, on gubi svaki značaj, bitna je prilika da se pokrene mehanizam hajke i osvete. Kao u Homerovim epovima: otmicom lijepe Helene Grci su krenuli u desetogodišnji rat protiv Trojanaca, a da tokom rata malo je ko uopće i pomišljao na samu Helenu. Tako i Izraelci, pokrenuće sve vojne efektive, tenkove, brodove, bombardere, potrošiće milijarde dolara, umjesto da se zamisle nad pitanjem časti i ugleda slobodnih intelektualaca pridošlih iz cijelog svijeta s motivom da pomognu realizaciji izgradnje humane atmosfere življenja podnošljive svima. Na njih niko ne obraća pažnju, a fondovi i stipendije se dodjeljuju po već unaprijed kreiranim kriterijumima lobistički privilegiranim pretendentima koji će postati glavnim generatorima političkih i socio-ekonomskih promašaja i antikulturnih tendencija. Kome su potrebni humanisti pored silnih i osionih kaćipernih kriminogenih teatralaca tipa Avigdor Lieberman, ili Fuad Ben Eliezer, Bibi Netanyahu, Naftali Benet..? Olmert će u zatvor, ali ne zbog razaranja Bejruta i Gaze. Lieberman i Netanyahu su kandidati, pitanje je samo s kojim „akreditivima“ će ih se dograbiti subjekti policijske istrage i beskompromisnog izraelskog pravosuđa. U jedno ne treba sumnjati: u sferama obrazovanja i kulture, novinarstva, zdravstva, u policiji i sudovima u Izraelu nema vidljivih i značajnijih tragova korupcije. Ona je prisutna u vrijeme izbora u glasačkim tijelima, u trgovinskim transferima, u lukama, industriji, kao i u urbanističkim sektorima. Moshe Katzav, bivši predsjednik države sjedi u zatvoru zbog silovanja podčinjene službenice, Ehud Olmert, bivši predsjednik vlade osuđen je na šest godina robije zbog korupcije i zloupotrebe mandata (za pravdu nedovoljno utješno, zanemarena je Olmertova uloga u vođenju rata, ali, ipak…), a vjerovatno se neće izvući i neki od već pomenutih.

Mi gledamo stravične slike iz Gaze koje nam nude neki mediji. Kako ih Ti vidiš iz te perspektive, iz blizine?

HAJNAL: Slike razaranja u Pojasu Gaze i prizori masakriranih leševa male djece teško padaju i Izraelcima koji imaju bar zrnce morala i savjesti. Mučno je ovih dana sve što je u vezi sa Izraelom. Mediji su objektivni, ništa se ne sakriva, niti je to moguće, ni pred domaćom, ni pred svjetskom javnošću. Objektivnost se temelji na nezavisnosti medija. Štaviše, praćenje rata kamerama ima karakter iritirajuće pompeznosti. Na nekim tv i radio kanalima prisutni su cjelodnevni programi uživo sa sugovornicima iz redova i opozicije i vladajućih partija, pozivaju se vojni eksperti, aktualni i bivši diplomati, kao i obični građani, predstavnici pacifističkih udruga, čak i djeca, a gotovo redovno se emitiraju snimci napravljeni sa suprotne strane. Nerijetko se uspostavlja i direktan tv-most između palestinskih i izraelskih studija. Koliko god po izraelsku publiku bili antipatični govori palestinskih lidera, i oni se mogu vidjeti, odnosno, čuti. Gledam i palestinske programe, ima ih nekoliko koji nisu prestali emitirati svoje vijesti. Slike iz Gaze su stravične, apokaliptične. Nažalost, svojom simbolikom uklapaju se u tematski okvir (ali ga sadržajno višestruko nadilaze) jedne od mojih reportaža pod nazivom „Duh Palestine – palestinska Guernica“.[2]

Meni ti prizori osobito teško padaju jer sam od sličnih izbjegao iz Bosne, a doživljavam ih i kao civilizacijski poraz humanosti. Zatim, potisnuta je dimenzija kulture u medijima, jer, obolu danonoćnog izvještavanja vrlo često doprinose neprikladni komentari subjektivnih analitičara, stručnih u svojim oblastima, ali nedovoljno okrenutih suštini sukoba i još manje zagledani u pravcu humanističkih perspektiva. Etička dimenzija je također bez ikakvih normativa, najčešće na Facebooku sirovo se puštaju snimci u terminima i formama neprikladnim za sve uzraste i kategorije gledalaca. Malo ko se pita šta će biti sa psihom djece koja rastu i navikavaju se kao na nešto obično gledajući raskomadane leševe svojih vršnjaka iz Gaze. Uvijek ističem: djeca su djeca, nemaju naciju. Nema sumnje da će ih ti prizori pratiti i podsjetiti jednog dana kada se probiju do svjesnosti svijesti da upitaju svoje očeve gdje su bili i šta su radili u Gazi, ko i zašto, u ime čega napravi tamo tu klanicu? Samo demonizirani duhovi antiljudi mogu likovati, a nažalost, takvih je mnogo više nego se čini. Anders Breivik nije jedan.

Brojevi o stradanju civila, posebno na palestinskoj strani i posebno djece su neumoljivi i zaprepašćujući. I, što je najgore, nisu konačni. Može li se tu govoriti o zločinima i ko bi za njih trebao odgovarati? I, hoće li ikad odgovarati?

Marjan 4HAJNAL: Pozornicom Levanta dominiraju dvije vrste terorizma: militantno-islamistički i cionističko-etatistički. Lideri su ekstremni s obje strane, nesposobni i za mir i za vođenje rata. I ratovi bi trebali imati neku logiku, polemološku utemeljenost. Za Netanyahua još od ubistva Yichaka Rabina ističem da je skriveni kriminogeni atentator i da su osionost i nasilnost njegove osnovne „odlike“. Kao političar je neobrazovan, bahat, ali, kao oličenje svakog perfidnog lukavog uma, vješt diplomat, odnosno, demagog. Kod priprostog i ispodprosječno obrazovanog američkog puka, uz pomoć crkve i konstantne oružane prijetnje čitavom, i, prije svih, arapskom svijetu, nije teško manipulirati javnošću i pridobiti Kongres SAD za financijsku i vojnu podršku ratnim operacijama. Američkim vojnim ekspertima Gaza je idealan vojni poligon na kom nisu instalirane lutke i makete već ginu živi ljudi i ruše se od čvrstog armiranog betona građene četrnaestokatnice kao kule od karata. To nije Drezden građen u gotičkom stilu, uz korištenje mahom cigala koje nije bio problem raspršiti i osrednjim bombama. Današnje bombe su nešto sasvim drugo, što je potrebno ne samo dokazati, već i opravdati sredstva utrošena u njihovu proizvodnju.

U jednom od svojih prvih komentara na novonastalo stanje u Gazi imenovao sam glavne krivce s obje sukobljene strane. Zvanični lider Hamasa Khaled Mashal uopće se ne nalazi u Gazi. On prima veliki novac od svog iranskog mecene ayatolaha Sayyida Ali Khamenia da preko sudbine svoga naroda protežira iranski uticaj na Bliskom istoku. Čini to sa bezbjednog mjesta, sa svojom porodicom daleko od ratišta, doslovno žrtvujući 1,800.000 Palestinaca u pojasu Gaze. Novcem se financiraju svi vojni transferi, plaćaju samoubice, još od dječjih vrtića školuju se novi šehidi. Pomenuti sukrivci imaju u izraelskim fanaticima Netanyahuu i Liebermanu vjerne partnere angažirane na istom zadatku održavanja ratne tenzije visokog intenziteta. Teror pruža ruku teroru. Američki predsjednik Obama je narkotizirani žongler na usijanoj žici. Ni jedan dosadašnji predsjednik SAD nije bio toliko karikaturalno vidljivo bespomoćan. Htio bi postići nešto što nije u stanju politički artikulirati. Krivi su i odgovorni svi na svoj način, a da li će ko od njih odgovarati, teško je znati.

Na početku ovog raketnog obračuna pisao sam: samo da se ne ponovi 2009. Nažalost, stepen razaranja i broj žrtava među civilima na palestinskoj strani već su nadmašili cifre iz prethodnog rata. Mnogi se pitaju da li je uopće u pitanju rat? Pa, potrebna je obazrivost pri kvalificiranju sadašnjeg stanja ne samo u Gazi već u regionu. Šire gledano, svojim većim dijelom Bliski istok je u plamenu. Gaza je samo djelić sukoba civilizacija, koji je već odavno počeo. Tačnije, taj sukob vodi sama civilizacija protiv same sebe još od svog početka. Apokaliptika je njegova osnovna determinanta. Impliciranje religijskih antagonizama samo je akcelerator sukoba Bitka i Ne-bitka, na čijim ontičkim pra-polovima generira se samo postojanje Univerzuma. O čemu govore religije? O Postanku, Potopu, Apokalipsi, Raju, Paklu i Spasitelju. Sve su to samo kodificirane kategorije astronomskih mijena.

Rat je negacija humanosti. Uvijen u oreol nacionalnog herojstva, rat predstavlja sve ono što je već opisano u Mahabharati, Ramajani i drugim kasnijim epovima. Biblijska epopeja se nastavlja, samo sada vođena kukavički: ubijanjem sa distance.

Znam da je u osjećanju religijske identifikacije sa bratstvom najteže ostati objektivan. Hrišćani se solidarišu sa hrišćanima, muslimani sa muslimanima, bez obzira što su stoljećima hrišćani ubijali jedni druge, ili što sada, posebno nakon trijumfa islamizma u Iranu, muslimani bezobzirno iskorjenjuju druge muslimane, samo zato što se razlikuju prema izvorištu svoga nadahnuća. U suštini, iako jedni druge etiketiraju kao sektaše, svi su pripadnici sekti, manje ili više militantnih. To vidimo u Libanu, Iraku, Siriji, Pakistanu, Afganistanu, Egiptu, Libiji, kao i u među Palestincima. Jevreji su samo jedna od tih ratobornih semitskih sekti. Prateći biblijski kontinuitet sukoba izraelskih plemena protiv Plištim (Filistejim, Falestinaim), vidljivo je da su ta plemena oduvijek međusobno ratovala. Za divno čudo, uvijek je i u jeku najvećih obračuna, poraza i pobjeda, postojala neka granica koja se nije prelazila, nije postojala ambicija da se protivnik u potpunosti uništi. To upućuje na zaključak da je homeinijevska ideja da se Izrael baci u more, došla kao vanjski agens, za čije porijeklo bi se dalo opravdano posumnjati da je potekao iz samog Irana. Od te tačke intelektualnog zrenja počinje čista metafizika, kojoj ovom prilikom ne bih imao mogućnosti dati adekvatno pripadajući prostor. Reducirajući problem sukoba na vidljivu pragmu, vidljive su samo užasavajuće posljedice. Riječ je prije svega o kukavičluku protagonista i licemjerstvu lažno-solidarnih skrbnika. Slušam i čitam proislamske komentare, kao i proizraelske. I jedni i drugi svjesno prešućuju kukavičluk prisutan i ispoljen na strani koju podržavaju.

Još od vođenja antičkih ratova ništa se nije suštinski promijenilo: totalna osveta i neselektivna kazna. Porušiti, pobiti, obeščastiti, opljačkati, odvesti u roblje, prevesti na tuđu vjeru. Ukratko, provesti kulturocid i democid. Čak i ekocid: povijest bilježi trovanje bunara s pitkom vodom i uništavanje žitnih polja. Sada je izgubljen i posljednji trag viteštva. Ispaljuju se projektili, ne zna se ni protiv koga. Ustvari, zna se da su sa druge strane porodice, žene sa djecom, civili ničim umiješani u ratne operacije. Isti su (zlo)upotrijebljeni i kao živi štit. A „ratnici“ pucaju, u frenetičnom suicidalnom transu isprobavaju svoje falusoidne smrtonosne igračke. Neiživljene strasti stavljaju u funkciju zadovoljenja nagona smrti. U svojim pomračenjima i somnambulizmu nisu toga ni svjesni. Samo neka negdje nešto pukne, zapali se, makar i u vlastitoj kući. Bićemo šehidi, preživjela djeca će dobiti invalidska kolica, besplatnu školarinu, u srcima će nositi trajnu patološku mržnju i slijediće džihadističke instrukcije na temu kako nekad u bližoj ili daljoj budućnosti pobiti što više Jevreja.

Na izraelskoj strani, planere i doktrinare stvaranja etničke jevrejske države već odavno ne zabrinjava sud svjetske javnosti i sve češće izjednačavanje cioniza i nacizma. Prilikom ovih poređenja prave se fundamentalne greške. Problem nije u samoj identifikaciji već u glorifikaciji. Čemu se nastoji pridati negativan predznak često mu se pravi izravna usluga.[3]

Kada bi svi ostrašćeni promatrači bili dublje upućeni u jednostavne i velike tajne povijesti, znali bi da su svi pretendenti na brdo Cion, odnosno Hram, cionisti, uključujući sve jevreje (ne narod Jevreje, već vjernike) muslimane, hrišćane i kršćane. Svi traže sebe u nekom izgubljenom Davidom plemenu, prekivaju po ko zna koji put već prekovane rodoslove, saveze, smišljaju „konačna rješenja“ i finalne pobjede. Zaboravljaju proroka Jeremiju (Jirmyahu) i opomene profesora Yeshayahua Leibovitza (laureata četiri doktorata) o prirodi rastućeg judeo-nacizma.

Naravno, lično se nikada nisam mogao usaglasiti sa prizivanjem Hitlera i izjednačavanjem cionizma i hitlerizma, ma koliko u biti možda postojala neka skrivena nerazjašnjena povezujuća nit među njima, u što su kao temu po sebi „upućeni“ i njome opsesivno opsjednuti teoretičari zavjere po kojima je Hitler genetski modifikat bankarskog magnata Rotschilda.

Kada se interferiraju optike zbunjenih, zlonamjernih i neobaviještenih, čini se sasvim mogućim da brat iz čiste pakosti ubija brata.

A svijet? Njegova osuda nasilja u dimenzijama etnocida? Šta je to uopće svijet? Postoji li osim kao sociološka fikcija? Prisjećam se jednog starog filma irske produkcije u kom se dva ostrvljena brata tuku pri čemu jednog od njih favorizira rođeni otac. Oni se tuku do smrti, padaju u divlji okean, navijački duh goropadnog oca najednom splašnjava pred katastrofom, da bi se na kraju slomljen spoznajom apsurda sam predao talasima. Alegorijska projekcija kraja svijeta. Nama, zatočenicima i svjedocima posljednjeg doba, ostaje sudbonosno pitanje: Da li će razum pobijediti?

Direktniji, ali ogoljeniji odgovor na postavljeno pitanje o odgovornosti, bez nepotrebne slavodobitnosti i patetike, s obzirom da sam vjerovatno prvi koji je u Izraelu javno pomenuo riječ aparthejd: riječ je o politici aparthejda, što tek sada počinje zagovarati i tradicionalni prijatelj Palestinaca lingvist Noam Chomsky, inače Jevrejin, kome Izraelci ne dopuštaju ulazak u Izrael.

Da li je u pitanju genocid? Da, ali, po intenciji i krajnjem cilju, obostran. Postoje mišljenja o Izraelu, da kada ne bi bio vojno nadmoćniji i pomognut od strane EU i SAD, izvjesno je da bi već, ili, uskoro, nestao. Sami Izraelci pak vjeruju da mogu zemlju svojih pradjedova sačuvati i odbraniti sami. Povijest egzodusa (galuta) govori suprotno.

Da li je posljednje stradavanje naroda Gaze u ravni genocida? Da. Prema međunarodno prihvaćenoj definiciji genocida, registriranoj u Povelji UN, riječ je o genocidu. Generalna skupština Ujedinjenih nacija svojom rezolucijom 96 (I) od 11. decembra 1946. godine, proglasila je da je po međunarodnom pravu genocid zločin osuđen od civiliziranog svijeta, u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih nacija.[4]

Palestinci su getoizirani, potisnuti sa većeg dijela teritorije koje su naseljavali do 1948, trajno zarobljeni taoci dvije politike u kojoj su dominantni uticaji iranskog šijitskog panislamizma-džihadizma, a s druge strane je kršćansko-judaistički plan vladanja čitavim svijetom. Uglavnom, moj stav je uravnotežen, ne podliježem afektima i ističem da su krivci i na jednoj i na drugoj strani i da ih se mora privesti licu pravde, i, duboko sam uvjeren da se ratno razaranje moglo izbjeći. Susjedi se mogu ne voljeti, ali nemaju pravo raspolagati pravom na život, tim prije što kao mahom religiozni znaju da to pitanje nije u njihovoj ingerenciji.

U bosanskim medijima vijesti su šture i jednostrane. Čuje se da je izraelska armija izvršila bombardovanje Gaze ali ne i da su Hamasovci prvi prekršili primirje i ponovo ispalili salve raketa. Ne moramo biti blagonakloni prema jednoj od strana da bismo shvatili njihov položaj. Iz ugla položaja Izraelaca dovoljno je da se zapitamo: da li bi se građani Rima, Madrida, Osla, Beča, Praga, Atine, Istanbula, Pekinga… složili sa tim da u njihovim državama, na ulicama i plantažama, na krovove zgrada, privatnih kuća, obdaništa, škola i fabrika, već skoro dvije decenije svakodnevno padaju bombe? Spram Palestinaca Gaze postoje predrasude zasnovane na sentimentalnim sponama. Sentimenti govore: tamo ubijaju našu braću. Čiju braću? Po islamu? Islamu koje orijentacije? Među muslimanima Gaze skoro polovina ne podržava Hamas, sada ih je i mnogo više. Hamasovci i Džihadisti su stali uz iranske šijite i kao takvi ratuju protiv sunita. Čiji sentimenti? Da li iko vodi računa o tome da 30% populacije Gaze čine hrišćani? Hamas i Islamski džihad ne predstavljaju grupe običnih pobunjenika, već je riječ o odlično organiziranoj, naoružanoj i visoko motiviranoj armiji fanatika, profesionalno uvježbanih komandosa spremnih na svaki oblik ratovanja. Ne pomišljaju priznati poraz do konačnog nokauta, ne obazirući se kolika će biti cijena među civilima. Naravno, tako dubok fanatizam nije posljedica originalnog palestinskog mentaliteta. I palestinski očevi plaču nad tabutima mrtve djece i tada nisu ratnici već samo obični ljudi koji shvataju besmisao nasilne smrti, ali, kada je već prekasno.

O članici Kneseta Ayelet Shaked koja je napravila ženi doista neprimjeren gest bez presedana govoreći o „malim zmijama“ koje treba pobiti i njihove kuće porušiti skupa sa majkama, ne navodi se da je citirala tekst (autor: Uri Elitzur) napisan prije dvanaest godina. Poslužila se samo tekstom ili ne, imala je jasan cilj koji je postigao svoj ubitačni efekt, utoliko i ona podliježe krivičnoj odgovornosti. Na dušu njoj i sličnima žrtve u palestinskim porodicama. Indikativno je, međutim, da ta gospođa zarađuje skoro 10.000 eura mjesečno.

Postoji li u Izraelu kritična masa javnog mnenja koja se protivi napadima na Gazu, posebno ovakvim, neselektivnim?

HAJNAL: Ta masa postoji, ali je njeno djelovanje ograničeno inertnošću i odsustvom realne moći, bez sinhronizirane artikulirane namjere da reagira pravovremeno i punim intenzitetom. Dalje, postoji doza zaziranja i kod vodećih izraelskih pacifista da imenuju glavne vinovnike rata. Bar osim mene, nisam vidio da je neko pokazao prstom na Bibija, Benetta, Liebermana, Landaua. To začuđuje utoliko više što je sloboda mišljenja i ispoljavanje stavova jedan od temeljnih principa postojanja Izraela i, šire gledano, samog judaizma. U toj slobodi ogleda se ono što bi se na Zapadu označilo liberalnom građanskom demokratijom. Drugo je pitanje koliko je ta sloboda samo virtualna, a u kojoj mjeri je realna. Realnost se objavljuje svojom efikasnošću. Pojavi se velika grupa od 10.000 demonstranata na ulicama Tel-Aviva, ali sa apstraktnim zahtjevima.

Za pravilno razumijevanje ove doista krajnje nečovječne realnosti koja mori čitav svijet potrebno je imati srce očišćeno od svih predrasuda. Treba naizmjenično stati na stranu drugog nevinog i osjećati se kao on. Ako ne vidite da su Jevreji rijetko napaćeni Božji narod pa lamentirate „što Hitler ne dovrši svoj posao“, ili, ako im dajete za pravo u odnosu na Palestince, znajte da ste nedostojni kao ljudi i da suviše plitko promatrate stvari. Iz bašte uzimate mrkvu ne znajući da fine mikro-niti njenog korijena dopiru i do četiri metra u dubinu zemlje. Tako je sa suštinom većine stvari, pa i sa palestinsko-židovskim sukobom. U svojoj naravi, on je metafizički, kozmički. Ko ne razumije moraće se pozabaviti Bhagavad Gitom, Pjesmom Gospodnjom. U njoj piše ono što će ostali duhovni supstituti samo djelomično tačno prihvatiti. Suštinu ne poznaju ni rabini ni imami, u protivnom ne bi slali svoje sinove da ubijaju jedni druge. Riječ je o zabrani prolijevanja krvi, ali oni zabrane interpretiraju prema zakonima svojih ždrijela i stomaka. Njihove zakrvavljene oči sve govore. Takvi ne znaju za dijalog, takvi samo misle da znaju što o Bogu, a negiraju ga svakim gestom i svakom mišlju. U pozadini su, dakle, magija i mistici, masovna paranoja i sadističke strasti. Ovako lijepa planeta nezaustavljivo propada zbog notornih budala. Silna „znanja“ i diplome u službi su satanista. Samo humanisti, i jedino oni, mogu i moraju ih zaustaviti, ako već nije prekasno.

Napadi na ciljeve u Gazi mahom su kirurški selektivni, ali je problem sa provjeravanjem informacija. Stiče se dojam da pojedini „saveznici“ iz Gaze svjesno ne pružaju prave koordinate. Vodi se bespoštedan kontraobavještajni rat i moguće je da se među Mossadove saradnike ubacuju insajderi koji će namjerno određenu kuću ili školu pogrešno označiti kao vojni cilj, da bi se iskompromitirao CAHAL (Izraelska Armija Odbrane). Hamas kažnjava suradnike cionističkog režima smrću: od preuzimanja dominacije u Gazi pogubili su više od 2000 Palestinaca za koje su tvrdili da surađuju sa cionistima. Samo posljednjih dana izvršili su egzekuciju nad 18 „špijuna“. Za drugi dio „pogrešaka“ kriva je i snosi odgovornost palestinska strana koja, dokazano je ne jednom, skriva skladišta raketa i drugog naoružanja u podrumima velikog broja džamija, škola, bolnica, i koriste dvorišta i krovove tih objekata za lansiranje raketa. Tuneli su posebna priča. Humanitarnu pomoć u vidu poklonjenog cementa za izgradnju i popravku kuća, Hamas je oteo svojim građanima da bi pravio tunele. Ironija je da je većina novca namijenjenog građanima upotrijebljen za naoružavanje, izgradnju vojnih kampova i „školovanje” budućih samoubica-šehida. U svrhu prodora do izraelskih kibuca i gradova s terorističkim ambicijama napravljeno je stotinjak tunela. U prosjeku jedan košta dva miliona US $. Umjesto za izgradnju škola i kuća potrošeno je 600.000 tona betona za tunele. Jedan dio materijala prokrijumčaren je skupa sa raketama ispod granice sa Egiptom u periodu kad su Egiptom ovladali pripadnici “Muslimanske braće”, strategijski i logistički plaćenici Irana u kom se kao epicentru vrijeđaju istinski principi izvornog islama. Ne mogu se optužiti cionisti za kamenovanje i šibanje žena, rušenje škola za žensku djecu, za regrutiranje djece pod oružjem i programiranje iste za bio-robote. Interesi panislamista i neokrstaša su isti i podudaraju se sa ideologijom svih antihumanista, pa i onih okićenih zastavom ultramilitantnog cionizma. Oni zaboravljaju najbitnije: “Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta” (Fjodor Mihailovič Dostojevski).[5]

Kako vidiš ulogu SAD u ovom aktuelnom izraelsko-palestinskom sukobu? Može li se govoriti o kontinuitetu američke vanjske politike u konkretnom slučaju?

HAJNAL: Amerika je u klopci. Njeni građani već ni sami ne znaju da li im se dirigira ili su i dalje glavna sila sa dirigentskom palicom u ruci. Planovi američke administracije u Ukrajini su se izjalovili, Putin je uzeo Krim, a u ostalim dijelovima sa proruskim stanovništvom može taktizirati, čekaće zimu i otvoreno ucijeniti Europu. Izuzetno suptilan i prepreden igrač na duge staze. Nije uletio u zamku otvorenog rata, jer mu je cilj da izgubljenim ovlada taktički. Očigledno, naučio nešto od Staljinovih grešaka. Ruski savez sa Kinom već je neupitan, pa bi se u američkom Kongresu i Bijeloj kući s pravom trebali početi baviti pravilnom procjenom koliko smiju rizikovati na Bliskom istoku. Ponovo eskalira rat u Iraku, čak i brutalniji od onih ratova u prethodnim fazama. U Siriji nema nikakve kontrole, ali je interesantno da sada, s pojavom najopasnijih fanatika, pripadnika ISIL-a, koji bi htjeli uspostaviti novu islamsku državu, ponovo u žižu dospijeva sirijski predsjednik Bashar al-Assad, ali ovoga puta kao saveznik Zapada u borbi protiv islamista za koje ništa nije sveto, ni džamije u Mosulu stare 800 godina, ni hrišćanska djeca kojima odrubljuju glave. To „reinkarniranje“ Assada predstavlja vrhunac sarkazma politike – ruše te s legitimnog položaja i razvale tvoju državu, ubiju tvojim rukama milion i po tvojih sugrađana, dvostruko više protjeraju, a onda te trebaju, feniksovski te oživljavaju iz krvavog mulja svojih interesa. Afganistanski marionetski režim nije ni približno dosegao stupanj unutarnje stabilnosti. Turska se približava nekom svom identitetu koji Americi ne šalje nikakav pozitivan signal. Jedino Egipat nastavlja tamo gdje je otprilike stao Mubarak i to je donekle po volji europsko-američko-izraelskom trijumviratu. Zato mislim da još uvijek nije došlo do prekida u kontinuitetu proizraelske politike, ali da će do njega neminovno doći u trenutku stropoštavanja američke ekonomije. Tada je ni jedan lobi neće moći vratiti na kolosijek kojim se do tada kretala. Prema ranijim iskustvima, znamo da se Amerika u takvim situacijama opredjeljivala za rat.

Testiranje novog oružja u Gazi dalo je čitavu lepezu indikatora potrebnih za vođenje nekog drugog rata. Prema mojoj slobodnoj procjeni, protiv Irana. Ne vjerujem da će Izrael oprostiti dopremu tolikog kontingenta raketa Hamasu i Islamskom džihadu u Gazi. Kada je riječ o podnošenju ukupne fakture rata nesumnjivo je da će se on prelomiti preko interesa građana Gaze, a Iran će biti prva naplatna destinacija. Kao ranjeni džin Amerika će biti opasniji protivnik no ikada, jer i tada će biti džin, makar u fazi kršenja ostakljenog postamenta Kipa (ne)Slobode. Tada kontinuitet više neće biti drugo do krah sna o slobodi i demokratiji. To američki čovjek sve više osjeća i neće moći sačuvati sluh za tamo neke Semite kojima zapravo ni njima samima nije jasno da li je neko nekome brat ili smrtni neprijatelj. Amerikanci su već sada najnepopularniji ljudi i biće još više, kao i oni koji su pod njihovim kišobranom. Na jednoj od karikatura u izraelskom listu „Izrael danas“ američki predsjednik Obama drži nad glavom svog izraelskog kolege Netanyahua kišobran kom nedostaje platno. Skeletizirana forma odnosa, ta žičana konstrukcija, ne uspijeva više prikriti istinu da su međusobne relacije ogoljene do nivoa prozirnog vela pod kojim su se vješto krile činjenice o izraelskom antiamerikanizmu i američkom antisemitizmu. Formalno, Izrael je američki nosač aviona, a podzemno, riječ je o ruskoj školi nenadmašnih šahista (kojima se svojevremeno diskretno pridružio čak i Bobi Fisher).

Naši zemljaci Dodik, Radmanović i društvo podržavaju izraelske napade na Gazu. S tim u vezi jedan pravoslavni patrijarh iz Jerusalima im je zamjerio na takvoj politici. Komentar?

HAJNAL: Palestinska tragedija moćan je i univerzalan lakmus indiciranja neinteligentne lojalnosti. Palestinci su idealan izgovor za pristrasnost jednoj ili drugoj strani. Izraelu nije potrebna podrška rukovodstva daytonske tvorevine koja bi trebala da ih asocira na palestinski Hamas imenovan terorističkom organizacijom i protiv kojeg vodi rat. Ako su za sadašnje izraelsko vojno i političko rukovodstvo predstavnici Hamasa teroristi, po istoj analogiji bi to trebali biti i predstavnici vlasti Republike Srpske. Ako već Palestina i RS nisu međunarodno priznate, zar ne bi bilo logično da se Dodik i Radmanović solidarišu sa Hamasom u međusobnom priznavanju? Nije li protiv RBiH vođena agresija spolja i iznutra od strane terorističkih paravojnih formacija? Ko je godinama gađao, rušio i izglađivao Sarajevo, ko je počinio genocid u Srebrenici? Ko je uistinu agresor, a ko žrtva? Palestinci Gaze se brane raketiranjem i granatiranjem, što su činili, kao da su se od njih učili o ugroženosti, stanovnici SAO Krajine ili RS. Napokon, Dodik i Radmanović krše čak i Daytonski ustav: RS je samo konsitutivni teritorijalni dio države RBiH i zato protiv njih treba podnijeti tužbu svim relevantnim međunarodnim organizacijama i meritornim sudovima. Oni nemaju nikakvo pravo da mimo odluka Parlamenta i Predsjedništva RBiH priznaju i podržavaju bilo koji pokret ili političku ambiciju u nekoj stranoj državi. To mogu činiti samo u svoje lično ime, ali ne u svojstvu funkcionera zemlje čije narode predstavljaju.

Bosanski pravoslavci bi se trebali identificirati sa Palestincima, i da posjeduju nešto od operativne i strateške maštovitosti možda bi imali neke šanse da nastave još neko vrijeme igrati svoju igru seperatizma. U profitiranju Palestinaca na međunarodnoj političkoj sceni mogli su prepoznati priliku za svoju samoafirmaciju, ali tu vrstu složenije dijalektike, na svu sreću, oni ne razumiju.

Još uvijek živi vjerovanje da je Izrael obećana zemlja i zemlja čuda. Ako za ona velika čuda nije sasvim sigurno da li su se dogodila, mala se čuda događaju svakodnevno. Zapravo, u nekim normalnijim okolnostima, ona to i ne bi bila, ali, kada se nađu „veći hrišćani od Hrista“, dobro je da ih neki pravi i u srcu čisti hrišćanin, svojom iskrenom vjerom i poniznošću ohladi i spusti na zemlju. U Gazi je jedan sveštenik pozvao susjede imame da mole svoje ezane sa zvonika crkve, budući da su njihove džamije porušene. To su pravi vjernici čisti u srcu. U vrijeme mog boravka u Bosni stigla je i vijest o smrti fra-Luke Markešića. Čitao sam, što inače nemam običaj, komentare. Mnogo ih je prostački uvredljivih. Kao, neka ga sahrane na partizanskom groblju, izdajnik hrvatskog naroda, komunjara… Dojmilo me se posebno ovo posljednje, iako svi ovi primjeri govore upravo o tome, o komuni, bratskom zajedništvu. Zar naši „zemljaci“ ne znaju da se ideja komunizma začela među najboljim Jevrejima, Esenima, na obali Mrtvog mora i da su to bili prvi i najčestitiji komunisti? Dijelili su sve. Porijeklo Hristove porodice vezuje se za njih. Svaki njegov nastup bio je natopljen mišlju, željom, molitvom o samilosnom asketskom bratstvu. Kada neki tzv. hercegbosanci proklinju fra-Luku Markešića kao komunistu, izriču mu najveći kompliment.

Sljedbeništvo je preživjelo. Puno je primjera distanciranja od zvanične izraelske politike i regrutiranja u izraelsku armiju. I moj sin se odrekao takve karijere, no, plaća i cijenu, a i mi s njim. O sramotnoj ulozi pravoslavnih Bosanaca spram stanja u Izraelu pisao sam u tekstu „Krah mita o srpsko-jevrejskom prijateljstvu“, pa da se ne ponavljam.[6]

Palestinsko-izraelski problem je isuviše kompleksan, a neke stvari su poodmakle da bi bilo i približno jednostavnih rješenja. Ima li, zapravo, tu uopće rješenja i ko, eventualno, drži taj ključ/ključeve?

HAJNAL: Dok ovo pišem rat traje, već pedeseti dan. Nad glavama nam eksplodiraju velike rakete. U prosjeku nebom zaparaju tragovi stotinjak dnevno, nekad i više. Tražimo skloništa. Gledam zabrinute izraelske majke sa malom djecom, razmišljam o njihovim vršnjakinjama Palestinkama koje ništa ne može zaštititi. Agonija ideje slobode se nastavlja. Izraelski vojni eksperti razvili su superioran sistem presretanja raketa ispaljenih iz Gaze.Od 6. jula 2014. kada je počela akcija izraelske armije, prema teritoriji Izraela lansirano je iz Pojasa Gaze 4568 raketa, 735 je oboreno (inače bi pale na gusto naseljene dijelove izraelskih gradova). Izraelske snage  pogodile su 5260 ciljeva. Poginulo je 2000 Palestinaca i 70 Izraelaca. Taj proturaketni sistem u stanju je u prvih pet sekundi proračunati sve parametre i vrijedi li ili je nužno obaranje projektila. Preostaje još desetak sekundi, često sudbonosnih, da se ljudi neposredno izloženi borbenom dejstvu sklone skupa sa svojim porodicama u najbliže sklonište. Vozači napuštaju vozila, liježu u prvi zaklon pored puta. Sistem upozorenja je odlično sinhroniziran putem radija i sirena za uzbunu. Nažalost, ne se uspiju se svi zaštititi. Usavršena visokosofisticirana proturaketna tehnologija zabrinjava potencijalne druge napadače, svjesne da bi za proračun putanja većih projektila ispaljenih iz udaljenijih regija Izraelci imali daleko više vremena i mogućnosti da ih obore već na teritoriji sa koje su lansirani. Poznato je da se izraelska armija specijalizirala za vođenje rata metodom ofanzivne odbrane.

Izraelci su sve manje tolerantni na granatiranja i raketiranja koja traju već osamnaest godina. Čvrsto su odlučili to prekinuti. Pitanje je koliko je odabrani put masivnog napada na Gazu rješenje problema. Da li se takva situacija mogla izbjeći? Da li se takav scenarij morao podudariti sa muslimanskim praznikom Ramazan?

Analizirajući antagonizme unutar islamskog svijeta pronalazim podatak koji argumentira pretpostavku da je zbivanje u Izraelu samo kap u moru ukupne tragedije Orijenta. Od 1948. akcenat svih motrenja, ili, slikovitije, zvono o vratu obješeno cionistima, povezuje se sa egzodusom Palestinaca, etničkim čišćenjem Palestine, a neumoljiva statistika pokazuje nešto što se vješto prikriva tom tragedijom izjednačenom sa genocidom: od iste te 1948. poginulo je širom arapskog svijeta 11.000.000 muslimana, od kojih je 90% stradalo od ruku drugih muslimana! Drugi bitan detalj, vezan za status samih Palestinaca: Hamas i Islamski džihad ne dopuštaju da se provede anketa među Palestincima koji žele živjeti u sklopu države Izrael. Lično sam upoznao mnoge Arape kojima je san da ostanu tu gdje jesu, sa ostalim Izraelcima. Pa i sve te silne tunele nisu Azatim (tako Izraelci nazivaju žitelje Pojase Gaze, odnosno, Aze) gradili samo u terorističke svrhe. Mnogima je to bio put do svakodnevne zarade i mogućnost da slobodnije dišu, da se bar privremeno riješe unutarpalestinskog terora. A nema nikakve sumnje, od obaranja Arafata i PLO, odnosno, Fataha, nad Palestinom se nadnio olujni oblak dvostrukog terora: izraelskih jastrebova i panislamističkih ultra-radikala. Dodatni faktori usložnjavanja položaja Palestinaca čine pokušaji tzv. islamske lige solidarista da im pomognu. Ta njihova solidarnost je ne samo nominalna, već i u potpunosti kontraproduktivna. Nisam ni malo subjektivan ako kažem da su Palestincima najbolji prijatelji njihovi navodno najveći neprijatelji: Izraelci. Treba se samo prisjetiti njihovog statusa kojeg su imali u izbjegličkim logorima u Libanonu, katastrofe koja im se dogodila u Jordanu, odbačenosti i beznađu u Tunisu… Postoji uvriježeno mišljenje da ih, u stvari, kao ni Izraelce, niko nigdje ne voli i ne želi. Sigurno je sada već i najokoštalijim pobornicima nasilja jasno da barut i eksploziv imaju povratan efekt i da ih je bolje bilo zamijeniti onim za šta su Arafat i Rabin dobili Nobelovu nagradu. Neko je sve to porušio, sve te novouspostavljene mostove i sada će trebati sve iz početka, ali, ožiljci koji ostaju su preduboki…

Jedino rješenje je pravljenje principijelnog otklona od nepriznavanja Izraela, potpuna demilitarizacija, denuklearizacija, direktni pregovori bez arbitara i međunarodno priznavanje uzajamno dogovorene teritorije Palestine. Patronat nad Jerusalimom je krupan kamen spoticanja, mala je vjerovatnoća da će izraelska strana ikada više biti spremna na bilo kakve ustupke, ali, u miru, zar je važno gdje je čija kancelarija? Stoljećima se svako moli na svoj način u istom gradu, nema razloga da tako ne ostane. Ključevi su u rukama promijenjene svijesti pomiritelja. Kada dođe vrijeme da izraelski dječak-izletnik ne bude opljačkan i surovo ubijen pored njegovog šatora u pustinjskom vadiju samo zato što je „sin kolonijalista, okupatora, cionista“, i kada se nikada više i ne pomisli oteti palestinskog dječaka i živog ga zapaliti, moći će se govoriti o pronađenom ključu suživota. Posljednji rat je eklatantan dokaz da je došlo krajnje vrijeme da se takav ključ napravi. Potrebni su visoka svijest i volja, a i među Palestincima i među Izraelcima ima puno inteligentnih mladih ljudi koji su shvatili greške svojih otaca i koji žele mir kao konačan oblik koegzistencije dva bratska naroda.

Ko su programeri aktuelnog rata u Iraku?

HAJNAL: Većina ishitrenih odgovora glasili bi: cionisti! Možda. Ne iznenađuje da se Jevreji optužuju za sve. Kada u Jordanu kroz duži period nema kiše kažu da cionisti kradu oblake. Kada se uz dobro posjećene egipatske obale Crvenog mora pojavi morski pas, optuže Mossad da ga je dresirao i poslao. Nestane li ili nastrada iranski nuklearni fizičar, opet je kriva ista strana. Dogodi li se neka havarija ili tajanstvena otmica, opet zna se, iza toga su cionisti. Tih tragikomičnih primjera ima još puno. A izraelska strana uvijek mudro ćuti, ide joj u prilog svaka varijanta obavijena velom mistike. Irak je baštinik prokletstva civilizacije starog Babilona. Tamošnji narodi od pamtivijeka prolaze kroz ovozemaljski dio pakla. Rat je postao glavnim načinom bitisanja. Najrealniji odgovor na pitanje o ratu u Iraku dao bi, da je danas živ, njegov najozloglašeniji diktator, Saddam Hussein. On ne bi krivio ni Ameriku ni cioniste. Optužio bi vanzemaljce i tako produžio na neodređeno svoj mandat neograničenog, ali najpopularnijeg tiranina. Analogno, u Libiji, umjesto da se naivno posvađao sa pohlepnim Švicarcima i Francuzima, nekrunisani kralj Afrike Muammar al-Gaddafi financirao bi još neke reket-projekte, opet bi progurao Sarkozya do mjesta predsjednika Francuske i bili bi svi vukovi siti i ovce na broju. Međutim, moj jedan raniji tekst govori o tome na nešto izmijenjen način, pa da ne bih trošio novi prostor na istu suštinu bliskoistočnog problema, najbolje bi bilo da se pozovem na taj tekst.[7]

Usput bih ponovo istaknuo svoj stav o krizi velikih monoteističkih religija, da ta kriza kulminira, da je njihova konačna propast ukalkulirana u projekat Iluminata o kompromitovanju i denominaciji tih religija dovedenih do općeratne katarze koja će se okončati ili krajem humane civilizacije ili uspostavom jedne svjetske vlade. Ja osobno preferiram nešto treće, revoluciju humanosti, dok za nju još ima vremena, a ono, nažalost, vrtoglavom brzinom ističe.

Upravo si se vratio iz Domovine. Je li Bosna tamo gdje je nekad bila? Vidiš li ikakav selamet tamo?

Marjan 3HAJNAL: Mala je naša Bosna, živjeli smo samo s druge strane brda i obale, takoreći prvi smo susjedi. Iste su nas brige mučile, isti problemi nas jačali u uvjerenju da nam je Bosna jedina prava otadžbina. Ona je zapravo izabrala nas, a i mi smo se odazvali njenom pozivu, ma kako da joj je gorka sudbina, da budemo njeni sinovi, podignutog čela, požrtvovani, odani joj patrioti. Pri tome nas niko ne može omalovažiti što smo otišli u tuđinu. Morali smo, naša karma je takva, da nismo otišli stradali bismo. Bosna nas je otposlala da bismo preživjeli i bili njeni misionari i najbolji ambasadori. A mi to jesmo, ma šta da se činilo nekim zajedljivim sujetnim skepticima.

Žalio mi se jednog kišovitog dana u Sarajevu poznanik N.: „Vratio sam se iz Njemačke u Sarajevo, osposobio za menadžment, ali uzalud, ni dana nisam radio u toj oblasti. Da sam znao da ću zateći ovakvo stanje, nikada se ne bih vratio“. Sa svojom životnom pričom upoznao me taksist A.: inženjer je mašinstva, nezaposlen, nekom prilikom je vozio kćerku A. Izetbegovića koja se žalila kako njoj i njenom bratu Bakiru nije lako. Taksist joj nije rekao zašto taksira, da ne bi dodatno nahranio njenu megalomansku sujetu. Putovao sam do Varcar-Vakufa sa još jednim novostečenim prijateljem: na njega je u njegovoj kući pucao „provalnik“. Na sreću, iskusni borac ARBiH je osjetio opasnost i izbjegao klasični atentat. Mom prijatelju iz Varcara, povratniku, Ibrahimu Haliloviću, već četvrti put ruše ogradu koju on uvijek kada dođe ponovo podigne oko svoje ionako potpuno porušene vikend-kuće. A meni lično gradske vlasti sarajevske općine Centar porušili borove i jele koje posadih prije četvrt vijeka i koji preživješe čitav rat. Komšija mi u ratu opljačkao stan, moju dragocjenu biblioteku, a nedavno jedan drugi, i to još advokat po struci, uzurpirao ostavu koja po rješenju pripada stanu. Da stvari budu još „zabavnije“, za mog kratkotrajnog boravka obilne se kiše ponovo sručiše na našu napaćenu zemlju bogumilsku. Jedva sam stigao do nje iz Izraela zbog rata u Gazi, nikad mi teže nije pao boravak, još teže mi pade povratak u bliskoistočnu „nedođiju“. Gdje pripadam, da li igdje i kome? Ako mi Ivo Komšić ruši borove, a njega poglavito krivim, kao i za nemogućnost povratka jer mi lično još 1997. reče da na Filozofskom fakultetu nema ni jednog slobodnog mjesta (a dovelo se rođaka i rodica na svim katedrama „s koca i konopca“, držalo se po pet predmeta), ako se ostane ravnodušnim na protivljenje Sarajlija da se na Zlatištu podigne krst, ako se već poslovično, da ih ponovo ne imenujem „vrli“ Bosanci ne mogu pomjeriti ni za pedalj da omoguće jednom napaćenom Novom Odiseju da se vrati na Itaku svog djetinjstva, tj, pod Trebević, a oni razgrabili, pograbili i prigrabili sve fondove za pomoć dodijeljenu specijalno povratnicima, ako se demobilizirani borci, prevareni i iznevjereni svakodnevno ubijaju zbog zapuštenog PTSS-a i osjećanja beskorisnosti, šta mi preostaje reći nego, krajnje ironično, pa, još je i dobro meni u mojoj nesuđenoj nesvetoj bratoubilaštvom natopljenoj cionsko-arapskoj nedođiji.

No, pregorko je to osjećanje „dobrog“ sa kojim se nikako ne miri moja savjest. Čemu „pravo“ na tuđu smrt? Nije li svako dijete naše? Nije li svaka tuđa žena naša sestra? Nije li svaka vjerska kuća, pa bila to džamija, crkva ili sinagoga, naša? Nije li svaka škola, fontana, bašta, naša? Zaboravljamo li ljubav uloženu u njihovu gradnju? Vjerujem da je sve ovo što se događa neki ružan san.

Po prvi put ne želim da sam igdje. Niti ovdje, niti u mojoj Bosni na koju se i Bog bacio ratom, požarima, olujama i potopom. Postajem sujevjeran i vjerujem da su za sve krive pohlepne oči i ruke na kojima je krv nevine jagnjadi. Vukovi mi više nisu ni važni, njihovo je, znam, da kolju. Ali, ja bar, kao jedan od probuđenih Dobrih, kao Lazo Drljača, kao moj profesor Kasim Prohić i hodopisac Zulfikar-Zuko Džumhur čije mezare pod Prenjom maksuz obiđoh i za koje na svoj način izmolih El-fatihu, slutim u sebi zov Bogumila, kom je suđeno da ma gdje bio, samo Bosnu svoju sanja. Gdje je Bosna, znam, gdje je moje srce, i to znam, gdje ću razbit’ ovu trošnu lađu osobnog odisejstva i besanog hodoljublja, ne znam. A, suputniče i sapatniče moj u lutanju, od nemila do nedraga, poput još mnogih od nas, vidim, skupa s Tobom i sa njima, nisam jedini koji nosa sa sobom iščupani busen s obale rijeke mladosti i po tuđim baštama uzgaja ljiljane. Ni ja ne prestajem da kunem budale koji se usudiše da napakoste Dobrim Bošnjanima. O pravu na osvetu neljudima mislim, i na svetu slobodu koju smo Bosni našoj jedinoj dužni.

Eto, ja sam došao do brojke koju si mi poželio u prvom intervjuu. Sve i da hoću, ne mogu se zaustaviti jer se “grudva zakotrljala”. Naravno, zaustavit ćemo se i ja i ta grudva kada me Gospodar pozove sebi. Onda, do nove stotke, ako Bog da, hvala Ti za ovaj razgovor, Prijatelju i suborče?

HAJNAL: Hvala Tebi, Prijatelju. Rekoh iskreno sve što mi na srcu leži. I, neka grudve, ima do doline njenog konačnog smiraja još dugo da se kotrlja u blistavoj raskoši svoje zahuktale zrelosti.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (600)

vrbas-misoruzza

 

 

 

 

 

[1]     http://www.dw.de/dw/article/0,,16255028,00.html?maca=bos-TB_bs_avaz_sve-4962-html-cb

[2]     http://www.orbus.be/mario/PALESTINSKA_GUERNICA.pdf

[3]    http://www.4dportal.com/hr/povijest/3860-zidovski-casnici-i-vojnici-u-hitlerovoj-vojsci

[4]     http://www.preventgenocide.org/ba/konvencijaogenocidu.htm

[5]     http://solonovpolis.wordpress.com/2014/07/19/gaza-patnja-bez-kraja-marjan-hajnal/

[6]    http://www.visoko.co.ba/kolumne/marjan-hajnal/1102-krah-mita-o-srpsko-jevrejskom-prijateljstvu

[7]     http://marjanhajnal.wordpress.com/2012/08/26/o-vuku-i-jagnjetu/.

komentara

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s