Arhiva za 22. Marta 2013.

ppl_bermanEuropske vlade sklone su da se suzdrže od podržavanja slobode govora u aferi Salman Rushdie, a ta je nevoljkost ponovljena u  krizi oko danskog crtanog filma. Dakle, Europa se može nagnuti na bilo koju stranu u pogledu ovog važnog pitanja…..Doista, neki od terorista  ne dolaze iz demografskih skupina koje najizravnije pate, nego iz relativno privilegiranih sredina. Mohammed Atta iz priče od  9/11 bio je obrazovan i iz srednje klase, a Osama bin Laden je bio fenomenalno bogat…..Genocid u Srebrenici, kao simbol šireg genocida bosanskih muslimana, je neiskorjenjiva sramota i skandal, pogotovo za Europu i UN…..U arapskom svijetu, neprijateljstvo prema Sjedinjenim Američkim Državama često uključuje neprijateljstvo prema zapadnim vrijednostima i modernosti, a ta je modernost također povezana s Izraelom. Djelimično je to izravna posljedica manipulacije palestinskog pitanja od strane  nekih njihovih vođa i pan-arapskog pokreta, koji je uvijek pokušao spriječiti  rezoluciju kako bi ranu držali otvorenom…….Amerika je ekran na kojem su Evropljani  projicirali različite vizije noćne more. Amerika je ponekad mjesto divljaštva, dubokog nedostatka civilizacije, ali u drugim vremenima Amerika je mjesto plutokracije i iskorištavanja……

U svojoj knjizi Sloboda ili teror: Europa se susreće sa džihadom (2010), pokušali ste dobiti odgovor na neka pitanja kao što su: Hoće li Europa odbraniti svoje teško stečene slobode protiv radikalnog islama? Hoće li čak i pokušati? Da li je taj proskribirani antagonizam između europskih vrijednosti i onih koji prakticiraju terorizam, da tako kažem, odgovor, odnosno da li je samo jedna strana odgovorna za to i kako doći do rješenja, ili nekakavog kompromisa?

Prof. Berman: Do sada znamo da su Europljani, barem ponekad, spremni da se brane protiv terorizma. U Njemačkoj, bas ove sedmice, neutralizirana je jedna radikalna slelefijska organizacija. Mi, naravno, također trebamo obratiti pažnju na ulogu koju europski nacije vrše u misiji ISAF u Afganistanu. Ili, upravo sada, izgleda da su Engleska i Francuska spremne pružiti podršku demokratskoj opoziciji u Siriji. No ipak, također vidimo i drugačije ponašanje od Evropljana. Europske vlade su bile sklone tome da se suzdrže od podržavanja slobode govora u aferi Salman Rushdie, a ta je nevoljkost ponovljena i u krizi oko danskog crtanog filma. Dakle, Europa se može nagnuti na bilo koju stranu u pogledu ovog važnog pitanja.

Da li se Evropa i Zapad u cjelini adekvatno bore protiv terorizma? Da li se bave analizom mogućih uzroka?

Prof Berman: Pitanje o uzrocima terorizma je teško – ali je važno i ne smije se izbjegavati. Teroristi sami obično ukazuju na određene političke ili socijalne tegobe. No mnogi ljudi pate od tih istih tegoba a ne postaju bombaši-samoubojice. Doista, neki od terorista ne dolaze iz demografskih skupina koje najizravnije pate, nego iz relativno privilegiranih sredina. Mohammed Atta iz priče o 9/11 bio je obrazovan i iz srednje klase, a Osama bin Laden je bio fenomenalno bogat. Dakle, pitanje je: što pokreće neke pojedince da poduzimaju nasilje nad nedužnim civilima? – jer to je definicija terorizma. Terorizam nije borba protiv neprijateljske vojske, nego protiv stanovništva u cjelini. Mislim da mora postojati neki element sadizma koji pridonosi terorističkom mentalitetu, želja da se čine nasilje i zlo. To je dakle i djelomično psihološki problem, ali također može odražavati kulturnu situaciju u kojoj postoji slom morala i vrijednosti koje mogu razlikovati dobro od zla. Teroristi su ponekad prikazani – po mom mišljenju, pogrešno – kao tradicionalisti i fundamentalisti. U stvari, međutim, razmišljanje teroriste je duboko anti-tradicionalno i više nalik na razmišljanje modernog revolucionara: a revolucije su nasilne.

“Neki Europljani radije usmjeravaju svoj animozitet prema drugim demokratskim društvima, nego da imenuju svoje islamističke neprijatelje …..”, jedna je od teza u povodu jedne Vaše objavljene knjige. Hoćete li to objasniti u nekoliko rečenica?

Prof Berman: Dijelovi europske ljevice imaju jasnu povijest neprijateljstva prema demokratskim državama, poput SAD-a i Izraela, ali isto i prema njihovim vlastitim demokracijama, i umjesto toga sklonost prema diktatorima – kao što su Castro i Chavez – ili paravojnim liderima, kao Arafat. To je značajan paradoks. Zašto bi ljevica, koju ponekad asociramno s demokracijom i napretkom, imala vidljivi afinitet za diktatore? Je li to nasljeđe Marxove “diktature proletarijata” kao preferabilne u odnosu na “buržoasku demokraciju”? Možda. Ipak, to može biti više nego intelektualno-historijska loza. Fascinacija sa diktatorskim “snagatorom” odaje mazohističku ličnost koja ide ruku pod ruku sa sadizmom teroriste. Mi griješimo kada pokušavamo razumjeti političku logiku ekstremističkih pozicija. To nisu (samo) politički zahtjevi, nego prije izrazi psiholoških deformacija.

U Srebrenici, Bosna i Hercegovina, 1995., počinjen je genocid nad više od 8.500  bosanskih muslimana – civila. Podsjećam vas da je to bila UN-ova “sigurnosna zona” te da su i UN-a, Europa i Zapad u cjelini, dopustili da se dogodi ovaj genocid. Srebrenički ubijeni muslimani nisu bili teroristi ili džihadisti i njihova jedina “krivica” je bila što su bili muslimani. Kako objasniti ove činjenice?

Prof Berman: Genocid u Srebrenici, kao simbol šireg genocida bosanskih muslimana, je neiskorjenjiva sramota i skandal, pogotovo za Europu i UN. U nasilju koje je izbilo dok se Jugoslavija raspadala, glavne zemlje (zapadne) Europe su trebale preuzeti veću odgovornost kako bi se spriječilo ubijanje, ali one to nisu učinile. Danas gledamo kako “kriza eura” ide iz hitnoga u hitno, i nitko, izgleda, ne vjeruje u “Evropu”. Da je tijekom 1990-ih zapadna Europa zauzela čvrsti stav i djelovala agresivno kako bi se spriječilo ubijanje, mislim da bi “Europa” danas bila simbol časti, a ne simbol neuspjeha. Mogli su postupiti drugačije: Francuzi, Nijemci, Britanci, Nizozemci – mogli su reći da ih “nikada više Auschwitz!” nagoni da spriječe ubijanje u Srebrenici. Da su to učinili, mi bi se suočili s drugačijom Evropom danas. Ali nisu. Na kraju (ali prekasno za Srebrenicu), SAD-a su morale intervenirati. No, također ne bismo smjeli dopustiti da se ne predoči odgovornost Rusije:sa njenim utjecajem u Beogradu, Rusija je mogla odigrati drugačiju ulogu.

 Da li antiamerikanizam i antisemitizam, kao pojmovi, nužno idu zajedno u arapskom svijetu?

Prof. Berman: U ovom trenutku povijesti, da, oni idu zajedno u arapskom svijetu, ali ne samo tamo. U arapskom svijetu, neprijateljstvo prema Sjedinjenim Američkim Državama često uključuje neprijateljstvo prema zapadnim vrijednostima i modernosti, a ta se modernost također asocira s Izraelom. Djelimično je to izravna posljedica manipulacije palestinskog pitanja od strane nekih njegovih vođa i pan-arapskog pokreta, koji je uvijek pokušao spriječiti rezoluciju kako bi ranu držao otvorenom. No, kombinacija antiamerikanizma i antisemitizma nije samo blisko- istočni problem. U velikim dijelovima međunarodne ljevice SAD su viđene kao zaštitnik kapitalizma, a Izrael, kao židovska države, je također identificiran u smislu kapitalizma, što se sve oslanja na dugogodišnje predrasude i stereotipe. Veza između dva problema je dugotrajna i složena.

Antiamerikanizam u Evropi: Kulturni problem (2004). Kada je, prema vašem istraživanju, značajno započelo anti-američko raspoloženje u Evropi i kakav je trend danas?

Prof. Berman: U svojoj knjizi ja tvrdim da antiamerikanizam predstavlja stalni rezervoar političkog animoziteta koji se može crpiti od strane političara i manipulirati u određenim situacijama. Evropski antiamerikanizam ima duboke korijene, i u biti ide natrag do “otkrića” Amerike koje je imalo učinak da je istisnulo Evropu iz percipirane situacije bivanja u središtu moći. Od tog ranog modernog trenutka, Amerika je ekran na koji su Evropljani  projicirali različite vizije noćne more. Amerika je ponekad mjesto divljaštva, dubokog nedostatka civilizacije, ali u drugim vremenima Amerika je mjesto plutokracije i iskorištavanja. Neki Evropljani gledaju “s visoka” na američku masovnu kulturu kao previše demokratsku i plebejsku; neki (marksisti) preziru Ameriku zbog kapitalizma, a neki osuđuju Ameriku jer još uvijek održava relativno jak nacionalni identitet, za razliku od Evropljana koji osjećaju da su se dužni odreći svoje nacionalnosti kako bi postali građani EU. Dakle, antiamerikanizam može postojati u raznim formatima.
Trenutno je antiamerikanizam relativno nizak u Evropi jer su u ovo vrijeme SAD tako malo zahtjevne u odnosu na Evropu; kako Amerika okreće svoju pozornost na Aziju i Pacifik, Evropa postaje manje važna u Washingtonu, tako da Washington postaje manja meta za Evropljane. Jedan od rezultata ovog američkog povlačenja je povećanje nedostatka jedinstva među Europljanima: svjedok načina na koji je  Evropa podijeljena bio je rat u Libiji (kada je Njemačka bila suzdržana u UN-u) ili to da je Francuska morala djelovati gotovo jednostrano u Maliju. Bez američkog vodstva, Evropa gubi koheziju. Drugi aspekt je  ekonomski. Kada ih je pogodila financijska kriza, Evropljani su bili skloni svaliti svu krivicu na SAD. Do sada smo doznali da je bilo mnogo endogenih izvora za krizu u evropskoj ekonomiji. Još nedavno, kada je Obamina administracija poslala bivšeg sekretara trezora Timothy Geithnera u Europu da ponud!
i svoje savjete oko krize eura, on je u velikoj mjeri bio ignoriran. No, njegovo teroriziranje Europljana o tome kako upravljati svojim domaćinstvom, u vrijeme kada je Washington zapeo u politički zastoj na pitanju budžeta, imalo je za učinak buđenje nekog anti-američki animoziteta: zašto bi Amerikanci govorili Europljanima kako uravnotežiti svoj budžet kada ne mogu uravnotežiti svoj vlastiti?

Fidel Castro nije već pet godina na vlasti, Hugo Chavez je umro, Mahmoud Ahmadinejad će uskoro završiti svoj drugi mandat. Je li na vidiku kraj anti-američkih lidera u Južnoj Americi ili u svijetu?

Prof Berman: To je optimistično. Volio bih da je to istina. Možda će doći do promjena. Ali jadni i neljudski režimi imaju načine ostajanja na vlasti, bez obzira na cijenu.

Zalažete se za uvođenje drugog jezika za sve učenike u američkim srednjim školama. Kako obrazlažete tu inicijativu?

Prof Berman: Vjerujem da je vrlo važno za sve učenike da nauče govoriti drugi jezik. Ne zanima me koji to ne-materinji jezik uče: studenti biraju druge jezike iz više razloga- etničko naslijeđe, odlični  učitelji u školama, posebna fascinacija nekim drugim mjestom. Zašto učiti jezik? Govorim o četiri glavna razloga. Prvo, učenje drugog jezika daje vam određeni skup vještina koje bi vam mogle koristiti, bilo u svom poslu ili u općem interesu. Drugo, učenje drugog jezika u školi vam daje mogućnost da naučite druge jezike, koji bi vam mogli zatrebati kasnije u vašoj karijeri. Učenjem latinskog ili njemačkog u školi, pripremate se da naučite mandarinski ili češki ili perzijski kasnije u životu (budući da češki i perzijski možda nisu sada ponuđeni u vašoj školi). Treće, učenje drugog jezika vam daje osjećaj kulturne razlike, toga koliko se značenje može promijeniti u prijevodu, i toga kako možete izgraditi svoje trans-kulturalne komunikacijske vještine. I na kraju: učenje drugog jezika jača sposobnost upotrebe maternjeg jezika. To je vrlo važno. Mnogi ljudi se mogu prisjetiti da su tek onda kada su počeli učiti u srednjoj školi š panjolski, francuski ili njemački  (to su tri najčešće proučavana jezika u SAD-u) po prvi puta počeli shvatati englesku gramatiku. Učenje drugog jezika vam daje perspektivu i uvid na vaš prvi jezik, a to vas čini promišljenijim i učinkovitijim korisnikom tog jezika.

 Vi ste dobitnik nekoliko međunarodnih nagrada. Što vam osobno ove nagrade znače i da li biste izdvojili neke od njih, koje imaju posebno značenje?

Prof. Berman: Ja sam imao sreće da  je moj rad odlikovan s nekim profesionalnim i vladinim nagradama. To mi drago, naravno, i ja sam zahvalan. Istodobno, znam da postoje mnogi znanstvenici koji su izvanredni profesori i duboki mislioci, a koji nisu primili nagrade. Biti odabran za nagradu, u određenoj mjeri, je stvar sreće i slučajnosti, kao i mnogo toga u životu.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (456)

bedro-new-1002