Nihad Filipović, bosansko-hercegovački novinar, publicista i pjesnik u egzilu: GLUPOST JE MAJKA SVAKOG ZLA

Posted: 22. Oktobar 2012. in Intervjui

 Kao što ne možete o koncentracionim logorima govoriti na komičan način, a da se to ne završi kao farsa odnosno tragedija, tako se ni o smrti ne može govoriti na lijep način. Na topiku smrti moj doživljaj poezije je dadaistički ili jezikom pop kulture kazano, pankerski: dakle i ružno je lijepo….Karcinom se primio i najtransparentniji je kod Srba, ali ga makar kao parčiće modela svijesti nalazimo i kod Hrvata pa i kod nas Bošnjaka. Razlika je u tome što je taj model kod Bošnjaka reakcija, odbrambeni poriv opstanka i odbrane života i prava da se bude svoj; i nije prisutan u elite, barem ne kao razvijena i transparentno očitovana svijest putem uradaka duha…..Dobro i zlo jesu opoziti, ali su dio jednog. Oni su kao crno i bijelo, opoziti vezani jedno uz drugo i prate čovjeka kao što ga sjenka njegova prati. Kako je čovjek subjekt povijesti onda je sva povijest utakmica dobra i zla. Ako mir percipiramo dobrim, a rat zlim, onda zbilja povijest nije ništa drugo, nego stalno ponavljanje već viđenog…..Neko je kazao, nada posljednja umire. Ne mislim da je tako. Nada ne umire. Ona je ezoterična, kao misao: mijenjati se može, ubiti se ne može. Jer ona je vaseljenska, a vaseljena ne umire; ona aberira, prelazi iz stanja u stanje. Ona je vječna, ergo, nada živi i kada njeni emiteri gasnu…..Omer je i danas moja živa rana. Kažu da vrijeme zacjeljuje rane, ali što sam udaljeniji od  vremena Omerovog mučkog ubojstva, sve ga više osjećam i sve mi više nedostaje. Mnogo je nevinih, na desetine hiljada, posebno civilnih žrtava bosanskog domovinskog rata. Ni krivi ni dužni ti su ljudi stradali samo zato što su bili „krivog“ imena i našli se na pogrešnom mjestu u krivom trenutku….. A ubijen je jer nije pristao da se pojavi u propagandnom dokumentarnom filmu koji je srpska tv. upravo tih dana snimala i da kaže kako su rat u našem rodnom Ključu izazvale zelene beretke, muslimanski fundamentalisti, paravojne muslimanske formacije i slične nebuloze. To mi je on sam gore na Manjači rekao, a isto mi je potvrdio i moj inspektor kada mi je rekao: „Drzak je Omer. Pripremili smo mi za njega druge metode“. To je trenutak kada su ga počeli nemilosrdno tući iz dana u dan, da bi ga nakon devetnaest dana torture i dokrajčili. Sve je mogao prekinuti i tako spasiti život samo da je rekao: “U redu, pristajem. Izaći ću na tv. i reći što od mene tražite”. Nije htio to uraditi i zato je ubijen……

Dragi prijatelju, kolega i “brate u patnji” (oko ovog posljednjeg lahko smo se usaglasili)! Razloga za ovaj razgovor ima više, ali povod jeste jedan: Tvoja zbirka pjesama koje je pripremljena, ali još nije objavljena. Dokle se došlo s tim, odnosno hoće li se i kada govori Tvoje duše, kroz stihove, naći između korica knjige.

FILIPOVIĆ: Najprije, hvala na ovome razgovoru, vremenu i energiji koje si uložio ne bi li i moju malenkost pretstavio našim ljudima u SAD i Kanadi, pa i šire, jer koliko sam razumio, ovaj razgovor se plasira ne samo putem lista „Sabah“ nego ide i na web. A hoće li te pjesme ikada biti ukorčene, ne znam. Ništa od onoga što sam do sada napisao nije omrsilo papir u štampariji, pa ni te pjesme. Sujeti bi jasno godilo da se to nađe ukorčeno, ali manje više sve je to razbacano po internetu i na tim virtuelnim elektronskim stalažama dostupno još širem krugu potencijalnih čitatelja nego da je plasirano kao knjiga. Konačno, zna se koliko se kod nas knjige čitaju. Ipak, moja je želja da to printam, makar i privatno, što ću i uraditi. A kada, to ne znam. Kada nađem vremena, ako na kraju ne ispadne da više i nemam vremena.

Negdje sam pročitao da si za svoje pjesme rekao (uz skromnu ogradu: “ako smijem tako reći…”) da su “misaone, a manje lirske, pokadšto teške, stilski raznovrsne, a imam nešto i satirične poezije…” Hoćeš li to i za naše čitatelje pojasniti?

FILIPOVIĆ: Rekao sam to u predgovoru pripremljenom uz odabrane pjesme koje sam uvrstio u tu svoju nikada objavljenu knjižicu pod nazivom „Metamorfoza tijela“. Jasno, svaka aktivnost je misaoni proces, od okopavanja bašte preko pisanja pisma do složenih i složenijih duhovnih kreacija. U tom smislu možda pridjev misaona pjesma nije najsretnije odabran. Cjelishodnije i jasnije bi bilo da sam možda rekao da su to pjesme sa porukom, a manje, da tako kažem, šta ja osjećam pjesme. Naime, upravo ovu liniju podjele primjećujemo u modernoj poetici i tzv. pop kulturi općenito: pjesme su, da upotrijebim engleske fraze, ili „massage songs“ ili „what I feel songs“. Nema jasne linije razgraničenja u izrazu; između može biti i deskriptivna i narativna ili prozna poetika, može biti satirična i humorom i može biti i ima prožimanja, ali se ovo potonje, dakle te „šta ja osjećam pjesme“, doživljavaju, a najprije tako i razvijaju, kao lirska konstrukcija u užem smislu, sa pažljivo odabranim mehkim, koloritnim, da kažem pjevljivim riječima i metaforama kojima se slika tj. u duhu čitatelja projicira transferirana piščeva emocija, a one prve ili pjesme poruke, kojima ja osobno tendiram, doživljavaju se kao angažirane u socijalnom smislu.

Inače, to „misaone pjesme“, meni je došlo u pamet razmišljajući o ratu u koji smo gurnuti devedesetih godina dvadesetog stoljeća i dakako, razmišljajući o smrti kojoj sam svjedočio u ratu. Kako klasičnom lirskom aparaturom metrike i rime govoriti o smrti? Je li to moguće uraditi, je li to neko već uradio, ne znam? Ne poznajem toliko povijest književnosti da bih se tu mogao izričito očitovati. Znam samo, u mojoj predstavi mogućeg, to je neizvodljiv zadatak. Kao što ne možete o koncentracionim logorima govoriti na komičan način, a da se to ne završi kao farsa odnosno tragedija, tako se ni o smrti ne može govoriti na lijep način. Na topiku smrti moj doživljaj poezije je dadaistički ili jezikom pop kulture kazano, pankerski: dakle i ružno je lijepo.

Nije međutim dadaizam, a ni pank ono što je mene dovelo do te konkluzije. „Krivac“ za to je Antun Branko Šimić. Koliko imam uvida, niko u našoj književnosti, ni prije njega, ni poslije njega, nije, na tako potresan način, progovorio o „ružnom“ topiku smrti. To je zato, što je pored talenta koji je nosio u sebi, bolovao i od teške tuberkoloze od koje će i umrjeti vrlo mlad, u svojim ranim tridesetim godinama. Šimića sam ja naravno čitao u gimnaziji, ali sam ga razumio i doživio tek poslije onoga što sam prošao i vidio u ratu.

I da ne ostane neodgovoreno, jer se u tvom pitanju pominje i satirična poezija, da kažem i to: imam par napisanih satiričnih pjesama. Ne mislim da u književnom smislu šta vrijede, ali smatram da za satiru ima mjesta i prostora u poetskom izrazu.

 U prvom dijelu neobjavljene zbirke pjesama fokusirao si se na zlo, s kojim mi iz Republike Bosne i Hercegovine imamo previše iskustva, nažalost. Otkud tolike količine zla i mržnje na realativno malim prostorima zapadnoga Balkana?

FILIPOVIĆ: Zlo u ljudima u nas se tako primilo i razvilo da ga neki drže endemskim. A zapravo je riječ o kulturološkim modelima koji traju i na kojima klija, raste, razvija se i povremeno u doslovnom smislu odnosi živote kao žrtve na oltaru gluposti. Jer glupost je majka svakog zla. Sa zlom se ne rađa, nego svi po rođenju u sebi nosimo potencijal i za glupost i za njen opozit, a onda se taj potencijal kulturološkim modelima razvija. Da bi se razumjelo o čemu je ovdje riječ treba čitati Radomira Konstantinovića i njegovu „Filosofiju palanke“, treba čitati Filipa Davida i njegove oglede na istu temu, npr. „Fragmente iz mračnih vremena“, i naravno treba znati čitati Njegoša, Andrića, Ćosića, Bećkovića i svu tu plejadu umjetnika pisane riječi koji su se najprije primili,a onda i sami dalje razvijaju taj dinaridski/ruralni/urbano/opančarski model svijesti.

Karcinom se primio i najtransparentniji je kod Srba, ali ga makar kao parčiće modela svijesti nalazimo i kod Hrvata pa i kod nas Bošnjaka. Razlika je u tome što je taj model kod Bošnjaka reakcija, odbrambeni poriv opstanka i odbrane života i prava da se bude svoj; i nije prisutan u elite, barem ne kao razvijena i transparentno očitovana svijest putem uradaka duha.

Kod Srba je to čista, nepatvorena, neskrivena, transparentno očitavana duhovna agresija na kojoj se onda, kao ideološkoj osnovici i književnom uporištu, koti stvarna agresivna svijest kojoj ništa nije žrtvovati i 100.00 srpskih života ako treba ratovati i ratom dokazivati „naše pravo“. Tako je naime u osvit rata izjavio, barem tako je štampa prenijela, profesor Milorad Ekmečić, a poslije će to varirati i drugi, od Jovana Raškovića i onog njegovog, parafraziram: Popićemo Unu, ali granice između srpske Krajine i Srbije biti neće, pa recimo do suđene i presuđene ratne zločinke Biljane Plavšić i njenih naučničkih nebuloza o muslimanima kao „genetskom srpskom otpadu“.

Ako sa apstraktnog govora pređemo na jezik i govor razumljiv prosječnom čovjeku na ulici, onda valja znat da zlo o kojemu ovdje govorimo, kao socijalni fenomen, u nas se manifestira kao  turski kompleks. To je kompleks koji od početka nacionaliziranja pravoslavnih, katolika i muslimana, prati Srbe, u manjoj mjeri Hrvate, ali prati i Bošnjake bilo kao glorifikacija Osmanske prošlosti ili kao sindrom neke nejasne krivice o kojoj je najsnažnije progovorio Meša Selimović u onoj svojoj čuvenoj „poslanici“ Bošnjacima. Turski kompleks je dakle u najbližem dodiru sa procesom nacionaliziranja bosanskog puka koji počinje i odvija se istom onom dinamikom kojom pada, urušava se i u svoje moderne granice povlači turska imperija.

Prema tome, zlo kao socijalni fenomen koji prati region i skoro, pa evo cijela dva stoljeća se lomi na Bosni i preko leđa tog bosanskog čovjeka ma kojeg dina bio, ali najprije preko leđa Bošnjaka, koji su bili i ostali kruh i sol bosanske zemlje, jer bez njih nema Bosne, to dakle zlo, itekako ima svoj povijesni korijen i kulturološko i dnevno političko uporište. Drugim riječima, nije ono endemsko, niti je  akcidentalno, nego je plansko, kreirano u labaratorijama duha nacionalne inteligencije.

Kao po nekakvom prirodnom slijedu za svako živo biće i sve stvoreno na ovoj zemlji, mada posve individualno, si kroz svoje stihove u drugom dijelu zbirke meditirao o neminovnom prispijeću na drugu obalu- o smrti. Kako si pozicionirao smisao suprostavljenih kategorija – dobra i zla, u kontekstu neminovnog kraja?

FILIPOVIĆ: Dobro i zlo jesu opoziti, ali su dio jednog. Oni su kao crno i bijelo, opoziti vezani jedno uz drugo i prate čovjeka kao što ga sjenka njegova prati. Kako je čovjek subjekt povijesti onda je sva povijest utakmica dobra i zla. Ako mir percipiramo dobrim, a rat zlim, onda zbilja povijest nije ništa drugo, nego stalno ponavljanje već viđenog. Vjerujem u mehanizme historijskog determinizma, ali ne fatalistički. Čovjeku je naime uvijek pružena mogućnost izbora.

I dobro i zlo je dakle u nama, ali ne po rođenju nego po odgoju. Izvan morala nema ni dobra ni zla. Izvan morala zlo bi bilo svakodnevno i obično i ne bi se niti razumijevalo kao zlo. Dobro bez zla opet, bilo bi bezlično. Iz prednjeg slijedi da je dobro sa ovu, a zlo je i sa ovu i sa onu stranu morala ili drugačije rečeno, zlo razumijevamo i kao prirodno stanje, a dobro je imanentno etička kategorija. Moral kao tekovina duha upravo se i javlja u nastojanju da sputa animalni nagon i upristoji čovjeka.

Smrt je opet metastaza materije, preraspodjela atoma ali, sakralno shvaćena, i najveće dobro. Bez smrti razumijevane u etičkom ili sakralnom kontekstu, zlo kao prirodno stanje bi haračilo, bez bojazni, odnosno straha od odgovornosti.

E sada, kada poslažem sve što sam ovdje kazao, uvijek iznova mi se otvara pitanje: ako  i u dobru i zlu čovjek ima mogućnost izbora, a ima, šta je to što ga gura ka zlu? Odabir zla u situaciji gdje je izbor vezan uz mogućnost gubitka sopstvenog života još i mogu pojmiti, ako ne i opravdati, ali šta je sa ljudima koji iz čista mira, ničim ugroženi, optiraju zlo, rade, čine zlo, služe zlu? Kako takvi mogu ubiti dijete, kako mogu zaklati čovjeka makar za nešto i bio kriv po mjerilu zločinca, i još više, kako neko poput onog krvoloka Mladića može izdavati naredbe za masovni zločin i onda Pilatovski prati ruke i kriti se iza nekakvih viših cilljeva?

Kada se ovo pitam, uvijek se sjetim onih psihopatskih likova iz logora Manjača posebno o Željka Bulatovića i Siniše Teodorovića. Čovječe, sa kakvim su ti zadovoljstvom na smrt lomili ljude nemoćne da im pruže otpor! Pa se sjetim jednog Dragana, nekada mog bliskog prijatelja, za kojega sam čuo da je radio na projektu „humanog preseljenja Bošnjaka“ pa je sa još jednim ubijao ljude u masakru na Velagićima kod Ključa, 01.06.1992, kada su rafalima sasjekli sedamdeset i sedmoro ljudi; ko je davao znake života – metak u glavu. A kada su izvršili zadatak, onda su nad gomilom pobijenih složno zapjevali.

Pa se sjetim izvjesnog Aničića iz Ključa koji je zaklao, hej zaklao čovjeka, jednog mog poznanika i sapatnika sa Manjače. Pa ja sam toga viđao oko pravoslavne crkve u Ključu! I on valjda vjeruje u Boga. Ali, koji je to njegov Bog? Mislio sam da je Bog jedan i da kaže ne ubij, a ovamo taj pobožni i ne trepnuvši zakla čovjeka! Na ovim pitanjima pamet staje i ja nemam drugog odgovora osim da su to zvjeri maskirani u ljude. Jer zvjeri nemaju obraza, nemaju morala, ne vjeruju: oni se samo pretvaraju, vrebaju… Ali Božja  volja nije prevaga zla kao što ljudi Knjige znaju, pa onda takve ipak, kad-tad, stigne kazna. Ja sam o ovome progovorio u nekoliko svojih pjesama, a mislim da sam se najcjelovitije izrazio u dvije kratke pjesme: „Lov“ i „In memoriam“ te nekoliko proznih pjesama, npr. „Sjeme zla“, „Metamorfoza tijela“ i „Božija volja“.

Ipak, u trećem dijelu si uputio pogled ka nebu, tražeći utjehu “u onome što jeste nada/ljubav…Mali je to pomak od prevlađujuće crne boje smrti i sive boje pepela kojom “miriše” ova knjižica….” Slažem se, mali pomak jeste, ali je “i kap morske vode u čaši – more”. Ima li, zaista, neke nade za svakog čovjeka na ovoj zemlji koji samo hoće da bude - čovjek?

FILIPOVIĆ: Ima, naravno da ima. Treba se nadati, treba vjerovati (pri čemu ne mislim na religijski koncept vjerovanja, jer je to politika), treba stalno učiti i širiti krhko znanje i treba ljubiti. To je čovjekovo poslanstvo, to je njegova misija, to je taj put Istine. I ne samo da treba slijediti taj pravac, nego je to i jedini pravac koji je Svevišnji namijenio čovjeku. Sve ostalo je stranputica koja je tu samo ne bi li se čovjek i humanitet na greškama učili. Zato su i stranputice bitne; jer i to je dio Plana.

Neko je kazao, nada posljednja umire. Ne mislim da je tako. Nada ne umire. Ona je ezoterična, kao misao: mijenjati se može, ubiti se ne može. Jer ona je vaseljenska, a vaseljena ne umire; ona aberira, prelazi iz stanja u stanje. Ona je vječna, ergo, nada živi i kada njeni emiteri gasnu. Izdihanija je metastaza materije, a smrt je njen preustroj, igra atoma kojom se kreira novo stanje kao nada.

Novo vrijeme u fenomenolofiji humaniteta je novo stanje odgovarajuće onoj aberaciji vaseljene. Kao što neznano od tvog života tvojim životom žive drugi kao ti, tako novo vrijeme neznano od naših života prati kosmički nered promjena. Tin Ujević u „Pobratimstvu lica u Svemiru“ kaže:

„Ne boj se. Nisi sam. Ima i drugih nego ti,

koji nepoznati od tebe, žive tvojim životom.

I ono što ti bje, ču i što sni,

gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom“.

Sila promjena je nada i ona je taj je pokretač svega mogućeg i nemogućeg, znanog i neznanog. Silu razumijevamo kao snagu, kao moć, kao muški princip, ali ona može biti opozit uobičajenom razumijevanju silnog kao snažnog. Sila može djelovati slabošću, pri čemu je snaga slabosti toliko jaka da uzrokuje neumitnu promjenu stanja. To je sila razumijevana kao ženski princip. Tako sila djelujući suprotnim silnicama onim „žarom, ljepotom i čistotom“ i njenim opozitom, drži stvari, pojave, socijalne i kosmičke fenomene na okupu i podložnom mijenjanju.

Međutim, nada bez vjerovanja i bez ljubavi na parčićima krhkog znanja, samo je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Mi živimo kroz našu djecu mijenjajući se, ali živimo i životima drugih. Lav upadne u tuđi zabran i prvo što uradi je da pobije mladunčad kako bi se mogao pariti sa ženkama i živjeti preko svog potomstva. To je zato jer lavovima nije dato da spoznaju kako žive i životom drugih. Altruizam lavova je ograničen na njih same pa čak i sopstvenu djecu odbacuju kada poodrastu jer se javljaju kao konkurencija. Zato je nada lavova stranputica, jer bez altruizma i prihvatanja drugog i drugačijeg, bez vjerovanja koje razumjevamo kao solidarnost, tolerancija, odricanje…,  i bez ljubavi, sve je vegetativni opstanak prirodnom selekcijom. Ipak, i lavovi su dio čuda i namjere Stvoritelja. Oni postoje da bi se čudo održavalo i onom silom muškog i ženskog principa dalje živjelo, bilo kao red, bilo kao nered, kojega tako doživljavamo jer ga onim parčićima krhkog znanja nismo u stanju objasniti.

Šta je Tebe, zapravo, opredjelilo na takav način iskažeš svoje unutarnje stanje, svoje osjećaje u određenim trenucima i da li se to  stanje promijenilo od te 2001. godine do danas?

FILIPOVIĆ: Ja sam poeziju počeo pisati, i to sam rekao u predgovoru knjižice „Metamorfoza tijela“, akcidentalno. Gotovo kao uvjet prevazilaženja stanja u kojemu sam se nalazio u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća kada su te pjesme i nastale, pojavila se potreba izraziti misao, osjećanje i tjeskobu što me pratila i sprječavala u svakom suvislom izrazu, od jednostavne ljudske relaksirane komunikacije do složenijeg pisanog izraza. Svih tih ratnih i poratnih godina ja sam bio u stanju jakog šoka, depresije i stresa. Kao zombi sam, hodao, disao, živio vegetirajući kao onaj mali miš iz moje „Male pjesme“, u stranoj zemlji, među stranim ljudima, čiji jezik nisam poznavao. Bio je to period u kojemu mi je i brak pukao, riječju očajno vrijeme, gdje sam čak i na najgore pomišljao. Ali, kako počeh govoriti kratkim poetskim govorom primjetih da mi uspjeva izraziti se, a onda je to na mene djelovalo vanredno terapeutski uspješno. Počeo sam osjećati zadovoljstvo u pisanju i polagano ponovo osvajati samopouzdanje i neki unutrašnji mir koji mi je pomagao vratiti se k sebi. Da se našalim, stanje se u toj mjeri promjenilo da sam ja prestao pisati poeziju, a posvetio se svojoj velikoj strasti, a to je politička i općenito kulturološka eseistika. Međutim, vidim prema onome kako su ove moje pjesme primljene, kratka riječ je izgleda efektnije od onog mora riječi kojim se služimo u eseistici, a da bi kazali isto. Zato, moguće se i vratim i  ponovo pokušam nešto poetski reći.

Ali, Ti si itekako, u kontinuitetu, prisutan i putem drugih oblika spisateljskog angažmana, javno iskazujući svoje stavove po pitanjima koja nas se sviju tiču (ili treba da se tiču). Uzimam sebi za pravo da znam šta to Tebe muči pa ni Tvoje pero ne miruje, ali hoćeš li za naše čitatelje reći nešto o tim mukama pa si pristao na neravnopravnu, ali časnu, borbu protiv vjetrenjača?

FILIPOVIĆ: Povratak k sebi meni je omogućio vraćanje na ono što je moja strast i uvjerenje o misiji intelektualaca, a to je osvajanje krhkog znanja, traganje za istinom i borba za njeno prevladavanje. Moje traganje za istinom je moj interes za organizirani, humani aspekt življenja. Otuda moje promišljanje dobra i zla, moj interes za povijest i povijesne sisteme, za pravo, pravičnost i pravdu, za čovjeka kao socijalno biće ili, općenito, za taj društveni aspekt čuda zvanog život. To je područje manje egzaktnog, a više spekulativnog, pa je na hiljade babica i nije stoga čudo što počesto djeca bivaju kilava. Ne zaboravmo da je sem filosofije općenito i povijesti koje su stare discipline uma, sve ostale tzv. društvene discipline tekovina modernog doba.

Ali, da se vratim na ono na šta cilja i Tvoje pitanje, tj. na onu neposrednu muku kojom se ja pretežno bavim u svom javnom radu, a to je naša zemljica Bosna i njena tragična sudbina u vremenu. Zašto je to tako sa Bosnom kako je? Otkuda naviru te silnice što stalno iznova produciraju tragičnu povijest? Kako izaći iz stanja stalnog ponavljanja tragične povijesti? Gdje je ključ za nekakav imaginarni kraj tragičnog bosanskog usuda, za ključ „kraja povijesti“ na naš način?

 Spomenuo si naprijed Andrića. Molio bih te da to pojasniš: u kojem smislu Andrića dovodiš u vezu sa kulturološkim modelom kojem se producira zlo odnosno mržnja kao socijalna i politička pošast južnoslavenskog regiona?

FILIPOVIĆ: Andrić je veliki, snažan pisac koji ostavlja traga u mašti čitatelja i tu nema dvojbe. Ono gdje se javljaju oštro suprotstavljena mišljenja je Andrić kao čovjek i Andrić u njegovim djelima. Znate, mnogi strasno zagovaraju da  autorovo djelo treba posmatrati odvojeno od autora; po takvima autor je samo transmiter, on prenosi i kreira, ali nije sam u djelu. Ovo se uspješno može braniti potezanjem argumenta slobode  govora umjetnika, ali ako je umjetnikovo djelo tu ne zbog umjetnika nego u prvom redu zbog njegove publike, odnosno u našem slučaju zbog njegovih čitatelja, onda se ne može snobovski i sa visine ko kano prosvijećenih i onih koji znaju, u stranu, kao glupost i primitivizam, gurati recepcija koje umjetnikovo djelo nalazi, makar kod dijela njegovih čitatelja. A činjenica je da Bošnjaci Andrića doživljavaju na sasma drugi način nego nam se to forsirano sa strane intelektualne elite natura.

Danas puno više znamo o Andriću nego jučer, dok je kao ikona kačen po ideološkim duhovnim zidovima kulturološkog i društvenog modela kakvog smo imali u BiH i Jugoslaviji od 1945. do 1992. godine. I kao manje više postojana konstanta kod njega se, od njegove kontraverzne doktorske disertacije do nekih segmenata njegovog umjetničkog djela proteže onaj naprijed pominjani turski kompleks. To su već poodavno uočili neki naši intelektualci. Poznata je reakcija akademika Muhameda Filipovića na Andrićevo pisanje. Muhsin Rizvić u djelu “Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu” (izdanje “Ljiljan”, 1995), istražuje i bavi se psihološkom  interpretacijom veze izmedu likova i scena sa ”obilježjem paranoje, sado-mazohizma, maničko-depresivnih stanja” i ”psihopatoidne strukture i umjetničke sklonosti Andrićevog intimnog bića, koje se oslobađalo vlastitih destruktivnih napona kreiranjem takvih prizora i likova u romantičarskoj integraciji sveopće mržnje i scenama nasilja i mržnje”.

Rizvić se pita:  ”Zašto je Andrić  pripovjedački  stvarao upravo takve  nastrane  patološke likove  i  scene užasa, a ne  neke drukčije, suprotne njima? Odgovor može biti  samo… po unutarnjem  psihotičnom  nagonu i neodoljivom  mračnom  afinitetu vlastite duše, koji je bio sukladan s njima kao njenim duhovnim otiscima i dvojnicima.  A da je u “suštini svih njegovih  trauma,  pored  psihološkog bio  i moralni, tj. socijalni kompleks, koji je odvajao njegov  život na onaj javni i onaj lažni da bi mogao egzistirati i imati uspjeha u karijeri, i onaj intimni, pravi, iracionalni, ispunjen strahom i kajanjem  zbog  neke  vlastite  krivice…”  Danas kada znamo da je Andrić rođenjem Arnautović, treba i u tom kontekstu čitati i razumjevati  Rizvića.

U doktorskoj disertaciji, pozivajući se na svog duhovnog gurua Njegoša, Andrić piše: “Njegoš, kojega doista držimo najistinskijim izrazom načina narodnog razmišljanja i shvaćanja… konverziju (na islam, NF) vidi: “Lavovi (oni što ostaše kršćani, NF) postaše rudo (osnova, temelj, kormilo, NF) zemlje; kukavice i gramzivci postaše Turci”.

Dakle, za Andrića je Njegoš i ovakvo njegovo pojanje „istinski izraz načina narodnog razmišljanja i shvaćanja“. Drugim riječima, Njegoš samo poje ono što narod razmišlja. Međutim, potonje Njegoševe stihove prati stih: „Neka je njihovo srpsko mlijeko kugom zatrovano“.

O ovim i ne samo ovim Njegoševim stihovima i Andrićevim stavovima treba duboko razmisliti. Posebno danas nakon skoro pa dva stoljeća pokolja i genocida kojem su „Turci“ na našim prostorima izloženi. Radi se o srpskom književnom vrhu kojega onda slijede manje ili više uspješni trabanti, od Jovana Dućića do Matije Bećkovića, od Vuka Draškovića do Dobrice Ćosića…

U čuvenom Pismu iz 1920., Andrić piše o bosanskoj mržnji. „Endemsku“ mržnju po kojoj on tu samo literalno čačka ne ulazeći u korijen „fenomena“, Andrić tu prividno raspoređuje na ravne klero-nacionalne časti. Ipak, ni tu on ne može pobjeći od turskog kompleksa, pa dok druga dva sata kucaju kako već kucaju o onom trećem piše ovako: „Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta“! U „Travničkoj hronici“ opis scene otsječenih hrišćanskih noseva i ušiju završava užasnom rečenicom: “Tako rade najbolji među njima“, a stravičnu scenu nabijanja Radosava na kolac u romanu „Na Drini Ćuprija“, završava opisom mujezinovog pozivanja na molitvu sa munare, poručujući nam tako da se radi o djelu kojega sam uzvišeni Stvoritelj odobrava.

Nakon svih tih godina, svega što smo prošli i sve što znamo, a nismo znali o Andriću, ne vidim po čemu je to iznenađenje i šok kada mnogi u Bošnjaka doživljavaju Andrića kao islamofoba. Šukrija Kurtović, solunski dobrovoljac srpske nacionalne orijentacije, prvi je muslimanski intelektualac koji je na to ukazao, izloživši Andrića kritici sa pozicije bratstva i jedinstva, zbog „netačnog i negativnog predstavljanja muslimanskog dijela našeg naroda u bližoj i daljoj prošlosti“. Čitateljima i njihovoj  imaginaciji  prepuštam  zaključak  kako se u ovu Kurtovićevu i prednju Rizvićevu opservaciju uklapa nalaz Aziza Kadribegovića, koji  je 2006. u “Takvimu”, objavio  tekst u kojem se po prvi put u našoj  javnosti  spominje pjesma  “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević-Serđo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu. U toj ogavnoj, ksenofobičnoj pjesmi mržnje koju Mirošević posvećuje svom prijatelju Andriću, džamije su “krastave rane”, “mujezin pjeva sure svome Bogu Allahu, da mu oprosti jerbo lažno pjeva”, jer “poziva na kavgu, a odbija na slogu”…itd…itd… Ivo Andrić odgovorio je prijatelju Miroševiću pismom u kome kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”. Kopija ovoga pismo se čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Frajburgu (Frieburgu), Austrija. Da skratim, Andrić je u samom epicentru iskrivljene srpske slike svijeta. Što je slika iskrivljena, srpski problem. Ali, ta kriva srpska dioptrija, skupo košta ne samo srpski narod nego i narode u okruženju, a nas Bošnjake ponajviše jer nam negira pravo da budemo svoji i na svojoj zemlji. Zato Andrić i njegovo viđenje Bošnjaka mora postati za nas mjera odrednica: ne da bi se negiralo ono što se negirati ne da, dakle Andrić umjetnik pisane riječi, nego da narodu otvaramo oči, da mu kazujemo i ukazujemo koje su to kuhinje u kojima se zakuhava njegova sudbina. To i jeste zadatak inteligencije: da vidi i ono što narod ne vidi, ali osjeća. Jer, nije Mladić slučajno osobađao Srebrenicu od Turaka. Nije on to usisao sa majčiniom mlijekom. Neko ga je tome naučio.

Ne mogu a da se i ovim povodom javno ne sjetim Tvoga rođaka, rahmetli Omera Filipovića, koji je skončao u teškim mukama u četničkom logoru na Manjači i kojemu sam imao prilike klanjati dženazu u Banjoj Luci. Iako djeluje hipotetički, ali da li bi i kako prihvatio ovakvu Bosnu rahmetli Omer (i mnogi, mnogi drugi), da je živ?

FILIPOVIĆ: Hvala na ovome pitanju. Omer je i danas moja živa rana. Kažu da vrijeme zacjeljuje rane, ali što sam udaljeniji od  vremena Omerovog mučkog ubojstva, sve ga više osjećam i sve mi više nedostaje. Mnogo je nevinih, na desetine hiljada, posebno civilnih žrtava bosanskog domovinskog rata. Ni krivi ni dužni ti su ljudi stradali samo zato što su bili „krivog“ imena i našli se na pogrešnom mjestu u krivom trenutku.

Međutim, ima i onih što su svjesno na oltaru domovine položili svoje živote.  Omer Filipović je jedan od takvih, čovjek koji je bio potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazi, okolnosti kojima je podvrgnut, zašto je to tako, kuda ga njegov otpor, njegovo odbijanje suradnje sa silama Mraka može odvesti, pa ipak nije otstupio ni za pedalj; zvuči patetično, ali je istinito: svjesno je žrtvovao sebe, da ne bi iskompromitirao ideju bosanskog otpora.

Prije nego odgovorim na postavljeno pitanje želio bi reći, jer to niko i nakon svih ovih godina nije rekao, budući izgleda niko i ne zna zašto je ubijen čovjek koji se još za života uzdigao do simbola otpora Bošnjaka općine Ključ. A ubijen je jer nije pristao da se pojavi u propagandnom dokumentarnom filmu koji je srpska tv. upravo tih dana snimala i da kaže kako su rat u našem rodnom Ključu izazvale zelene beretke, muslimanski fundamentalisti, paravojne muslimanske formacije i slične nebuloze. To mi je on sam gore na Manjači rekao, a isto mi je potrvrdio i moj inspektor kada mi je rekao: „Drzak je Omer. Pripremili smo mi za njega druge metode“. To je trenutak kada su ga počeli nemilosrdno tući iz dana u dan, da bi ga nakon devetnaest dana torture i dokrajčili. Sve je mogao prekinuti i tako spasiti život samo da je rekao: ‘U redu, pristajem. Izaći ću na tv. i reći što od mene tražite”. Nije htio to uraditi i zato je ubijen.

A još i prije nego je zapucalo, na onome skupu Stranke demokratske akcije u Tešnju kada su se tikve lomile između nacionalnog muslimanstva i bošnjaštva, on se direktno, izazivajući na sebe gotovo pa gnjev linča manje više svih prisutnih, suprostavio rahmetli predsjedniku Aliji Izetbegoviću, jer je smatrao da je nacionalno muslimanstvo opasna stranputica…

I Ti, dragi moj prijatelju i zemljače, sada pitaš mene da li bi i kako bi Omer prihvatio današnju Bosnu i stanje koje je nad narodom oktroirano u Dejtonu 1995. Iz prednjeg se vidi kakav je to karakter bio. Pa ako nije povinuo šiju pred predsjednikom tada i svoje stranke, ako to nije uradio ni onda kada je takvom gestom doslovno mogao spasiti glavu, zar bi to uradio danas pred ovim sramnim stanjem kakvo imamo u našoj rodnoj Bosni. Poznavao sam ga kao što poznajem sebe; siguran sa i znam: ne da ne ni prihvatio stanje odumiranja Bosne na kaščice, nego bi se aktivno borio da se to stanje prevaziđe.

Sramota je, ali naš narod slabo ili nikako zna za ovakve likove našeg domovinskog rata. Sramota, ali ne narodna, nego sramota te intelektualne bulemente koja kreira sistem i odnose u sistemu. Njihova je sramota što Bošnjaci uopće nemaju razvijen koncept civilnog herojstva, pa za naš narod herojstvo živi u rovovima sa puškom na ramenu, u komandnim štabovima i u knjigama povijesti i historijskim čitankama, a nisu ga u stanju prepoznati u malim gestama koje život znače. U Socijalističkoj Republici BiH svi smo znali za Stevana Filipovića i njegovo hrabro klicanje Komunističkoj partiji Jugoslavije dok ga odvode na vješanje. Već u školama sretali smo se sa Stevanom i njegovom junačkom gestom. A ko zna za herojsku gestu Omera Filipovića? Ko zna za herojsku gestu Nisveta Suljevića? Nisvet je, dok su ga zločinci iz logora Omarska vodili u tzv. Bijelu kuću, iz koje, ko je ušao, više živ i na nogama nije izašao, nakon što je mlatnuo jednog, pa drugog katila, uzviknuo: “Ne daj se Bosno“. Na mjestu su ga ubili. Ali, ko je čuo, ko zna za ovu njegovu herojsku gestu? Haman niko, izuzev njegove rodbine i nešto njegovih Kozarčana… Nažalost, i to je Bosna kakvu našoj djeci u amanet ostavljamo, zahvaljujući našoj politici i općenito našoj kolektivnoj pameti. Budući bez relevantnog historijskog pamćenja, mi smo tu djecu unaprijed osudili na ponavljanje povjesti.

Mislim da o tzv. bh. političarima ne treba trošiti ni vrijeme niti riječi. Ali, kako Ti ocjenjuješ ulogu tzv. bh. inteligencije prije, za vrijeme i nakon agresije?

FILIPOVIĆ: E, ovdje si me našao prijatelju. Ja inteligenciju, tu kolektivnu sivu moždanu masu naroda, smatram najodgovornijom za ono što nas je poklopilo tragičnih hiljadu devet stotina devedesetih. Naravno, svi ti intelektualci-intelektualčići, sve te poete, bardovi pisane riječi, gromade duha i svi ti moralni Pingmejci, ne bi bili to što jesu, kada svoje guzice i guzice svojih najbližih, ne bi znali na vrijeme izvući. U međuvremenu, mržnja koju su posijali, taj olovni Gutembergov korov zla, na oltaru domovine hrani se narodnim sinovima i kćerima. I dok „gola masa“, majki, očeva, braće i sestara kliče nekom novom teletu, iza kulisa isti ti advokati zla pripremaju novo klanje.

Tu skoro, naš zajednički prijatelj Mario Hajnal javio mi se i u našoj razmjeni misli otkri mi Ajnštajnovu misao o ratu i načinu na koji se isti producira. Prema Ajnšatajnu, rat se sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju, na zapovjest ljudi koji se međusobno vrlo dobro poznaju, a za uzvrat se međusobno ne ubijaju. Upravo to je bio obrazac po kojemu su kod nas elite uvukle narode u rat. Oni nisu pucali i ne pucaju, a ubijali su i ubijaju. Ne treba njima puška. Imaju oni svoje katedre, svoje metafore, svoje rime i svoje umjetničke kulise koje ih štite bolje od bilo kakvih veza, bilo kakve sile političke ili vojne moći i tome slično…

I naravno, imaju oni svoja medijska potrčkala koja im, i sami otrovani koktelom apatije, moralne tuposti i samoživosti, dižu rep, nude tribine, otvaraju medijski prostor za njihov đavolski posao sijanja sjemena zla. Tako se, baš tako, „Sjeme zla“, zove jedna moja pjesma koja se bavi tim intelektualnim smradom koji bi i dalje da se ćera i naćeruje, ali ne više napamet i bez reda, nego natanane, promišljeno na katedrama, dotjerano, pametno, akademski, knjiški, planski…

Tvoje pitanje međutim cilja na našu bh. inteligenciju, a ja ga razumjevam najprije kao pitanje koje se dotiče bošnjačke inteligencije prije, za vrijeme i nakon agresije. Tu kratko mogu kazati: stručnost, znanje i znanstveni profil naše intelektualne perjanice u stranu, ali dobar dio tih naših intelektualaca, posebno oni što su se aktivno eksponirali u politici, transparentno da transparentnije i očitije teško može biti, pokazali su svu bijedu i dubinu moralnog posrnuća „naše“ pameti. Prije rata, svjedočili smo žalosno, a pokazaće se i tragično, lutanje između nacionalnog muslimanstva i bošnjaštva, u toku rata svjedočili smo izdajničko koketiranje sa idejom podjele Bosne, a poslije rata, sve do danas svjedočimo,  kapitulantsko, korupcionaško, sitnošićardžijsko i historijski neemancipirano dejtonsko koketiranje sa genocidašima, sa ljudima koji pod demokratskom krinkom dovršavaju posao započet ratom  1992. godine.

Tako ti intelektualci uz podršku medijskih podrepaša kreiraju prevlađujuću bošnjačku političku i općenito kulturološku svijest produciranja politike stalnih ustupaka, pažljivog osluškivanja i provođenja instrukcija sa strane, politike dogovaranja naroda nauštrb politike građanskog ugovora sa državom, a to znači nauštrb pozitivističke politike prava, pravne države i historijskog kontinuiteta. Nosioci te i takve svijesti u Bošnjaka ne shvataju da je Bosna poslije Dejtona u stanju hladnog rata, a niti jedan rat, pa ni hladni, ne dobiva se stalnim povlačenjem i ustupcima.

Što se moje malenkosti tiče, ako je Dejton ta nakaradna polazna politička tačka, onda poput zamrznutih linija razgraničenja, po kojima je manje više iscrtana entitetski podjeljena Republika BiH, Bošnjaci bi treba zamrznuti i dejtonske političke odnose, pa dok traje. U međuvremenu trebalo bi nastojati uposliti narod, otvoriti perspektive kakvog takvog ekonomskog rasta, a vremenu i odnosima u vremenu prepustiti sanitarizaciju političkog problema. Na odnose u vremenu što-šta utiče, od međunarodnog okruženja i prevlađujućih interesa velikih sila, do demografskog faktora. Tako se postupno dolazi do vremena okončanja hladnog rata. Konkretno, ne znamo kako! Ne možemo gatati, jer to okončanje može biti i nekim novim, ako je ovaj hladni, onda vrući rat; odgovorna politika mora i tu svijest razvijati u narodu, a ne zamajavati ga bajkama o dejtonskim garancijama cjelovitosti Bosne, koje sutra padaju u novoj konstelaciji odnosa kreiranoj i našim katastarskim ustupcima, preraspodjelom državne imovine i njenim prenošenjem na entitete, legaliziranjem genocida pristajanjem na nakaradni popis stanovništva, pristajanjem na nakaradnu reformu policije, kojom se ništa ne reformiše, osim što se diže palac i daje zeleno svjetlo policiji srpskog paradržavnog debelog crijeva u Bosni da sutra može i oružjem braniti tekovinu genocida.

Ukratko, da će vrijeme promjene doći, to je sasma sigurno. A ako ne možemo otvoriti perspektivu istinske promjene naprihvatljivog stanja, treba znati čekati. U međuvremenu, ni pod koju cijenu priznati tekovinu genocida.

Ali, daleko je „vrh“ nacionalne pameti u Bošnjaka od ovakve linije političkog razmišljanja i djelovanja. To je nas već skupo koštalo, a koliko će još, čuće se.

Možda ovaj svjež primjer može biti indikativan: veliki, svjetskog ranga umjetnik, Mersad Berber, koji nas je nedavno napustio, nije bio član ANUBiH, naprimjer. Kao što je poznato, za članstvo u toj “kući nacionalne pameti” se ne pišu molbe… Nije li i to dio priče i o nama samima, nažalost?

FILIPOVIĆ: Jeste, jasno da jeste, ali ja o tome radije ne bi govorio. Niti sam besmrtnik niti ima šanse da ću to ikada biti. Neka dakle naši nesmrtni i ona pobočna politička i kulturološka elita koja svih ovih godina tako uspješno vodi Bošnjake, neka oni i o ovome dumaju. U mojoj Akademiji, Mersad Berber je već odavno na počasnoj stolici. Većeg umjetnika kičice mi imali nismo. Ja njega doživljavam onako kako Mehmedaliju-Maka Dizdara dožvljavam u poetici. Oni na vrhu, niko iza njih, pa tek onda svi ostali.

Nisam likovni umjetnik, ali imam oko za lijepo, a lijepe slike su kao lijepe žene: oko vam se uvjek i nesvjesno na njih vraća. Mersadove slike su takve, ne možete, a da im se ne vraćate, makar u mislima, na svaki pomen njegova imena.

Jednom, negdje hiljadu devet stotina sedamdesetih, bila je neka izložba u Sarajevu, tamo dole u Skenderiji bio je veliki izložbeni salon; tu sam se ja prvi i jedini put uživo susreo sa Berberom i nekim njegovim radovima. I kako sam to vidio samo sam bleno i otvorenih usta zurio u ta platna, u one njegove konje… I kako tada tako čini mi se i danas, još uvjek, na svaki pomen Berbera, u mašti otvorenih usta blenem i zamišljam te slike. Veliki, veliki Mersad. Neka mu je vječni rahmet.

Hajd'mo ovdje staviti zarez i nastaviti nekom drugom prilikom. Hvala Ti za ovaj razgovor.

FILIPOVIĆ: Još jednom hvala tebi što si mi omogučio da evo i ovako progovorim i predstavim  našoj javnosti, makar onom dijelu koji za takvo što ima interesa, ono što radim i čime i zašto se time bavim.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (406)

P.S. Neke od pjesama moga sagovornika mogu se pročitati ako se klikne na link http://marjanhajnal.wordpress.com/2012/10/13/nihad_filipovic_metamorfoza_tijela/

About these ads

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s