Arhiva za April, 2013

MILARDOVIC01Objašnjenje za unutarnje ponašanje biračkoga tijela je da je biračko tijelo naprosto razočarano sa ovakvom političkom reprezentacijom koja ne zastupa interese građana, zbog sve većeg raskoraka između političke reprezentacije i građana….. S obzirom na globalne aktere, nijedna vlada, uključujući i ovu našu Vladu Zorana Milanovića, nije u stanju se nositi sa globalnim igračima zato što se život odigrava na dva levela – na dvije razine: na razini nacionalnih država i vlada koje pokušavaju nešto da naprave i na globalnoj razini gdje globalni igrači definiraju pravila igre a vlade se samo adaptiraju i u biti ako će prezivjeti moraju prihvatiti pravila igre…… A vanjsko objašnjenje, kako ga tumači politološka literatura, jeste da su izbori za Europski parlament po definiciji sekundarnog značenja, u svim zemljama……Jeste li ikad doživjeli da cijela kampanja bude izborna šutnja?!….  Znači, na jednom malom prostoru vodi se globalna politika pa vas ja pitam kako je onda moguće iznjedriti jedan koncept kada se igraju velike igre oko malog prostora?….Dakle, Josipović putuje u Beograd kada Nikolić dodje u Vukovar i klekne, i kada dođe u zapadnu Slavoniju, tamo gdje se borio, i kada ode u Srebrenicu……
Kada je osnovan Centar i na čemu se temelji njegov rad?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Pa, Centar za politološka istraživanja osnovan je 2001. godine u Zagrebu  i prošli smo do sada preko 10-ak godina uspješnog djelovanja što se može vidjeti na mrežnim stranicama Centra http://www.cpi.hr gdje je objavljena publikacija o utemeljenju i dosegu Centra za politološka istraživanja. Mi smo se u ovih desetak godina fokusirali na istraživanja tranzicije i globalizacije. Na istraživanjima tranzicije i globalizacije počeo sam raditi još 1997/98. godine. Nastavio sam se stalno baviti istraživanjem globalizacije pa sam nedavno, prije desetak dana, osnovao Institut za europske i globalizacijske studije, jer, kao što znate, 1. 7. Hrvatska ulazi u EU tako da mora imati jednu instituciju u kojoj će se utemeljitelj sustavno baviti  globalizacijskim istraživanjima budući da ćemo uskoro živjeti u  velikom prostoru koji broji 550-600 milijuna ljudi.
A koje profile stručnih kadrova okuplja Centar i koliko?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Imamo ukupno pet zaposlenika. To su isključivo mladi doktori znanosti koji su doktorirali u toku Centra za politološka istraživanja na matičnim fakultetima, ponajviše na Filozofskome. Jedan od njih je doktorirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu ali imamo ih koji su stekli zvanje doktora znanosti i vani. Naprimjer,Višeslav Raos, koji je zivio u Johanesburgu, a diplomirao je u Beču. Radi se o vrlo zanimljivoj mladoj osobi. Onda, mlada kolegica Nikolina je bila u Londonu, a trenutno je na godinu dana na stručnom usavršavanju u Washingtonu budući da joj je suprug naš hrvatski diplomata. Baš  nedavno sam s njom razgovarao. Dakle, ideja je bila da se okupi jedna mlada, visoko sofisticirana grupa oko projekta istraživanja globalizacije jer smo se, ponavljam, zadnjih deset godina isključivo bavili s tim i nemamo konkrurencije u našem društvu, pa i šire. Tu mislim na prostor bivše Jugoslavije.Osim toga, tragom tih aktivnosti ja sam bio pokrenuo kolegij sociologije informacijskog društva na Visokoj školi za primjenjeno računarstvo. Znači, u sažetku, sustavnim bavljenjem područjem kao što je globalizacija izbacilo nas je to na površinu i u tom smislu imamo neki svoj prepoznatljivi identitet. Evo, na današnji dan, Centar za politološka istraživanja nastavlja svoj život pri Visokom učilištu Vern koji je najjače privatno učilište u Hrvatskoj. S tim u vezi, slijedeći zakonsku odredbu da mora biti pet stalno zaposlenih doktora znanosti tako da ovo dvoje je u postupku stjecanja doktorata onda ne bi se mogli uskladiti sa Zakonom o reakreditaciji i ne bismo mogli dobiti licencu, a da bi se nastavio rad i život naše institucije, nastavit ćemo djelovati u sklopu ovog visokog učilišta Vern u Zagrebu.
A šta su misija i zadaća Instituta za migracije i narodnosti čiji ste znanstveni savjetnik?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Prije svega, bavljenje migracijama, i to europskim, unutarnjim migracijama, bavljenje iseljeništvom jer Hrvatska ima veliku dijasporu – u Americi, Europi, Kanadi, Australiji….Bavimo se nešto malo i demografskim pitanjima, a ja se sustavno bavim već više godina,a intenzivnije u zadnje četiri godine, fenomenologijom stranca i ksenofobije i sad će mi, u VI mjesecu, biti objavljena knjiga STRANAC I DRUSTVO – fenomenologija stranca i ksenofobija i bit će to prvi uradak, odnosno prva knjiga takve vrste i da vam pravo kažem nisam uopće imao nikakvog uzora niti sam imao ikakav uzorak za knjigu, nego sam morao napraviti jednu interpretaciju na tragu inter i multidisciplinarnoga pristupa. A, napravio sam još nešto što kod vas, u vašoj novoj sredini, u Americi, svi rade: prije nego što knjiga izađe u javnost šalje se na različite sveučilišne adrese da se pročita, da se daju primjedbe. Ja sam  to dao na deset čitanja – ovdje na Filozofski fakultet, pa ovim curama i dečkima u Institut za migracije, ovim mojima u Centru za politološka istraživanja…..
To je svojevrsna trijaža?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Je, je..  Nakon ovih trijaža da je ponudim bilo kome u inozemstvu da je prevede i izda, ne bih imao nikakvog straha. Tako da se ja bavim s tim: fenomenologija stranca i ksenofobija.
Nedavno su održani izbori u Hrvatskoj za Evropski parlament. Kako komentirate nizak izlazak birača – ispod 21%?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Nizak izlazak ima svoje unutarnje i vanjsko objašnjenje. Objašnjenje za unutarnje ponašanje biračkoga tijela je da je biračko tijelo naprosto razočarano sa ovakvom političkom reprezentacijom koja ne zastupa interese građana, zbog sve većeg raskoraka između političke reprezentacije i građana. I, naravno, zbog apatije koja je potaknuta gospodarskom krizom.
Globalnom i u Hrvatskoj?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Pa i globalnom i u Hrvatskoj. To više nije lokalna kriza – postoji u teoriji globalizacije termin glokalizacija, što znači da je ovo glokalna kriza. S obzirom na globalne aktere, nijedna vlada, uključujući i ovu našu Vladu Zorana Milanovića, nije u stanju se nositi sa globalnim igračima zato što se život odigrava na dva levela – na dvije razine: na razini nacionalnih država i vlada koje pokušavaju nešto da naprave i na globalnoj razini gdje globalni igrači definiraju pravila igre a vlade se samo adaptiraju i u biti ako će prezivjeti moraju prihvatiti pravila igre. Dakle, to je to unutarnje objašnjenje. S druge strane, velikim strankama je bilo u interesu da bude mala izlaznost….
Zašto?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Zato što su velike stranke onda mogle mobilizirati svoje biračko tijelo koje je poslušno, odnosno stranačka mašinerija mogla je na taj način efikasnije obaviti svoj posao…
Nešto mi je poznata ta priča….
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Ma, sve je isto, normalno. S druge strane, većina građana nije bila zainteresirana da izađe.Jedan veliki postotak je bio onih koji su izašli sa nevažećim listićima jer su se dolje potpisivali, dopisivali, davali šaljive komentare, i tako dalje. To je svakako jedan tip negativne političke participacije. Ostatak je bio ostao doma koja se u teoriji političke participacije naziva publikom koja ne izlazi…
Znači li to da je nezinteresirana ili….?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Tako je. A mali broj onih koji su izašli su gladijatori kako ih se naziva u politološkoj literaturi. Dakle, gladijatori, apatični i publika – to je tipologija političke participacije u politološkoj literaraturi. I sad, tragom, opet, tipologije, možemo zaključiti o odnosu gladijatora, apatičnih i gledatelja-promatrača. To vam je unutarnje objašnjenje. A vanjsko objašnjenje, kako ga tumači politološka literatura, jeste da su izbori za Europski parlament po definiciji sekundarnog značenja, u svim zemljama. Zašto? Zato što oni označavaju vrlo nisku identifikaciju građana sa političkim institucijama EU i zato što su onda lokalni, parlamentarni i predsjednički izbori daleko više rangirani u smislu političke identifikacije građana jer znaju za koga i za što glasuju, uglavnom. A kada glasuju za Europski parlament većina ljudi ima vrlo nisku političku kulturu u smislu znanja o funkcioniranju političkih institucija EU koja je, morate priznati, vrlo kompliciran mehanizam.
I vrlo birokratiziran…
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Naravno. Politički sustav SAD je mala beba prema ovom heterogenom sustavu EU…
 
Ali su dobro plaćeni, gospodine Milardoviću.
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Istina je, dobro su plaćeni, Dakle, hoću reći da građani nisu zainteresirani za takav tip masovnog izlaska na izbore zbog ovih razloga, a dodatni razlog jeste da čak ni političke strane nisu puno zainteresirane za te izbore jer rezultat tih izbora nije proizvodnja izvršne vlasti. Tako naprimjer Simon Hicks sa Londonskog sveučilišta interpretira ponašanje birača koji izlaze ili ne izlaze na izbore za Europski parlament kroz priču o izlaznosti koja je ovdje jako komentirana: na prvim utemeljiteljskim izborima za Europski parlament 1979. na izbore je izašlo 61%-63%, što je otprilike aritmetička sredina, 2009. u prosjeku 41%-43% i sada imate veliki raspon, uzmimo naprimjer 2009. godinu, naprimjer u Luksemburgu i u Belgiji izlaznost je bila 98%, a u Slovačkoj je bila 19,8%. Sigurno ćete se sada zapitati, kao i bilo tko drugi zašto je tomu tako? Pa zato što Luksemburg i Belgija imaju zakone o obveznom izlasku na izbore za Europski parlament tako da ljudi koji ne izadju na izbore onda bivaju kažnjeni. I sada, gledajući iz američke liberalne demokratske prespektive, naprimjer, to bi bilo čisto nasilje jer se ljude prisiljava na glasovanje i onda kakva je to demokracija!? A u zemljama gdje nema takvih zakonskih odredbi, naročito u ovim tranzicijskim – novim članicama EU, niska je izlaznost.
Dobro, ali neko je morao i pobijediti na netom završenim izborima u RH za Evropski parlament. Kako komentirate da je to, ovoga puta, bio HDZ? Da li je to i neka poruka vladajućem SDP-u, posebno sada uoči lokalnih izbora?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Pa jeste, netko je u konačnici morao pobijediti. A pobijedio je onaj koji je u toj kampanji bio možda vise aktivan ali, na kraju krajeva, ovi koji su dobili i ovi koji su izgubili, promašili su priču. Zašto? Ja vam inače predajem politički marketing na postdiplomskom studiju pa nešto o njemu, koji je nastao u SAD, i znam. Svaka politička komunikacija, pogotovo ako je kampanja, mora biti definirana temom. A ovdje nije bilo neke teme. Naprimjer, nijedna od tih stranaka nije u tematskom smislu potegnula pitanje kretanja radne snage iz Hrvatske; onda, nijedna stranka nije potakla raspravu kretanja studenata sa sveučilišta na sveučilište; nitko nije pokrenuo pitanje ribarske politike, s obzirom na naš Jadran…, pa poljoprivredne politike jer znamo da je u ovom dijelu RH od Zagreba prema Vukovaru poljoprivreda je značajna grana, pa Lika…a znamo kako stoje stvari sa poljoprivredom u EU…, a da ne govorimo da nitko nije postavio pitanje unutarnje demokracije u EU koja je po meni defektna iz prostog razloga što veliku snagu ima Europska komisija koju ni Europski parlament ni dragi Bog je ne mogu kontrolirati.., i tako dalje. Znači, ova krucijalna pitanja nisu postavljena a, s druge strane, tu su bile marginalne priče kojima su pokušali mobilizirati javnost. Znate kako vam je išla kampanja? Pa išla je kao da je zemlja bila u jednom, što se kaže, ilegalnom stanju…Znate da na kraju svake kampanje postoji izborna šutnja. Jeste li ikad doživjeli da cijela kampanja bude izborna šutnja?!
A ko je finansirao tu kampanju?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Kampanju su finansirale stranke, normalno. Ali nije veliki novac potrošen – tek nesto između 15 i 20 tisuća kuna. To je zaista mali iznos ali postavlja se pitanje kakvo je značenje izbora za Europski parlament? Ovdje su nas uvjeravali da će tih dvanaest predstavnika reprezentirati interese RH u EU, što nije točno i ja sam to na Hrvatskoj televiziji stalno govorio. To jeste točno sa aspekta percepcije da se, kao bira dvanaest članova iz jednog društva, iz jedne države. Međutim, metodologija rada Europskog parlamenta je takva da on ne zastupa interese nacionalnih država, nego stranačkih obitelji u Europskom parlamentu. Tako će naprimjer HDZ sjediti u klubu zastupnika Europske pučke stranke, SDP u klubu europskih socijaldemokrata…znači, kao članovi stranačkih obitelji ako nešto uspiju iskamčiti za nas. I onda ono, što ste vi rekli, velika im je plaća – 6-7 tisuća eura, pa su ljudi rekli: “šta ćemo mi izlaziti na izbore da im pomognemo da dobiju 6-7 tisuća eura…”?
A šta Vi lično očekujete od lokalnih izbora u Hrvatskoj? Konkretno, mogu li se očekivati promjene u dva najveća hrvatska grada – Zagrebu i Splitu?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Mislim da se u Zagrebu i Splitu pojavilo dosta stvari koje kompliciraju – ima tu novih lica i kandidata pa je teško bilo šta prognozirati. Naime, ja ne bih ostao pri nekoj prognozi ali za što navijam: pa, navijam za što veću izlaznost, jer, vidite, bude li izlaznost na lokalnim izborima kao što je bila za Europski parlament, onda će to biti sumrak demokracije kod nas. Ja vam se u zadnje vrijeme bavim jednom temom koja se zove demokracija i postdemokracija. Naime, na globalnoj razini živimo u jednom postdemokratskom stanju i ono je u biti definirano izborima kao metodom uspostavljanja demokratskih političkih institucija a na kraju ti izbori služe kao politička legitimacija gradjanima da se pokaže da su oni vladari, što nije točno. Prava svrha izbora jeste da osiguraju političku legitimaciju oligarhiji. Dakle, navijam da bude što veća izlaznost tako da i ovi drugi kandidati mogu doći do izražaja i na taj način će se povećati razina političke participacije i smanjiti, da tako kažem, to postdemokratsko stanje, a ono je obilježeno baš dominantnom vladavinom ovih oligarhija – političkih, korporacijskih, financijskih i tomu slično.
 
Dakle, bližimo se 1. julu kada će Republika Hrvatska postati 28. punopravna članica EU. Da li je hrvatsko društvo u cjelini psihološki spremno za takvu jednu promjenu?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Ne, nije spremno. Bavio sam se time, naravno i objavio sam prošle godine jednu knjigu pod naslovom TRI ESEJA O EUROSKEPTICIZMU. Ovdje je raspoloženje takvo da većina ljudi nije uopće pripremljena za to jer je to u konačnici elitistički koncept gdje će manjina imati koristi. Na kraju krajeva, šta vam je Europska unija nego supermarket koji se trenutno našao u krizi koja je došla tu sa vaše strane (iz SAD, op. B.G.) kao globalna financijska gdje su se zapleli svi i gdje su otvorene stare rane i stare priče između razvijenih i nerazvijenih unutar EU i gdje postoji čitav niz nepoznanica glede njezina funkcioniranja u budućnosti…..
A, kakva joj je budućnost?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Pa ja sam tamo u toj knjizi pokušao predstaviti nekoliko scenarija. Dakle, jedan je scenarij konfederacije a to je u biti ono što mi danas gledamo jer smo izvan, a kada uđemo bit ćemo dio te priče. Dakle, jedna labava konfederacija sa snažnim djelovanjem nacionalnih vlada i država sa dijelom prenesenog suvereniteta na EU i sa tenedencijom daljnje inegracije EU možda prema federaciji a to se može najbolje iščitati preko Lisabonskoga sporazuma koji je na tragu ideje veće integracije. I, naravna stvar, u slučaju većih potresa i produbljavanja krize postoji mogućnost i raspada a moja teza da je da ako se ikada EU bude raspala ona će se raspasti zbog ksenofobije! A ona (ksenofobija) bi, naravno, bila kondicionirana. To bi, dakle, bio scenarij “Titanik”.
Evo i posljednjeg pitanja: kako ocjenjujete aktualne odnose RH sa susjedima, posebno sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Pa, što se tiče Bosne i Hercegovine, ova Vlada vodi, što bi se reklo, jednu bilaterarnu politiku, naravno vodeći računa i o položaju Hrvata u Bosni i Herecegovini. Nedavno je premijer Milanović bio u Međugorju, naprimjer. Iz zagrebačke perspektive se gleda tako da Bosna i Hercegovina bude suverena zemlja i da akteri koji žive u njoj da je urede onako kako se oni dogovore…
Ako ikako mogu i ako hoće…
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Da, i ako hoće jer, na kraju krajeva, to je zajdnička kuća i u toj kući su, da tako kažem, tri osobe-sastavnice i kako se dogovore tako će biti. To je nas (stav RH, op. B.G.), ali ima i jedan moment koji se tice međunarodne prisutnosti u BiH a ona je komplicirana…
Nije službeno protektorat nego nešto između…
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Da, nije službeno protektorat nego nešto između, akteri su tako posloženi da na tako malom prostoru vodi velika priča, vodi se globalna politika. Ja vam to mogu reći jer sam bio na jednom međunarodnom skupu o BiH u Budimpešti i u pauzi sam sreo jednog predstavnika State Departmenta pa sam ga pitao, onako šeretski: “Recite mi, gospodine, gdje Ameri i Rusi piju kavu”? Ja mu pomažem u odgovoru: “U Caffe Banja Luka”. Zašto? Zato što su Rusi preko Srbije ušli u Republiku srpsku a Amerikanci su već tu kao čuvari Dejtona. I sada zamislite da se u vašem gradu vodi jedna globalna igra i to je jedna od sastavnica međunarodne priče.
Da podsjetim, taj grad je kod Laktaša…!
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: (smijeh…) Onda imate EU kao drugog velikog aktera koji pokušava nešto napraviti a ne može opet bez Amerike i Rusije a nijedna ni druga ne popušta. Zatim imate četvrtoga bez koga se ne može – to je Turska, a u širem smislu arapski svijet, arapske zemlje. Znači, na jednom malom prostoru vodi se globalna politika pa vas ja pitam kako je onda moguće iznjedriti jedan koncept kada se igraju velike igre oko malog prostora? To vam je isto kao da igrate veliku igru na stolu za ping-pong. Kako ćete to odigrat?
 
Šta Vam je odgovorio taj iz State Departmenta?
 
 Prof. dr. MILARDOVIĆ: Ma, ništa, on misli da sam ja luđak i da sam neupućen, a ja mu kažem: “Gospodine dragi, ja sam sa tih prostora, mogu preko brda vidjet šta se događa a on dobiva informacije sa udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara te a konto tih informacija gradi sliku. Dakle, imaju oni jedan dosta potcenjivački stav što je problem u njihovim glavama i ne bih dalje širio tu priču. Pitali ste za odnose sa Srbijom: dok Nikolić ne klekne, najprije u Vukovaru a zatim u Srebrenici, nema pomaka. Ali, pogledajte današnje portale pa ćete vidjeti da je spreman kleknuti u Srebrenici. Znači, nemamo s njim šta razgovarati, ni naš predsjednik Josipović….
Znači podržavate stav predsjednika Josipovića u tom pogledu?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Da, ja podupirem svoje mišljenje na način da nema razgovora s njima dok se ne naprave te geste, a ne onog tipa  koje je činio Tadić koji jeste došao u Vukovar ali ne znamo je li došao kao turist ili kao predsjednikov prijatelj. Ne, taj tip manipulacije ne prolazi. Zvuči paradoksalno, ali izgleda da će prije Nikolić kleknuti u Vukovaru i Srebrenici nego Tadić. Dok se to ne dogodi, diplomacije RH i BiH i predsjednici nemaju šta traziti kod Nikolića.
Ali, išao mu  je već Izetbegović…
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Da, Bakir je išao i rekao mu šta treba reći.
A kako komentirate što Komšić nije išao?
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Ne bih znao reći ništa o tome, ali mislim da je daleko važnije da je Izetbegović išao…jer ako Nikolić klekne u Srebrenici, onda će morati kleknuti i dalje. Upravo je važno da ta radikalna politika klekne i s aspekta međunarodne zajednice Nikolić i aktualna srbijanska Vlada je kooperativnija nego sve bivše vlade. Dakle, Josipović putuje u Beograd kada Nikolić dodje u Vukovar i klekne, i kada dođe u zapadnu Slavoniju, tamo gdje se borio, i kada ode u Srebrenicu. Prije toga, Josipoviću, zaboravi putovanje po zapadnom Balkanu južnije od Vukovara!
Hvala Vam puno za ovaj razgovor.
 
Prof. dr. MILARDOVIĆ: Hvala Vama.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (472)
bedro-new-1002