ZADUŽILI SU NAS, DOVIJEKA !
Prođe i jedna decenija kako legendarni komandant VII korpusa A RBiH, general Mehmed Alagić, nije više s nama. Reklo bi se, poprilično je vremena prošlo i ono (vrijeme) je moglo učiniti svoje. No, nije tako. Naime, agonija koja previše dugo i previše razorno djeluje kada je riječ o državi za koju se rahmetli Meho na najkonkretniji i najčasniji način borio i skupa sa svojim suborcima najveći njen dio oslobodio, čini da što vrijeme više odmiče, sve više nam nedostaju ljudi poput ovog heroja Bosanske Krajine i Republike Bosne i Hercegovine. Sve više nam nedostaje general Mehmed Alagić! Jer, nepisano je pravilo koje se toliko puta potvrdilo u praksi, da kada se nešto izgubi, tek onda se spozna njegova prava vrijednost. A mi, Bosanci i Hercegovci, odlaskom generala Mehmeda ne samo da smo izgubili heroja našeg odbrambeno-oslobodilačkog rata, nego i kao društvo smo izgubili pravo na dostojanstvo koju svaka normalna država u svijetu, kao njihov servis, jednostavno mora da priušti svojim građanima. Ovakva Bosna i Hercegovina je po mjeri
onih koji su onomad hapsili generala Mehmeda Alagića radi njegovog odvođenja u Hag (vratio se, naravno, s oslobađajucom presudom), a ne po mjeri njenih građana, posebno ne ljudi koji su se na najkonkretniji način borili za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Zato, koliko god da čeznemo za normalnom državom koja će biti po mjeri svih njenih odanih naroda i građana, jednako tako se s velikim pijetetom i divljenjem sjećamo lika i djela gromade od čovjeka iz Fajtovaca kod Sanskog Mosta, generala Mehmeda Alagića. Kako vrijeme odmiče, njegovo herojsko djelo sve više dobija na svojoj vrijednosti i značaju.
Fatiha za generala Alagića
Navršava se i decenija i pol od preseljenja u vječni svijet moga sugrađanina, nekadašnjeg komandanta I korpusa A RBiH, generala Mustafe Mume Hajrulahovića – Talijana. Na ovu tužnu godišnjicu Muminog odlaska, a otišao je zaista mlad, u 42. godini života, naviru sjećanja i na njegov časni lik i djelo. Iako je učešće u A RBiH stvar svakog pojedinca i njegovog odnosa prema napadnutoj Domovini, po ne znam koji put dužan sam ponoviti da je general Hajrulahović jedan od onih naših sugrađana koji su svojim učešćem u odbrani RBiH koliko-toliko spasili obraz nas Banjalučana. To je, jednostavno, notorna činjenica i zašto je zaobilaziti. Istini uvijek, doslovno uvijek, treba pogledati u oči, ma kakva da jeste. Kao njegov sugrađanin i radni kolega njegovog oca, rahmetli Kemala, ponosan sam na rahmetli Mumu. Ali, uz taj ponos u meni živi i nada koja u ovo vrijeme, siguran sam, djeluje utopistički, da će neke buduće generacije Banjalučana dočekati vrijeme kada će taj grad dobiti ulicu po imenu Mustafe Hajrulahovića, čovjeka i Banjalučanina koji se nije borio protiv ovih ili onih, nego za slobodu svoje Domovine i svih onih koji žele da časno u njoj žive. Koristim ovaj tužni ali časni povod da iznesem i tvrdnju da je dug i mukotrpan put do države za kakvu se borio 
rahmetli Mumo. A ona će biti takva onda kada oni koji su je ubijali, ne prihvatajući da je ona i njihova, dožive katarzu i shvate kakvo su zlo svojoj Domovini i njenim građanima drugačijeg svjetonzaora i etnikuma učinili njihovi očevi, djedovi, pradjedovi… i sunarodnici. Bosna će biti prava i po mjeri svih njenih normalnih građana tek onda kada u rodnom gradu Mustafe Hajrulahovića neće biti ulica i naselja neprirodno imenovanih po Milošu Obiliću, Karađorđu (prefiks u njegovom imenu je riječ iz turskog jezika) Petroviću i drugim ličnostima iz druge države budući da nijedan pravoslavac/Srbin iz Banje Luke i Bosne nije učestvovao ni u Kosovskoj bitci niti u Prvom srpskom ustanku. To su, naprosto, historijske činjenice.
bedrudingusic 