Branko Baletić, filmski reditelj, aktuelni direktor Crnogorske kinoteke u Podgorici te profesor Odsjeka za film na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju: ZA UTJEHU, OSTAO SAM VEĆINSKI VLASNIK PRAZNE KUĆICE ZA PSA !

Posted: 3. Avgusta 2012. in Intervjui

Spadam u one ljude koji se smatraju dužnim sopstvenoj državi . U Crnoj Gori stvari stoje obrnuto: većina smatra da im država duguje. Ovom nagradom moj se dug uvećava, a imajući u vidu pozne godine i nisam siguran da ću stići da ga vratim, preneću tu obavezu na ćerke kao što su moji roditelji preneli na mene…. Sada počinje predizborna aktivnost u Crnoj Gori- sve će se ponoviti- jer u ovom regionu  ljudi ne razumiju da je kultura fundament svih odnosa u društvu – zato što je nema, mi i živimo u ovakvim društvima…. U jednom trenutku pojavom državnika Đinđića  – IZGLEDALO JE DA ĆEMO SE IZVUĆI , ali njega je Srbija streljala…. Jeste – rat je izgubljen, ja sam zato promijenio teren  – željan pobjeda. Nisam se ni ovdje sladio pobjedama sem 21. maja 2006. godine obnovom nezavisnosti….O Emiru Kusturici razmišljam uglavnom kao o reditelju. Priznajem, volim, pored sjajnih i njegove loše filmove. Prelazak u ekstremne političke i preduzimačke vode ne razumijem. Šteta, zbog filmova….Svijet je dugo bio u zabludi da je ideja Velike Srbije politički projekat. Politički projekti ili uspeju da se realizuju ili propadnu. Ideja Velike Srbije još traje . Riječ je o bolesti….Sasvim je sigurno da će moćna korporacija SPC biti glavna prepreka modernizaciji i demokratizaciji regiona, a njena najveća žrtva biće zapravo Srbija….I najbolji režim na svetu samo je najmanje rđav, pa čak i ako u njemu živimo, sve nam tek predstoji da uradimo. Naučiti se životu sa drugima predstavlja deo te mudrosti…..

 Branko Baletić je rođen 5. juna 1946. u Beogradu.
 
Filmografija
2007: Balkan ekspres 3 (redatelj)
2005: Imam nešto važno da vam kažem (producent)
1997: Tri letnja dana – Vozač autobusa (glumac)
1995: “Otvorena vrata” Čekajuci Batu, jedna epizoda (direktor)
1990: Granica (producent)
1990: Stela (izvršni producent)
1989: Najbolji (izvršni producent)
1989: Hamburg Altona (izvršni producent)
1988: Klopka (izvršni producent)
1988: Život sa stricem (izvršni producent)
1987: Dogodilo se na današnji dan (producent)
1987: Uvek spremne žene (direktor i pisac scenarija)
1986: Živjeti se mora (nadzorni producent)
1983: Balkan ekspres (direktor)
1983: Kamiondžije 2, televizijska serija (redatelj)
1981: Sok od šljiva (direktor i pisac scenarija)
1977: Specijalno vaspitanje
1969: Drži vodu dok majstori odu – TV serija (direktor)
1969: Laka lova – TV serija (direktor)

Dobitnik ste ovogodišnje Trinaestojulske nagrade na čemu Vam u ime naših čitatelja i u svoje lično iskreno čestitam. Šta ta nagrada znači za Vas te za crnogorsku kinematografiju?

 BALETIĆ: Spadam u one ljude koji se smatraju dužnim sopstvenoj državi . U Crnoj Gori stvari stoje obrnuto: većina smatra da im država duguje. Ovom nagradom moj se dug uvećava, a imajući u vidu pozne godine i nisam siguran da ću stići da ga vratim, preneću tu obavezu na ćerke kao što su moji roditelji preneli na mene.  Tako se čuva duh Trinaestog jula!

Kinematografiji ova nagrada neće mnogo pomoći. Ona je u tranziciji, kao uostalom čitava kultura  je ostala na brisanom prostoru ničije zemlje.  Kad smo kod tranzicije koja teče i teći će,  ja govorim o mentalnoj tranziciji, a to znači prelazak iz mita u stvarnost.

Ta najvažnija tranzicija stalno se odlaže usled nedostatka kvoruma.

 

Kao profesor Odsjeka za film na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, izveli ste već prve generacije mladih filmskih stvaralaca te zemlje. Zaista, kakav je danas interes mladih za filmsku umjetnost u Crnoj Gori, pa i u regionu?

 BALETIĆ: Trenutno, nisam više profesor režije jer sam se umorio. Skole baš ne funkcionišu, prije svega zbog nedostatka novca, ali i znanja , pa su se studenti okačili o mene. To su divni mladi zaljubljenici u film dovoljno ludi da sebi upropaste život. Iako su uspješno završili studije, neki i sa igranim filmom, niko nema  stalni ili bar povremeni posao. Sada razumeju zašto sam na prvom času govoreći o režiji , kazao da je to sposobnost jedenja govana.

 Da li je filmska umjetnost na prostorima bivše Jugoslavije bila na ovaj ili onaj način pod kontrolom vlasti i da li je to danas u ex-jugoslovenskim republikama? Zapravo, jesu li postojali i postoje li još režimski redatelji?

 BALETIĆ: Kinematografija nije ni pod čijom kontrolom, ona zapravo ne interesuje nijednu vlast kao i kultura uopšte. Nedavno, u Srbiji, u predizbornom periodu koji je trajao pola godine, desetak partija u svojim obimnim programima  i obećanjima nisu ni spomenuli kulturu, niti će to uraditi ovi koji su se dokopali vlasti. Sada počinje predizborna aktivnost u Crnoj Gori- sve će se ponoviti- jer u ovom regionu  ljudi ne razumiju da je kultura fundament svih odnosa u društvu – zato što je nema, mi i živimo u ovakvim društvima.

Vaša dosadašnja redateljska ostvarenja su jedna pozamašna tema za sebe i mogla bi biti predmet jednog posebnog razgovora. No, hoćete li za ovu priliku reći što novoga spremate ljubiteljima filma?

 BALETIĆ: Nedavno sam snimio pluća u crno – bijeloj tehnici  – trenutno je materijal u fazi obrade. Nameravao sam da snimim i lijevu donju četvorku , ali nema trake, tj. filma, pa mi je zubar dao slobodan dan koji evo još traje. Prije nekog vremena sam nešto našvrljao sa Sidranom i mladim piscem Obradom Nenezićem. Nudim to lijevo – desno , ali ništa. Koji Sidran, koji Baletić, dajte nekog novog.  Zvaću Abda da provjerim da nismo mozda umrli. E baš zato, pošto se odjavna špica bliži, odlučio sam da najbolji tekst koji sam ikada napisao – AU Revoir  Montenegro u nedostatku novca sam uradim, da sa snimateljem odem u odabrane predele , tj. objekte  i tamo na licu mjesta prepričam cio film. Kao, ovdje su se sreli, eno tamo su se voljeli , a na ovom mjestu je glavna junakinja, inače Francuskinja, izgovorila Au Revoir Montenegro, prije no što je pala mrtva, a glavni junak – Crnogorac, uzima njihovo dijete i odlazi u daljinu. Ova ljubavna priča odigravala se dragi gledaoci davne 1807. godine u toku rata između Francuske i Crne Gore. Ja ću pričati 100 minuta , koliko bi inače trajao film i pokušaću da Vam prenesem emocije, približim junake i vrijeme u kojem se priča odigrava. Budžet ovog filma sačinjavaju dva – tri rezervoara goriva, rentiranje nezaposlenog snimatelja, sa tehnikom.Imam utisak da ću ovog puta uspjeti da zatvorim finansijsku konstrukciju i svoj opus.

 Prije pet godina izišla je Vaša knjiga “Idu dani”, čiji sadržaj čine tekstovi koje ste svojevremeno objavljivali Vi i drugi u časopisu “Vreme” te nekim nezavisnim dnevnim listovima. U povodu predstavljanja knjige na Drugom međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga, sjetno ste govorili o nekim ljudima kojih, nažalost, više nema, ali je ostao samo jedan među njima. O kojim ljudima je riječ?

 BALETIĆ: Vjerovatno sam mislio na prijatelje suosnivače Beogradskog kruga. U trenutku kada sam to govorio na sajmu knjiga u Sarajevu, bio je živ Rade Konstantinovic, pisac čudesne knjige “Filozofija palanke”, koja se zapravo odigravala u regionu.

 “Borka, izgledalo je da ćemo se izvući.”, stoji u posveti knjige. Kome je namijenjena posveta i kakvu, zapravo, poruku ona sadrži?

 BALETIĆ: Greškom sam dao primerak knjige posvećen hrabroj Borki Pavićević. Bio sam uz nju kada smo osnivali Paviljon Veljković. Jedna od rijetkih demokratskih tribina u Srbiji. U jednom trenutku pojavom državnika Đinđića  – IZGLEDALO JE DA ĆEMO SE IZVUĆI , ali njega je Srbija streljala.

 Jedna od Vaših znakovitih izjava koja, na neki način, objašnjava i Vaš odlazak iz Srbije kojoj ste “prvih 55 godina služili…” jeste ona u kojoj kažete da ste “izgubili sve bitke koje ste vodili za građansku Srbiju”. Ako su izgubljene bitke, ma koliko da ih je, da li je izgubljen i rat?

 BALETIĆ: Jeste – rat je izgubljen, ja sam zato promijenio teren  – željan pobjeda. Nisam se ni ovdje sladio pobjedama sem 21. maja 2006. godine obnovom nezavisnosti. Put do građanske i demokratske Crne Gore je dug i težak, tako je to na brdovitom Balkanu, ali nema skidanja noge s gasa.

Kao rođeni Beograđanin, “zbog dobrog vladanja prebačeni ste u kamenolom, Montenegro…” Rekli ste tim povodom da volite kamenje, “oko nas i u nama”, rekli ste da kopate… No, jedan Vaš kolega – reditelj, upravo ovih dana je pokušao ne kopati kamenje, nego zbog kamenja rušiti jednu austrougarsku tvrđavu, kako bi njime gradio jedan grad u jednom gradu na rijeci Drini. Komentar?

 BALETIĆ:  O Emiru Kusturici razmišljam uglavnom kao o reditelju. Priznajem, volim, pored sjajnih i njegove loše filmove. Prelazak u ekstremne političke i preduzimačke vode ne razumijem. Šteta, zbog filmova. I ja sam se pokušavao baviti preduzimačkim poslovima. Naime, htio sam voljenom i obolelom psu da napravim velelepnu kuću od čvrstog materijala. Dugo sam proučavao projekte, odabirao prirodne materijale, čak sam se nosio mišlju da napravim dvosobnu kućicu za psa, kao u jednoj bi spavao,  a u drugoj objedovao. Na kraju, uz pomoć šire zajednice, kuća je završena. Ali noć uoči otvaranja mog preduzetničkog prvijenca, pas je umro. Za utjehu, ostao sam većinski vlasnik prazne kućice za psa!

Kakva je bila uloga političke i intelektualne elite u raspadu Jugoslavije, pogotovo u odnosu na način na koji se ta zemlja raspala? Da li je zaista SANU imao vodeću ulogu u tom projektu?

 BALETIĆ: Biću kratak: za krvavi raspad nesretne Yu isključivi krivci su politička i intelektualna elita naših naroda i narodnosti. U sadejstvu one armije, čiji Generalštab je imao, kada se svim članovima istog sabere koeficijent inteligencije – dvocifren broj.

Ideju ili sintagmu “Velike Srbije” mnogi nazivaju političkim projektom a Vi ste je nazvali bolešću. Da li je do danas pronađen lijek za tu bolest ?

 BALETIĆ: Svijet je dugo bio u zabludi da je ideja Velike Srbije politički projekat. Politički projekti ili uspeju da se realizuju ili propadnu. Ideja Velike Srbije još traje . Riječ je o bolesti. Toj bolesti nije nađen lijek što govori o njenoj težini. Nažalost, od nje ne boluju samo Srbi nego i mnogi Crnogorci. Ta bolest je pod drugim imenom inficirala i druge narode.

A kakva je bila uloga SPC u događanjima na prostorima bivše Jugoslavije ranih 90-tih, a kakva joj je uloga danas u društvenim i političkim procesima u Srbiji, Crnoj Gori i BiH?

 BALETIĆ: Nakon Vojnog sloma Velike Srbije, SPC pogotovu njen Generalštab ili Sinođ, kako ga oni zovu, udarna je pesnica neumrlog projekta. Pored zemalja koje ste spomenuli uključio bih i Makedoniju kao ugroženu teritoriju. Sasvim je sigurno da će moćna korporacija SPC biti glavna prepreka modernizaciji i demokratizaciji regiona, a njena najveća žrtva biće zapravo Srbija.

 Jesu li države zapadnog Balkana još uvijek u tranzicijskim procesima i nazire li im se kraj? Koje zemlje su, eventualno, bliže tom kraju, a koje dalje od njega?

 BALETIĆ: Na Balkanu važi pravilo spojenih sudova, osobito kada je nesreća u pitanju. Naša specijalnost je zakon spojenih noćnih sudova, te kada se jedan narod ili država oneredi, svi ostaju popišani i tako u krugu i na smjenu!

  Prije par godina sa Gordanom Mihićem bili ste pripremili nastavak filma “Balkan ekspres”. O kakvoj je priči riječ i da li je do danas došlo do realizacije tog projekta?

 BALETIĆ: Gordan Mihić je sjajan scenarista svjetskog renomea. Pripremili smo nastavak Balkan expresa tako što se naši ostarjeli junaci vraćaju iz inostranih zatvora nakon dugog vremena u Jugoslaviju da ostvare penziju. No, čim voz uđe u Jugoslaviju, počinje bombardovanje. Šta! Zar rat nije završen –  zaprepašćeno se pitaju oni. To se dešava prvog dana Nato intervencije 1999. godine. Svi ih muvaju, potkradaju i zloupotrebljavaju. Dok se i oni ne dosjete patriotizma. Tada počinje njihova era. Televizija Srbije odbila je ovaj projekat, moraju da rade one rialiti serijale i ostale programe u štalama. A tu, ruku na srce, tu junaci Balkan expresa nemaju šta da rade, jer oni su ljudi slobodnog duha.

 Na samom kraju, kako vidite aktuelne (i ne od jučer) bh. bolesti i ima li njima lijeka? I, naročito, ako postoji lijek, postoji li ljekar koji bi propisao recept za njega?

 BALETIĆ: Među bitne osobine pojedinaca, ili pak društva, svrstavaju se i njihove “mane”, a ne samo njihove odlike.  Svako, dakle, mora težiti tome da u njemu ono bolje prevagne nad onim što je loše . Neke društvene strukture  (“umerene”) olakšavaju taj zadatak, druge (“tiranske”) čine ga složenijim. Treba učiniti sve da prvi odnesu prevagu nad drugima, ali nijedna od njih ne oslobađa pojedinca onog posla koji mu pada u delo, jer nijedna automatski ne vodi dobru. Mudrost nije ni nasledna ni zarazna , možemo je postići u većoj ili manjoj meri, ali uvek i jedino sami, ne samim tim što pripadamo nekoj grupi, entitetu, partiji ili državi. I najbolji režim na svetu samo je najmanje rđav, pa čak i ako u njemu živimo, sve nam tek predstoji da uradimo. Naučiti se životu sa drugima predstavlja deo te mudrosti.

 Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

 BALETIĆ:

 RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (384)

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s