Arhiva za 18. Marta 2013.

 

01B2B707-E325-4387-88BE-9CC377D36A13_mw1024_n_s
Željeli smo pridonijeti ustanovljenje činjenične istine o ratu te pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama  prema dijalogu o interpretacijama. Ključni je razlog ovoga nastojanja iskustvo prešućivanja i falsificiranja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000. koje je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih društava…… No najteže nepravde, poput naplate parničnih troškova najbližim srodnicima ubijenih i nestalih, koji su tužili Republiku Hrvatsku i izgubili parnice, bile su i još su vezane uz nepravovremeno i neučinkovito procesuiranje ratnih zločina, a njihova je posljedica ponovna viktimizacija stradalih…… Od devedesetih do danas su u svim post-jugoslavenskim zemljama osim istraživanja novinara i organizacija za ljudska prava bili  važni dokumentarci Factuma, poput Oluje nad Krajinom, knjige Slavenke Drakulić, predstave Boruta Šeparovića i Olivera Frljića koje su  nas  podsjećale na odgovornost prema žrtvama čije patnje nisu ni vidljive ni priznate…..Pitanje i koliko smo se približili pravu mladih generacija na učenje povijesti utemeljene na činjenicama……Obitelji žrtava imaju pravo na sjećanje zato je važno nastaviti zahtijevati primjereno obilježavanje mjesta stradanja, kako ne bi dopustili poricanje zločina. Neprihvatljivo je da u Prijedoru i mnogim drugim mjestima tu bitku vode sami preživjeli, još uvijek noseći najteži teret pamćenja žrtava, mada bi svoj dio odgovornost za  komemoriranje trebale preuzeti vladine institucije…..U više navrata u javnosti smo isticali kako se protivimo praksi MKSJ o puštanju osuđenih za ratne zločine  nakon dvije trećine izdržane kazne, pa smo prosvjedovali i sada…….

 Gospođo Teršelič ! Kada je osnovan vaš Centar i ko su bili njegovi osnivači?

TERŠELIČ: Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću osnovan je 2004. godine. Osnovale su ga četiri organizacije: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mirovne studije, Građanski odbor za ljudska prava te Hrvatski Helsinški odbor. Željeli smo pridonijeti ustanovljenje činjenične istine o ratu te pomicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama  prema dijalogu o interpretacijama. Ključni je razlog ovoga nastojanja iskustvo prešućivanja i falsificiranja ratnih zločina i ostalih ratnih zbivanja od 1941. do 2000. koje je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih društava.

 “Documenta potiče proces suočavanja s prošlošću Hrvatskoj, dokumentira i istražuje prijeratna, ratna i poslijeratna zbivanja te surađuje s organizacijama civilnoga društva i vladinim institucijama i sličnim centrima u inozemstvu….”, jeste temelnja misija Centra. Koliko se Hrvatska do sada suštinski suočila sa svojom recentnom  prošlošću i koliko su, po Vašim saznanjima, u tome uspjele zemlje iz regiona, s čijim organizacijama civilnog društva i vladinim institucijama, surađujete?

TERŠELIČ: Hrvatsko i druga post-jugoslavenska društva su napravile tek nekoliko koraka u suočavanju s prošlošću. Proces priznavanja patnje bolno je spor, posebno za žrtve. Mada su pravosuđa Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Crne Gore u zadnjih desetak godina počela sustavnije  procesuirati ratne zločine tek je mali dio postupaka okončan pravomoćnim presudama. Posebno je slabo razumijevanje izvršnih vlasti  za prava civilnih žrtava rata. Od početka rata do danas institucije Republike Hrvatske nisu na primjeren način uredile status stradalih civila. Ni jedna se vlada nije posvetila rješavanju nagomilanih problema stradalnika. Djelomice je posrijedi bilo pomanjkanje političke volje za priznavanje prava na istinu, pravični postupak, obeštećenje i garanciju neponavljanja zločina, danas priznatih u sklopu Ujedinjenih naroda. No najteže nepravde, poput naplate parničnih troškova najbližim srodnicima ubijenih i nestalih, koji su tužili Republiku Hrvatsku i izgubili parnice, bile su i još su vezane uz nepravovremeno i neučinkovito procesuiranje ratnih zločina, a njihova je posljedica ponovna viktimizacija stradalih.

254892_srebrenica-foto-ap-_f

Naravno, svaka država, odnosno njeno društvo ponaosob, trebaju “čistiti u svojoj avliji”, odnosno suočiti se sa činjenicama iz vlastite prošlosti, ma kakva da jeste. Poželjna je i katarza u nekima od njih. Da li je i koliko, po Vašem mišljenju, bitno da se proces suočavanja s prošlošću, konkretno u državama nastalim na razvalinama ex-Jugoslavije, odvija koliko-toliko paralelno i komplementarno, s obzirom da se bivša SFRJ, kao što znamo, krvavo raspala?

TERŠELIČ: Proces suočavanja s prošlošću je neophodan u pojedinim zemljama i na regionalnoj razini jer iscjeljenje može krenuti samo od prihvaćanja činjenica o počinjenim zločinima. Posebno sporo ide prihvaćanje  odgovornosti prema žrtvama i njihovim obiteljima, što je djelomično vezano uz zakašnjelo procesuiranje ratnih zločina. Suđenja u Hrvatskoj devedesetih su vrlo često provedena neprofesionalno i etnički pristrano, uglavnom u odsutnosti optuženih. Oko 80% osuđenih osoba procesuirano je u odsutnosti. Tek poslije 2000. započinje se s istraživanjem i procesuiranjem ratnih zločina počinjenih od strane pripadnika hrvatskih postrojbi. Uspostavlja se i razvija suradnja između pravosudnih tijela država u regiji, postupno se podiže kvaliteta optužnica i suđenja, uspostavlja se služba za podršku žrtvama i svjedocima na pojedinim županijskim sudovima. Od devedesetih do danas su u svim post-jugoslavenskim zemljama osim istraživanja novinara i organizacija za ljudska prava bili  važni dokumentarci Factuma, poput Oluje nad Krajinom, knjige Slavenke Drakulić, predstave Boruta Šeparovića i Olivera Frljića koje su  nas  podsjećale na odgovornost prema žrtvama čije patnje nisu ni vidljive ni priznate.

 Da li je RH, ako se u nekom kapacitetu suočila sa svojom  prošlošću, došla u fazu održivog mira, što jeste i vizija Centra?

TERŠELIČ: Sigurno smo nešto bliže održivom miru nego što smo bili nakon vojnih operacija 1995. ili nakon mirne reintegracije 1998. U zadnjem se desetljeću trud svih državnih institucija usmjerila na zadovoljavanje kriterija za pristupanje Europskoj uniji. Pokazalo se da je taj proces važan za reformu pravosuđa. No u pogledu ostvarivanja prava civilnih žrtava daleko smo od prihvatljive razine priznavanja patnje. Pitanje i koliko smo se približili pravu mladih generacija na učenje povijesti utemeljene na činjenicama.

Da li  u procesu realiziranja svoje misije nailazite na odredjene prepreke ili probleme, bilo da je riječ o državnim organima ili pojedincima, udrugama i sl.? 

TERŠELIČ: U našem radu često čujemo oštre reakcije jer je za većinu ljudi prorada nasilne prošlosti vrlo emotivna. Nakon izricanja javno vidljivih presuda dobivamo prijeteće i uvredljive poruke. No ne izostaje i stanovito poštovanje zbog već provedenih istraživanja i javnog zagovaranja prava svih civilnih žrtava. Pošto od 2005. godine pratimo sva suđenja za ratne zločine u komunikacija s pravosuđem prošli smo različite faze od ignoriranja do korektne komunikacije.

 Vaši aktivisti su se 5. augusta prošle godine pridružili protestnoj šetnji u Prijedoru, kada su prijedorske žrtve tražile pravo na sjećanje. Kako tumačite činjenicu da u tom bh. gradu, gdje je ubijeno preko 3000 civila i oko kojeg su bili zloglasni konc-logori za Bošnjake i Hrvate, načelnik čovjek koji osporava pravo žrtvama na vlastito sjećanje i da u tom istom Prijedoru, po navodima samih žrtava  slobodno živi i radi veliki broj onih koji su mučili te iste žrtve prije više od 20 godina?

TERŠELIČ: Obitelji žrtava imaju pravo na sjećanje zato je važno nastaviti zahtijevati primjereno obilježavanje mjesta stradanja, kako ne bi dopustili poricanje zločina. Neprihvatljivo je da u Prijedoru i mnogim drugim mjestima tu bitku vode sami preživjeli, još uvijek noseći najteži teret pamćenja žrtava, mada bi svoj dio odgovornost za  komemoriranje trebale preuzeti vladine institucije. Zato nam je bilo važno pokazati solidarnost sudjelovanjem u prošlogodišnjoj povorci.  Na žalost poricanje se događa svuda, što ne znači da ga ne treba svaki put osuditi. Iz iskustva s pamćenjem zločina počinjenih tijekom 20. stoljeća širom svijeta zaključujem da se u najboljem  slučaju možemo nadati prihvaćanju činjenica o zločinu od strane većine a skoro nikada društvenom konsenzusom u kom će postati nepristojno dovoditi u pitanje neprijeporne podatke o stradanjima. Treba ustrajati u zahtjevima sve dok se mjesta stradanja ne obilježe ne samo zbog žrtava nego i zbog prava novih generacija da doznaju kakva su mučilišta i gubilišta bila u njihovom susjedstvu.

protestna-setnja-1

Sa najviših mjesta u RH i regionu podržano je da se ulože dodatni napori za ostvarenje REKOM-a. Da li su se, po vašem mišljenju, zaista stvorili suštinski uvjeti  za zaživljavanje te Regionalne komisije za pomirenje?

TERŠELIČ: Nakon stanovitog zastoja zbog pomanjkanja političke volje s puno interesa očekujem sastanak izaslanika predsjednika post-jugoslavenskih zemalja o Prijedlogu statuta REKOM-a koji bi se trebao uskoro održati. Mada je jasno da svima trebaju dodatna istraživanja o činjenicama o svim žrtvama ipak na donošenje odluke o osnivanju regionalne komisije utječu politički faktori. Na potezu su predsjednici i vlade.

Surađujete li sa Istraživačko-dokumentacionim centrom u Sarajevu i kako se eventualno ogleda ista?

TERŠELIČ: Nakon objavljivanja Bosanske knjige mrtvih nadamo se suradnji u organiziranju promocija i u Hrvatskoj.

 Prije nešto više od godinu dana ste skupa sa g. Zoranom Pusićem, predsjednikom Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP)  potpisali prosvjednu izjavu u povodu Prijedloga zakona ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela JNA, bivše SFRJ i Srbije. Šta je bila suština vašeg prosvjeda, da li se u međuvremenu desio epilog i kakav, eventualno?

TERŠELIČ: Nije se dogodilo ništa. Neshvatljivo mi je otezanje sadašnje Vlade RH s stavljanjem Zakona o  ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela JNA, bivše SFRJ i Srbije koji je u predizborno vrijeme usvojila tadašnja vlada, jer loše utječe na regionalnu suradnju bez koje nije moguće učinkovito procesuiranje ratnih zločina.


Nedavno je na prijevremenu slobodu pušten osuđeni ratni zločinac Mladen Naletilić Tuta. Da li ste se tim povodom javno odredili i kako inače  tumačite takvu praksu Haškog tribunala, prije svega s pozicije žrtava osuđenika te pravde?

TERŠELIČ: U više navrata u javnosti smo isticali kako se protivimo praksi MKSJ o puštanju osuđenih za ratne zločine  nakon dvije trećine izdržane kazne, pa smo prosvjedovali i sada. Važno je podsjetiti i da bi se  Mladen Naletilić Tuta trebao 15. 03. Javiti i Županijskom sudu u Zagrebu zbog istražnog postupka za ubojstvo Roberta Nosića iz Ljubuškog iz studenoga 1993.

mladen-naletilic-tuta-a18d27fe3676fad80e7e791a746730bc_view_article

  Da li i koliko pravila Tribunala da se puštaju na slobodu osuđenici nakon izdržanih 2/3 kazne eventualno negativno utječu na kredibilitet samog Tribunala i proces pomirenja u regionu?

TERŠELIČ: Svakako je i to utjecalo na pogoršanje slike tribunala u javnosti.  Na tragu te  prakse odluke o privremenom otpustu donose  pravosuđa u Hrvatskoj i Srbiji gdje je najviša zapriječena kazna za ratne zločine prema Krivičnom zakonu iz vremena počinjenja 20 godina, pa su primjerice prijevremeno pustili i osuđenog za zločine nad civilima u Gospiću i Medačkom džepu Mirka Norca. No želim i istaknuti da je bez obzira na pogreške Tribunal odigrao iznimno važnu ulogu, istraživši zločine, optuživši 161 osobu i potaknuvši pravosuđa u post-jugoslavenskim zemljama na intenzivniji rad.

 Želite li komentirati oslobađajuću presudu generalu Perišiću? 

TERŠELIČ: Želim prije svega izraziti zabrinutost u svijetlu činjenice da je pred nama još jedna presuda MKSJ-a nakon koje nema pravde za obitelji žrtava ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, počinjenih od strane pripadnika Vojske Republike Srpske (u periodu između 1993. i 1995. godine) u gradovima Sarajevu i Srebrenici, te onih počinjenih od strane pripadnika Srpske vojske Krajine (u svibnju 1995. godine) prilikom granatiranja Zagreba.

Momcilo-Perisic1501

 Na samom kraju, da li ste zadovoljni načinom na koji mediji u RH, pa i šire, prate rad vašeg Centra?

TERŠELIČ: Ne brine me je li mediji u Hrvatskoj i regiji redovno prate rad Documente, već koliko su u stanju nakon donošenja dugo očekivanih presuda uz izražavanje svog stava o pravičnosti presude objektivno izvještavati o činjenicama svim počinjenim zločinima. Navest ću samo primjer neobjektivnog i euforičnog izvještavanja nakon prvostupanjske i drugostupanjske presude za zločine nad civilima u tijeku i nakon operacije Oluja.

U želji i nadi da će ovaj razgovor barem malkice doprinjeti, kako realiziranju vaše ukupne misije tako i procesima koji se kad-tad moraju završiti u zemljama zapadnog Balkana, ja Vam zahvaljujem.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (454)

bedro-new-1002