Toni Gabrić , glavni urednik portala H-ALTER iz Zargeba: PRAVO I PRAVDA U OVAKVOM SVIJETU VJEROVATNO SU “MISAONE IMENICE”, ALI ONE SU PRI TOM I UTOPIJSKE KATEGORIJE NA KOJIMA TREBA I DALJE NAIVNO I NADOBUDNO INZISTIRATI

Posted: 9. August 2014. in Intervjui

Toni Gabric 1Na drugim, malo ozbiljnijim razinama trudimo se biti ono što bi novinari uistinu trebali biti – a to je da na profesionalno odgovoran način iznosimo relevantne informacije o društvu i da ne pristajemo da nas nadležni farbaju i muljaju…..Ne bih rekao da je H-Alter alternativa Feralu Tribuneu.  Veći broj mojih kolega i prijatelja iz Ferala surađivao je ili surađuje na H-Alteru, tako da sam kroz tu suradnju ostao s njima u kontaktu i nakon što sam obustavio rad u Feralu. Zato bih prije rekao da je H-Alter jedan od njegovih generičkih potomaka…..Ja sam u Feral Tribuneu radio kontinuirano od 1994. do 2004. godine, i da, ponosan sam, jer sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu…..Vrijednosno, zastupamo lepezu lijevih ideja, od lijevog liberalizma od socijalizma i anarhizma….. Istina jest da je rečenica koju ste citirali iz moje «biografije» autoironična, ali zaista sam participirao u osnivanju i vođenju određenog broja udruga. Organizirano građanstvo, jednako kao i nezavisno novinarstvo, smatram bitnom pretpostavkom demokracije, pa tako i liberalne demokracije, dapače, oni su demokracija sama…..Ne radi se samo o tome da bi «neki» proslavu obljetnice Oluje mogli uzeti i kao proslavu obljetnice masovnog odlaska Srba iz Hrvatske. Upravo je to ono što se tu najviše proslavlja. Zanima me kada će neki predsjednik ili premijer na dan pobjede nad tzv. SAO Krajinom podastrijeti javnosti konkretne podatke o tome što se u protekloj godini napravilo kako bi se ljudi vratili u Hrvatsku, integrirali se i dobili zaposlenje, koliko je sudskih postupaka suda u vezi otimanja imovine i ratnih zločina pokrenuto, a koliko je presuda postalo pravomoćno, što je napravljeno na planu nastave povijesti u školama i na planu realne medijske prezentacije ratnih zbivanja…..Vrh hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj nikad se, ili skoro nikad, nije ograđivao od takvih demonstracija ljubavi prema zločinima i zločincima od strane pojedinih klerika. Naprotiv, oni koji su se tome protivili, poput svećenika Ivana Grubišića, nailazili su na brojne probleme i onemogućavani u radu…..Na našim prostorima, pa i mnogo šire, dobivanje batina vjerojatno ulazi u rok službe, ako se želite javno zalagati za svoje stavove i kritizirati dominantni primitivizam….. Odgovornost je na slobodno mislećim Židovima da što češće i što upornije upozoravaju na rasistički i genocidni karakter izraelskih postupaka, a to mnogi od njih i rade. Oni koji iskazuju tu vrstu hrabrosti zaslužuju podršku i priznanje iz cijeloga svijeta. Trebali bismo svi skupa iznova čitati Hannah Arendt i Karla Jaspersa, o odgovornosti naroda…..

Ključni i skraćeni naslov vašeg portala je izveden iz pojma Novine H-rvacke ALTER-native. Čemu ste vi, zapravo, alternativa i da li je ona (alternativa) samo u nekom medijskom miljeu, ili je to i u širem smislu…?

GABRIĆ: Na prvoj razini, najviše me zabavlja fetišistički prizvuk imena portala čiji sam urednik.  Sam pojam «alternativa» odavno se izraubao čestom upotrebom u neprikladim situacijama. S druge strane, nikada ne bih  bio urednik nečega što zaozbiljno ističe «nacionalni» naslov i koncept, jer to jednostavno ne ulazi u moj sustav vrijednosti. Na drugim, malo ozbiljnijim razinama trudimo se biti ono što bi novinari uistinu trebali biti – a to je da na profesionalno odgovoran način iznosimo relevantne informacije o društvu i da ne pristajemo da nas nadležni farbaju i muljaju. Nastojimo pružati medijski prostor onome što se zaista nudi kao humanija alternativa dominantnim oblicima proizvodnje društvenog života, u svim svojim sferama – od politike, preko ekonomije do kulture.

Od kada djeluje portal i je li postojao neki specijalni povod za njegovo rađanje?

GABRIĆ: Pokrenuli smo ga prije točno devet godina – grupa tada još vrlo mladih novinara i civilnodruštvenih aktivista s kojima sam dotad radio (sada već blaženopočivši) portal Zamirnet. Čini mi se da nam je zajednička misao vodilja bila da ne želimo ući u žrvanj korporativnog novinarstva, za koje je u međuvremenu postalo dosta evidentno da proždire samo sebe. Bili smo jedan od prvih iz vala onoga što se u Hrvatskoj danas naziva «neprofitno novinarstvo», a koje danas broji najmanje devedesetak redakcija. Toliko ih se, naime, prijavilo na natječaj Ministarstva kulture za financijsku podršku «neprofitnim medijima», čiji u rezultati prvog kruga ovih dana objavljeni:  http://www.min-kulture.hr/default.aspx?ID=11042

Vi ste i dio, ako mogu tako da kažem, avangardne “Feralove” priče. Jeste li ponosni na taj dio svoga patriotsko-novinarskog opusa i je li H-ALTER u izvjesnom smislu alternativa “Feralu”, naravno, u drugačijim političko-društvenim pa i povijesnim okolnostima?

GABRIĆ: Ne bih rekao da je H-Alter alternativa Feralu Tribuneu.  Veći broj mojih kolega i prijatelja iz Ferala surađivao je ili surađuje na H-Alteru, tako da sam kroz tu suradnju ostao s njima u kontaktu i nakon što sam obustavio rad u Feralu. Zato bih prije rekao da je H-Alter jedan od njegovih generičkih potomaka. Glavni «nasljednik» Ferala svakako je tjednik «Novosti» (http://www.novossti.com)  jer u njima surađuje najveći broj Feralovaca, a politički svjetonazor mu je, rekao bih, izveden iz Feralovog. Ja sam u Feral Tribuneu radio kontinuirano od 1994. do 2004. godine, i da, ponosan sam, jer sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Puno je novinarskih imena u impresumu portala. Koji su bili kriteriji za vašu međusobnu suradnju?

GABRIĆ: Pored novinara, H-Alterovi suradnici su i civilnodruštveni aktivisti, sveučilišni nastavnici, znanstvenici, i mladi, studenti. Koncepcijski, H-Alter bi trebao biti upravo to, zajednička radionica profesionalnih novinara, aktivnih građana i ljudi koji su na pragu svoje društvene promocije. Vrijednosno, zastupamo lepezu lijevih ideja, od lijevog liberalizma od socijalizma i anarhizma. Zanimaju nas društvene, ekonomske i političke prakse i razmišljanja kojima se pokušava odgovoriti na civilizacijsku krizu u kojoj se, globalno, nalazimo, a koja je vidljiva na planu ekologije, ljudskih i socijalnih prava, znanosti, kulture.  Jedno smo od medijskih okupljališta progresivnih ljudi u Hrvatskoj (i šire). Tko o tim stvarima ima i želi nešto pametno reći, H-Alter mu je otvoren.

Jedan od Vaših omiljenih hobby-ja ili neugaslih strasti, po vlastitom priznanju u životopisu, jeste osnivanje i upravljanje udrugama. Jesu li one mogle bitno utjecati na neke društvene, političke i ekonomske tokove u Hrvatskoj i jesu li bile i ostale neka vrsta alternative vlasti i takozvanoj opoziciji?

GABRIĆ: OK, udruga u Hrvatskoj ima oko 40 do 50 hiljada. Među njima ima svega i svačega, od onih koje se bave nogometom, poput NK Dinama, pa onih koje žele profitirati na humanitarnom radu, do onih koje se suprotstavljaju establishmentu u pokušaju otimanja javnog dobra i nametanju ili reproduciranju socijalnih, etničkih i sličnih isključivosti. Mene, jasno, zanimaju ove potonje. Istina jest da je rečenica koju ste citirali iz moje «biografije» autoironična, ali zaista sam participirao u osnivanju i vođenju određenog broja udruga. Organizirano građanstvo, jednako kao i nezavisno novinarstvo, smatram bitnom pretpostavkom demokracije, pa tako i liberalne demokracije, dapače, oni su demokracija sama. Jedno od zaista važnih pitanja za opstanak respektabilnog civilnog društva jest sistemska podrška njegovim aktivnostima: kako natjerati vlast da javnim sredstvima financira one koji ju kritiziraju, propituju i stoje na putu njezinim ambicijama i ambicijama njezinog prirodnog saveznika – ekonomskog establishmenta? Jer to javno kritiziranje i stajanje na putu često je u javnom interesu, a u pravilu afirmira samu demokraciju kao društveni i politički model. Baš danas smo na H-Alteru objavili članak o pokušaju da se održi politički nadzor nad zakladom za poticanje razvoja civilnog društva u Istri. http://h-alter.org/vijesti/hrvatska/ako-moze-koza-ne-moze-rog Namjera je jasna: javno prikazivati kako se pomaže «aktivno građanstvo», a ustvari držati stvari pod kontrolom, odvajati većinu sredstava za vlastiti hladni pogon, a mrvice davati lojalnim i bezopasnim udrugama.

Dok razgovaramo, obilježava se još jedna, 19-ta po redu obljetnica “Oluje”. Ide li se prejako sa tim slavljem jer neki ga mogu uzeti i kao obljetnicu masovnog odlaska Srba iz Hrvatske? Zapravo, treba li “Oluju” obilježavati umjerenije, politički mudrije, pa i sa više samokritičnosti?

GABRIĆ: Ne radi se samo o tome da bi «neki» proslavu obljetnice Oluje mogli uzeti i kao proslavu obljetnice masovnog odlaska Srba iz Hrvatske. Upravo je to ono što se tu najviše proslavlja. Zanima me kada će neki predsjednik ili premijer na dan pobjede nad tzv. SAO Krajinom podastrijeti javnosti konkretne podatke o tome što se u protekloj godini napravilo kako bi se ljudi vratili u Hrvatsku, integrirali se i dobili zaposlenje, koliko je sudskih postupaka suda u vezi otimanja imovine i ratnih zločina pokrenuto, a koliko je presuda postalo pravomoćno, što je napravljeno na planu nastave povijesti u školama i na planu realne medijske prezentacije ratnih zbivanja… Nikad, jer je svima stalo do jačanja popularnosti kroz podilaženje organiziranoj ultradesnici, ili zbog vlastitih autentičnih nacionalističkih pobuda. Hrvatska politička «elita» je slijepa – dokaz toga sljepila vidjeli smo jučer u Kninu, kada je svjetina izviždala premijera Milanovića i predsjednika Josipovića, koliko god se oni i njihov SDP godinama uvlačili pod rep antisrpskom šovinizmu. Taj šovinizam politički se artikulira kroz HDZ i njemu srodne  stranke, kojima ovi nikada neće moći oduzeti primat u «hrvatovanju».  Hrvatska politička elita je slijepa i zato što ne poduzima ništa radi demografske obnove opustjelih krajeva Like i Sjeverne Dalmacije, koji su naposljetku ostali i bez Srba i bez Hrvata – pusti i privredno besplodni. Ne postoji nikakva, a kamoli suvisla, javna politika koja bi išla za obnovom života u tim krajevima, a koja bi bila od koristi i njihovim (bivšim) žiteljima i čitavom društvu. Umjesto toga, i dalje se širi demagogija. Jedan od mnogih primjera: vlast je prošle godine željela promijeniti Zakon o elektroničkim medijima, na način da među teme od posebnog interesa za društvo, koje bi trebale biti posebno financirane u medijima, uvrsti i «promicanje vrijednosti Domovinskog rata».  Nevladina organizacija «Kuća ljudskih prava» i H-Alter» uspjeli su nekako u javnoj raspravi spriječiti tu nakanu, tvrdeći kako rat sam po sebi nema  nikakvih vrijednosti, pa tako niti ovaj «Domovinski».  http://h-alter.org/vijesti/mediji/otrovne-lazi-o-domovinskom-ratu Na kraju je u zakon uvrštena formulacija «povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskog rata» – što je besmisleno, jer novinari moraju vjerodostojno prikazivati svaku temu, a ne samo taj rat. Rekao bih da je i ovo naposljetku tek eufemizam, jer «zna se» kakvo je prikazivanje Domovinskog rata vjerodostojno: ono koje promovira njegove «vrijednosti», a glavna njegova «vrijednost» je etnički čista Hrvatska.

Jednog junskog dana ove godine u zagrebačku zračnu luku “Pleso” sletio je haški osuđenik Dario Kordić . Smatram da ne treba podsjećati na težinu zločina zbog kojeg je Kordić  osuđen. Dočekalo ga je nekoliko stotina istomišljenika i sljedbenika, ali i jedan katolički biskup. Nisam čuo da se Crkva u Hrvata ogradila od tog čina. Komentar?

GABRIĆ: Kordić je, recimo ipak osuđen zato što je planirao i poticao zločine koji su se 16. travnja 1993. dogodili u Ahmićima i susjednim selima Šantići, Pirići i Nadioci a koji su bili usmjereni na etničko čišćenje tog područja. Žalbeno vijeće Haaškog suda je smatralo da se Kordićevo sudjelovanje u kampanji progona također odnosilo i na zločine izvršene u općini Kiseljak. Haaški sud je ocijenio da je, na osnovu dokaza o Kordićevim političkim aktivnostima i sklonostima, njegovim snažnim nacionalističkim i etničkim stavom i njegovom željom da se uspostavi suverena hrvatska država unutar teritorije Bosne i Herecegovine, Kordić “posjedovao konkretnu diskriminacijsku namjeru koja je potrebna za krivično djelo progona. U njegovoj presudi piše i da je 15. travnja 1993. u hotelu „Vitez“ održan sastanak političkog rukovodstva bosanskih Hrvata, i da je bio prisutan na tom sastanku. Ondje je odlučeno da se pokrene napad na Bošnjake/Muslimane. Napad na Ahmiće i ostala sela u Lašvanskoj dolini bio je, za Kordića, usmjeren na etničko čišćenje tog područja iz strateških razloga.

Vrh hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj nikad se, ili skoro nikad, nije ograđivao od takvih demonstracija ljubavi prema zločinima i zločincima od strane pojedinih klerika. Naprotiv, oni koji su se tome protivili, poput svećenika Ivana Grubišića, nailazili su na brojne probleme i onemogućavani u radu. Crkva je svojim radom u zadnjih četvrt stoljeća daleko jače sudjelovala u stvaranju društvenih, kulturnih i političkih uvjeta za reprodukciju radikalne desnice u Hrvatskoj, i to nije ništa novo. Naposljetku, čemu uopće sva ta nova/stara larma oko kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca: je li on za Crkvu zaslužan zato što se kod Pavelića dosljedno zalagao za žrtve ustaških progona, ili zato što to ipak nije radio dovoljno dosljedno, uporno, i efektivno?

Na ex-yu prostorima itekako stanuje isključivost pa se dešava da neki politički nesitomišljenici završe u bolnici, kao naprimjer nedavno profesor Slavo Kukić  iz Mostara. Kako parirati političkoj bahatosti, primitivizmu i nasilju na našim prostorima?

GABRIĆ: Sigurno ne na način da se organiziramo u oružane obrambene odrede, već javnom riječju. Na našim prostorima, pa i mnogo šire, dobivanje batina vjerojatno ulazi u rok službe, ako se želite javno zalagati za svoje stavove i kritizirati dominantni primitivizam. Demokracija nije nešto što možemo kupiti na međunarodnom tržištu i dovesti kući, ona vam se uvijek iznova stvara i izgrađuje. Ako taknete u nečije privatne interese s batinama možete ozbiljno računati, a nemojte mi samo reći da uzdizanje Kordića i njegovih postupaka nema veze s privatnim interesima.

Svakodnevno gledamo stravične slike iz Gaze, posebno one o kršenju ljudskih prava, nasilju nad djecom, ženama, civilima. Kako Vi doživljavate te slike?

GABRIĆ: Asociraju me na prizore u nacističkoj Evropi između 1933. i 1945. Odgovornost je na slobodno mislećim Židovima da što češće i što upornije upozoravaju na rasistički i genocidni karakter izraelskih postupaka, a to mnogi od njih i rade. Oni koji iskazuju tu vrstu hrabrosti zaslužuju podršku i priznanje iz cijeloga svijeta. Trebali bismo svi skupa iznova čitati Hannah Arendt i Karla Jaspersa, o odgovornosti naroda. Pred onim što vidim na TV snimkama iz Gaze osjećam i užasnu frustraciju, zbog vlastite nemoći i zbog spoznaje da i dalje živimo u svijetu u kojem se, u interesu moćnih, zbivaju strašne stvari. Slično sam prije dvadesetak godina osjećao i kada se radilo o Sarajevu i drugim postjugoslavenskim gradovima i selima.

Postoji Haški tribunal za zločine počinjene na prostorima ex-Jugoslavije. Ali, zločini se dešavaju i drugdje i dan-danas. Je li zaista utopija prizivati neki slijedeći Tribunal koji će suditi i nekim drugima u svijetu a koji vrše masovne zločine nad civilima? Jesu li međunarodno pravo i pravda, u ovakvom svijetu, samo misaone imenice?

GABRIĆ: Mislim da je ICTY na kraju ipak u velikoj mjeri iznevjerio očekivanja. On je trebao dosljedno osuđivati i za zapovjednu odgovornost/krivicu, od čega je u nekoliko postupaka, poput onih u odnosu na Antu Gotovinu i Mladena Markača, ili Momčila Perišića, odustao. To odustajanje pridonosi jačanju desnog ekstremizma u postjugoslavenskim zemljama, jer su mu oslobađajuće presude s jedne strane vratile «pravo građanstva», a s druge strane su izazvale nezadovoljstvo kod žrtava tih zločina i njihovih obitelji. Točno je i da presude koje bi takav oblik sudjelovanja u zločinu sankcionirao ne bi bile u interesu nekim velikim silama koje inače obilato financiraju Ujedinjene nacije, pa i ICTY, a koje su na glasu po vlastitim vojnim intervencijama u svijetu, masovnom ubijanju civila u njima, ignoriranju međunarodne pravde i drugim oblicima izvoza demokracije i vlastitog životnog stila. Pravo i pravda u ovakvom svijetu vjerojatno su «misaone imenice», ali one su pritom i utopijske kategorije na kojima treba i dalje naivno i nadobudno inzistirati.

RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (589)

vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s