Dižem svoj glas zbog izraelskog genocida u Gazi – DA ME SE MOJI POTOMCI NE STIDE…

Posted: 30. Juli 2014. in Intervjui
gaza - plac
Ima ona narodna, kod nas: Selo gori, a baba se češlja…
 
Ili, upravo gledam i slušam izjavu jedne Palestinke koja kaže:
Ne mogu se veseliti dok drugi plaču, ne mogu živjeti dok drugi umiru…
 
Sjetih se i Tite, ne samo danas, nego često u povodu genocida nad palestinskim narodom koji, kao što je poznato, nije imao diplomatske odnose sa cionističkim Izraelom… Aferim, Tito! Zna se da si bio državnik svjetskog formata i da za takvima ovaj svijet naprosto – žudi.
 
A jučer čuh da je jedan naš  Mustafa, ovdje, otkazao pretplatu na Boston Globe, objasnivši im da neće da čita novinu koja jednostrano izvještava o Gazi… Aferim, Mustafa!
Prije neki dan sam polemizirao na ovu temu s jednim našim čovjekom, pred džamijom. On meni: Ma, to je visoka politika… A ja njemu: Jok, to je pitanje života i smrti a ja sam za – život….
 
I tako dalje i tako dalje….
 
Vjerujem da su ovih pet natuknica, kao uvod, sasvim dovoljne da ih svojim pogledom na svijet razradim i da, ne prvi put, dignem svoj glas zbog izraelskog genocida kojeg vrši nad Palestincima. Dižem svoj glas jer nemam pravo šutjeti, jer nisam gnjida. I, jer ne polažem račune nikome osim dragom Bogu i svojoj savjesti. I, jer ne kalkuliram nikada i nigdje.
 
Gledati slike iz Gaze a šutjeti znači odobravati masovna ubijanja djece, žena..
 
Ne, ne gledam američku televiziju, posebno ne CNN koji nisu dobrodošli u moju kuću. Jer nisu profesionalni, odnosno jer jesu pristrasni. Ne, ne gledam uopće televizijske kanale sa Zapada, iz istih razloga. Čast nekim njihovim novinarima velikog, najvećeg formata, kao naprimjer Christiane Amanpour, novinarki koja ima tri državljanstva: britansko, bosansko i iransko.
Dakle, gledam i pratim neke bh. kanale, HRT i Al Jazeeru te, pored upozorenja da bi slike iz Gaze mogle biti uznemirujuće, što u mome slučaju znači da će mi podići ionako visok tlak i adrenalin, ja pogledam i razmišljam šta mogu, kao obični građanin, ne BiH i SAD, nego svijeta (tako se uistinu osjećam), kao obični smrtnik, učiniti…trebam li barem reagirati….ili prešutjeti i – gledati svoja posla.
gaza - djeca
Kao što rekoh, nemam pravo da šutim i pravim se kao da se ništa ne događa, da se češljam a selo gori…, da se barem ne zamislim nad izjavom one Palestinke s početka ovog teksta, odnosno da se punim srcem radujem i svome Tariku…, i Bajramu.., i običnim ovodunjalučkim stvarima, a desetine i stotine hiljada ljudi negdje tamo plače…, ili da glumim da živim normalan život, a gledam smrt na ulicama, u školama, na pijacama, u bolnicama i na drugim mjestima u Gazi, da se ne zapitam zašto Tito nije imao diplomatske odnose sa Izraelom ili zašto je taj Mustafa otkazao Boston Globe… Ne, ja nisam taj! Itekako suosjećam sa patnjama svih nevinih ljudi ovoga svijeta, posebno sa onima nad kojima se vrši genocid, da bih bio idiot i šutio. Ne, ne šutim, već dižem svoj glas protiv cionističkog Izraela i njegovih pomagača, uključujući i UN, protiv svih oficijelnih ili neoficijelnih, moćnih, manje moćnih ili nemoćnih, koji na sve to šute.., protiv velike većine arapskih marionetskih režima kojima će kad-tad učiteljica života presuditi za saučesništvo u genocidu nad narodom Palestine.
 
Ne mogu gledati ni slušati ni Obamu, ni Kerry-ja…
 
Kada sam došao u ovu zemlju jedna od prvih stvari kojima su nas učili bila je ona da ovdje postoji freedom of speech (sloboda govora). S tim u vezi ne želim da se ovaj moj krik žednog u pustinji shvati samo u tom kontekstu, nego, vjerujte mi na riječ, ja bih digao svoj glas i da formalno ne postoji to ustavno pravo za građane zemlje u kojoj živim i čiji sam također državljanin. Uostalom, tako sam se ponašao i iz okupirane Banja Luke 1992-1994., pa iz Tuđmanove Hrvatske 1995…..i za to postoje pisani dokazi. I, platio sam određenu cijenu zbog toga. I, neka sam!
Helem, rekoh da ne gledam američku televiziju (osim sportskih kanala), ali ako se na nekoj drugoj televiziji ovih dana pojave Obama ili Kerry, posebno ako palamude o nekakvoj “inicijativi za prestanak sukoba…” (čitaj: sukoba između izraelskog topništva i palestinskih civila, posebno djece…), meni se želudac prevrne i mijenjam kanal. Ne, ne mogu ih, jednostavno, ni gledati ni slušati i tačka! Što se Obame tiče, nema bitne razlike između njega i Busha II, Clintona, Busha I, Reagana, Cartera, Forda, Nixona, Johnsona, Kennedy-ja, Eisenhowera i Trumana, odnosno svih američkih predsjednika od nastanka cionističke države Izrael do danas. Jer svi do jednoga su papagajski ponavljali ili ponavljaju jednu te istu mantru oko mogućeg rješenja izraelskog-palestinskog pitanja, o uspostavi dvije države tamo ili ponavljaju onu odvratnu da Izrael ima pravo da se brani… (Od koga? Od palestinske djece, žena, trudnica…civila…?)….a prošlo je 67 godina i ništa se nije desilo osim daljnjeg otimanja palestinske zemlje i ubijanja palestinskih civila Bog zna u kojem broju do danas. Kao da su se svi, osim na Ustav SAD, zakleli  i na – VJERNOST IZRAELU!
 
Kat-tad formirati Suda za ratne zločine i suditi izraelskim cionistima
 
Bibi
Razmišljati danas na ovakav način jednako je utopiji i toga sam svjestan. Posebno tako nešto očekivati od ovakvih UN. Ali, valja se nadati da će onaj zdraviji dio čovječanstva nekad smoći snage da nadjača sile mraka ovoga svijeta i formira neku drugu svjetsku organizaciju koja neće robovati ničijim interesima niti će biti pod kontrolom tzv. moćnih zemalja, te formirati Sud za ratne zločine i zločine genocida za izraelske cioniste koji decenijama vrše ratne zločine, uključujući i zločin genocida, nad narodom Palestine.  Želim da vjerujem da će taj sud suditi živom ili mrtvom zlikovcu  Bibiju Natenyahuu, koji je svojom brutalnošću nad civilima, posebno djecom, nadmašio Adolfa Hitlera.
 
Spomenuo bih i Milu Dodika, ali neću, da mu ne dižem cijenu…
 
Spemenuo bih u ovom kriku i Milu Dodika, čovjeka-seljaka-političara-vožda…s naših prostora, jer je upravo on javno podržao genocid Izraela nad Palestincima, čime se samosvrstao u društvo fašista-cionista-rasista…,  jer može biti dio ove priče, i to njene ružne strane, ali neću kako mu ne bih pridavao značaj i kako Mile ne bi pomislio da je, ne daj Bože, nekakav državnik…Ovoga puta ću ga ignorirati. Kako njega, tako i onog, eventualno trijeznog (ali s naglašenim podočnjacima) njegovog potrčka u Predsjedništvu BiH koji se jučer jeste sreo sa izraelskim ambasadorom u BiH a koji gest je suvišno i komentirati. Zapravo, obojicu iz higijenskih razloga ću, barem sada, zaobići.
 
Digoh glas da me se moji ne stide
 
Na samom kraju, svjestan da neću ništa promijeniti niti na bilo šta utjecati, ipak digoh svoj glas, kako zbog svoje savjesti, tako i još više zbog toga što želim da ostane zapisano da sam imao svoj stav i o onome  za što mnogi kažu da ih se ne tiče, a ja smatram da se itkako tiče i njih i mene i svih ljudi na svijetu. Neka ostane zapisano i ovo, da me se moji potomci ni sada, ni sutra, ni prekoutra…dok živim i nakon što odem – ne stide!
 
Bedrudin GUŠIĆ
vrbas-miso

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s