Arhiva za 8. Marta 2013.

 

Portal je dobio dopis Filipa Ćorlukića: “Molim Vas objavite ovaj prilog kao moj dar novoizabranom papi. Ne znam kako bih mu ja to mogao poslati, ali se nadam da će to učiniti netko tko znade pravi način. Međutim, prije nego što pogleda taj dar, koji se sastoji od tri zadnja poglavlja središnjeg dijela moga rukopisa za knjigu: Quo vadis homo, za koju ne znam hoće li u ovim uvjetima biti objavljena, da bih mu ukazao u ozbiljnost darivanih mu dijelova rukopisa, moram mu se prvo predstaviti”.

Poštovani Pontifex Maximuse Crkve

Dok ovo pišem još Ti ne znam ime, ali znadem da ćeš neposredno prije Uskrsa biti izabran kao novi papa, a budući da je sazrelo vrijeme za velike reforme, u skladu s Evanđeljem, umjesto papa, reći ću  269. Petar, jer tu je dužnost Isus tako nazvao: “Ti si Petar, t.j stijena” -kamen temeljac zajednice kršćana. Ta zajednica, nazvana Crkvom, tijekom minulih se stoljeća raspala na mnogo – i prečesto uzajamno oštro sukobljenih zajednica.

Još od starih crkvenih koncila u Bizantu od početka 4.stoljeća, kada je zbog paganističke pojmovne zbrke došlo do prvih podjela unutar kršćanstva, sve su te crkve  izvornu evanđeosku poruku vremenom do neprepoznatljivosti prekrivale raznim nereligijskim elementima, retorikom, običajima, obredima i obvezama, koji suvremenog čovjeka zbunjuju. Ja sam odgojen u dobroj bosanskoj kršćanskoj obitelji. Ministrirao sam kod misa još od drugog razreda osnovne škole. Poslije rata se stjecajem političkih okolnosti obitelj nije mogla vratiti u Tuzlu, gdje smo prije živjeli, nego smo se naselili na malom obiteljskom imanju u selu Vrhovi kod Dervente. Nije mi bio dozvoljen upis u šesti razred gimnazije, pa sam se bavio seoskim poslovima.

Imao sam Šarićev prijevod Biblije, imao sam i vremena, pa sam sjedeći u hladu stoljetnog hrasta danima čitao to zanimljivo, ali i često zamkovito štivo. Polako i studiozno. Međutim, od ukupnog sadržaja, najdublje su me se dojmila, ali i zbunjivala dva pitanja. Po svemu najvažnija, ali meni nejasna: “Što je to Bog?” i “Kako zapravo trebamo shvatiti zapovjedi: “Ljubi Boga,…ljubi bližnjeg svoga…”!

Prvo je pitanje filozofsko, pa mi se drugo doimalo mnogo važnijim, jer se radi o ispravnom načinu ponašanja u svakodnevnom životu, a ja nisam mogao shvatiti što se to zapravo od mene očekuje. Otišao sam do gvardijana samostana na Plehanu i pitao ga kako konkretno protumačiti te zapovijedi. Počeo mi je odgovarati uobičajenim frazama, a kad sam mu počeo postavljati konkretna potpitanja, postao je vidljivo zbunjen. Nije znao, i bilo mio ga je žao, jer je bio izrazito dobar čovjek. Otišao sam zbunjeniji nego što sam došao. Na početak suvislog pokušaja odgovora na ta pitanja trebalo je pričekati ravnih trideset godina, a na prihvatljivo definiranje tih pojmova još daljnjih trideset…

Naredne godine mi je ipak dozvoljen nastavak školovanja, diplomirao sam fiziku na PMF-u, opredijelio sam se za industriju i vremenom ostvario vrlo uspješnu inženjersku karijeru. 1967. g. sam u svojstvu nadzornog organa radio na izgradnji rafinerije nafte u gradu Assabu, na obali Crvenog mora. Tada sam prvi puta imao vremena na pretek. Klimatski su uvjeti bili izvanredno teški, pa sam osim kratkotrajnih obilazaka postrojenja najveći dio slobodnog vremena boravio u mojoj klimatiziranoj sobi. U atmosferi postkoncilskih događanja, o kojima sam svakodnevno slušao preko Radio Vatikana, a možda i pod dojmom mitologije da je Assab bio rodno mjesto biblijske kraljice od Sabe, odlučio sam započeti sa komparativnim znanstvenim istraživanjima svih povijesno poznatih religija.

Nakon Etiopije sam nastavio s istraživanjima. No, ključni događaj u odnosu na davno postavljeno pitanje zbio deset godina kasnije u Bangladešu, gdje sam tada radio kao pomoćnik tehničkog direktora jednog međunarodnog tima na dovršenju i puštanju u pogon tvornice celuloze od bambusa i jute. Prigodom jednog putovanja automobilom, morali smo na obali rijeke čekati prijevoz skelom. Među gomilom djece, sasvim uz vrata automobila, je stala jedna vrlo lijepa mala djevojčica. I dok su ostali glasno tražili od nas sitniš, ona je povremeno tiho i sa smiješkom izgovarala po jedno: taka … taka … taka (novac). S obzirom da je bilo mnogo djece, iz praktičnih smo razloga na kolima držali zatvorene prozore čekajući polazak, pa da im tek onda podijelimo onoliko koliko imamo sitnog novca.

Budući da je “naša” djevojčica uz nevini smiješak uporno ponavljala: taka …taka…taka…, osjećali smo se zapravo neugodno, pa se kolega htio našaliti i otvarajući prozor, ispružio ruku s otvorenim dlanom glasno izgovorio: taka! Djevojčica ga je zapanjeno pogledala, povukla ispruženu ručicu pa iz džepića izvadila vjerojatno jedini novčić, prevrnula ga je nekoliko puta na dlanu, a zatim uz divan smiješak pružila mom kolegi!? Bio sam zaprepašten i toga trenutka je u mojoj glavi u pravom smislu riječi bljesnula riječ:solidarnost – kao dugo traženi dio odgovora što označava evanđeoska riječ ljubav.

To je bio prijelomni trenutak, jer sam nakon trideset godina konačno počeo naslućivati cjelovit odgovor i od tada sam počeo pisati knjigu, koja je pod naslovom Kamo ideš čovječe objavljena 1983. Naklada od 5.000 primjeraka rasprodana za manje od pola godine, ali su “politički” razlozi spriječili ponavljanje izdanja. To je učinio drugi nakladnik tek 1990. g. i to dva puta po 3.000 primjeraka u istoj godini!

U cilju olakšanja traženja, već od početka mojih istraživanja sam iz praktičnih razloga preslagao tekstove Evanđelja i Kurana, kasnije prilagođenim za knjige, pa mi je u vidu sinoptičkog prikaza 1996. objavljena knjiga: Isus, Mesija – objedinjeno evanđelje. To je povijesno prvi takav prikaz Evanđelja. Zatim, 2001. godine mi je objavljena knjiga: “Kuran, s vremensko-tematski raspoređenim poglavljima. Također kao povijesni prvijenac. Crkva šuti o tom Evanđelju, a spriječili su održavanje tribine o Kuranu u Stud. centru.

Nakon rata sam nastavio s istraživanjima i pisanjem knjige pod naslovom Quo vadis homo, znatno sadržajnije i tematski šire od prethodne, ali sam tek prije par godina, a to znači šezdeset godina nakon što sam si čitajući Bibliju pod stoljetnim hrastom u selu Vrhovi postavljao na tada neodgovoriva pitanja, konačno uspio shvatiti i u posebnim poglavljima ovog rukopisa definirati odgovore o značenju evanđeoske ljubavi, a izvedeno iz toga i poimanja Boga, kao i poglavlje o tomu da su tri svete knjige monoteističkih religija u duhovnom pogledu zapravo jedna knjiga u nastavcima.

Ovo su ta tri poglavlja koje Ti, 269. Petrov nasljedniče, darujem kao pomoć u reformama koje Te očekuju. Darujem ovo i svim ljudima dobre volje, bez obzira na vjersku pripadnost, pa i izvan toga, jer sam i među takvima susretao dobre ljude:

1. Poimanje svetopisamskog pojma ljubav 
2. Poimanje Boga 
i kao zaključno poglavlje toga, središnjeg dijela knjige:
 3. Tri su svete knjige u duhovnom pogledu jedinstvena Trilogija

Stoljećima se vapi za obnovom, a tek je Ivan XXIII. na II. vatikanskom saboru to bio pokrenuo, a kao centralno proklamirajući ekumenizam. Na žalost, to njegovi slijednici nisu znali, ili nisu bili u stanju nastaviti, a po svemu sudeći Tvoja je sveta dužnost to nastaviti, ali ćeš se morati vratiti korijenima zla, odnosno dogmatskom ustrojstvu Crkve. Na tom je ustrojstvu je nastala tisućgodišnja tradicija, koja se ne može lako promijeniti, a promjene su nužne. Toga je bio svjestan tek veliki vizionar, pa je naglasio da se vjerske istine (dogme) mogu iskazati i drugim riječima i time ih zapravo relativizirao. Njegovi nasljednici to nisu prihvatili, a to je sada Tvoja dužnost, uz glavne napore obnavljanja i produbljenja ekumenizma, koji je tada bio izvanredno prihvaćen, što i sada daje mnogo veće izglede u uspjeh. U tom cilju sam Ti darovao ovaj treći naslov, jer iz njega jasno proizlazi da ekumenizam nije stvar samo jednog dalekovidog čovjeka, nego je to – kada priznamo da su tri svete knjige u duhovnom pogledu jedna knjiga – jedna – rezultat svetopisamskog zapisa:

“O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne Riječi koja je jednaka i nama i  vama, da služimo samo Bogu, da mu ništa ne smatramo jednakim...(K. 3;64).

Tradicija je tvrdokorna i najlakše Ti je početi je razbijati papinskim dekretom o odbacivanju naziva “otac” (lat. papa), jer je Isus izričito zabranio: “Ni ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji, jer je jedan Otac vaš koji je na nebesima” (Mt.23.9). Zanemarujući to Rimski biskup Siricije krajem stoljeća se ipak nazvao papom, dok je Grgur Veliki (590 – 604) odredio da to bude naziv za sve naredne rimske biskupe. Ti to bez teškoća možeš dokinuti.

Dar papi, 369. Petru:
Poimanje svetopisamskog pojma ljubav, Poimanje Boga i
Tri su svete knjige u duhovnom pogledu jedinstvena Trilogija

Primi ove moje darove pomoći, a ja molim Boga da što više uspiješ u reformama. Amen.

Dida Filip Ćorlukić,
umirovljenik, fizičar, znanstveni istraživač, publicist, evanđelist i kur'anolog

(preneseno sa portala http://www.croatia.ch, uz suglasnost autora)