Arhiva za 29. Marta 2013.

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Odreknuće pape Benedikta XVI je dobra stvar za Crkvu, što zbog njegovih godina, što zbog sve većih skandala s Kurijom u Vatikanu. Benedikt XVI je na taj način smijenio ne samo sebe, već i sve “ministre“ u Vatikanu, odnosno sve čelnike Kurije, što otvara novu stranicu i mogućnost novog početka….Papa Franjo je naprosto iznenađenje i za svijet, ali vjerujem i za mnoge u vrhu Crkve. Njegova iskrenost, skromnost i spremnost na dijalog je nešto što daje nadu….Isus je prihvaćao sve ljude, a Crkva ne prihvaća mnoge – od rastavljenih i ponovno oženjenih, homoseksualaca, onih koji kritiziraju Crkvu ne da bi ju rušili, već da bi savjetovali, pa do uloge žena u Crkvi….. A ako vjernicima trebaju sveci kako bi imali uzore u životu, što je onda Isus Krist? Zar nije on ta osoba na kojoj bi se kršćani trebali nadahnjivati na svom vjerničkom putu? Zar jedan suvremeniji čovjek može biti bolji uzor od Krista čije riječi i danas zvuče suvremenije od mnogih naših suvremenika?…. U Republici Hrvatskoj je malo toga transparentno, od društvenog, političkog pa do vjerskog života. Hrvatsko društvo je transparentno onoliko koliko to zahtjeva Europska unija i ništa više od toga……Na Balkanu vjerska pripadnost služi kako bi se potvrdila nacionalna pripadnost i kako bi se stvarala razlika među ljudima, a ne služi kao poticaj za dijalog, suživot i ljubav. U takvoj atmosferi se ne mogu stvarati mostovi i dijalog, već eventualno kurtoazna druženja i rukovanja na vrhu, a s figom u džepu….. Put pomirenja i dijaloga nije lagan, lakši put je put mržnje, rata, netrpeljivosti, želje da se drugog zaobiđe, umjesto da ga se upozna i zavoli. Stoga treba puno mudrosti, energije i karizmatičnih pozitivnih pojedinaca kako bi se okrenulo boljoj budućnosti…..Činjenica je da je skandal kršćanstva danas u tome što je razjedinjeno. Kršćanska braća su u povijesti zbog razno-raznih razloga tražili ono što ih razlikuje, a premalo ono što ih upravo i čini braćom. Stoga se radujem svakom ekumenskom susretu i mislim da će se svaka kršćanska Crkva moći pohvaliti da doista nasljeduje Isusa Krista i njegovo učenje tek onda kada se sve kršćanske Crkve ponovno ujedine i u različitosti nadiđu sve svoje taštine i politikantstva…..

Kako tumačite ostavku prethodnog pape, Benedikta XVI, što je svakako presedan u praksi Rimokatoličke crkve?

CIRKVENEC: Odreknuće pape Benedikta XVI je dobra stvar za Crkvu, što zbog njegovih godina, što zbog sve većih skandala s Kurijom u Vatikanu. Benedikt XVI je na taj način smijenio ne samo sebe, već i sve “ministre“ u Vatikanu, odnosno sve čelnike Kurije, što otvara novu stranicu i mogućnost novog početka.

Kakvu je zaostavštinu ostavio papa Benedikt svome nasljedniku?

CIRKVENEC: Ono po čemu će njegov pontifikat ponajviše biti zapamćen je zasigurno ostavka. Tako je otvorio mogućnost da svaki slijedeći nasljednik sv. Petra u  Rimu podnese ostavku onda kada će smatrati da više ne može vršiti tu službu. Ta mogućnost postojala je i prije po Kanonskom zakoniku, no stoljećima nije bila konzumirana. Nadam se da to postati praksa jer je dobro vidjeti kada neki čovjek zna svoje granice, pa makar se pozivao i na to da je mandat dobio izravno od Boga.

papa-franjo-objavio-prvi-tweet-molite-mene-slika-878637Kako tumačite brzi izbor pape Franje I, posebno u kontekstu činjenica da je isusovac (jezuit) i da nije rođen u Evropi? Da li su, po Vašoj procjeni, i to bili mogući kretiriji za izbor 266. nasljednika Sv. Petra?

CIRKVENEC: Zasigurno su kardinali već na sastancima uoči konklava došli do ideje kakvog Papu žele, što je onda rezultiralo i kratkim konklavama. No, možda su se pomalo i oni iznenadili s činjenicom koga su zapravo izabrali. Papa Franjo je naprosto iznenađenje i za svijet, ali vjerujem i za mnoge u vrhu Crkve. Njegova iskrenost, skromnost i spremnost na dijalog je nešto što daje nadu. Dakako, treba pričekati i dati novom Papi i njegovu pontifikatu vremena kako bismo mogli dati određene konkretne ocjene.

Da li Rimokatoličkoj crkvi trebaju reforme i koje? Može li ih provesti novoizabrani papa?

CIRKVENEC: Crkva se treba okrenuti Evanđelju. To bi, po mom mišljenju, bila najveća reforma. Za vjernike, od Pape do običnih laika, uvijek je trajni zadatak da budu što sličniji Kristu. A Crkva koja osuđuje, koja se prepoznaje kao društveni subjekt koji ponajviše kritizira i odbacuje, a premalo tješi, ljubi i pomaže, nije baš slična djelima koje je činio Krist. Isus je prihvaćao sve ljude, a Crkva ne prihvaća mnoge – od rastavljenih i ponovno oženjenih, homoseksualaca, onih koji kritiziraju Crkvu ne da bi ju rušili, već da bi savjetovali, pa do uloge žena u Crkvi…

 Jedna Vaša kolumna iz 2011. naslovljena je upitno: Je li papa Ivan Pavao II zaslužio beatifikaciju? Zašto je ona (beatifikacija) za 264. nasljednika Sv. Petra upitna s aspekta zasluga?

CIRKVENEC: Prije svega se postavlja pitanje beatifikacije i kanonizacije, odnosno shvaćanja blaženstva i svetosti u Katoličkoj crkvi. Ponekad mi se čini da je za neke vjernike pojedini svetac veći i jači od Isusa Krista. Tko su to sveci? Ljudi bez mane? Ako je to tako, onda ni papa Ivan Pavao II. nije zaslužio tu titulu jer je imao i propusta i mana, uz sve vrline. No, ako su sveci ljudi i s dobrim i lošim stranama, zašto onda imenovati pojedince? Zar nisu onda svi ljudi sveci, i s manama i vrlinama? A ako vjernicima trebaju sveci kako bi imali uzore u životu, što je onda Isus Krist? Zar nije on ta osoba na kojoj bi se kršćani trebali nadahnjivati na svom vjerničkom putu? Zar jedan suvremeniji čovjek može biti bolji uzor od Krista čije riječi i danas zvuče suvremenije od mnogih naših suvremenika?

KaptolDa li vjerske zajednice u RH troše budžetska sredstva transparentno, posebno kada je riječ o vodećoj – Katoličkoj crkvi?

CIRKVENEC: U Republici Hrvatskoj je malo toga transparentno, od društvenog, političkog pa do vjerskog života. Hrvatsko društvo je transparentno onoliko koliko to zahtjeva Europska unija i ništa više od toga. Sve ostalo je stvar osobnog izbora. Tako i vjerske zajednice, a posebno Katolička crkva koja ima ipak bolji status od drugih zbog međudržavnih ugovora između Hrvatske i Svete Stolice. Crkva ogromnu količinu novca, upravo na temelju tih ugovora, dobiva direktno iz državnog proračuna. Nakon što se taj novac uplati Crkvi, gubi mu se svaki trag i Katolička crkva nikada nije smatrala potrebnim da ispostavi račun, odnosno da transparentno pokaže što čini s tim novcem i na što ga troši. A ako se tome pridodaju svote iz drugih izvora, primjerice iz primjerice Ministarstva kulture ili Ministarstva obrane (za Vojni ordinarijat) ili iz lokalne uprave i samouprave, gradova, općina i trećih subjekata, onda se vidi da Crkva u Hrvatskoj uopće ne brine o tome da transparentno prikazuje gdje i kako troši novac svih poreznih obveznika.

Kako ste vidjeli posjetu patrijarha SPC Irineja Zagrebu, sredinom prošle godine? Da li je došlo do približavanja dviju Crkvi nakon  njegovog susreta sa nadbiskupom Bozanićem?

CIRKVENEC: Meni je nevjerojatno da na ovim prostorima treba puno više vremena vjerskim čelnicima, nego političkim, da se sastanu i da normaliziraju odnose. Žao mi je što je do tog susreta došlo tek prošle godine i mislim kako takvi rijetki susreti, više kurtoaznog karaktera nego bratskog i kršćanskog, ne mogu učiniti ništa posebno na polju zbližavanja kršćana na ovim prostorima. Na Balkanu vjerska pripadnost služi kako bi se potvrdila nacionalna pripadnost i kako bi se stvarala razlika među ljudima, a ne služi kao poticaj za dijalog, suživot i ljubav. U takvoj atmosferi se ne mogu stvarati mostovi i dijalog, već eventualno kurtoazna druženja i rukovanja na vrhu, a s figom u džepu.

Kakva je bila uloga vjerskih zajednica u krvavom raspadu bivše Jugoslavije? Je li poželjna njihova katarza i šta bi to značilo u procesu pomirenja u regiji?

CIRKVENEC: Djelomično sam već odgovor dao na ovo pitanje u prethodnom odgovoru. No, dodat ću da je trajni zadatak svake vjere, odnosno religije na ovom prostoru prije svega da se očisti od politike, političkog i nacionalističkog načina djelovanja i govora, i da se vrati svojim vjerskim korijenima. Katarza ovih prostora u vjerskom smislu moguća je tek onda kada se shvati da primjerice katoličanstvo ne može biti hranjeno mržnjom usmjerenom protiv Srba i pravoslavlja, da pravoslavlje ne može biti ispravno ako se mrze muslimani, da islam nije religija mržnje, već praštanja i dijaloga… Svaka nacija i svaka vjerska organizacija na ovim prostorima treba priznati svoje grijehe, a ne neprestano govoriti o tuđim grijesima kako bi opravdala svoje. Put pomirenja i dijaloga nije lagan, lakši put je put mržnje, rata, netrpeljivosti, želje da se drugog zaobiđe, umjesto da ga se upozna i zavoli. Stoga treba puno mudrosti, energije i karizmatičnih pozitivnih pojedinaca kako bi se okrenulo boljoj budućnosti.

Kada je u pitanju zaštita života od začeća do prirodne smrti, te na neke druge teme, Crkva u Hrvata, putem nekih svojih biskupa, kaže da “ne može šutjeti”. Da li je i zašto, eventualno, šutila u nekim drugim vremenima te o pojavama u vlastitim redovima? Da li joj je komunizam još uvijek dežurni krivac za sve i svašta?

CIRKVENEC: Ovo je kompleksno pitanje i pokušat ću na njega dati što jednostavniji odgovor. Upravo činjenica da je komunizam ovdje mrtav već 20-ak godina nikako ne može doći do glava određenih vjerskih poglavara. Zbog toga i dolazi do potrebe da iz Crkve kažu kako ne smiju ili ne mogu šutjeti. Pa nitko od Crkve u demokratskom društvu ne očekuje da šuti, niti ju itko prisiljava da se vrati u sakristiju. Ali, ako Crkva želi biti dio društva, i nuditi svoje odgovore i prijedloge, onda treba živjeti s društvom i dijeliti s njim radosti i nade, ali i tugu i poteškoće, kako to govore i dokumenti Drugog vatikanskog koncila. Crkva u Hrvatskoj ne može biti dijelom javnosti samo kad njoj to odgovara, primjerice kad osuđuje abortus ili seksualni odgoj u školama, ali se povući onda kada treba reagirati primjerice na korupciju ili na mržnju. Žalosno je da smo ovih dana imali nekoliko ružnih događaja u Hrvatskoj koji su ponovno pokazali da ima onih koji žele premlatiti, ubiti ili diskriminirati druge i drugačije u Hrvatskoj (u ovom slučaju radilo se prvenstveno o Srbima), a da se Katolička crkva nije odmah zauzela za mir, dijalog i istog dana osudila takve istupe i djelovanja političara, maloljetnika, navijača i sportskih djelatnika. Ti pojedinci, pa čak  grupe, svojim su govorom i djelovanjem pokazali da mrze Srbe, a javno se deklariraju upravo kao vjernici katolici. Zar vrh Crkve misli da treba šutjeti? Znači li to da podržavaju takve stavove i djelovanja svojih vjernika? Možda i ne, ali ako Katolička crkva želi biti dio društva, onda neka bude odgovorna 24 sata na dan, a ne samo onda kada su aktualne teme one koje se tiču njihovih prava i povlastica, samo onda kada misle da će prikupiti koji jeftini poen svojim javnim nastupom. Ponekad je na svoja leđa potrebno staviti i križ, a ne samo tovariti na sebe titule i prava, a odmahivati rukom onda kada treba osuditi izjave i djelovanja onih koji se često smatraju upravo katoličkim koalicijskim partnerima.

Kako komentirate najavu da će i Carigradski i vaseljenski patrijarh Vartolomej, te mitropolit pergamski Jovan Ziziulas, koji je predsedavajući pravoslavne strane u teološkom dijalogu dviju crkava, prisustvovati 19. marta ustoličenju novog pape Franje, što je prva posjeta jednog pravoslavnog  velikodostojnika Vatikanu nakon 1000 godina?

papa-ce-posjetiti-istambul-slika-228271 (1)

CIRKVENEC: Činjenica je da je skandal kršćanstva danas u tome što je razjedinjeno. Kršćanska braća su u povijesti zbog razno-raznih razloga tražili ono što ih razlikuje, a premalo ono što ih upravo i čini braćom. Stoga se radujem svakom ekumenskom susretu i mislim da će se svaka kršćanska Crkva moći pohvaliti da doista nasljeduje Isusa Krista i njegovo učenje tek onda kada se sve kršćanske Crkve ponovno ujedine i u različitosti nadiđu sve svoje taštine i politikantstva. Zato je svaki susret, bilo ekumenski ili međureligijski, u kojem se jasno vidi poštivanje drugoga, a ne želja da se drugi pokori, ponizi ili omalovažava, dobar znak za sve vjernike ali i za cijeli svijet u kojemu je potrebno sve više dijaloga, razumijevanja i bliskost kako bi se suzbili ratovi, moderna ropstva i moderni kolonijalizmi.

RAZGOVOR VODIO:  Bedrudin GUŠIĆ (459)

bedro-new-1002