Arhiva za 9. Marta 2013.

    zlatko_divic_divI sjećanja su itekako dio našeg mentalnog sklopa i habitusa. Pogotovo nama koji se imamo čega i koga sjećati. A imamo barem toga u izobilju. Naši životni događaji, koji su iza nas, ne samo da su bili sadržajni, nego i uzbudljivi. Mnogi od njih su odredili naše daljnje životne puteve koji su nas doveli tu gdje jesmo. Iščupane iz naših zavičajnih korjena pokušali su i pokušavaju nas presaditi na razne dijelove planete zemlje ali…. I većina nas živi uglavnom od sjećanja. Na ono što je iza nas i na ljude koji su značili i nama i sredinama u kojima su živjeli mnogo. Neki od njih su obilježili prostor i vrijeme u kojima su živjeli.
  Jedan od tih je svakako i moj prijatelj, kolega i sugrađanin Zlatko Divić, poznatiji u Gradu kao Div. Presavio je svoj pozamašni tefter i dotaknuo svoju drugu obalu rijeke prije tačno dvije godine. Puno toga dobroga i nezaboravnog me veže za tog čovjeka, naročito iz vremena 1992-1994 kada je vladao mrak u Gradu, a on je svojim ljudskim i patriotskim angažmanom bio jedno od svjetala na kraju tog banjalučkog tunela. Branio je Grad i Istinu o njemu, ali i o nama i o njima, onako kako je najbolje znao: PEROM! Njegova upornost i neustrašivost, kada je vodio dnevnik dešavanja u Gradu za vrijeme mraka, su bili naprosto fascinantni. Oko pet hiljada stranica pisanog materijala se nakupilo u Divovim zapisima koje će kasnije uspjeti nekako iznijeti u Hrvatsku radi publiciranja. Samo je mali dio tih antologijskih zapisanih svjedočenja o zlu koje su zli činili nad domicilnim Banjalučanima i njihovim kulturnim naslijeđem našao mjesta između korica jedne knjige ponajboljeg ratnog kroničara našeg Grada – knjige pod naslovom CRNA KRONIKA
BANJA LUKE. U pripremi je bila i slijedeća na istu temu koju mi je neporedno najavio doslovno ovim riječima: “Bedro, ova prva moja knjiga, uspoređujući sa onom koja slijedi, je obična divljakuša….”! Planirao, pripremio ali “čas umrli njega je omeo…”
  Meni i nama preostaje da njegujemo sjećanje na ovog velikog Banjalučanina, Bosanca i Čovjeka, da njegujemo njegov lik i djelo. Jer, bio je uistinu DIV od čovjeka! U cilju osvježavanja vlastitog sjećanja na prijatelja, kolegu, vršnjaka i sugrađanina i s istim emocijama, prilažem svoje pismo pokojnom Divu, napisano prije tačno godinu dana, ali sada prilagođeno drugoj godišnjici njegovog odlaska u vječnost.
Evo pisma:

Dragi Prijatelju,

Prošle su dvije godine kako si iznenada otišao u vječnost, a ja sam i dalje tužan što sam Te privremeno izgubio i što smo Te izgubili svi koji smo imali čast i zadovoljstvo da budemo darivani Tvojom ljudskošću, blagošću, pravednošću, patriotizmom, mirnoćom, prefinjenim manirima i kozmopolitizmom…, što Te kao takvog izgubila Bosna koju si tako volio. I ovim povodom, na 2. godišnjicu Tvoga odlaska u bolji i jedini pravedan svijet, obraćam Ti se neposredno, baš kao i prije dvije godine  kada si iznenada presavio svoj tefter i dotakao svoju drugu obalu. Ne mogu i neću drugačije. Hoću, zapravo, da i ovo obraćanje Tebi, kada si tamo, bude kratki govor moje duše uz ponovno podsjećanje na samo mali dio naše zajedničke životne priče.
Kako se ovim tužnim povodom javno ne prisjetiti Tvoga avangardnog pojavljivanja u banjalučkom “Prelomu”, kasnih 80-tih? Dao si aromu tom našem glasilu, jednom od pionira slobodnog novinarstva. Bio si jedan od onih banjalučkih i bh. novinara koji je hrabro pisao o zlu koje nam se sprema, ukazujući otvoreno na njegove ideologe, planere i protagoniste. Tvoja novinarska i ljudska hrabrost je utoliko vrednija pažnje i divljenja što si to činio iz sredine koja je bila pravo pravcato osinje gnijezdo – Banja Luke. “Bio si slobodan od svega, a neovisan ni o kome”, kako zapisa naš Amir Osmančević. Bio si, ustvari, ovisan samo o ISTINI, koju su mnogi “zaboravili” u našoj branši.

Prilika je da ponovo podsjetim na našu suradnju u Gradu za vrijeme okupacije. Duga je to i sadržajna bila priča, neki bi rekli i opasna, ali za nas obojicu jedini dostojan odgovor na situaciju u kojoj smo se bili našli. Ni moj ni Tvoj mentalni sklop te moralni i etički kodovi ne bi mogli prihvatiti da sve što se događalo u našem gradu od 1991. pa nadalje, ostane nezapisano. Jer, dali bi za pravo neljudima, raznim tamošnjim geobelsima i mogućim piscima suvremene historije našeg grada da kažu da se ništa od toga i nije dogodilo.

zlatko_divic

Čak i da kažu da mi nismo ni postojali u njemu. Ili, ako jesmo, napustili smo ga tek tako, bez nekog valjanog razloga. E pa, neće moći! Tvoja prva knjiga CRNA KRONIKA BANJA LUKE, koja je svjetlo dana ugledala prije koju godinu, dokumentirano svjedoči o zlu i zlima koji su ubili dušu našega grada i koji su promovirali i promoviraju neofašizam i mrak ne samo u našem gradu, nego i cijeloj domovini. Nažalost, dragi Dive, takvi još vladaju našim Gradom, zavičajem, Domovinom…
Izlazak svoje druge knjige, koja je također nastavak kronološkog svjedočenja o zlu i zlima u Banja Luci, nisi dočekao. Vjerujem da ćemo ga uskoro dočekati mi, Tvoji prijatelji, sugrađani i svi drugi koji hoće da iz prve ruke saznaju detalje o etnocidu, kulturocidu i memorocidu u Banja Luci, jer sam siguran da će se Tvoj i naš Enes Kišević i društvo oko njega pobrinuti za to.
Dragi Dive, 
jedan si od rijetkih što nijednom nije posjetio naš Grad po izgnanstvu. Kazao si mi da nisi imao snage vidjeti Banja Luku bez Ferhadije. Rekao si mi također da, nakon njenog rušenja, dok si još boravio u Gradu, nijednom nisi mogao proći pokraj njenog stratišta. I obećao si i sebi i meni da ćemo se sresti u našem gradu kada se Ferhadija ponovo uspravi. Ferhadija se uspravila, ali… Ali, nisi dosanjao svoj san. Otišao si na svoju drugu obalu noseći u svome velikom banjalučkom i bosanskom srcu slike one Banja Luke koja je bila po mjeri LJUDI. E, pa, suđeno nam je da se onda tamo sretnemo.
Hvala Ti još jednom za dobrotu kojom si me darivao, počivaj i dalje u miru Božijem i neka Ti je lahka zemlja zadarska, Prijatelju moj!

Bedrudin GUŠIĆ