Arhiva za 1. Marta 2013.

BOSANSKOHERCEGOVAČKI KONTINUITET

Posted: 1. Marta 2013. in Intervjui

Magazin ‘Dani’, 28.2.2013.

Autor: prof. dr. Senadin Lavić, Fakultet političkih nauka (FPN) Univerziteta u Sarajevu, predsjednik BZK ‘Preporod’

senadin-lavic10-600x347

Reforma entitetskog ustava bez reforme ustava BiH

Apsolutno je neprihvatljiva zamisao da se izvrši reformiranje ustava Federacije BiH, a da se ne izvrši reforma cjelovitog ustava BiH. Najgore je da se pritom protupravno ignorira Ustav Republike Bosne i Hercegovine i njegov kontinuitet kao osnova s koje bi se moralo poći ako se doista želi vratiti državu u legalno stanje. Tu inicijativu „gura“ američki ambasador, koliko mi znamo, suprotno dosadašnjim rezolucijama američkog kongresa o RBiH, dakle, suprotno volji američke nacije iz perioda agresije na RBiH. Kakav ustavni aranžman on zastupa u svojim projekcijama i po čijem nalogu nije još jasno. Može li nam američki ambasador u BiH, Patrick Moon, umjesto ovoga što nam sada nudi, pomoći da se vratimo u legalno stanje koje je ovdje pokušano biti suspendirano devedesetih godina dvadesetog stoljeća razornom agresijom?

Nepovjerenje spram nametane reforme isključivo ustava entiteta Federacija BiH, izraz je svijesti o opasnosti od moguće teritorijalizacije etnije (naroda) na državnom prostoru BiH kojom se nastoji ostvariti etnička, religijska i ideološka unifikacija tako da se određena teritorija omeđi kao vlasništvo jednog naroda. Etnički nacionalizam u današnjem političkom sistemu sprovodi se tako što markira svoju teritoriju. Ovim etnicizam postaje kriterij državne teritorijalne organizacije iznutra.

Da li ćemo doći do stanovišta da u ovoj državi ne trebaju entiteti i etničke teritorije, jer preko njih se nastavljaju velikodržavne politike susjednih država. Entiteti su forme preko kojih se ostvaruje nezakonita politika opstrukcije funkcioniranja sistema u BiH. Danas Srbija smatra entitet Republika srpska, svojom nadležnošću. Dakle, jasno je da su entiteti suprotstavljeni opstanku države BiH. U ozbiljnim politološkim analizama iskazuje se stav da ovoj državi ne trebaju entiteti i etničke teritorije. Oni su nastavak velikodržavnih projekcija susjednih država, koje su dovelo do nefunkcionalnog poretka u dejtonskoj BiH, a onda do zaključka iz vlastitih poduhvata, da je BiH neodrživa.

Cjelokupno uređenje države treba pojednostaviti i razviti dvorazinski sistem vlasti, na nivou općina i države. Dakle, državi BiH trebaju samo dva nivoa vlasti, bez sadašnjih de facto etničkih „srednjih nivoa vlasti“. Skupština BiH uz Vijeće (Dom) građana i Vijeće (Dom) naroda, svi sudovi do Vrhovnog suda BiH, plus brojna i osavremenjena ministarstava države bi predstavljala i štitila građanska i narodna prava svih državljana BiH. Tada bi se problemi naroda rješavali u Vijeću (Domu) naroda kao i u drugim evropskim državama. Na ovo građani BiH imaju pravo i to pravo moraju ostvariti.

Imovina države Bosne i Hercegovine

Sukcesijom imovine SFR Jugoslavije, Republika Bosna i Hercegovina nasljeđuje veliku imovinu. To je njena imovina kojom ona kao vlasnik ima puno pravo raspolaganja i upravljanja. Suverenitet Bosne i Hercegovine na cijeloj njenoj teritoriji u svim oblastima i pitanjima, uključujući i imovinu, jeste nedjeljiv, neprenosiv i nediskutabilan. Te atribute suvereniteta Republika Bosna i Hercegovina stekla je internacionalnim priznanjem, koje nije moglo biti negirano ne samo ratom i genocidom, nego ni Dejtonskim mirovnim sporazumom. Iz ovog proizlazi da nikakva komisija, radna grupa, stranka, pojedinac, entitetska vlada, diplomate… ne može dijeliti, prenositi ili čak uopće i diskutirati imovinu Bosne i Hercegovine.

Na osnovu pravnog kontinuiteta, današnja država Bosna i Hercegovina jeste legalni i legitimni nasljednik ukupne imovine na svojoj teritoriji; ona je vlasnik svoje imovine kojom raspolaže i upravlja. Svaki razgovor o statusu imovine države, treba smatrati razgradnjom države BiH. Entiteti ne mogu biti vlasnici imovine države, nego isključivo korisnici čak i ako ne postoji odluka o tome. Nikakvo opravdanje za samovolju entiteta o imovini države nije nedostatak zakonske regulative, jer vrijede zakoni koji je vezuju za kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine.

Nažalost, i ovaj put nedosljedni i državi nevjerni političari stavljaju status imovine države kao predmet dogovaranja. Svi oni koji imovinu države BiH pokušavaju prebaciti na nivo entiteta i to urade, trebali bi biti krivično gonjeni. Zato je prekršaj i samo formiranje radne grupe koju sačinjavaju Bariša Čolak, Sredoje Nović i Damir Hadžić – jer se ona treba dogovarati o zakonskim odredbama o kojima se ne može dogovarati.

Država BiH ima stotine miliona eura vrijednosti svoje imovine širom regiona koju ne kontrolira zato što određene grupacije među političkim oligarhijama imaju interes da se to ne zna, jer one tom imovinom raspolažu kao svojim privatnim vlasništvom, što je suprotno pravu BiH da raspolaže svojom imovinom. Tako je s imovinom države BiH u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i dr. Neophodno je za opstanak Bosne i Hercegovine staviti pod državno upravljanje imovinu u inostranstvu.

Mostar – Bošnjaci i Hrvati

U etničko-religijskoj reduciranosti društvenog života građana i naroda od devedesetih godina dvadesetog stoljeća u BiH, nadjačala je priča o ugroženosti naroda koja je imala strahovite posljedice na pojedince i kolektive. Nameće se priča o ugroženosti hrvatskog naroda i posezanje za Mostarom kao „hrvatskim stolnim gradom“! Otkud to? Nikada u povijesti nije bilo tako!

U Mostaru se od 9. maja 1993. godine vojnom silom instalira velikodržavni projekt HZHB koji uništava predratnu infrastrukturu i uvodi ekstremni apartheid, to jest, progon i nejednakost nehrvata po etničkoj i religijskoj osnovi. Progoni nehrvata u Mostaru imaju karakter etničkog čišćenja direktnim i indirektnim metodama. Progon FK Velež sa stadiona ispod Bijelog Brijega, progon Univerziteta „Džemal Bijedić“, progon desetina hiljada nehrvata iz grada, upozoravaju da se pred našim očima sprovodi drugi proces stvaranja „čistih etničkih teritorija“ u BiH za koje će se oduvijek reći da su bile „naše“. Onda se na mjestu protjeranog Veleža pojavljuje Zrinski, na mjestu Univerziteta „Džemal Bijedić“ niče Sveučilište koje preuzima povijest i sadržaj protjeranog Univerziteta.

Da bi se došlo do novog statuta grada Mostara zasnovanog na odluci Ustavnog suda, prethodno mora biti napuštena teorija i praksa apartheida, rasne i vjerske mržnje iz svih prethodnih godina do danas na području grada pod vlašću dva HDZ-a. To znači, između ostalog, sve institucije koje nisu zaživjele zbog politike apartheida, moraju zaživjeti da bi se stvorili uslovi za primjenu odluke Ustavnog suda. Primjena prava (odluka Ustavnog suda) je nemoguća u okvirima apartheida.

Popis stanovništva

U državi BiH, planira se popis stanovništva u oktobru 2013. godine. Na osnovu znanja o strukturi stanovništva država može, naprimjer, planirati svoje djelovanje na zadovoljavajući način. S druge strane, popis koji je ovako osmišljen kao etnički, može biti fatalan za opstanak BiH, naprimjer, po osnovu Zakona o državnoj službi koji više ne bi uvažavao popis iz 1991. godine, tj. prije etničkog čišćenja. Također, nameće se entitetsko državljanstvo, što je direktno suprotno sa nedjeljivošću suvereniteta jedne države.

Od 1993. godine Bošnjaci su vratili svoje staro ime u javnu upotrebu i više ih se ne može svoditi na neko drugo, neadekvatno ime koje potencira njihovu religijsku pripadnost ili vjerovanje. Ime bošnjačkog naroda, dakle, već odavno nije sporno.

Mnogi danas izjednačavaju pojam Bosanac, ime za nacionalnost ili državljanstvo, s pojmom/imenom Bošnjak, kojim se označava ime naroda ili jedne etnije u Bosni i Hercegovini i drugim državama u regionu i širom svijeta. To je neopravdano i nepotrebno izjednačavanje nacionalnosti (državljanstva) i narodnosti (etnije), jer je svaki državljanin Bosne i Hercegovine, Bosanac (i Hercegovac). Popis podrazumijeva da postoje Bosanci (i Hercegovci), tj. državljani Bosne i Hercegovine, ali popis se sprovodi da se ustanovi struktura stanovništva države, državljana BiH, etnički sastav Bosanaca i ono čime oni raspolažu. Zato treba upozoriti da oznaka ili ime Bosanac nije ime za etničku grupu ili neki poseban narod koji se spominje u Ustavu BiH, već je riječ o javno-pravnom odnosu između građanina i države. Oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci (i Hercegovci), bez etničkih i religijskih oznaka, iskazuju svoju direktnu vezanost za državu BiH i mogu se razumjeti kao socijalna grupa, građani koji ne žele isticati svoje etničko ili religijsko određenje. Oni su kao takvi dio Bosne i Hercegovine. Ali, oni će biti svrstani u Ostale!

Jezik bošnjačkog naroda stoljećima već naziva se bosanski jezik. Ni to nije sporno za Bošnjake, ali neki bi im uredovali oko imena jezika i naredili im kako da zovu svoj jezik. U Povelji o bosanskom jeziku, koju je obznanio BZK „Preporod“ 2002. godine, piše jasno i smisleno: „Korišćenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjevjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.“ Dakle, danas je jasno i nepovratno stanje da je bosanski jezik onaj jezik koji govore Bošnjaci i svi oni koji ga pod tim imenom osjećaju svojim.

Ovdje spomenuti i mnogi drugi problemi predstavljaju bosanski čvor u kojem se dejtonski poredak može i treba diskutirati i osporavati. Uostalom, dejtonski projekt je osporiv po samom svom karakteru nastanka kao rezultat agresije i dogovaranja izvan institucija i zadnjeg legalnog Ustava Republike BiH. Ono što nije osporivo jeste pravo građana i naroda u BiH da imaju funkcionalnu državu, pravo na kontinuitet svoje imovine, državljanstva, vlasništva i pravnog poretka. Građani se, dakle, moraju uključiti u rješavanje tog čvora.

Napomena:

Gornji tekst posalo mi je sam autor.

B.G.