Arhiva za 31. Marta 2013.


news_2012_November_Kamberovic_Husnija_716147465Da, siguran sam da je to je sasvim precizna formulacija kada kažemo da je Spaho najznačajniji bošnjački lider u prvoj polovici 20. stoljeća. On je politički djelovao u jednom razdoblju kada su Bošnjaci bili podijeljena zajednica, politički slabo organizirana i nacionalno nedovoljno zrela, a politički lideri ni sami nisu imali nikakav program, nisu znali šta trebaju činiti, a kamoli da su obični ljudi znali šta u političkom smislu žele…….Mislim da je upravo ovo doba poslije 1935. do izbijanje rata bilo jako važno za Bošnjake, a Spaho je raznim političkim akrobatikama doista izrastao u ključnog i najutjecajnijeg političara u Bosni i Hercegovini. Neki su ga čak nazivali „paša od Bosne“…..Kada su se svi relevantni politički akteri odvajali od kralja, Spaho je, na primjer, došao na bal koji je kraljica priređivala očito računajući da bi mogao ući i u novu Vladu, o čemu se pričalo. I iz niza drugih primjera i situacija moglo se vidjeti da on pokazuje izvjesnu dozu servilnosti prema ključnim centrima moći u Jugoslaviji……Fehim ef. Spaho je izabran na poziciju reis-ul-uleme u situaciji kada je protiv tog izbora bila velika većina tadašnje uleme. Adnan Jahić i Zlatko Hasanbegović, koji su o tome detaljnije pisali, donijeli su niz novih dokumenata koji pokazuju  koliki je utjecaj Mehmeda Spahe bio na promjene  u Islamskoj zajednici sredinom 1930-ih godina koje su Fahim ef. Spahi omogućile da zasjedne na poziciji reisu-ul-uleme. Protivnici tog izbora su tvrdili da je u pitanju „stranački nepotizam“, što bi se i moglo prihvatiti kao vjerodostojna ocjena…… Ipak, valja imati u vidu da se teza o Spahinom ubistvu dugo održava u svijesti ljudi i da oni u to žele vjerovati. Pri tome moram naglasiti da se ta teza o Spahinom ubistvu koristila i kao sredstvo za političke obračune srpskih i hrvatskih političkih emigranata, ili raznih skupina unutar tih emigrantskih zajednica……Za Spahu se tvrdi da je otrovan, za Bijedića da je izravno ubijen, a za Pozderca da je posredno ubijen kroz političke i druge pritiske. Na isti način se interpretira i smrt Mehmedalije Maka Dizdara, u posljednje vrijeme čak čujem da se i smrt Alije Isakovića tako tumači. Na bi me iznenadilo da neko na sličan način počne interpretirati i smrt Alije Izetbegovića, ali ja za takvo što nisam našao valjanih dokaza. Barem kada su u pitanju smrt Spahe i Bijedića, o čemu sam pisao u svojim knjigama. Oko smrti Hamdije Pozderca – vidjet ćemo šta tu ima još sakrivenog…..Uvijek je bilo političkih struktura koje su koristile historiju za svoje interese, kao i historičara koji su nauku podređivali političkim interesima. Bosna i Hercegovina tu nije nikakav izuzetak….. Imamo mi u historiografiji i onih koji su se koliko jučer protivili čak i predavanju povijesti Bosne i Hercegovine na našim univerzitetima, i naravno da sada ne razumiju nove trendove u historiografiji i nova pitanja koja otvaramo……Međutim, puno je veći problem s kojim se mi sami suočavamo. Ako imate situaciju da jedan doskorašnji harmonikaš na narodnim svadbama, koji se pod stare dane dočepao akademskih titula, počne kritizirati sve što se pojavilo u našoj historiografiji, a to se u nekih krugovima promovira kao prekretnica u našoj nauci, onda je to znak ozbiljne krize intelekta i mi moramo biti svjesni toga……No, vjerujem da i bez tog formalnog prenošenja njegovih posmrtnih ostataka, Husein-kapetan Gradaščević treba dobiti neko vidljivije obilježje u Gradačcu, blizu džamije koju je sagradio i ispod starog grada i kule gdje je bio kapetan. Da li tu ima nekih političkih opstrukcija – to doista ne znam, jer ne poznajem najbolje odnose na lokalnoj političkoj razini….

Ovo je također jedan od mojih sugovornika s kojim ne razgovaram prvi put. Povoda za ovaj intervju sa uvaženim prof. dr. Husnijom Kamberovićem bilo je više, a jedan od njih je 130-ta obljetnica rođenja Mehmeda Spahe te reafirmacija teze da “”najznačajniji bosnjački lider u prvoj polovici XX stoljeća” nije skončao prirodnom smrću.

 Gospodine Kamberoviću! Postoji, rekao bih, opća suglasnost unutar bošnjačkih intelektualnih krugova, pa i šire, da je dr. Mehmed Spaho najznačajniji bošnjački lider u prvoj polovici XX stoljeća. I Vi ste se u pregovoru svoje knjige MEHMED SPAHO (1883-1939) – POLITIČKA BIOGRAFIJA na isti način odredili, dodajući da se ta ocjena  može vrlo lahko argumentirati. Kako biste je argumentirali ovim povodom i sa, ako je moguće, nekoliko rečenica?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Da, siguran sam da je to je sasvim precizna formulacija kada kažemo da je Spaho najznačajniji bošnjački lider u prvoj polovici 20. stoljeća. On je politički djelovao u jednom razdoblju kada su Bošnjaci bili podijeljena zajednica, politički slabo organizirana i nacionalno nedovoljno zrela, a politički lideri ni sami nisu imali nikakav program, nisu znali šta trebaju činiti, a kamoli da su obični ljudi znali šta u političkom smislu žele. U takvom ambijentu, rekao bih gotovo u stanju nacionalnog beznađa, Spaho je izrastao u vodećeg bošnjačkog političkog lidera, politički je predvodio tu zajednicu u vremenu kada je Bosna i Hercegovina ušla u jugoslavensku državu i čitavo vrijeme do pred sami Drugi svjetski rat doista je bio vodeći nacionalni lider, ali i najznačajniji politički aktivista u Bosni i Hercegovini, posbeno poslije 1935. godine.

 Strukturu rečene knjige čine tri njena dijela: 1) Djelatnost Mehmeda Spahe do kraja Prvog svjetskog rata; 2) Politička djelatnost Mehmeda Spahe 1918-1929 i 3) Djelatnost Mehmeda Spahe nakon 1929. Koji su od ovih perioda djelovanja Mehmeda Spahe naročito relevantni za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu?

 spahoProf. dr. KAMBEROVIĆ: Svaki od ovih razdoblja ima svoje značenje za Bošnjake: razdoblje pred Prvi svjetski rat i tokom rata važno je jer su se tada nalazili na historijskoj prekretnici kada su se lomila velika carstva i stvarale nove države, a Bošnjaci nisu imali nikakav koncept i lutali su kao putnici bez nekog cilja ili su ti ciljevi bili gotovo suludi, da bi tek pred kraj samoga rata, gotovo pod pritiskom okolnosti, Spaho i jedna manja grupa dotad malo utjecajnih političara uskočila u jugoslavenski voz, kojeg su velike sile jednostavno poslale na Balkan; prvo doba jugoslavenske države je značilo nastavak lutanja, nesnalaženje,  borba za socijalni opstanak, dok je treće razdoblje označilo određenu socijalnu stabilizaciju, ali je širi politički kontekst  doveo da toga da je njihova politička pocijepanost i dalje bila dominantno obilježje koje će se posebno tragičnim pokazati tokom Drugog svjetskog rata. Ali, kada je riječ o Spahi, posebno je važna njegova aktivnost poslije 1918. godine. On prije Prvoga svjetskog rata ne igra nikakvu značajnu političku ulogu i njegov politički uspon počinje njegovim opredjeljivanjem za jugoslavensku ideju. Rekao bih da je i između dva svjetska rata on ostao vjeran toj državnoj ideji, a u okviru toga je vidio Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao ravnopravnog člana jugoslavenske zajednice. Mislim da je upravo ovo doba poslije 1935. do izbijanje rata bilo jako važno za Bošnjake, a Spaho je raznim političkim akrobatikama doista izrastao u ključnog i najutjecajnijeg političara u Bosni i Hercegovini. Neki su ga čak nazivali „paša od Bosne“.

 Međutim, bili ste veoma kritični prema Spahi. Tako naprimjer na jednom mjestu ste potcrtali da je Spahino jugoslovenstvo sadržavalo izvjesnu notu servilnosti prema ključnim centrima moći države. Čime to objašnjavate?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Da, ja sam u knjizi iznio tu tezu na temelju analize niza dokumenata, posebno onih iz vremena neposredno nakon uspostave diktature 1929. godine. Kada su se svi relevantni politički akteri odvajali od kralja, Spaho je, na primjer, došao na bal koji je kraljica priređivala očito računajući da bi mogao ući i u novu Vladu, o čemu se pričalo. I iz niza drugih primjera i situacija moglo se vidjeti da on pokazuje izvjesnu dozu servilnosti prema ključnim centrima moći u Jugoslaviji. Teško je reći da li je u pitanju njegova sračunata strategija, kako bi postigao dugoročne političke ciljeve za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, ili je u pitanju pristup koji je omogućavao njegov osobni politički probitak i zauzimanje pozicija njegovih bliskih rođaka i prijatelja.

reis Spaho Naravno, općepoznata je činjenica da je, usprkos protivljenju tadašnjih uglednika Sarajeva, Fehim efendija Spaho postavljen za reisu-l-ulemu 20. aprila 1938., odnosno u vrijeme kada je njegov brat bio, ako se može tako reći, na vrhuncu svoje političke moći. Da li je ovdje riječ o nepotizmu?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Fehim ef. Spaho je izabran na poziciju reis-ul-uleme u situaciji kada je protiv tog izbora bila velika većina tadašnje uleme. Adnan Jahić i Zlatko Hasanbegović, koji su o tome detaljnije pisali, donijeli su niz novih dokumenata koji pokazuju  koliki je utjecaj Mehmeda Spahe bio na promjene  u Islamskoj zajednici sredinom 1930-ih godina koje su Fahim ef. Spahi omogućile da zasjedne na poziciji reisu-ul-uleme. Protivnici tog izbora su tvrdili da je u pitanju „stranački nepotizam“, što bi se i moglo prihvatiti kao vjerodostojna ocjena.

 Svjestan sam da razgovaram sa znanstvenikom, a ne s političarem, ali, ovih dana, u povodu 130-te godišnjice rođenja Mehmeda Spahe čuju se sve glasnije tvrdnje mnogih, među njima i njegove kćerke Emine, da je najznačajniji bošnjački lider iz prve polovice XX stoljeća – otrovan.Činjenica jeste da se Spaho usprotivio sklapanju Sporazuma Cvetković-Maček, te da je naprasno umro 29. juna 1939. u hotelu “Srpski kralj”, dakle nepuna dva mjeseca prije potpisivanja Sporazuma Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka. Očigledno, mnogo toga koincidira u povodu Spahine smrti. Da li je moguće doći do ikakvih valjanih argumenata koji bi pomogli da tvdnje da je riječ o političkoj likvidaciji Mehmeda Spahe budu i historijski prihvaćene kao takve?

 emina kadic spahoProf. dr. KAMBEROVIĆ: Te teze će postojati i dalje i uvijek će biti ljudi koji će u njih vjerovati, ali će se teško moći naći dokumenti koji će to nedvojbeno dokazati.  Činjenica je da se on protivio sporazumu koji je vodio podjeli Bosne i Hercegovine, ali je podsticao srpsko-hrvatski dogovor radi rješavanja hrvatskog pitanja i političke stabilizacije zemlje. Ali, ponavljam, ne na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ipak, valja imati u vidu da se teza o Spahinom ubistvu dugo održava u svijesti ljudi i da oni u to žele vjerovati. Pri tome moram naglasiti da se ta teza o Spahinom ubistvu koristila i kao sredstvo za političke obračune srpskih i hrvatskih političkih emigranata, ili raznih skupina unutar tih emigrantskih zajednica . Na primjer, tezu o Spahinom ubistvu u emigraciji je promovirao Branko Miljuš, koji bi bio ministar zajedno sa Spahom, obračunavajući se na taj način sa Dragišom Cvetkoviće, predsjednikom Vlade u vrijeme Spahine smrti. Ovaj je, pak, te Miljuševe ocjene karakterizirao kao klasičnu „ustašku laž“. Ta teza je ušla i u načne krugove, ali mislim da je ona odraz političkih okolnosti i političkih debata koje nemaju za cilj utvrditi pravu istinu u vezi sa Spahinom smrću.

 A, kako komentirate paralele koje se vuku u dijelu bh. javnosti, pa i medija, kada je riječ o smrti Mehmeda Spahe, Džemala Bijedića i Hamdije Pozderca? Jesu li te paralele utemeljene?

 50--bijedicProf. dr. KAMBEROVIĆ: To se u javnom diskursu, ali i u nekim naučnim krugovima, često čini, premda su historijski konteksti bili posve drugačiji. Po mom mišljenju, te paralele su konstruirane ne radi boljeg razumijevanja sudbine tih ljudi nego radi zauzimanja boljih pozicija u političkim razračunavanjima. Ja sam to nazvao konceptom „političkog stradalništva bošnjačkih političkih lidera“, koji se promovira od određenih krugova u trenutku kada je to politički profitabilno radi nacionalne homogenizacije zajednice. Za Spahu se tvrdi da je otrovan, za Bijedića da je izravno ubijen, a za Pozderca da je posredno ubijen kroz političke i druge pritiske. Na isti način se interpretira i smrt Mehmedalije Maka Dizdara, u posljednje vrijeme čak čujem da se i smrt Alije Isakovića tako tumači. Na bi me iznenadilo da neko na sličan način počne interpretirati i smrt Alije Izetbegovića, ali ja za takvo što nisam našao valjanih dokaza. Barem kada su u pitanju smrt Spahe i Bijedića, o čemu sam pisao u svojim knjigama. Oko smrti Hamdije Pozderca – vidjet ćemo šta tu ima još sakrivenog.

 Da li se posljednjih deceniju-dvije u BiH historija koristi u političke svrhe i ko su zapaženiji promotori?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Od svih nauka čini mi se da je historija najpodložnija političkim upotrebama. Uvijek je bilo političkih struktura koje su koristile historiju za svoje interese, kao i historičara koji su nauku podređivali političkim interesima. Bosna i Hercegovina tu nije nikakav izuzetak. I to ne  samo posljednjih dvadesetak godina, mada u posljednje vrijeme prijeti opasnost da se sve otme bilo kakvoj kontroli. Nedavno mi je jedan kolega prigovorio da sam ja doprinio tome da se kod nas nije napravila revizija povijesti, kao što je to učinjeno u Srbiji i Hrvatskoj. Moj odgovor je bio da, ako je to tačno i ako sam ja na bilo koji način doprinio da se izbjegne revizija kakva je izvedena u susjednim zemljama, onda je to pozitivno, jer su te revizije na način kako su provedene sramota za historijsku nauku. Pri tome cijenim otvaranje novih istraživačkih polja, korištenje novih istraživačkih metoda i slično, čemu sam i sam težio u svom naučnom radu i podsticao druge da isto čine. Ali, „kritika svega postojećeg“, odnosno zanemarivanje svih vrijednosti dosadašnjih historijskih istraživanja, jednostavno nije rješenje. A politikanti u historijskoj nauci upravo se time služe. To im otvara prostore čak do članstva u nekih akademijama nauka.

 Da li se historija zloupotrebljava i u zemljama regiona i hoćete li navesti neke primjere u vezi s tim?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Mislim da je ta (zlo)upotreba u Hrvatskoj i Srbiji bila intenzivnija nego u Bosni i Hercegovini, jer je to tamo bio dio državnih projekata, dok ovdje to rade političke strukture izvan državnih institucija. U zemljama u regionu su vladajuće strukture jasno stavljale do znanja šta žele od historijske nauke, i zato u tim zemljama imamo velika istraživanja o komunističkoj represiji ili novoj interpretaciji uloge četničkog pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Na taj su se način od historijske nauke tražili argumenti za „novu politiku“. Ta istraživanja su dala i mnoge pozitivne rezultate, ali je njih politika posto koristila za svoje interese.

  Pred kojim izazovima se danas nalazi bh. historiografija?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Veliki su izazovi pred kojima se mi danas nalazimo. Mislim da smo posljednjih godina otvorili niz novih istraživačkih polja i valja nastaviti strpljivo i argumentirano u tom pravcu. Mi smo do prije nekoliko godina mogli na prste jedne ruke nabrojati historičare koji su se bavili temama  iz socijalističkog razdoblja. Danas je već stvorena solidna ekipa koja to ozbiljno radi. Počinjemo istraživanja i tema iz najnovijeg razdoblja naše historije (kraj 20. i početak 21. stoljeća), otvaramo posve nove teme (identiteti, mitovi, novi pogledi, kultura sjećanja i slično). Naravno, ima tu i onih koji svojim „fantastičnim“ otkrićima (na primjer o porijeklu naroda i slično) samo nanose štetu ozbiljnim istraživanjima.  Sve to stvara određene teškoće koje moramo savladati, i uz to se suprotstavljati krugovima koji bi nas najradije satjerali u zemlju i žive pokopali. Imamo mi u historiografiji i onih koji su se koliko jučer protivili čak i predavanju povijesti Bosne i Hercegovine na našim univerzitetima, i naravno da sada ne razumiju nove trendove u historiografiji i nova pitanja koja otvaramo.

 Postoje li rješenja za spas historijske znanosti u BiH i koja su, eventualno?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Samo temeljita istraživanja mogu našem radu dati naučnu vjerodostojnost. Osim toga, prihvatanje novih istraživačkih metoda i teorije historije može nam omogućiti da lakše pratimo dostignuća drugih, razvijenih evropskih historiografija i njihova iskustva, posebno teorijska, primijenimo u našem radu. Tu je i nužnost naše suradnje sa historiografijama iz drugih evropskih zemalja. Postoji spremnost da nam se u tom smislu otvore mogućnosti, ali pri tome treba biti svjestan da ima i onih koji nam ne žele pomoći. Navešću kao primjer našu namjeru da 2014. sa nekoliko evropskih instituta iz Njemačke, Mađarske, Bugarske, Hrvatske i Makedonije organiziramo veliku naučnu konferenciju u Sarajevu o početku Prvoga svjetskog rata. Tada nam Francuzi, i to njihova Ambasada u Sarajevu, uz podršku nekih „insajderskih“  krugova, „pomažu“ na način da u isto vrijeme oni organiziraju sličnu konferenciju i nas žele „podsjećati“ da se ovdje 1914. nešto važno desilo i na taj način nas pokušavaju faktički izolirati od suradnje sa drugima u Evropi i integracije u evropske tokove!

Međutim, puno je veći problem s kojim se mi sami suočavamo. Ako imate situaciju da jedan doskorašnji harmonikaš na narodnim svadbama, koji se pod stare dane dočepao akademskih titula, počne kritizirati sve što se pojavilo u našoj historiografiji, a to se u nekih krugovima promovira kao prekretnica u našoj nauci, onda je to znak ozbiljne krize intelekta i mi moramo biti svjesni toga.

  Koliko je u BiH aktuelna i relevantna priča o identitetu? Hoćete li navesti neke primjere kako pojedini javni djelatnici u našoj zemlji konstruiraju identitet i povijest, što ste obradili u jednom poglavlju svoje knjige HISTORIOGRAFIJA U BiH U SLUŽBI POLITIKE (2012.)?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: To je važno pitanje o čemu je naša historiografija u posljednje vrijeme dala određene rezultate. Institut za istoriju u Sarajevu je o tome ima nekoliko projekata, organizirao je nekoliko konferencija na kojima se raspravljalo o identitetu Bosne i Hercegovine, ali i o pojedinim nacionalnim identitetima, objavili smo i nekoliko knjiga o tome. Ja sam osobno pisao o identitetu Bošnjaka, doticao sam neke dimenzije hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini, drugi su također o tome pisali, ali  sam bio iznenađen kada sam uočio da pojedini intelektualci idu toliko daleko da se u konstrukciji njima odgovarajućeg identiteta ne libe doslovno falsificirati povijesne činjenice. Takav je primjer sa onima koji su nastojeći „dokazati“ navodnu temeljitu islamizaciju Sarajevu prosto izmišljali „argumente“ za svoje teze, o čemu sam pisao navodeći primjer navodnih turskih i arapskih, a ne NATO-vih zastava na pojedinim mitinzima u Sarajevu tokom opsade. Da ne pričamo o konstrukcijama koje Bosnu i Hercegovinu samo svode na „povijesni krajolik“, što je vrlo bliskom „zemljici Bosni“ i tako dalje.

Bosna-Hrvatska 12 060Prije nekih više od deset godina, jedan od živih potomaka (i danas je, hvala Bogu, živ)  brata Huseinbega Gradaščevića mi je rekao da se radi na tome da se prenesu njegovi posmrtni ostaci iz Istanbula (mezarje kod Ejub džamije) u rodni njegov i vaš Gradačac. Međutim, do danas se ništa nije desilo. Šta vi možete reći o tome? Da li se realizaciji te ideje ispriječila politika (i koja?), pravne barijere, ili…..?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: To je ideja koja nije realizirana i koja vjerovatno nikada neći niti biti realizirana. Nisam siguran da je tu politika upetljala svoje prste da se to spriječi. Prije bih rekao da je u političkim krugovima postojala volja za takvo što. Mislim da je ključni problem pronaći mezar Husein-kapetana Gradaščevića u Istanbulu. No, vjerujem da i bez tog formalnog prenošenja njegovih posmrtnih ostataka, Husein-kapetan Gradaščević treba dobiti neko vidljivije obilježje u Gradačcu, blizu džamije koju je sagradio i ispod starog grada i kule gdje je bio kapetan. Da li tu ima nekih političkih opstrukcija – to doista ne znam, jer ne poznajem najbolje odnose na lokalnoj političkoj razini.

  Da li je Zmaj od Bosne, po vašim nalazima, skončao ovozemaljski život prirodnom smrću ili se i prema njemu može vući paralela od Mehmeda Spahe prema nazad, do Džemala Bijedića, Hamdije Pozderca…, pa i akademika Sulejmana Redžića, prema naprijed? Ima li, uopće, ikakvih releventnih argumenata za ove, sada proširenije paralele?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: O tome postoje također različite verzije. Treba imati u vidu da je Gradaščević nakon poraza Pokreta za autonomiju Bosne, prvo prešao u Austriju, a potom se predao osmanskim vlastima i otišao u internaciju. On je za Osmanlije u to doba bio običan pobunjenik, a ne heroj, kako je doživljavan u Bosni i kakvim ga i danas mnogi percipiraju. On u internaciji nije predstavljao nikakvu opasnost, ali to u tadašnjem kontekstu odnosa na osmanskom dvoru, nije značilo da nije mogao biti likvidiran kao opomena drugim pobunjenicima.  Ali, treba imati u vidu i da tadašnja medicina nije bila kao danas.

  Pred RBiH je bio jedan veliki izazov 1992-1995 i znamo kako je to završilo. Šta su poslijeratni izazovi naše zemlje? Traju li i danas i kako na njih odgovoriti?

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Mislim da se danas Bosna i Hercegovina nalazi pred najvećim izazovima u svojoj povijesti. Pred rat 1992. jasno su se razlikovali branitelji i protivnici Bosne i Hercegovine, dok to danas nije slučaj. Danas se ova zemlja ruši „iznutra“, u njoj se institucije (državne, političke, naučne, kulturne) iznutra urušavaju i obesmišljavaju. Tu vidim veliku opasnost pa budućnost ove zemlje. Nedavno je akademik Esad Duraković govorio o važnosti očuvanja institucija (on je govorio o Akademiji nauka i Sarajevskom univerzitetu) i ja sam s njim oko toga u potpunosti saglasan, jedino što se pitam je kako očuvati te institucije ako one iznutra gube kredibilitet. Očito su teška vremena pred nama!

 Hvala vam velika za ovaj razgovor.

 Prof. dr. KAMBEROVIĆ: Hvala Vama i vjerujem da ćemo naći snage i mudrosti da savladamo izazove o kojima smo govorili.

 RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (460)

bedro-new-1002