Arhiva za Novembar, 2011

Najvažnije za napomenuti je svakako podizanje tužbi bivših logoraša protiv Republike Srpske koje su predate u Sud u Banja Luci i to su prve tužbe koje je Sud uopšte zaprimio po ovome pitanju…..Po našim saznanjima i evidencijama, kroz Omarsku je prošlo nešto preko 5000 logoraša od kojih je oko 700 ubijeno u Omarskoj ili odvedeno iz Omarske i streljano na nekoj drugoj lokaciji. Kroz Keraterm je prošlo oko 3000 logoraša od kojih je oko 300 logoraša završilo kao žrtve ovoga logora. A kroz logor Trnopolje je prošlo preko 20 000 prijedorskih nesrba.U Prijedoru se traga za još oko 1100 nestalih civila a negdje trećina od toga su bivši logoraši……Prijedor je grad sa najvećim brojem osumnjičenih, optuženih i presuđenih ratnih zločinaca, grad sa najvećim brojem logora i najvećim brojem logoraša ali se o tome nažalost malo, skoro nikako govori i piše…..članovi kriznog štaba ali i neki drugi za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratni zločin, danas su ugledni građani u lokalnoj zajednici, neki su čak direktori javnih preduzeća ili uposlenici u raznim javnim institucijama, biznismeni, profesori i tako dalje …..

Cijeli svijet već zna da je simbol stradanja Bošnjaka – civila u agresiji na RBiH 92-95 Srebrenica, gdje je počinjen zločin genocida. Nisam siguran koliko evropske i svjetske javnosti zna da su u Prijedoru i njegovoj okolini također počinjeni brojni zločini nad bošnjačkim i hrvatskim civilima i da se taj naš grad može svrstati odmah iza Srebrenice kao grad-stradalnik. Naročito zbog činjenice da je kroz logore smrti i mučilišta Keraterm, Trnopolje i Omarsku prošlo preko 28.000 prijedorskih nesrba, od kojih su mnogi završili svoje ovozemaljske živote u njima. Razgovarao sam sa jednim od zatočenika tih logora koji je kao 18-togodišnjak preživio te muke, a danas vodi Udruženje logoraša iz Prijedora, boreći se, poput nedavne moje sagovornice Bakire Hasečić, za ono što je ostalo od Istine i Pravde na ovome svijetu. Ovaj razgovor treba shvatiti kao moju i našu skromnu podršku pravednoj borbi gospodina Duratovića i svih njegovih kolega koji su preživjeli muke četničkih logora pri kraju XX stoljeća, u srcu “civilizirane” Evrope.

Kada je osnovano vaše udruženje, odnosno registrirano kod nadležnog suda u Banja Luci?

DURATOVIĆ: Udruženje logoraša “Prijedor 92” sa sjedištem u Prijedoru je osnovano i registrirano kod nadležnog suda u Banja Luci 2007.godine.Udruženje okuplja prvenstveno bivše logoraše i porodice ubijenih logoraša logora Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača i Batkovići, ali članovi Udruženja mogu biti i lica koja nisu prošla kroz neki od ovih zatočeničkih logora a mogu i žele da pomognu u ostvarivanju ciljeva i djelatnosti našeg udruženja.

Da li onda, kao udruženje, možete zastupati svoje članove ili porodice žrtava logora, kada je u pitanju ostvarivanje njihovih prava? Da li ste pokrenuli neke procese kod sudova i ima li rezultata?

DURATOVIĆ:Udruženje zastupa i služi kao servis svim svojim članovima ali i drugim žrtvama rata u postupcima ostvarivanja njihovih statusnih prava odnosno prava civilnih žrtava rata.Tako smo na primjer napisali nekoliko hiljada zahtjeva i žalbi kada je u pitanju ostvarivanje prava po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata RS-a i Zakona o naplati ratne materijalne i nematerijalne ratne odštete u RS-u. Najvažnije za napomenuti je svakako podizanje tužbi bivših logoraša protiv Republike Srpske koje su predate u Sud u Banja Luci i to su prve tužbe koje je Sud uopšte zaprimio po ovome pitanju.Ostale tužbe drugih Udruženja i Saveza logoraša su odbijene i vraćene podnosiocima tužbi zbog proceduralnih propusta i manjkavosti tužbi.Mi čekamo na prva ročišta kada su u pitanju naše tužbe.

A što se tiče rezultata svih gore navedenih aktivnosti, kao prvo treba uzeti u obzir da u Republici Srpskoj na snazi imamo čitav set diskriminirajućih Zakona prema povratnicima a koji tretiraju između ostalog i oblast prava žrtava rata, zatim sporost rada Sudova općenito a pogotovo kada se ovakvi predmeti nađu na dnevnom redu te generalnu nespremnost vlasti u Republici Srpskoj da se u Zakon uvrste i civilne žrtve rata povratnici, onda je jasno da će naša borba još dugo trajati i da će se rezultati još dugo mjeriti na miligrame.

Koliko je, po vašoj evidenciji, bilo ukupno zatočeno prijedorskih (mislim na opštinu Prijedor) nesrba u logorima Keraterm, Trnopolje i Omarska? Koliko ih je ubijeno u tim logorima i za koliko njih nisu još pronadjeni posmrtni ostaci?

DURATOVIĆ:Po našim saznanjima i evidencijama, kroz Omarsku je prošlo nešto preko 5000 logoraša od kojih je oko 700 ubijeno u Omarskoj ili odvedeno iz Omarske i streljano na nekoj drugoj lokaciji. Kroz Keraterm je prošlo oko 3000 logoraša od kojih je oko 300 logoraša završilo kao žrtve ovoga logora. A kroz logor Trnopolje je prošlo preko 20 000 prijedorskih nesrba.U Prijedoru se traga za još oko 1100 nestalih civila a negdje trećina od toga su bivši logoraši.

A koliko je počinitelja zločina u tim logorima do sada procesuirano, odnosno pravosnažno osuđeno?

DURATOVIĆ: Mi imamo do sad 32 presude za zločine u Prijedoru, od toga je 12 donešeno u haškom tribunalu, 12 na Sudu BiH-a i 8 u Okružnom sudu Banja Luka.Sam broj do sada donešenih presuda govori o obimu zločina počinjenog u Prijedoru a tek nam predstoji veliki broj procesa. Prijedor je grad sa najvećim brojem osumnjičenih, optuženih i presuđenih ratnih zločinaca, grad sa najvećim brojem logora i najvećim brojem logoraša ali se o tome nažalost malo, skoro nikako govori i piše.

Znate li barem približan broj onih za koje postoje neoborivi dokazi da su počinili zločine u logorima u i oko Prijedora, a danas su na slobodi? Susrećete li se danas s takvima u Prijedoru?

DURATOVIĆ: Za zločine u logorima do sada je suđeno uglavnom komandirima logora i komandirima smjena u logorima a jako malo direktnim izvršiocima zločina u samim logorima a za zločine oko Prijedora pa možemo reći nikako se i nesudi.Naravno da postoje i dokazi i svjedoci tih zločina, međutim Tužilaštva za ratne zločine poslednjih godina jako loše ili nikako ne rade kada je u pitanju Prijedor, izuzetak je slučaj Korićanskih stijena.Recimo, Krizni štab opštine Prijedor iz ljeta 1992.godine nije uopšte procesuiran iako se sve odvijalo pod njegovom kontrolom, članovi kriznog štaba ali i neki drugi za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratni zločin, danas su ugledni građani u lokalnoj zajednici, neki su čak direktori javnih preduzeća ili uposlenici u raznim javnim institucijama, biznismeni, profesori i tako dalje i naravno da ih susrećemo pa skorom svakodnevno.

Da li će se i kada otvoriti spomen obilježje zatočenicima logora u Omarskoj, naprimjer? Postoje li i dalje otpori u tom smislu i kako se nosite s njima?

DURATOVIĆ:Memorijalni centar u logoru Omarska će zasigurno biti otvoren ali postojanje otpora, kod lokalne vlasti u Prijedoru, u entitetu Republika Srpska te današnjeg vlasnika rudnika (logora) Omarska kompanije Arcelor Mittal sa sjedištem u Londonu, otežava nam put do uspostave memorijala.

U logoru Trnopolje nam nedozvoljavaju postavljanje spomen-ploče a podigli su spomenik palim borcima vojske RS-a u samome logoru, što je po nama sasvim jasna poruka kako nama logorašima tako i svim povratnicima.

Vlasti RS-a su prije par dana podigle spomenik poginulim Rusima koji su bili pripadnici vojske RS-a, znači onima koji su izvšili agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a nama žrtvama osporavaju pravo na obilježavanje mjesta stradanja i zatočenja.

Za našu zajedničku inicijativu, da se u logoru Omarska izgradi memorijalni centar, obavili smo direktne razgovore i dobili podršku od OHR-a i Visokog predstavnika u BiH-a gosp.Valentina Inzka, ambasade SAD-a u Sarajevu, ambasade Velike Britanije u Sarajevu, članova Predsjedništva BiH gosp.Željka Komšića i gosp.Bakira Izetbegovića, Predsjednika Republike Hrvatske gosp.Josipovića, Memorijalnih centara Dachau,Buchenwald,Mauthausen,Berlin i još mnogih drugih i mislim da u ovome momentu nismo daleko od našeg cilja.

Nedavno ste bili kod gospodje Vesne Budimir, glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Šta je bila svrha posjete i šta ste se s njom dogovorili?

DURATOVIĆ:Svrha posjete glavnoj tužiteljici Tužilaštva BiH,gospodji Budimir, bila je iznošenje našeg nezadovoljstva radom odjela Tužilaštva BiH, zaduženim za Bosansku krajinu, a kada je u pitanju podizanje optužnica za ratne zločine počinjene u Prijedorskoj opštini, kako u samim logorima tako i u okolini Prijedora, na području Kozarca i lijeve obale rijeke Sane(Mataruškog brda ili Mataruga).Dogovorena je tiješnja saradnja između Tužilaštva i Udruženja te preispitivanje razloga, od strane gospodje Budimir, za nepodizanja optužnica vezanih za zločine u Prijedoru i dogovoren je naredni sastanak u roku od desetak dana.

A kako komentirate ukidanje prvostepene presude Škrbću, Babiću i Stojniću, optuženim za zlocin na Korićanskim stijenama 92. i jeste li službeno reagirali na tu sudsku odluku?

DURATOVIĆ:O ovom slučaju smo također razgovarali sa gospodjom Budimir i tražili konkretne i jasne odgovore na pitanje, dali je Tužilaštvo ili Sud napravilo grešku u postupku.Apelaciono vijeće je uvažilo žalbu odbrane optuženih na nerazumnost presude i proceduralne greške Suda i sva je odgovornost na Sudskom vijeću.Od 29 prvostepnih presuda, Apelaciono vijeće je ukinulo čak 24 presude zbog nerazumnosti presuda.Pitamo se dali je u pitanju nestručnost ili namjera lica koje pišu presude ili manjkavost u Zakonu.

Kako se nosite sa prijetnjama koje, naprimjer zatičete, na vratima prostorija Udruženja i da li je i kako reagirala policija? 

DURATOVIĆ: Mi smo imali nekoliko prijetećih poruka, ali je ovo prva koju smo prijavili policiji.Ranije nismo službeno prijavljivali prijetnje neželeći unositi nemir i strah kako među preživjele logoraše koji žive u Prijedoru i svjedoke u procesima za ratne zločine tako i među ostale povratnike.

Policija je odmah izašla na lice mjesta , napravila zapisnik i fotografisala poruke i…. otišla.Do danas nismo dobili nikakvih informacija o rezultatima istrage….jer znate policijski odgovor kad pitate “Istraga je u toku.”

A kako se nosimo sa prijetnjama, pa ja jednostavno nemislim na njih, kao da se nisu ni desile, i radim dalje.

Pincipjelno i logički: ima li suživota sa onima za koje se zna da su počinili zločin nad civilima, ili ga pak na ovaj ili onaj način odobravali?

DURATOVIĆ: Suživota sa počiniocima i nalogodavcima zločina, ma ko oni da bili, nema niti će kada biti.

Da li je Udruženje do sada dobilo ikakvu donaciju od Vlade RS ili od opštine Prijedor?

DURATOVIĆ: Od prije tri godine u budžetu Vlade RS-a postoji budžetska stavka za pomoć udruženjima koja se bave pitanjima civilnih žrtava rata Bošnjaka i Hrvata, u iznosu od 200.000 KM, a koja se dijeli na sva udruženja ovog tipa u RS-u.Mi smo dvije godine uspjeli dobiti dio sredstava iz ove stavke, a opština Prijedor je u nekoliko navrata novčano pomogla organizaciju posjeta bivšim logorima tako što je učestvovala u finansiranju prevoza.

Kakva je bila vaša dosadašnja suradnja sa Haškim tribunalom?

DURATOVIĆ: Mi nismo do sada imali konkretne i direktne saradnje sa Haškim tribunalom.

Za nepunih godinu dana navršit će se 20 godina postojanja u i oko Prijedora. Jeste li nacini program obilježavanja te tužne godišnjice?

DURATOVIĆ: U povodu 20-te godišnjice Prijedorskih zločina,etničkog čišćenja i logora, nevladine organizacije koje okupljaju žrtve rata Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru (6 organizacija), formirale su prije dva mjeseca zajednički Odbor za obilježavanje 20-te godišnjice stradanja i počele sa pripremama za obilježavanje godišnjice.Aktivnosti će obuhvatiti period od 30.aprila (dana kada je SDS na silu preuzeo vlast u Prijedoru) do 10.decembra (Dana ljudskih prava).Svaki značajan datum i svaki poznati zločin koji se desio u ovome periodu bit će obilježen na neki način.Koristim priliku da pozovem sve one koji su zainteresovani i mogu na bilo koji način pomoći da se ovi dani obilježe, na što je moguće bolji i dostojanstveniji način, da nam se jave i predlože neku ideju,aktivnost koja bi se realizovala dali u Prijedoru ili na nekom drugom mjestu u BiH ili inostranstvu.

Ovih dana sam radio intervju sa Royom Gutmanom i pitao sam ga hoće li doći na obilježavanje 20-te godišnjice postojanja prijedorskih logora, ako bude pozvan. Odgovio je da hoće. Hoćete li ga pozvati?

DURATOVIĆ: Na obilježavanje 20-te godišnjice bit će pozvani svi koji su na bilo koji način doprinijeli da se istina o zločinima u Prijedoru iznese u svijet a među njima svakako i Roy Gutman.

Hvala vam velika za ovaj razgovor.

DURATOVIĆ: Hvala i Vama na Vašem interesovanju za rad našeg Udruženja i stradanje Prijedora.Nadam se da će mo i u budućnosti imati priliku da informišem Vaše čitaoce o aktivnostima našeg Udruženja i dešavanjima u Prijedoru i njegovoj okolini, a do tada srdačan pozdrav i selam svim Vašim čitaocima iz Prijedor čaršije.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (301)

Utoliko je ova čast koju ukazuješ meni mogla pripasti i bilo kome drugom, ali kad je već na mene ispao taj izbor, vjerovatno je tome razlog što si i Ti u meni prepoznao sličnog borca za Istinu. Utoliko Ti hvala na časti, a Tebi čestitam na broju 300 intervjua i da ga u dobrom zdravlju i s istim duhovnim elanom udvostručiš…..Geslo tiranije tzv. Novog Svjetskog Poretka je: Oduzmite jednom narodu njegove ideale, poljuljajte njegovu vjeru u njegove idole, diskreditujte, korumpirajte, neutrališite i ućutkajte na bilo koji način njegove ideologe i imaćete u svom džepu sudbinu tog naroda, koji će kao takav brzo nestati. Pod takvim brutalnim geslom je i počeo rat protiv Bosne i Bošnjaka. …..Nakon “dječjih bolesti ljevičarstva” i desničarenja, omalovažavanja i ubacivanja „trojanaca“, provokatora i demagoga, Facebook Grupa „Zahtjev za povrat u život Ustava RBiH“ trenutno je porasla do respektabilnog broja od 70.000 članova, ponajviše zahvaljujući našem kolegi po peru, prijatelju, stvarnom profesionalcu iz domena žurnalistike, gospodinu Ibrahimu Haliloviću, kojem i ovom prilikom ukazujem moju bezrezervnu podršku i odajem puno povjerenje i bratsko poštovanje. Njegov trud je ogroman, ali nije uzaludan…..Bosanac sam. Ove godine sam na svojim planinama i uz svoje rijeke bio četiri puta. I svaki put se više divim toj prelijepoj zemlji i sve teže mogu da podnesem to što su joj učinili….Kao Bosanac-Izraelac, ja ipak ne razmišljam o Dodiku, ljut sam na Šimona Peresa. On vrlo dobro zna kakvu je cijenu platio jevrejski narod tokom povijesti, posebno tokom Drugog svjetskog rata, a ipak dopušta da ga za sobom vuku četnici….. Alija Izetbegović je počinio četiri izdaje, ne jednu… …..Od Kusturice biće gori samo oni koji mu se ne suprotstave. Pitanje je samo, ima li Sarajevo novog Waltera?…Ne jednom sam napisao i rekao da nije logično da se još uvijek kreću na slobodi mitropolit Amfilohije Radović (prijatelj i zaštitnik Ratka Mladića), vladika Vasilije Kačavenda……..Lično mi je jako žao zbog obespravljenosti Palestinaca i bilo je dana kada sam se poistovjećivao sa njima, pisao sam da se osjećam Palestincem. Naravno, zbog takvih izjava trpio sam brojne kritike, napade i neugodnosti, prijetnje…….a nama i svim našim sugrađanima-patriotima, ma gdje se nalazili, neka je srećan praznik, 25. novembar, dan kada je 1943. na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić-Gradu, Varcar Vakufu, Bosna i Hercegovina proglašena Republikom. Bila je to potvrda njene skoro milenijumske državnosti. Tu državnu samostalnost neprijatelji uzalud osporavaju i ugrožavaju, Bosna će ih nadživjeti…….


Moj sagovornik je magistar političkih nauka. Bosanac je po opredjeljenju, ima bosansko i izraelsko državljanstvo. Po vokaciji je humanist. Bavi se novinarstvom, kao sporednom aktivnošću, već više od dvadeset godina. Suradnik je nekoliko instituta i mirovnih organizacija. U slobodnom vremenu posvećen je poeziji, slikarstvu, fotografiji te obilascima povijesno značajnih mjesta, a piše i eseje iz oblasti kulture. Radi kao općinski pedagoški instruktor u mjestu življenja, Bat Yam (Tel Aviv).
Imao sam, poštovani čitaoci, uistinu dostojnog sagovornika za svoj jubilarni, 300-ti intervju, kojeg vam upravo podarujem za Dan državnosti Jedne nam i Jedine. I još nešto, možda će zvučati neskromno, ali iskreno je: ovo je jedan od onih mojih intervjua na kojeg ću biti s razlogom ponosan. Ne zbog rednog broja, nego zbog lucidnih, nadahnutih, iz dna duše izvučenih i uistinu akademskih odgovora moga sagovornika.
 
 
Dragi saborče i prijatelju! Spletom raznih okolnosti i, evo, reći ću javno – s moje strane i selektivno, suđeno mi je da upravo s Tobom obavim svoj jubilarni razgovor za javnost. Dobrodošao pod moj “čarobni” broj 300!
 
 
 
HAJNAL: Sa zadovoljstvom i posebnim poštovanjem prema Tvom novinarskom radu pristao sam na ovaj razgovor koji me zatiče u danima zamišljenosti nad većinom problema i dilema o kojima, vidim, i Ti razmišljaš. Zavladala su vremena koja zahtijevaju budnost i visok ethos spartanskog samopožrtvovanja, jer, premalo je prostora preostalog za nedoumice. Utoliko me i ovaj fantastični broj razgovora koje si obavio sa ličnostima različitih profila asocira na 300 legendarnih Spartanaca. Ti ćeš najbolje shvatiti da ne upoređujem ni sebe niti bilo koju drugu od osoba koje si intervjuirao sa asketskim ćutljivim grčkim ratnicima, ali ne sumnjam da je Tvoje nastojanje da pronikneš u stvarnu suštinu aktualne stvarnosti uvijek podrazumijevalo nesebično ugrađivanu energiju, entuzijazam, enorman kvantitet slobodnog vremena, unosio si optimizam i istraživački duh, podsjećajući pri svemu na Spartanca kojem su ideali patriotizma, slobode i pravde, na prvom mjestu. Utoliko je ova čast koju ukazuješ meni mogla pripasti i bilo kome drugom, ali kad je već na mene ispao taj izbor, vjerovatno je tome razlog što si i Ti u meni prepoznao sličnog borca za Istinu. Utoliko Ti hvala na časti, a Tebi čestitam na broju 300 intervjua i da ga u dobrom zdravlju i s istim duhovnim elanom udvostručiš.
 
 
 
Prije nekoliko mjeseci nas dvojica smo također razgovarali za našu javnost, samo su nam uloge bile obrnute. Evo, ja ću pokušati kroz ovih nekoliko pitanja dobiti odgovore od Tebe na teme za koje pretpostavljam da su itekako aktuelne i koje zanimaju (ili treba da zanimaju) našu javnost i za koje Te smatram meritornim da o njima zboriš. Međutim, šta misliš dokle dopiru ovi naši pokušaji da kroz javne stavove i poruke djelujemo, eventualno, na javno mnijenje, da podsjetimo i javnost i one iz vladajućih i političkih krugova da se ima smisla boriti za Istinu i Pravdu, ma kako težak i trnovit put do njih bio? Čuje li se, zapravo, naš glas i ima li smisla ova iscrpljujuća, neravnopravna ali časna borba sa vjetrenjačama?
 
 
 
HAJNAL: Ne bi bilo umjesno da na ovo smisleno pitanje odgovorim poznatim i često zloupotrebljavanim Tertulijanovim stavom „Credo quia absurdum“. Ja doista vjerujem da je duhovna probrazba svijeta moguća jedino putem zaživljavanja, na prvi pogled, apsurdnih, bezizglednih ideala, suprotstavljenih ništavilu i beznađu. Grozim se mizantropskih parodija, čak uglazbljenih od strane desnodrinskog četniziranog „ribo-čorbara“, prema kojem „za ideale ginu budale“. Da nije bilo onih koji su generirali vizije, kao najveću dragocjenost humanog življenja, bdjeli nad idealima i ginuli za njih, pozitivna civilizacija ne bi ni opstala. Prema tome, ima smisla jurišati i na vjetrenjače, naravno, ne u Servantesovom smislu, jer njegov junak nije ništa drugo do podrugljivo ovaploćenje apsurdnog konformisanja nakon spoznaje prvog neuspjeha. Nekad je potrebno jurišati mnogo puta protiv moćnijeg neprijatelja da bi se slomila linija fronta stvorenog na nametnutom polju bezidejnosti, defetizma i antihumanosti. Brzo odustajanje simbolizira predaju i priklanjanje izvoru nepravde, sile, jednom rječju, kapitulaciju pred zlom. Povijest je puna primjera herojskog odupiranja zlu, i u ime slavnih, žrtvovanih za ideale, nikada se ne smije stati nasuprot njihovim vizijama, ma koliko se činilo ili slušalo o njihovoj uzaludnosti. Novinarski rad često liči na sizifovski, ispunjen je opasnostima i nevjerovatnim rizicima, dobri novinari su pod intenzivnim stresom i izloženi pritiscima svih vrsta, prijetnji, uvreda i ucjena, a i statistički podaci o broju stradalih novinara u svijetu tokom posljednje decenije potvrđuje da se na vrsne nekompromitirane predstavnike „sedme sile“ kao kulturnu avangardu, atakuje s ciljem da se zastraše i uklone kao posljednja prepreka dominaciji terora. Obuhvatajući širi duhovni, politološki i socio-ekonomski kontekst, ovo isto pitanje se odnosi na perspektivu suprotstavljanja globalizmu kao perfidnoj suptilnoj tendenciji akulturacije i denacionalizacije malih naroda. Geslo tiranije tzv. Novog Svjetskog Poretka je: Oduzmite jednom narodu njegove ideale, poljuljajte njegovu vjeru u njegove idole, diskreditujte, korumpirajte, neutrališite i ućutkajte na bilo koji način njegove ideologe i imaćete u svom džepu sudbinu tog naroda, koji će kao takav brzo nestati. Pod takvim brutalnim geslom je i počeo rat protiv Bosne i Bošnjaka. Ne, neka oproste Cervantes i Camus, borba za ideale, makar se činila apsurdnom, nije sizifovska. Čovjek lišen osovljenosti na vlastitu kičmu, na svoj ponos i beskompromisnu spremnost da se žrtvuje za ljepotu slobodnog, plemenitog i časnog življenja, ne zaslužuje epitet humane jedinke.
 
 
 
Od februara 2011. djeluje FB Grupa koja jasno i nedvosmisleno zahtijeva da se vrati u život derogirani Ustav RBiH. Ima li alternative toj borbi i možeš li procijeniti daljnji razvoj događaja u vezi djelovanja Grupe?
 
 
 
HAJNAL: Nakon “dječjih bolesti ljevičarstva” i desničarenja, omalovažavanja i ubacivanja „trojanaca“, provokatora i demagoga, Facebook Grupa „Zahtjev za povrat u život Ustava RBiH“ trenutno je porasla do respektabilnog broja od 70.000 članova, ponajviše zahvaljujući našem kolegi po peru, prijatelju, stvarnom profesionalcu iz domena žurnalistike, gospodinu Ibrahimu Haliloviću, kojem i ovom prilikom ukazujem moju bezrezervnu podršku i odajem puno povjerenje i bratsko poštovanje. Njegov trud je ogroman, ali nije uzaludan. I konačni ishod našeg rada neće biti bez željenog rezultata. Trenutno imamo situaciju kristaliziranja kvaliteta, otklanjamo iz svojih redova tutore i demagoge i niske uvrede koje mogu potjecati samo od neprijatelja cjelovite Bosne. Cilj djelovanja naše Grupe već je poznat i Visokom predstavniku OHR, naša delegacija predala je njegovoj službi i zvanično pismo u kom zahtijevamo opoziv nametnutog ustava (namjerno pišem malim slovom). O nama se zna i u Parlamentu RBiH, a uskoro će se znati mnogo više. Ma koliko neko s podozrenjem gledao na čitav projekat povratka legitimnog (pred-daytonskog) zvaničnog, demokratski izglasanog Ustava RBiH, nema nikakve alternative tom zvaničnom zakonodavnom dokumentu bosanskohercegovačke državnosti. Svaka druga opcija predstavlja sramno kolaboriranje sa doktrinarima i protagonistima genocida.
 
 
 
Kako tumačiš činjenicu da su bh. mediji uglavnom po strani kada je riječ o djelovanju, u ovom trenutku blizu 70.000 građana naše zemlje koji se na ovaj, također donkihotski način bori za Ustav vlastite zemlje?
 
 
 
HAJNAL: Za sada još uvijek subjekte većine bh medija postavljaju i diktiraju im stil i uslove rada režimski ljudi. Oni nisu demokrati već autokrati koji se oslanjaju na svoju financijsku moć. Svi znaju, a tajkuni ponajbolje, iz kakvog su mračnog miljea iznjedrili svoj prljavi kapital. Formirane u ratnim uslovima, njihove ekspoziture nisu napustile režimski način mišljenja i rada. Zato su to režimski dinastijski mediji koji nastavljaju rat u mirnodopskom razdoblju. A ne treba ni na trenutak gubiti iz vida koliko su pojedini novinari, okrenuvši leđa i ljudskoj časti i profesionalnoj etici, doprinijeli propagandnom sistematskom dezinformisanju javnosti neposredno pred rat i tokom trajanja rata. Manji broj nezavisnih medija očito još djeluje u sjeni prethodno pomenutih. Nije se jednostavno tračku svjetlosti pojaviti ispod moćne i mračne sjene kule babilonske. Tu su i imena koja rotiraju s pozicije na poziciju, mijenjaju i prilagođavaju svoj profil prema kriterijumu i liku nalogodavaca. Zato je potrebno demontirati tu farsu neprofesionalnog ponašanja novinara koji laviraju s ekstremno lijevog krila do ultra-desničarskog. Dojučerašnji kritizeri kriminogenih i ksenofobnih grupacija danas otvoreno paktiraju s njima. Zato i nedostaje volja i hrabrost da se javnosti otvoreno prezentiraju nove snage u samoj Bosni i dijaspori, za šta se zalažu i koliko ih ima. A mi smo čitava armija prosvijećenih patriota. Naš cilj je jedan i jasan: USTAV RBIH. O našem Zahtjevu će se morati čuti. Metod našeg rada je liberalan, demokratski, nenasilan, volonterski, sa svim socijalnim, nacionalnim, vjerskim, intelektualnim i profesionalnim nijansama, s velikim potencijalom rasta broja članstva, i rekao bih samouvjereno, gandijevski je efikasan. Uspjećemo, uvažavali nas, ili ne. A kad se ponovo uspostavi legitimni Ustav, naša prva briga će biti da se medijima vrati ugled i nametne patriotska odgovornost, u skladu sa Zakonom o javnom djelovanju medija, i insistiranje na predviđenim sankcijama za prekoračenje ovlaštenja i za sve indicirane i dokazane zloupotrebe.
 
 
 
Ovo je naprosto fenomen: ja sam do sada mnoge svoje sagovornike, koji su meritorni da govore o ustavno-pravnom uređenju BiH, pitao o derogiranom Ustavu RBiH, za koji se legalnim i legitimnim sredstvima trebamo boriti svi kojima je Domovina na srcu. Međutim, većina njih je ili izbjegla da izravno odgovori na to pitanje, ili su svoj odgovor upakovali u neku providnu oblandu, pa je bolje da nisu ništa ni odgovorili. Zašto je, po Tvom misljenju, Ustav RBiH još uvijek tabu-tema za većinu bh. zvaničnika, javnih djelatnika i gotovo sve bh. medije?
 
 
 
HAJNAL: Poznato je da su intervjui odlični psihološki testovi iskrenosti u otkrivanju ličnosti, individualnog poštenja i izvrstan metod dopiranja do onog skrivenog, svjesno prećutanog, ili onog što počiva u podsvijesti. Zato se prepuštam toku svijesti, bez autocenzure, nema brisanja rečenog, zbog bojazni da se nekom moje riječi neće svidjeti.
Danas se većina socijalno eksponiranih ličnosti opredjeljuje za liniju manjeg otpora. Njihovu poziciju treba sagledati kao nezahvalnu, radi li se o međudržavnom sektoru, ekonomskom ili čisto političkom. Ljudi znaju da im iznad glave visi Damoklov mač despotske samovolje kapitalista, da su bačeni u lavirint post-ratnog bezakonja, da su im krajnje nesigurni ili nedovoljni izvori egzistencije, u uslovima strašno izraženog nepotizma i još živog sjećanja na ratne strahote. Ali, ako su se borili za pravdu, u ime čega su se borili ako ne za vladavinu zakona i ustavnog poretka? Ako nisu bili svjesni cilja borbe znači da danas nisu svjesni izvora tendencionalno održavanog bezakonja. Nekome jako pogoduje da u Bosni i Hercegovini nema funkcionalnog pravog sustava ni ustava, da zakon nije zakon, da svako može psovati policajca i učitelja. Da li je to moguće u Daytonu, da neko omalovažava instituciju vlasti, na bilo kom nivou? Može li tamo neko da vrijeđa policajca? Može, ali ako je siguran da može položiti basnoslovnu kauciju, ili biti spreman da se preseli u vječno počivalište, ili, još gore, u pakao zvani američki zatvor. Zato je i tema o Ustavu RBiH još uvijek tako daleko od obzorja većine naših građana. Dalje, u izvjesnim krugovima intelektualaca naslućuje se licemjerstvo i strah od zamijeranja. Računa se na lažnu utjehu – „samo neka ne puca“. Znači, sve ćemo progutati, pa i da nas šaptom poguše u miru. Bez razlike gdje, u egzilu, ili na matičnom tlu Bosne. Guše nas i proganjaju svuda. Takvi intelektualci koji kapituliraju pred patriotizmom i humanošću morali bi se zabrinuti i zamisliti nad svojim intelektom. Oni vode društvo i oni bi trebali biti oči i savjest naroda. Treće, možda i najbolnije je saznanje da su ljudi ubijeni sekundarnom smrću. Uplašeni, hronično umorni, nenavikli da nemaju, a ipak ravnodušni. Ta bijela duhovna smrt je gora od prave fizičke, jer kao opasan virus razara ne samo lokalno tkivo već i kompletan socio-organizam. Četvrto, mnogi naši vrli bližnji su perfidni mešetari, prevrtljivci, s kojima se nikad nije načisto ko su i s kim su. To su oni koji u trenutku kad počinje da gori mali plamen, a dotad su bili najpametniji i verbalno najhrabriji, nećkaju se da ustanu i djeluju praktično tada kada treba, ako već nisu preventivno preduzeli sve neophodne mjere predostrožnosti da do požara ne dođe. Oni su negativni naboj koji je uvijek kadar denuncirati, doći na gotovo, gromko u endemsko-dinaridskom blagoglagoljivom stilu nadvisiti se koristeći široki repertoar koji počinje kritizerstvom a okončava autoritativnim naredbodavnim savjetodavstvom, na što, ako se potcijenjeni a zaslužni građanin ogluši, od istog će savjetodavca dobiti otpusnicu s funkcije, ili preporuku za psihijatriju, ako ne i nož u leđa. Zato je Bosna ostala bez svog Ustava. Peto, nema se hrabrosti napraviti generalna revizija i na unutar-stranačkom planu napraviti definitivna povijesna čistka. Sve dok bahati osioni sinovi baštine nacističku prošlost svojih otaca, o čemu druga strana jako dobro zna i ucjenjivački pazi da argumenti ne iščeznu iz vidokruga, nema napretka u smijeru multikulturnog demokratskog društva i multietnički harmonične sinhronizovane građanske zajednice naroda. Šesto, potrebno je napraviti veliku žrtvu pa odustati od kategorizacije na konstitutivne narode. Sve dok se preferira konstitutivnost, preferira se Lenjinova floskula o pravu na samootcjepljenje. Ustav SAD je prepisani ustav antičkog Rima. Bio stanovnik provincije ili centra, Rimljanin je svuda bio Rimljanin. Amerikanac je uvijek Amerikanac. Tako i Bosanac/Bošnjak treba biti Bosanac/Bošnjak, i u Banjoj Luci i u Mostaru, Neumu, Trebinju, Drvaru, Cazinu, Brčkom, sa istim grbom i istom zastavom, a po vjerovanju neka bude što želi, bez ičijeg prava da mu to neko negira ili interpretira i podmeće kao limitirajući faktor u obavljanju javnih funkcija.
 
 
 
Često pohodiš Bosnu – Sarajevo, rodno Visoko i druge dijelove naše prelijepe domovine. Osim slika njenih neponovljivih pejsaža, rijeka, jezera, spomenika njene multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, od kojih sam neke imao čast i zadovoljstvo vidjeti, kakve još neposredne utiske nosiš iz rodne grude?
 
 
 
HAJNAL: Bosanac sam. Ove godine sam na svojim planinama i uz svoje rijeke bio četiri puta. I svaki put se više divim toj prelijepoj zemlji i sve teže mogu da podnesem to što su joj učinili. Volim svoju zemlju u kojoj su rođeni svi moji davni i pradavni preci po majci. Po ocu sam Austro-Ugar, ali on i njegov otac, poznato je, bili su veliki Bosanci. To je primjer da nije presudno gdje je neko rođen da bi bio patriot u zemlji koju izabere da za nju živi. Mod djed, rođen u Beču, antinacist/disident, i moj otac, rođen u Hrvatskoj, moji su bosanski heroji. Za njihove sunarodnike su dezerteri, za mene su kozmopoliti-humanisti koji su se žrtvovali za narode druge zemlje. Za Bosnom čeznem i patim što sam protjeran. Nisam ja otišao od svoje volje. Kao ni desetine hiljada meni sličnih nevoljnika, bačenih u tuđinu, da budemo roblje svojim dušmanima. Sve ljude Bosne volim, ako se nisu ogriješili o čovječnost. Hercegovci su za mene također Bosanci. Dominantan dojam koji me prati nosi pečat tuge. Zbog svega dogođenog. I prati me osjećanje neskrivenog očaja. Planinar sam. Kada ugledam tablu s upozorenjem: Mine!, osjetim očaj i ljutnju. Sve vinovnike rata koji su minirali onako lijepu i plodnu zemlju treba rigorozno pokažnjavati. Ekocid je dio genocida. I sve one kojima se sudi vratio bih odavno iz kukavnog Den Haaga i izručio ih narodnom sudu zemlje u kojoj su počinili zločine. Osjetim duboku razočaranost u nemarne i nelojalne sugrađane kada vidim da se devastiraju spomenici Revolucije. Mirenje sa zaboravom svetinja i tolerisanje vandalizma podupiru opštu dekadenciju i anarhiju. Iz takve sam porodice da imam pravo i kritikovati i hvaliti Tita. Grijesi silovanja, pedofilije i monstruozni zločini u logorima ne zastarjevaju, pa svima onima čiji su očevi služili nacistima, koji su do 1943., ili čak do ‘45. nosili nacističke oznake, ustaške i četničke kokarde, pa ih naprasno zamijenili petokrakama, a na Tjentištu su i na Neretvi, u Sarajevu, Foči, na Kozari ili u Drvaru mučki ubijali djecu, starce, ranjenike, zarobljenike, bez suda, pa su se u post-revolucijskom metežu prikrivali ali su u srcima zauvijek ostali nacisti, uvijek iznova poručujem: njima će doći Novi Tito. Nešto realniji i manje ženskaroš, manje odan raskoši i mondenosti, u praksi usklađen sa teorijom, humaniji prema neprovjereno okrivljenima za zločin i zavjeru, a po pitanju beskompromisnosti, strašniji od svog prilično raskalašnog prethodnika. Sadašnja borba za pobjedu Pravde ujedno je i priprema za dobrog vođu. Godina 1991. pokazala je da su jugovići trajno nezreli, i, štaviše, biološki i intelektualno nepodobni za demokratiju. Bez čvrste ruke caruju svi poroci. Okultni tribalizam i rodovski nepotizam su toliko jaki kod slavenskih plemena da ga ništa ne može preinačiti. Volio bih da griješim, ali, baveći se izučavanjem socio-kulturno-antropoloških aspekata buna i revolucija na našim prostorima, bojim se da sam u pravu. Skora budućnost će svakako demantovati ili potvrditi ove moje riječi koje sada ne izrekoh u ljutnji, tuzi i očaju.
Ono što me posebno deprimira je međubošnjačko nejedinstvo. Izrazito renomirani intelektualci se olako razilaze i međusobno javno ili tajno diskredituju. Kome to koristi? Zar se ne mogu pomiriti i spojiti u nepobjedivu grupu od 300 Bosanaca spartanskog duha samopožrtvovanja? U regijama centralne Bosne ne vlada neko posebo interesovanje šta je sa sudbinom Bošnjaka u istočnim i zapadnim dijelovima zemlje, njihov status u Sandžaku i Hercegovini ih se ne doima nimalo, a on je tragičan. Isti je odnos prema dijaspori. Ne mogu da razumijem i prihvatim takvo stanje, a plašim se da je ono i gore nego što se meni čini. Korupcija, unutarnji kriminal i njegova udruženost sa međunarodnim, legalizacija pokreta koji su strani mentalitetu i biću Bosne duboko obespokojavaju i vrijeđaju. Takva demokratija nama ne treba i neće nam donijeti ništa dobro. Nisam za strahovladu i diktaturu, ali ni na jednom brodu ne mogu biti osam kapetana, deset programa plovidbe, četiri pogrešne karte, sedam pokvarenih kompasa, sa oštećenim kormilom i trulom oplatom o kojoj svi znaju da svakog časa može popustiti, ali niko ništa ne preduzima da se spasi brod koji teško da takav može izdržati još jednu oluju. Implantirana teorija o demokratiji je instrument za unutarnju samodestrukciju u prelaznoj fazi do asimilacije i iščeznuća. Bosna je prelijep zalogaj za podlu igru prezasićene EU koja broji 500.000.000 najzaduženijih ljudi. Jedino spasonosno rješenje je ujedinjenje svih progresivnih pojedinaca, grupa građana, antifašističkih organizacija i pružanje otpora nadolazećoj katastrofi definitivne dezintegracije i konačnog nestanka Bosne.
Ohrabruje saznanje da Bošnjaci sve otvorenije i hladnorazumski analiziraju i rezimiraju uzroke rata. Ime Alije Izetbegovića nije više neprikosneveno, naprotiv. Sumirajući zaključke u jednu poentu, ustanovio sam da progresivni i objektivni Bošnjaci intelektualci, i obični građani, a u još većoj mjeri pripadnici ruralnih sredina, shvataju da ih je Alija Izetbegović izdao. O ovome se usuđujem da rezonujem kao neko ko je odrastao među Bošnjacima i ko dobro poznaje dušu Bosne. Zato, sebe ne smatram ne-Bošnjakom koji nema pravo da sudi. Sudim na osnovu činjenica i količine zla koje su preživjeli Bošnjaci među kojima imam rodbine i najbolje prijatelje i za koje sam uvjeren da govore istinu iz dubine srca. Alija Izetbegović je počinio četiri izdaje, ne jednu. Prvu kada je naivnom lakovjernom puku pričao da im je notorni nacist Franjo Tuđman saveznik i vezao zastavu RBiH sa zastavom Republike Hrvatske. Drugu grešku je napravio kada je za račun iste te Hrvatske kreno u rat potpuno nespreman jer Bošnjaci nisu bili naoružani, a kada je rat već počeo i postalo zornim o kakvim razmjerama međunarodne, u suštini, krstaške zavjere je riječ, i da umjesto da se unaprijed ili paralelno sa proglašenjem referenduma o nezavisnosti RBiH pristupilo razoružanju JNA uz jasnu prijetnju Beogradu već krajem 1991. da Sarajevo neće biti novi Vukovar, Izetbegović je uletio u zamku zvanu „hrvatsko cvijeće“, ne videći da je živote Bošnjaka i sudbinu Bosne založio za rasterećenje ratišta u Hrvatskoj i poveo tuđi rat na račun svog golorukog naroda. Treću izdaju počinio je Alija Izetbegović dovodeći mudžahedine kao lažnu i potpuno suvišnu pomoć. Iskompromitirao je Armiju BiH i uzrokovao je da je mnogi nebošnjaci napuste. Protjerani su i terorizirani nebošnjački građani pojedinih enklava koji se nisu bili priklonili ni srpskoj ni hrvatskoj strani. A posljedice uvođenja neautentičnog islama, stranog autohtonoj verziji tolerantnog i u svijetu poznatog islama na bosanski način, vidljive su danas kada su korijena uhvatile klice vehabijskog terorizma. I, na kraju, četvrta i najstrašnija Izetbegovićeva, ne izdaja, već krajnje pogubna veleizdaja, kompletirana je potpuno šokantnim, nepotrebnim i nerazumnim činom pristanka na Milošević-Tuđmanov genocidni koncept podjele Bosne. Nakon što je Armija RBiH idejstvovala slamanje četničke i ustaške okupacije Bosne, nakon što je NATO postao suvereni garant prestanka agresije, Izetbegović u neshvatljivo paradoksalnoj situaciji moralnog pobjednika 21.11.1995. potpisuje sporazum u Daytonu i oktroisani Klintonov ustav, koji legitimira tzv. RS i kojim se amnestira genocid nad vlastitim narodom. Izebegovićevo instaliranje i podržavanje ekstremiste Nasera Orića bilo je kontraproduktivno i nanijelo je nepopravljivu štetu ugledu Bošnjaka. Pad Srebrenice koji je uslijedio bio je rezultat srpske odmazde, ali i podle nagodbe, pristanka na razmjenu teritorija (Srebrenica za Ilijaš i Vogošću) i raseljavanje naroda. Doživjeli smo podmuklo ilegalno izdajničko udovoljenje željama i ispunjenje snova Franje Tuđmana i Dobrice Ćosića o diobi međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Većeg apsurda i izdaje teško je naći u povijesti. To je dalo dodatni alibi preživljavanju hegemonističkih velikosrpskih i velikohrvatskih recidiva zbog kojih će mi u Mostaru nekoliko građana Bošnjaka bez ustezanja reći da je sada teže nego 1993. Neko je za takvo stanje kriv i tim stvarima se mora, u ime Bosne i svih njenih nevinih žrtava, otvoreno i hrabro pogledati u oči i pristupiti izgradnji jedne sasvim druge budućnosti. Bosna ima dovoljno i snage i kapaciteta svih vrsta da se uspješno otrgne iz zagrljaja jednog monstruma Dodika i Čovića, ali prethodno mora da se razračuna sa ostacima vlastitih promašaja, kao i sa onima koji na mafijaškoj ravni i platformi međunarodne zavjere paktiraju sa njenim otvorenim neprijateljima. Bošnjaci se moraju trezveno oduprijeti sentimentalizmu i nametnutoj ideji o mesijanskoj ulozi „oca nacije“. Pozitivne zasluge, ako ih ima, zanemarljive su pred zastrašujućim slikama opljačkane, porušene, spaljene, silovane Bosne. Jer buđenju bošnjačkog nacionalnog bića i samosvijesti doprinijeli su vrsni prethodnici, graditelji i čuvari muslimanskog nacionalnog identiteta, Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac, a doprinos Izetbegovića je prodaja dušmanima tuđe i moje djedovine. Zar je normalno da ja trebam da se plašim otići u Mostar, Prijedor, Livno, Trebinje, Bratunac, Srebrenicu? Ne plašim, prošetao sam tim gradovima svoje drage domovine dignute glave i odlaziću svakom prilikom.
 
 
 
Oglašavao si se već na temu “srpsko-izraelskog prijateljstva”. No, hoćeš li i za ovu, specijalnu priliku, reći otkud tolika “ljubav” između Jerusalima/Tel Aviva, s jedne strane, te Beograda, a naročito Banja Luke (čitaj: Laktaša), s druge strane? Da li se to “prijateljstvo” dešava samo u diplomatskoj i medijskoj ravni, ili je zahvatilo i šire narodne mase, odnosno javnost (da se razumijemo, lično nemam ništa protiv prijateljstva između bilo kog, samo ako ono nastaje prirodnim putem, znači spontano)?
 
 
 
HAJNAL: Neću biti neskroman ako kažem da sam jedini bh intelektualac-humanist i bosanski patriot u Izraelu. Da ima još neko bar približno sličan, do sada bi se o njemu čulo. Nažalost, usamljen sam i kao takvom mi je jako teško. Ima nekolicina Bošnjaka i Bošnjakinja, ali se nigdje javno ne pojavljuju niti se oglašavaju. Kao, dobro im je, a ja znam da nije. Ničim ne pokazuju da im je stalo do Bosne. Pri svemu tome, zbog nepravednih generalazicija i nepoznavanja, često i na mene pada odijum nepovjerenja, predrasuda, čak i uvreda. Pogađa me ako takve uvrede potiču od strane malicioznih pojedinaca Bošnjaka, koji će i mene strpati u tabor ozloglašenih ćifuta, mosadovaca, podanika cionističkog režima i sl., ali znam da je riječ o hronično ograničenim kriminogenim tipovima koji su obični demagozi, grandomani, kleptomani i neprijatelji ugledu vlastitog naroda. No, mene to ne može pokolebati, jer imam suviše mnogo prijatelja širom svijeta koji poznaju i pozitivno vrednuju moj humanistički i publicistički rad. Moji stavovi nisu od juče, datiraju još od 1977., zatim 1985., ispoljavani su decidno, artikulirani politički, i naravno, žestoko napadani. Djelovao sam uvijek javno, kroz živu i pisanu riječ. Preživio sam dvostruku kalvariju. Prvo onu u Jugoslaviji, posebno u JNA/VJ u kojoj sam ostao kao pasivni nemoćni promatrač brutalne agresije na svoju zemlju i svoj grad Sarajevo, do proljeća 1993., izložen teroru zbog opozicionarskih i humanističkih stremljenja, i drugu, ovdje u Izraelu, od strane četničko-ustaške pete kolone koja je u sadejstvu sa izraelskim ekstremistima u kotinuitetu djelovala protiv Titove Jugoslavije od 1948. i koja djeluje i danas protiv interesa RBiH. Riječ je nastavljačima Austro-Ugarske. Naime, u Izraelu i danas žive i aktivno djeluju nasljednici imperije koja je prva podijelila kompaktnu Bosnu na nominalno konfederalnu Bosnu sa Hercegovinom, koja je ukinula bosanski jezik i zabranila bošnjaštvo kao narodnost. Ja te recidiviste nazivam mađarskim četnicima, ili, austrijskim ustašama. Oni su krivi što predsjednik Izraela Šimon Peres odlazi na audijenciju u Laktaše kod pokondirenog malograđanskog petokolonaša Milorada Dodika. Nemam ništa protiv sela i seljaka, vegetarijanac sam i prirodno je da poštujem zemljoradnju i brigu za stočno blago, ali za ovog kvazi-političara-klovna slobodnim žargonom rekao bih da je primitivni, prepredeni geak, nemilosrdni gonič stoke na klanje. Jer ispoljava mentalitet stočara-hajkača koji ne priznaje razliku između stoke i ljudi. Negirajući genocid nad Bošnjacima i Bosnom on ne vidi da zarad svoje fotelje i moći novepečenog kapitaliste unaprijed amnestira svaki novi mogući genocid. Ja kao humanist, upravo u ime humanosti, ne libim se reći da takvog neprijatelja Bosne treba ukloniti svim raspoloživim sredstvima (identično mislim i za Dragana Čovića). Nemojmo se zavaravati oko terminologije: Ako on prijeti referendumom o otcjepljenju dijela Bosne i Hercegovine, prijeti novim ratom. Naravno, riječ je osobi bez skrupula i časti, kakvi su inače svi okorjeli kriminalci. Kao Bosanac-Izraelac, ja ipak ne razmišljam o Dodiku, ljut sam na Šimona Peresa. On vrlo dobro zna kakvu je cijenu platio jevrejski narod tokom povijesti, posebno tokom Drugog svjetskog rata, a ipak dopušta da ga za sobom vuku četnici. Jedan od tih mađarskih četnika je Arije Livni (Arie Livne). Iako mu je cijela porodica uništena u Jasenovcu, Aušvicu, u Mađarskoj, bio je Titov partizan pa logoraš, on podržava para-državnu tvorevinu podignutu na krvi, vrisku i pepelu nedužnih. Sam tvrdi da je zaljubljen u RS i da mu je jedna cipela jevrejska, a duga srpska. O njemu sam pisao i svaki put sam na njega i slične aludirao kada sam tvrdio da je isti lobi kumovao uništenju Jugoslavije, i poslije, da je kumovao agresiji na Bosnu, naoražavajući četnike i ustaše. Neko je stajao iza pošiljki granata s izraelskim žigom koje su padale po Sarajevu. Sjećam da su nakon nezvaničnog završetka građanskog rata u Libanu potkraj 80-tih, početkom 90-tih, stotine tona različitih vrsta naoružanja završile u crnogorskoj luci Bar. Marionetski major Hadad, vođa libanske hrišćanske falange dobio je u liku Radovana Karadžića svog najvjernijeg nasljednika. Milo Đukanović je kasnije pilatovski pokušao oprati ruke od transfera robom smrti, ali to ne bi zavaralo forenzičare. U većoj mjeri od ovoga ne mogu biti eksplicitniji.
Nažalost, razvijena propaganda čini svoje. Njeni pipci su se ne jednom, s predubjeđenjem da sam podoban medij za indoktrinaciju, širili i prema meni, dok nisam javno i privatno, u svom stilu, dograbio čeličnu metlu i pomeo smeće do gole istine. Međutim, javost nije imuna. Ako neko sistematski pothranjuje teze da su bosanski Muslimani isti kao muslimani-talibani, pa se još dogodi jedan Mevlid Jašarević koji puca po američkoj ambasadi, to će samo jače gurnuti predstavnike izraelske štampe, a onda lančano i ogromnu većinu populacije, prema uvjerenju da je Bosna panislamska prijetnja po cijelu Europu i dio svjetskog terorizma. Kada takva fikcija zaživi u Izraelu, njen odjek daleko se čuje, do Norveške i s lakoćom postaje instrumentom anti-islamskog kontra-terorizma. Pri svemu tome događa se tragični paradoks: trijumfuju protagonisti genocida nad Bosnom, i nedužnim miroljubivim Bošnjacima, a takvih je, izuzev zavedenih poput vehabije Mevlida, ogromna većina, koji nisu ni znali ko su mudžahedini, niti su ikada podržavali talibane, niti bilo koji oblik osvajačkih ambicija i destruktivnih djelovanja uperenih protiv susjeda.
Ne znam kada i kako će se moći ispraviti počinjene greške i kada će se u Sarajevu priznati Jerusalim kao centar prapostojbine Jevreja, ali u međuvremenu, ustaškoj emigraciji i četničko-jevrejsko-austrougarsko imperiji dovoljno je što u Tel-Avivu imaju trojanski mostobran, i što su Peres, ruski kriminalac Liberman, Livni i Dodik, prijatelji i „poslovni“, tj. crnoberzijanski partneri.
 
 
 
Ma koliko pokušavali slučaj Nemanje Kusturice odmicati od sebe i smatrati i njega i ono sto on radi (a znamo kako radi) irelevantnim, moramo priznati da ga ne smijemo niti potcijeniti. Pustili bi mi njega, ali – neće on nas – djeluje već i fizički na prostoru naše zemlje (Višegrad) a najavljuje još jednu svoju neslavnu epizodu na brdima iznad Sarajeva. Kada će, po Tvom mišljenju, taj tip, nakon što je dodirnuo moralno dno, biti konačno potrošen i od strane onih kojima služi, ili se mora čekati zajednički kraj – i Nemanje i njegovih političkih sponzora?
 
 
 
HAJNAL: Kusturica sam po sebi nije bitan, ali je bitna epifenomenalna prisutnost hroničnog provociranja nečeg što se zove kriza identita. Taj problem proganja i Jevreje. Nesigurnost u to šta su oni, ko su, tjera neke ljude da kao mračni vrtlozi uvlače u svoje mijene i fobije, halucinacije i košmare, iluzije i frustracije, svu zdravu masu oko sebe. Njihove duše su jadne i napaćene. Moram priznati da sam nedavno našao na YouTube film „Nož“ snimljen prema istoimenom, s moje strane nikada pročitanom (jer sam to uvijek s gnušanjem odbijao čak i svojoj podsvijesti) romanu, meni posebno odbojnog naciste Vuka Draškovića, za kog osobno tvrdim da je trebao biti u Haagu prije Miloševića. No, upravo sam zbog kinematografije i Kusturice dopustio sebi takav luksuz da na miru, posve racionalno, po prvi put sagledam, ili bar da pokušam suočiti se s tim, šta je to što razdire dušu jednog čovjeka iz mog susjedstva sa sarajevske Gorice. Film, ako se zanemari sve osim psihološke dimenzije, dosta realno ilustruje pozadinu jednog sindroma. Ujedno, pruža i mimo namjere autora zabranjivane knjige i pored neskriveno pristrasne redateljeve intencije, ipak, jednu bitnu kripto-sliku o suštini balkanskog prokletstva. Ko se malo razumije u vedsku filosofiju i pojam karme, može izvući pozitivne zaključke i čak steći neku vrstu psihološkog imuniteta. Film, ipak, niti preporučujem, niti ne preporučujem, ali u svakom slučaju treba biti jak te znati kako u sebi ubiti četnika, ili, ustašu, ili mudžahedina. Nažalost, u Emiru-Nemanji Kusturici, besmrtno i nepomirljivo, stanuju sva trojica. Žao mi ga je, nema mu pomoći. Nastavlja prkositi, ponajviše sebi samom, ali materijalno i duhovno pogađa i interese Bosne i Hercegovine. Pored „Kamengrada“ u Višegradu, želi napraviti „Rusko selo“ na Trebeviću, vrijedno 20 miliona eura. U kooperaciji s bivšim generalom ruske armije Alanom Glazovom namjerava početi s radovima na dvadesetogodišnjicu početka divljačkog bombardovanja Sarajeva s Trebevića, u čemu su učestovali i ruski dobrovoljci i plaćenici „psi rata“, afganistanski veterani-zločinci. O uništenju prirode na tri i po hektara i provokativnim ruskim kazačok pijankama nalik onim s proljeća 1992. nije potrebno govoriti. Od Kusturice biće gori samo oni koji mu se ne suprotstave. Pitanje je samo, ima li Sarajevo novog Waltera?
 
 
 
Šta misliš o međureligijskom dijalogu u BiH, posebno s aspekta da jednu od strana u istom predvodi niko drugi nego vladika Vasilije Kačavenda?
 
 
 
HAJNAL: To da se u ime međureligijske tolerancije sjedi naspram takve jedne demonske kreature kojeg je Bošnjakinja javno optužila da je silovao pa pokrstio, kao što ga je optužio i bivši đakon SPC Bojan Jovanović za pedofiliju, predstavlja totalni debakl prava, morala i ljudskosti, ali i definitivni poraz povjerenja u vjerske institucije na našim prostorima. Ne znam čemu više da se „divim“, drskosti tog sluge sotonskog, ili džon-obrazu onih koji kao da ne znaju ko je i šta je taj njihov sugovornik. Inače sa skepsom gledam na tu idiličnu zamisao „dijaloga“. Pozdravljam stvarni dijalog, ali s kim? Svjedoci smo velikih skandala u katoličkoj crkvi. Protiv Pape je podignuta optužnica za zločin protiv čovječnosti. U Islamskoj vjerskoj zajednici također ima sličnih pojava, samo su se s vrha zataškale, što vodi nepovjerenju u zvaničnu Ulemu i raskol među vjernicima, a prisustvo vehabija unosi nemir među Muslimanima i širi se na ostale građane BiH. Što je više vjere sve je manje Boga. Za kim da idu pošteni vjernici ako svi vide šta se događa onima koji se po oficijelnoj opredjeljenosti razlikuju u Afganistanu, Egiptu, Rusiji, Irskoj… Neprekidno apelujem na svijest građana Bosne i Hercegovine da svoje ekstreme moraju izvesti pred lice pravde. Ne jednom sam napisao i rekao da nije logično da se još uvijek kreću na slobodi mitropolit Amfilohije Radović (prijatelj i zaštitnik Ratka Mladića), vladika Vasilije Kačavenda, episkop Filaret (Jelenko Mićević, fotografiran s mitraljezom preko ramena pored tenka, poznat i po otkrivanju spomenika u selu Štitkovu kod Nove Varoši četničkom koljaču Vuku Kalaitoviću-Kalaitu, komandantu Drugog mileševskog četničkog korpusa, odgovornog za masakr nekoliko tisuća Bošnjaka u Sandžaku i Bosni tokom 1943.).
Jasno je da se moraju iznova izgrađivati povjerenje i međukomšijska bratska ljubav. Poštujem iskrene poštene vjernike, a lično sam spreman da se sa takvima molim i kao musliman, i kao hrišćanin, i kao budist. Za mene su Bog i Čovjek primarni, a ne eksterna forma i unutarnja raskoš bogomolja. Ljubav i ljudskost trebaju biti univerzalni hramovi Božji. Sve ostalo je posljedica prevare koju smo na djelu vidjeli tokom rata kojeg su perfidno vodili lažni Božji službenici. Svaki narod treba da sruši sa tronova svoje zločince preobučene u odeždu svetih ljudi. O tome sam dosta pisao, a čitatelje bih podsjetio na neke naslove: „I sruši djevojka papu“, „Korijeni povijesnih lutanja i zabluda“, „Čemu radost“, „Poslanica Srbima i Crnogorcima“, „Kanonizacija Stepinca – akt povijesne retardacije Hrvatske“… Ne idu politika, materijalno bogatstvo, mržnja, svetogrđe i zločin, skupa sa ljubavlju prema Bogu. Svi su proroci-avatari bili askete, nisu imali ništa. S druge strane, svaka vlast vjeruje u samo jednog boga – novac. Marxa mogu da ne vole, ali on je bolje od ikoga razgolitio osnove te religije. Ja bih bio za decidno odvajanje religije od države, samo kada bi me neko uvjerio da moralnost komuniste Karla Marxa nije bila duboko nadahnuta i prožeta religijskim moralom njegovih najboljih predaka, Esena, prvobitnih Jevreja sa obala Mrtvog mora. I bio bih za multikonfesionalni koncept građanske države samo kada bih bio siguran da mogu postojati u jednoj istoj kući marksistički kružok i četiri različita oltara i da niko ne smeta drugom. No, plašim se da je to nesavladiva prepreka. Ljudi vole samo sebe i misle da identificirajući se samo sa najbližim precima i legendama svojih vjera i sami postaju pretendenti na spasenje. No, vjerovali-ne vjerovali, koliko nas će se spasiti, i da li će iko, to su pitanja o kojima se može samo nagađati da li odgovaraju realno mogućim odgovorima. Naša je ljudska obaveza samo jedna – da vodimo računa o čistoti svoga srca, i ne dozvolimo da se u njemu nastane mržnja, oholost, osionost, neskromnost, samoživost, nemoral, srebroljublje, vlastogramzivost, zavist, nepotizam, netolerantnost, diskriminacija. Tada ćemo bez problema moći stupiti u svaki dijalog i svi će nas poštovati.
 
 
 
Kako vidiš političko-sigurnosnu situaciju i njen daljnji mogući razvoj u Izraelu iznutra, izbliza… i kakvi su mogući scenariji u tom regionu sutra ili prekosutra, svejedno?
 
 
 
HAJNAL: Kao vječiti optimist, nažalost, u pogledu svega što se događa u posljednje vrijeme, nemam puno, ili, tačnije, nimalo razloga da poručujem kako nema razloga za paniku. Ne bih htio nikoga da obmanjujem, ni sebe ni druge, jer svi vidimo, zemlje Bliskog istoka se ubrzano naoružavaju. U Izraelu se vodi već javna kampanja za preventivni udar po iranskim strateškim ciljevima, jer, navodno, prema svim pouzdanim izvorima, Iran nije daleko od posjedovanja nuklearne bombe. Prema ocjenama Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Iran je prekršio pet rezolucija Savjeta bezbjednosti UN o zabrani širenja nuklearnog naoružanja. Iran neprekidno prijeti da će uništiti Izrael, i tu je svoju ambiciju i do sada potvrđivao financiranjem, vojnom obukom i naoružavanjem Islamskog Džihada i Hammasa u Gazi, Hezbollaha u Libanu, lojalnog režima u Siriji. Pred takvim prijetnjama i na osnovu dosadašnjih iskustava iz ratova koje su susjedne arapske zemlje vodile protiv Izraela, Izrael je pribjegao strategiji defanzivne nuklearne protuprijetnje, što znači da neće napasti nikoga ko ne ugrožava njegovu bezbjednost, ali da, kako to reče Moše Dajan:
„Izrael mora da bude poput bijesnog psa, suviše opasan“, ili Arijel Šaron: „Pustimo da drhte, pustimo da nas nazivaju ludom državom. Pustimo ih da shvate da smo divlja zemlja, opasna po svoje okruženje, nenormalna, da možemo da poludimo, da možemo da podivljamo i spalimo sva naftna polja Bliskog istoka ili da tek tako možemo da započnemo Treći svjetski rat.“
Prema mom dubokom ubjeđenju, jedino spasonosno rješenje je demilitarizacija i denuklerizacija regiona. Ali, kome to reći?
 
 
 
Siguran sam da se susrećeš sa “običnim” ljudima tamo – i Izraelcima i Palestincima. Kako oni razmišljaju? Postoji li međusobni animozitet i u kojoj je on mjeri izražen te da li je, eventualno, temeljen na djelovanju propagande, određenih ličnih iskustava, vjerske netolerancije ili svoje korjene vuče iz nekih drugih, čak imaginarnih izvora?
 
 
 
HAJNAL: Imam prijatelja među Palestincima. S njima sam radio u kibucu, družili se dok sam živio u Jerusalimu. Napravio sam i reportažu „Duh Palestine“ (http://www.orbus.be/mario/PALESTINSKA_GUERNICA.pdf) o palestinskim umjetnicima i njihovim radovima izloženim u privatnoj, improviziranoj, umjetničkoj galeriji u Jafu. Svi dobri ljudi za mene su uvijek i jedino – dobri ljudi. Ne gledam i ne tražim preko uzvišene vrijednosti humanog Čovjeka, kozmopolitskog stvaraoca, nešto drugo, uzvišenije.
Mislim da bih odgovor trebao vezati za kraj ovog Tvog pitanja – imaginarni izvori. Bliski istok je podneblje imaginacija, priviđenja i uobrazilja, mitskog i okultnog. Ljudi vjeruju u aveti, duhove, vizije, kao i u Indiji, Polineziji, Nigeriji, Japanu, Čileu, ili bilo gdje u svijetu. Iako je riječ o zemlji monoteističkih religija, ipak, vladaju sujevjerje i uzdanje u moć dobrih i zlih anđela. Ljude sklone takvim predizpozicijama za vrhunaravno nije teško zavesti i povesti da ruše idole tuđih hramova. To je povijest Bliskog istoka, srušiti tuđe idole. Egipat, Babilon, Perzija, Grčka, Rim, Francuska, Turska, Njemačka, Engleska, Amerika, nadmetale su se i nadmeću ko će ovladati tim sićušnim prostorom, jer on je geostrateški bitan na razmeđu tri kontinenta. I svim osvajačkim silama je važno da nametnu svoje kultove i „kulture“. Jevrejski narod koji mjeri svoju povijest 5772 godine preživio je sve galute, uvijek sam i u manjini. Otuda mu i današnje samopouzdanje i vjera u neuništivost i nepobjedivost. Doista, kada iranski ajatolasi prijete da će uništiti „cionistički režim“, previđaju činjenicu da je nešto, ili Neko, čuvao i sačuvao taj neobični narod. Začuđuje kratkovidost ajatolaha Hamneia kada eksponira u prvi plan svoju marionetu predsjednika Ahmadinedžada, „zaboravljajući“ da je i Hitler prijetio da će uništiti Jevreje. Ubio ih je mnogo, ali nije ih uspio uništiti. Hamnei previđa da u sjećanjima Izraelaca još su žive slike stvaranja pakta između muftije jerusalimskog Mohammeda hadž-Amina al Husseinija (zaslužnog za stvaranje zloglasne „Handžar-divizije“) sa Hitlerom, i stavljanje Palestinaca na raspolaganje moćnoj industriji uništenja svega što je bilo židovsko. Izrael je metafizički pojam i cionizam se ne može uništiti zemaljskim sredstvima. Ali, Izraelci mogu uništiti sami sebe. Ova vremena se razlikuju od svih prethodnih. Izrael neće javno da prizna koliko ima nuklearnih bojevih glava, ali ih ima dovoljno da zapali cijeli region Bliskog istoka. Eventualni napad na Iran označio bi napad na cjelokupan dosadašnji svjetski poredak, jer, Iran nije samo Iran, to je i Rusija, Kina, Sjeverna Koreja, Pakistan, Indija. Iran i Izrael su imali dobre odnose do rušenja dinastije Pahlavi. Sa Homeinijem došli su ratovi, s Irakom, u Afganistanu, obnovljeni su sukobi u Kašmiru, ekstremizam je zahvatio Siriju, Alžir, Jemen, Šri Lanku, Filipine, Sudan, Somaliju, zatim, u ratu protiv Amerike ponovo slijede Irak i Afganistan… Vehabijski fanatizam se prenio do Bosne. Dominantna je činjenica da unutarislamski radikalizam nanosi štetu prije svega samom islamu i daje povoda marionetama Zapada da formiraju protunuklerani štit. U sklopu tog programa Izrael je naprosto žrtvovan da bude u epicentru obračuna Istoka i Zapada. Znajući to, Izrael želi pomjeriti fokus na Iran i preusmjeriti pažnju svjetske javnosti sa palestinskog pitanja kao sekundarnog u odnosu na vinovnika eventualnog regionalnog rata. Izraelci su nakon Šestodnevnog rata u maju 1967. dokazali da mogu sami protiv svih. Međutim, novi eventualni rat mogao bi donijeti Izraelu teško popravljivu štetu. Iranski vojni stratezi su markirali 600 ciljeva po izraelskoj teritoriji, računajući i nuklearni reaktor u Dimoni. Problem leži u ravni tri religijska fanatizma. Konfrontirani su dojučerašnji saveznici, da li je to slučajno? U Iranu djeluju selefije koji negiraju tradiciju i propagiraju samo izvorna učenja. Dijele uvjerenja imamitskih šijita da se tek totalnim socijalnim krahom može pripremiti put dolaska posljednjeg proroka Mahdija. Sam pojam haosa je centralna kategorija kojom operiraju ekstremni islamisti u Teheranu. Njihovim pogledima ne konvenira nikakav mirotvorni ustupak, naprotiv, čine sve i činiće da se mir nikada ne ustabili, jer, bez sveopćeg haosa Mahdi neće imati piliku da izmoli milost spasenja njemu najvjernih poklonika. Princip tog apokaliptičko-šizoidnog pogleda je askeza do samožrtvovanja. No, ona nije samoaskeza, već i nasilno nametanje njenog kodeksa svima „nepravovjernima“. Put utiranja jedne takve solipsističke ideologije nema svoju cijenu, ni pred svojim sugrađanima, ni pred cijelim „grešnim“ okruženjem. Njih, apsolutno zaslijepljene, što je najgore, ne interesuju ni moguće žrtve u Iranu, pa čak i da cijeli region postane samo jedna radioaktivna mrlja. Palestinci su im samo izgovor za svoj vlastiti transformirani samoubilački radikalizam. Oružje koje doturaju preko Egipta u Gazu ne može donijeti slobodu Palestincima. Može im donijeti smo više razaranja i patnje, nova stradanja i progone. Drugi pol priželjkivane kataklizme čine katolički nastavljači Inkvizicije, jezuiti. Oni žele ili potčiniti svijet u Novi Svjetski Poredak, ili ubrzati njegov kraj. Jevrejski ekstremni rabini također su apokaliptični, nastoje nametnuti svoju optiku svima. Proganjaju misionare, kamenuju zalutale vozače subotom u njihove četvrti, hronično ne tolerišu čak niti svoje sljedbenike ako nisu Aškenazi, ili, obratno, Sefardi, a o mržnji i stavu prema reformistima i sekularnim građanima nije potrebno ni govoriti. Zato i ne čudi što se Palestinci osjećaju sabijeni u bezizlazan položaj. Dok su Ichak Rabin i Yasser Arafat pripremili put razgraničenju dvije države, Benjamin Netanyahu i Mahmud Abbas čine sve da nastave putem međusobnog nepriznavanja. Sve dok Abbas (ili, Abu Mazen; sa Yasserom Arafatom u Kataru 1950. osnovao Fatah) negira postojanje Izraela, i dok je moguće da se raketiraju izraelska naselja, upada u kibuce i noževima pobije šestočlana porodica s malom djecom (slučaj porodice Fogel iz Itamara samo je dio programa napada na Jevreje koji traje od osnivanja Izraela) i sve dok izraelsko ministarstvo gradnje nastavlja uzurpirati zemljište Palestinaca, rušiti im kuće, podizati gigantske bedeme, dok armija neproporcionalno bombardira ciljeve po Gazi, političari provode doktrinu aparthejda, mali su izgledi da zaživi blagostanje. A obični ljudi iz naroda u mnogim oblastima privrede, nauke i umjetnosti surađuju i dokazuju da mogu živjeti zajedno.
 
 
 
Sada ću biti direktan: ima li išta, uvjetno rečeno, prosječni građanin Izraela – Jevrej, protiv postojanja palestinske države na dijelu današnjeg teritorija Izraela koji “gruntovno” pripada Palestincima i gdje oni već imaju lokalnu samoupravu?
 
 
 
HAJNAL: Lično mi je jako žao zbog obespravljenosti Palestinaca i bilo je dana kada sam se poistovjećivao sa njima, pisao sam da se osjećam Palestincem. Naravno, zbog takvih izjava trpio sam brojne kritike, napade i neugodnosti, prijetnje. Teško je biti objektivan i htjeti pošteno sagledati realnost. Poznato je i palestinskim povjesničarima da osim skupine autohtonih Plištim, Falestinaim koji su odvajkada naseljavali obalu pojasa Gaze, ostali Palestinci nisu kompaktna etnička skupina, ima ih iz raznih okolnih arapskih zemalja koji su došli kao izbjeglice ili kao „gastarbajteri“. Sam Yasser Arafat nije rođen u Palestini, već u Egiptu. Palestincima ne konvenira okolnost da oni nikada nisu imali svoju državu. Postojala je Palestina, ali uvijek pod mandatom velikih sila, međutim, ne kao samostalna država kojom su upravljali Palestinci. Sirija je nazivala terirorij Izraela svojom „jugozapadnom pustinjom“. Zato je veoma diskutabilno govoriti o nezavisnoj Palestini i cionisti vješto žongliraju povijesnim činjenicama tvrdeći da oni ne mogu biti osvajači i otimači svoje zemlje jer su povratnici, da su tu njihovi preci imali državu prije tri milenijuma, koliko datira starost Jerusalima. Najsigurniji zajednički krov nad glavom, skupa sa Jevrejima, Palestinci su imali tokom prisustva vlasti Otomanske imperije. Turci su 440 godina brinuli za hramove u Jerusalimu. Blagonaklono su se odnosili prema Jevrejima. Majke i supruge nekih sultana bile su Jevrejke. Sa strahopoštovanjem su čuvali sve svetinje, posebno grobnice jevrejskih proroka. Međutim, bili smo svjedoci vandalskog napada Palestinaca u Šhemu (Nablus) na grob Josefa, Jusufa, zajedničkog pretka Jevreja i Arapa. Devastiranja svetinja nisu bila poznata za vrijeme turske uprave. Argument koji također ne ide u prilog Palestincima je ekstremna netrpeljivost islamskih radikala koji se nikada neće pomiriti sa činjeničnim stanjem i nikada se neće odreći Džihada. Dogodilo se desetine terorističkih napada tipa Markale u Sarajevu i postoji stalna prijetnja od novih. Osnovni ton posve negativnom kontekstu daje sadašnja Vlada Izraela, najgora od postanka nove države. Političari su hronično korumpirani i agresivni. Uvijek se treba postaviti u suprotnu ulogu, a to političari ne znaju, niti bi htjeli. Niko ne shvata razmjere palestinske tragedije. Stanje je bilo relativno stabilno do 1948. Do tada su Jevreji kupovali zemlju, neobrađene i kamenite predjele, kultivisali ih, na njima gradili kibuce i u relativnoj trpeljivosti živjeli sa Arapima. Međutim, odnosi su se rapidno pokvarili od proglašenja nezavisnosti jevrejske države 14. maja 1948., sa poznatim posljedicama po same Palestince. Poginulo je 11.000 ljudi, 700.000 ih je protjerano iz svojih kuća koje su konfiskovane skupa sa zemljom. Ipak, i nakon svega, velikom broju Izraelaca svrstanih u nekoliko mirovnih pokreta, ne bi smetala podjela zemlje. U Izraelu ima dvadeset različitih Izraela. Pisao sam o tome u reportaži „Izrael kroz kontraste“ (http://www.orbus.be/zbornik/IZRAEL_KROZ_KONTRASTE_HM.pdf). Nisu svi Izraelci isti, niti je svima stalo do cionističke dominacije. Većina koji su sudjelovali u ratovima i sada ispraćaju svoje unuke u vojsku, umorni su od tenzija i stresova i žele mir. Ali kako doći do mira pod raketama koje stalno padaju, naslijepo ispaljene, koje razaraju, ubijaju, plaše djecu prekidajući normalan tok života, i dosežu sve udaljenije ciljeve? Abu Mazen u nizu neshvatljivih izjava ima i ovu: „Nikada neću dopustiti niti jednom Izraelcu da živi s nama, na palestinskom tlu!“ I kakav je život Palestinaca u getu, rezervatu? Kako će se Izraelci opravdati pred već općeprihvaćenom konstatacijom da sprovode aparthejd? U vrijeme druge Intifade jednoj Arapkinji koja je otišla u Gazu da posjeti rodbinu, izraelski graničari dvije godine nisu omogućili da se vrati svojoj djeci u Ramallu. Takvih žalosnih primjera s jedne i druge strane ima beskonačno mnogo. Palestincima je utjeha prijem u UNESCO, ali će se na prijem u UN najvjerovatnije čekati još dugo, što je također jedan od pokazatelja da se u licemjernoj politici Zapada primjenjuju dvojni kriterijumi.
 
 
 
Kuda, zapravo, ide ovaj svijet – u moralnom, političkom, ekonomskom i duhovnom pogledu? Je li tu i tamo dodirnuto dno i koliko se može i ispod dna? Kakav je ovo svijet u kojem živimo?
 
 
 
HAJNAL: Za izgradnju visokih modernih zgrada mora se ići duboko ispod površine tla radi postavljanja sigurnih temelja. Tako je i sa stanjem morala, u potrazi za njim, metaforički gledano, mora se sići do dubokih bunara u kojima još ima dovoljnih količina pitke vode. Spolja gledano, na površini svakidašnjice, ili je nezapamćena suša, ili su kataklizmičke poplave. Sve što je rezultat visoke civilizacije, s druge strane je u nevjerovatnoj opreci s niskim stupnjem svjesnosti. Korisnici mobilnih telefona i modernih računara kadri su se preko noći preobratiti u kanibale. Vlade boluju od dječijih bolesti, ponašaju se kao ovisnici o narkoticima. Svjetski javni dug 2010. iznosio je 29.000 milijardi dolara, koji će do 2015. porasti, procjenjuju eksperti, na 48.000 milijardi. Na naoružanje se troši desetostruko više nego nego na ishranu i zdravstvo. Smatra se da samo klasičnog eksploziva po glavi stanovnika ima više kilograma nego hrane. A šta tek reći o 27.000 atomskih bombi na ovoj maloj Planeti, plavom dragulju u kosmosu? Znam da neće zvučati utješno, ali, možda bih na Tvoje pitanje mogao odgovoriti sa tri stiha iz pjesme koju sam posvetio tragično stradalom filosofu Walteru Benjaminu: Ovaj život je čežnja i ukleta varka, igra lutanja kroz okean slutnji, proročanstava i nadanja… Pretpostavljam da mnogi znaju za sat apokalipse na Manhattanu. Posljednji put njegove kazaljke su pomjerene 2007. sa sedam na pet minuta do ponoći. Moje je uvjerenje da bi ih sada trebalo staviti na minut do nulte tačke. Toliko je još ostalo humanom dijelu čovječanstva da zaustavi sotonske programere ništavila.

 

Poznato mi je da si mnogima napisao recenziju za njihove knjige. Ali, kada će čitaoci imati prilike čitati Tvoju knjigu i šta će biti njena tema?

 
 
HAJNAL: U domenu Riječi naglašena je razlika između altruizma i prirodnog egoizma. Uvijek bismo radije trebali činiti više za druge nego za sebe i na to gledam kao na prirodan poredak stvari. Nažalost, većina ljudi više vole da im se služi nego da služe i pri takvom odnosu neosjetno nastaju brojne zloupotrebe. Ako neko ima dara da bude dobar kuhar on svoj posao treba da obavlja s ljubavlju, u protivnom hrani ljude grijehom. Isto je sa piscima. Moraju biti posvećeni čovječanstvu, kao V. Hugo, ili Tolstoj. Od njih se može naučiti šta to znači služiti čovjeku, bezinteresno, velikodušno. S tim se neko rađa, a neko drugi treba da nauči. Moje je pravilo da u većoj mjeri poštujem namjeru no eficijentni učinak. Zato izbjegavam suditi o stvorenim djelima na način hladnorezonirajućih kritičara. Jednom sam imao ozbiljnu polemiku s jednom poznatom univerzitetskom teoretičarkom književnosti. Trebalo mi je mnogo finoće i takta da je uvjerim da grčka riječ antos (cvijet) upućuje na rukovet divljih cvjetova koji su meni draži od onih lijepih, ali sterilnih, odgajanih za ikebanu. Razumjela je moju poruku. Vincent van Gogh nije bio akademski slikar, ali je bio slikarski genij. Međutim, presudno je bilo u njegovom slučaju što je volio ljude i što je bio krajnje požrtvovan. Ja samo slijedim tračak svjetlosti dobrote utkane u biće bosanskog čovjeka. Moramo priznavati jedni druge, i kada nismo cvjetovi, rasli za ikebanu. Iz tog razloga nisam žurio da objavim svoje knjige, niti da ih napišem koliko sam mogao. Napisao sam izvjestan broj recenzija, ali s ljubavlju, prijateljski. Drugačije ne bih ni znao postupiti. Pored Antologije radova pedeset osam izraelskih useljenika iz bivše Jugoslavije, koju sam pripremio kao glavni urednik, grafički i tehnički realizator, pod naslovom „U voljenoj zemlji“, imam šest svojih knjiga. Tri su u finalnoj fazi pripreme za publikovanje što ću realizirati tokom naredne godine, a tri su publikovane u privatnom izdanju u Izraelu, promovirane u mom rodnom Visokom 2005. Naslovi su: „Horizonti humanizma i transformacija vremena“ (filosofska analiza fenomena tragike humanosti), „Magle i daljine“ (poezija), „Pirat pirata“ (avanturistički roman za mlade), „Olujni Yu-hexagon“ (politološko-povijesna analiza uzroka raspada Jugoslavije), „Posljednji“ (autobiografski roman) i „Kontrasti Izraela“. Napisao sam i određen broj reportaža, eseja, kritika, estetičkih studija.
 
 
 
Puno toga je ostalo “nedodirnuto”, a za mnogo toga jesi itekako kompetentan da se odrediš, javno. No, kao i uvijek, vrijeme i prostor nas limitiraju. Stoga, stavimo zarez na ovu javnu priču i poželimo obojica njen nastavak čim prije i na istom mjestu. “Čovjek snuje…” Ipak, imaš li Ti neki svoj san i hoćeš li ga javno izreći? A ja, koji sebe donkihotski također svrstavam među sanjare, evo, budan sam tek toliko da porazgovaram s Tobom, da Tebi i Tvojima poželim mir – u vama i oko vas, a Tebi, Prijatelju, hvala za ovaj razgovor. I još nešto, važno za obojicu: pošto razgovaramo prije 25. novembra, bez obzira kada će ovaj intervju biti publiciran, čestitam Ti Dan državnosti Jedne nam i Jedine!
 
 
 
HAJNAL: U idućoj godini predstoje nam jubileji: proglašenje Bosne i Hercegovine članicom UN, 5.3.1992., i, ono ružno lice povijesti, obilježavanje dvadesetogodišnjice od početka barbarske agresije na nezavisnu RBiH.
Kao što sam u početku rekao, vjerujem da čovjeka čine ideali. S njima su povezane i nade, ili snovi. Pretpostavljam da mnogi od nas koji smo u egzilu priželjkujemo da u Bosni i oko nje pobijedi razum. Da ljudi shvate uzroke koji su doveli do tako surovog krvoprolića, i da sav taj rat, kao i svaki drugi, nije bio potreban, da je vođen kao agresorski genocidni osvajački rat protiv slobodne nezavisne zemlje. Želja mi je da vidim izmirene narode i pomirene sa činjenicom da je Bosna njihova druga majka. Jedna nam i Jedina, kao što Ti lijepo kažeš. Hvala Ti na gostoprimstvu i srećan Ti nastavak uspješnog novinarskog rada čak i u mirovini, a nama i svim našim sugrađanima-patriotima, ma gdje se nalazili, neka je srećan praznik, 25. novembar, dan kada je 1943. na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić-Gradu, Varcar Vakufu, Bosna i Hercegovina proglašena Republikom. Bila je to potvrda njene skoro milenijumske državnosti. Tu državnu samostalnost neprijatelji uzalud osporavaju i ugrožavaju, Bosna će ih nadživjeti.

Marjan Hajnal
Tel-Aviv, 20. 11. 2011.
 
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ   (300)

Duboko je nesretno da je proteklo toliko dugo vremena da bi se Mladića privelo pravdi. Human Rights Watch je mnogo godina vodio kampanju za njegovo hapšenje  i prebacivanje u Haag…Mi snažno podupiremo zaključak Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić – Finci, a mi smo zadovoljni  što je pri Parlamentu BiH formirana Komisija za neophodne ustavne promjene za  provedbu ove presude, iako  želimo vidjeti veće  participiranje manjina u samoj Komisiji….Human Rights Watch je vrlo zabrinut zbog zloupotrebe Zakona o terorizmu u Turskoj i kriminaliziranja pripadnika legalne pro-kurdske partije zbog sudjelovanja u mirnim aktivnostima….Human Rights Watch je vršio kampanju za stvaranje ICTY i ICC, te je radio na dokumentiranju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u svijetu i vršio pritisak da oni, koji su ih počinili, budu izvedeni pred lice pravde…

Predlažem da ovaj razgovor započnemo na temu moje zemlje – Bosne i Hercegovine: Kako komentirate nedavnu odluku Apelacionog suda Bosne i Hercegovine  kojom se ukida prvostepena presuda i pritvor za četiri pripadnika vojske bosanskih Srba za zločine – likvidaciju oko 200 civila iz Prijedora na Korićanskim stijenama,1992. godine?

WARD: Nisam upoznat sa slučajem, nažalost.

Da li je vaša organizacija svjesna činjenice da je bivši tužitelj Haškog suda Carla del Ponte odgovorna za uništavanje dokumenata koji dokazuju zločin genocida nad bošnjačkim civilima u Srebrenici i da li se o tome možete odrediti u ovom trenutku?

WARD: Ja nisam svjestan bilo kojeg dokaza koji bi podržao takav navod.

Kako komentirate najavu Udruženja “Majke Srebrenice” da će podnijeti tužbu protiv bivšeg tužitelja ICTY-a i UN-Nizozemskog bataljona?

WARD: Kao samostalna nevladina organizacija, Udruženje mora nastaviti rad prema svom nahođenju.

General Mladić, nakon 16 godina skrivanja, konačno je u Haagu, ali se može dogoditi da ne dočeka presudu. Ko će biti barem moralno i politički odgovoran ako se ponovi “slučaj Milošević”?

WARD: Duboko je nesretno da je proteklo toliko dugo vremena da bi se Mladića privelo pravdi. Human Rights Watch je mnogo godina vodio kampanju za njegovo hapšenje  i prebacivanje u Haag. Veoma se nadamo da njegovo loše zdravsteno stanje neće imati negativan utjecaj na tijek suđenja, osobito nakon što je ICTY-a odbio zahtjev tužitelja o podijeli suđenja na dva dijela, pokušavajući obaviti prvo ono za Srebrenicu.

Samtrate li da bi  Tribunal u Haagu trebao biti ekspeditivniji u svom radu kako bi proces išao brže (sjetite se, suđenje Vojislavu Šešelju traje oko osam godina, na primjer)?

WARD: Mislim da je ICTY naučio lekcije iz svojih prethodnih iskustava, osobito pri pokušajima osumnjičenika koji su se sami branili, da svoju legitimnu  želju da im se osigura pravo na učinkovitu obranu, ponekad ostvaruju na račun pravodobnosti suđenja.

Kakve nalaze imate o drastičnom kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini posljednjih nekoliko godina i koje mjere ste poduzeli?

WARD: Vidimo niz problema iz oblasti  ljudskih prava danas u Bosni, uključujući i ustavnu diskriminaciju u političkom sistemu bez Roma i Židova (i drugih ne-konstitutivnih manjina) da se kandidiraju za visoki položaj, zatim diskriminacije i zlostavljanja protiv Roma, te daljnje prepreke povratku i reintegraciji izbjeglica i interno raseljenih osoba; uvredljivi protuteroristički zakoni i politika, uključujući neograničene pritvore bez kaucije za osumnjičene (u nekim slučajevima oduzeto bosansko državljanstvo) i deportaciju uz rizik mučenja, pritiske i napade na novinare, neuspjele istrage prije napada na novinare, netolerancije prema LGBT (lezbijke, homoseksualci, biseklsualci i neodlučni, op. B.G.) osobama te prepreke u odgovornosti za ratne zločine posebno u kantonalnim i okružnim sudovima.

Jeste li upoznati sa diskriminacijom nacionalnih manjina i pripadnika konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, jer po trenutnom Ustavu, niti jedan pripadnik manjine se ne može kandidirati za Predsjedništvo, kao što se ne mogu Srbi iz Federacije , te Bošnjaci i Hrvati iz Republike Srpske?

WARD: Human Rights Watch se oglašavao protiv toga. Mi snažno podupiremo zaključak Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić – Finci i zadovoljni  smo što je pri Parlamentu BiH formirana Komisija za neophodne ustavne promjene za  provedbu ove presude, iako  želimo vidjeti veće  participiranje manjina u samoj Komisiji.

Hoćete li izdvojiti neka vlastita iskustva tijekom boravka u Bosni i Hercegovini pri Misiji OESC-a?

WARD: Bio sam dugogodišnji promatrač izbora u sjevernoj Bosni, u gradu s mnogim prognanicima iz Srebrenice. To je bilo moje prvo iskustvo rada na Balkanu i pomoglo mi je da shvatim složenost političke situacije, ali i važnost odgovornosti za zlostavljanja iz prošlosti.

Zalagali ste se za snažniju potporu SAD-a i EU-a u smislu istraživanja osnovanosti  izvještaja Dicka Marty -ja o navodnim krivičnim djelima i povredama ljudskih prava na Kosovu, u kojem se spominje i premijer Hašim Tači. Jesu li SAD i EU učinili odgovarajući politički pritisak na ono što je pod istragom Marty-jevog izvještaja?

WARD: Human Rights Watch smatra da je izuzetno važno za Kosovo i za žrtve koje su predmet tih navoda da se obavi  vjerodostojna istraga. Potpora Evropske unije i SAD-a bila je presudna za zadatak snagama EULEX-a, a njihova stalna podrška i ohrabrenje će biti vitalni ako te snage sprovedu do kraja svoj važan posao.

A s kakvim nalazima eventualno raspolažete o mogućem kršenju ljudskih prava u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, pa čak i u Sloveniji, koja je članica EU-a? Ili je to problem u domeni lokalnih organizacija HRW?

WARD: Human Rights Watch je s ograničenim sredstvima, a nismo u mogućnosti pokriti situacije u svakoj zemlji zapadnog Balkana. Za razliku od Amnesty Internationala, nemamo nacionalne sekcije. No, mi surađujemo s nacionalnim udruženjima, uključujući i naše partnere u Helsinškom komitetu, tako da možemo pokriti koliko je god moguće više. Trenutno smo fokusirani na BiH, Hrvatsku, Srbiju i Kosovo.

Koja je država, nastala iz bivše Jugoslavije, do sada uskladila svoje pravila, barem kada se u pitanju ljudska prava, sa standardima Evropske Unije?

WARD: Svaka zemlja u Evropi ima problema s ljudskim pravima i zemlje zapadnog Balkana nisu iznimka. Ključ je u osiguranju poboljšanja zaštite ljudskih prava i to kao prioritet, kako na domaćem tako i na nivou EU.

Hoćete li komentirati slučaj 152 pripadnika Pravne kurdistanske partije u Turskoj i njihovo suđenje za navodni terorizam, pri čemu su, prema nekim medijima, povrijeđena njihova osnovna ljudska prava? Šta ste poduzeli u ovom slučaju?

WARD: Human Rights Watch je vrlo zabrinut zbog zloupotrebe Zakona o terorizmu u Turskoj i kriminaliziranja pripadnika legalne pro-kurdske partije zbog sudjelovanja u mirnim aktivnostima. Mi smo se o tome često oglašavali i pozivali Vladu da izmijeni zakone .

Budući da ne pokrivate Libiju putem HRW, pitam Vas stoga kao novinara: ima li u aktu fizičke likvidacije Muamera el Ghadafija elemenata ratnog zločina?

WARD: Human Rights Watch je pozvao libijsko Nacionalno prijelazno vijeće da izvrši istragu o okolnostima njegove smrti i smrti njegova sina. Tijekom sukoba smo dokumentirali zloupotrebu obje strane.

I za sam kraj, kako biste generalno ocijenili misiju HRW  u 30 godina njegovog postojanja?

WARD: Human Rights Watch je počeo svoj rad s malim timom, radeći s disidentima iza željezne zavjese u kasnim 1970-im. Narastao je na organizaciju s više od 300 profesionalnih djelatnika koji rade u 90 zemalja širom svijeta. Područje u kojem je Human Rights Watch-a napravio opipljiv utjecaj bilo je u razvoju međunarodnog krivičnog prava. Human Rights Watch je vršio kampanju za stvaranje ICTY i ICC, te je radio na dokumentiranju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u svijetu i vršio pritisak da oni, koji su ih počinili, budu izvedeni pred lice pravde.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin  GUŠIĆ (299)

Silovanje se smatra sistematskom i naređenom akcijom i važnim elementom srpske ratne strategije što je najgrublji oblik agresije, što je ništa drugo do zamjena za genocid….Da od 2006. godine u Udruženje se dobrovoljno priključuju muškarci koji su takodđer silovani i seksualno zlostavljani a prema statističkim podacima prikupljeno je 220 izjava o seksualno zlostavljanih i silovanih muškaraca…10 žena se vratio u prijeratno mjesto boravka….Zalažemo se da se donese zakon na državnom nivou za sve seksualno zlostavljane i silovane žene, tako da sam i jedan od članova u Komisiji za donošenje zakona na državnom nivou….Odem u moj rodni grad Višegrad kad god mi se ukaže prilika i osjećam se svoj na svome. Do prije 2 godine ja sam obarala glavu kad sretnem ratne zločince a danas oni bježe od mene, tako da se ja osjećam POBJEDNIKOM….Ovo je još jedan od dokaza da je Rusija učestvovala u agresiji i genocidu u BiH i da je RS genocidna tvorevina nastala krvlju naših najrođenijih i našom patnjom. Predsjednik manjeg bh. entiteta je otkrio spomenik Rusima što po ko zna koji put dokazuje da je sljedbenik projektanata i arhitekata agresije na BiH i da i dalje slijedi politiku genocida današnjih stanovonika Haškog tribunala Ratka Mladića i Radovana Karadžića i dr. i onih koji su upućeni na izdržavanje kazne zatvora u zemlje sa kojima MKSJ ima potpisan ugovor….

Kažu da postoji džehennem i na ovome svijetu i mnogi su kroz njega prošli. Jedna od onih osoba koja je već na ovome, prolaznom svijetu, na vlastitom iskustvu osjetila užase ovozemaljskog džehennema jeste svakako moja sagovornica, gospođa Bakira Hasečić. Ali, nakon svega što su od strane četničkih zlikovaca doživjeli ona i članovi njene uže i šire familije, uspjela je da se uspravi i skupa sa drugima, koje/koji su doživjele/doživjeli iste ili slične užase, se hrabro i dostojanstveno bori na trnovitom putu do ovodunjalučke Istine i Pravde.

Gospođo Hasečić! Kada je u Vama “prepuklo” da donesete odluku o prestanku šutnje, odnosno da se borite za istinu i pravdu putem ovog Udruženja? Ili je ta odluka u Vama sazrijevala duže vrijeme? 

HASEČIĆ: Od počinjenog zločina silovanja i seksualnog zlostavljanja kako nadamnom tako i nad mojom starijom kćerkom kao članovima uže i šire porodice, te građanima nesrpske nacionalnosti, u meni su se počele buditi emocije o tome šta smo sve preživjeli i preživljavamo. Još u ratnom periodu sam davala izjave o onome što sam preživjela sa mojom porodicom i vidjela u mom Višegradu. Kako je vrijeme odmicalo sve više sam bila sigurna da su se ista i slična dešavanja događala i u II svjetskom ratu o kojima se nije smjelo govoriti. U kontaktu sa ženama širom BiH uvidjela sam da su žene masovno silovane. Nakon potpisa Dejtonskom mirovnog sporazuma polahko sam počela stupati u kontakt sa ženama prvo iz mog Višegrada, a potom i drugim gradovima BiH, tako su nastale prve izjave o ratnom zločinu silovanja i seksualnog zlostavljanja. Tada sam i odlučila da osnujem Udruženje koje će se boriti za pravdu i istinu, jer smo svakodnevno susretali u prijeratnom mjestu boravka počinioce ratnih zločina nad nama i našim najrođenijim. Shvatila sam da bi ratni zločinci mogli ostati nekažnjeni i to je bio jedan od ključnih argumenata za donošenje odluke o prekidu šutnje.

Koliko Udruženje broji članova i kakva mu je nacionalna struktura? Zašto je neprijatelj, u svome repertoaru zločina, izabrao i ovaj – sistematsko i masovno silovanja Bošnjakinja, možda nagnusniji kojeg normalan ljudski um ne može, jednostavno, pojmiti?

HASEČIĆ:Udruženje „Žena-žrtva rata“ ima 1550  članica i 90 članova muškaraca, od čega:

–         10 žena pravoslavne vjeroispovijesti

–         41 žena katoličke vjeroispovijesti

–         1499 žena islamske vjeroispovijesti

–         54 žene (djevojčice, djevojke i žene) islamske vjeroispovijesti koje su rodile djecu plodom silovanja

–         88 islamske vjeroispovijesti (muškaraca)

–         2 katoličke vjeroispovijesti (muškarca)

Postoje jasni dokazi o tome da su silovanja i drugi oblici seksualnog zlostavljanja nisu samo bili nus-proizvod oružanog konflikta ili čin osvete hrabrih oružanih snaga agresora, nego dobro isplanirana i sistematična politika u kontekstu operacija „etničkog čišćenja“. Silovanje je bilo jedan od metoda agresije na BiH. Silovanje je korišteno kao spori instrument etničkog čišćenja, a većina silovanih žena su bile Bošnjakinja koje su silovale srpske snage. Silovanje se smatra sistematskom i naređenom akcijom i važnim elementom srpske ratne strategije što je najgrublji oblik agresije, što je ništa drugo do zamjena za genocid.

Imate li i muških članova u Udruženju?

HASEČIĆ: Da od 2006. godine u Udruženje se dobrovoljno priključuju muškarci koji su takodđer silovani i seksualno zlostavljani a prema statističkim podacima prikupljeno je 220 izjava o seksualno zlostavljanih i silovanih muškaraca. Od kojih  je:

– 218 islamske vjeroispovijesti i

– 2 katoličke vjeroispovijesti

Koliko je do sada evidetirano žena – žrtava zločina silovanja, te fizičkog i psihičkog zlostavljanja, u vašoj bazi podataka?

HASEČIĆ: Udruženje je do danas utemeljilo bazu podataka od 25.000 silovanih i seksualno zlostavljanih žena (koje su nakon silovanja i seksualnog zlostavljanja ubijene i koje su preživjele silovanje i seksualno zlostavljanje) , prema statističkim pokazateljima brojimo 4300 izjava od seksualnog zlostavljanja i silovanja te fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

Koji su osnovni programski ciljevi Udruženja?

HASEČIĆ:Osnovni programski ciljevi udruženja su:

  •  prikupljanje dokumentarno-arhivske građe i analiza informacija i podataka o svim aspektima stradanja žena tokom rata u Bosni i Hercegovini, te analiza načina, uzroka i posljedica stradanja u cilju adekvatnog planiranja i programiranja razvojnih aktivnosti i pravaca pomoći ženama i djeci žrtvama rata;
  • Svjedočenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Sudu BiH, entitetskim sudovima i dr. državama
  • očuvanje historijskog pamćenja i širenja istine o nedavnim ratnim događajima i pokušaju genocida nad njenim građanima, kao osnove civilizaranog savladavanja problema prošlosti, otvaranja puteva pomirenja i sprečavanja ponavljanja genocida i bilo koji drugih oružanih sukoba i nasilja u budućnosti;
  • uspostavljanje baze podataka i sistema arhiviranja podataka o ženama žrtvama rata koja će biti otvorena i dostupna pravosudnim, istraživačko-naučnim i stručnim projektima, edukaciji budućih generacija, prije svega mladih;
  • zaštita afirmacije i promocije osnovnih ljudskih prava žena žrtava rata i njihovih porodica, informisanje o njihovim pravima i pomaganje u obezbjeđenju pomoći i dokaza u pravnim i sudskim postupcima protiv počinilaca zločina pred Međunarodnim tribunalom (ICTY) i domaćim sudovima, kao i u slučajevima obezbjeđenja dokaza za naknadu pretrpljene štete;
  • zalaže se za provođenja UN Deklaracije o osnovnim principima pravde za žrtve zločina i zloupotrebe vlasti prije svega u dijelu koji se odnosi na prisupanje mehanizama pravde i poticanja obezbjeđenja materijalne, medicinske, psihosocijalne i druge pomoći kroz vladine, dobrovoljne i druge oblike pomoći;
  • uspostavljanje kontakata i razvijanje saradnje sa ženama-žrtvama silovanja, zlostavljanja u Bosni i Hercegovini i svijetu;
  • pružanje pomoći žrtvama u ostvarivanju materijalne pomoći, medicinske i psiho-socijalne pomoći putem vladinih, dobrovoljnih i državnih organizacija; podsticanje i pomaganje žena-žrtva rata na povratak u mjesta iz kojih su prognane ili na drugi način bile prisiljene da napuste mjesta svog stanovanja;
  • obezbjeđenje smještaja-prebivališta žrtvama-izbjeglicama, koje su nesposobne da same riješe probleme povratka;
  • pomaganje članova uže porodice u školovanju, naučnom i umjetničkom usavršavanju u Bosni i Hercegovini i svijetu;
  • organizacija različitih programa edukacije žrtava;
  • pomaganje žrtvama u traženju zaposlenje, u pripremi programa i iznalaženja izvora finansiranja projekata kućne radinosti i pokretanju vlastitog biznisa;
  • uspostavljanje kontakata sa vladinim i nevladinim organizacijama, stručnim i naučnim institucijama i pojedincima u zemlji i svijetu s ciljem pronalaženja i prikupljanja dodatne dokumentacije iz izvora u inostranstvu, kao i pronala`enja izvora finasiranja projekta Udruženja i razmjene informacija, iskustava i saznanja;
  • suradnja s vladinim i nevladinim sektorom u programskom i zakonskom regulisanju mjera i obaveza pružanja pomoći ženama žrtvama rata i izgradnji i osposobljavanju odgovarajućih službi (bilo posebno ili kao segmenti opžtih) specijaliziranih za prevenciju i redukciju broja žrtava, za njihvo zbrinjavanje, zaštitu i pomoć u kriznim situacijama, istražnom i sudskom postupku, kao i poslje toga;
  • izdavačku djelatnost, te izložbeno-promotivne i druge aktivnosti vezane za djelatnost i afirmaciju rezultata rada Udruženja u zemlji i inostranstvu;
  • obavljanje drugih poslova u vezi sa sadrđajem i ciljevima rada Udruženja.
  • razvijati sisteme komuniciranja sa zainteresiranim subjektima i surađivati sa sredstvima javnog informisanja radi obavještavanja javnosti o rezultatima iproblemima rada Udruženja;
  • surađivati sa sličnim Udruženjima u zemlji i svijetu radi ostvarivanja zajednićkih interesa i razvoja i zadovoljenja međusobnih interesa;
  • publikovati knjige, izrada znaćaka, amblema, drugih simbolima Udruženja podjele članstvu i simpatizerima Udruženja, kao i produkcija drugih publikacija, časopisa, audio i video sadržaja vezanih za sadržaj rada Udruženja;
  • organizacija tečajeva žrtava i članova uže porodice;
  • organizacija izložbi kućne radinosti i javnih priredbi;
  • organizovanje različitih formi druženja i rekreacije,

Imate li podatke koliko se žena, evidentiranih u vašoj bazi podataka kao žrtava zločina, eventualno vratilo u mjesta u kojima je živjelo do agresije, odnosno u mjesta gdje je nad njima zvršen zločin. Zapravo, koliki je njihov procenat?

HASEČIĆ:Da je veoma mali broj žena žrtava rata koje su smogle snage da se vrate u mjesto gdje je nad njima i njihovim najrođenijim izvršen ratni zločin. 10 žena se vratio u prijeratno mjesto boravka.

Kako se rješavaju osnovni životni problemi žena-žrtava rata u mjestima gdje danas žive (stambeni, socijalni, zdravstveni) i s kojim institucijama surađujete na tom planu?

HASEČIĆ:Da je jedan od osnovnih razloga za neodrživ povratak zapravo što se ratni zločinci nalaze na slobodi, a mnogi su danas čuvari javnog reda i mira koji su certifikat dobili od IPTF-a  – radna mjesta policajca ratnom zaslugom, kao i na visokim funkcijama, javnim i zdravstvenim ustanovama. Zbog naprijed navedenog žene žrtve rata se ne vraćaju u prijeratno mjesto boravka gdje nije ni zaživio Zakon o CŽR-a (civilne žrtve rata, op. B.G.) pa tako ne mogu ostvariti svoj status, kako stambeni tako ni socijalni ni zdravstaveni, a što se tiče žena koje i danas žive u prijeratnom mjestu boravka a koje pripada FBiH  mnogima smo pomogli da se stambeno situiraju u smislu pomoći donacija resornih ministarstava i predstavnika Međunarodne zajednice u BiH i NVO. Sa svim nadležnim institucijama imamo jako dobru saradnju, a i uvedene smo u Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite…… („Sl.novine FBiH“ br. 39/06 i Uputstva o priznavanju statusa  („Sl.novine FBiH“, br. 62/06. Zalažemo se da se donese zakon na državnom nivou za sve seksualno zlostavljane i silovane žene, tako da sam i jedan od članova u Komisiji za donošenje zakona na državnom nivou.

Da li ste lično svjedočili protiv Milana Lukića u Hagu i smatrate li presudu protiv njega koliko-toliko pravičnom?

HASEČIĆ:Na ovo pitanje Vam ne mogu odgovoriti.

Presuda prvostepena Haškog tribunala je DOŽIVOTNA KAZNA ZATVORA ako bi ostala potvrđena od Apelacionog vijeća MKSJ na neki način bi pravda bila zadovoljena, obzirom da nema SMRTNE KAZNE.

Da li ste svjedočili i u nekim drugim predmetima u Hagu?

HASEČIĆ: Da

Odete li u Višegrad i kako se, eventualno, osjećate za vrijeme boravka u svome rodnom gradu, poslije svega sto se desilo, kako Vama, tako i hiljadama višegradskih Bošnjakinja i Bošnjaka?

HASEČIĆ:Odem u moj rodni grad Višegrad kad god mi se ukaže prilika i osjećam se svoj na svome. Do prije 2 godine ja sam obarala glavu kad sretnem ratne zločince a danas oni bježe od mene, tako da se ja osjećam POBJEDNIKOM.

Mnoge žrtve moji sugrađani nikada do danas nisu smogli snage da odu u Višegrad upravo što se ratni zločinci nalaze na slobodi. Neki imaju istu hrabrost kao ja.

Negdje u martu ove godine vaše udruženje je trazilo od Tužilastva BiH da pokrene tužbu protiv Zorana Čegara, bivšeg komandanta specijalnih jedinica MUP-a FBiH. Zašto ste to učinili i da li je i kako Tužilaštvo reagiralo?

HASEČIĆ:Da, pokrenuli smo tužbu za neistinu Zorana Čegara. To smo učinili zbog neistine koju je iznio Zoran da su pripadnici Armije BiH silovani svoje sugrađanke, jer sam imala lične kontakte npr. sa jednom majkom i ocem od ubijene djevojčice od agresorske granate gdje je na TV Pale odmah objavljeno da je prvo silovana a zatim ubijena, što je ova vijest šokirala roditelje a i naše udruženje jer ne raspolažemo sa izjavama da se to desilo u Sarajevu.Tužilaštvo Kantona Sarajevo je reagovalo i odgovorilo da se obustavlja postupak, dok iz Tužilaštva BiH još nikada nismo dobili odgovor.

U Višegradu se daju donacije za izgradnju porodičnih kuća ili vikendica osudjenim ratnim zločincima, te onima koji nisu procesuirani, ali se za njih zna da su vršili zločine nad bošnjačkim stanovništvom toga kraja. Jeste li reagirali na te pojave i kako se  na vaše eventualne reakcije odredili nadležni organi?

HASEČIĆ:Da. Reagovali smo na način da smo uputili dopise na više nadležnih institucija  i pitali da li je moguće da Država BiH gradi kuće našim dželatima. Zaprimili smo odgovor od nadležnih da je PONIŠTEN konkurs po projektu „ZP10“  gdje smo dostavili sve podatke da je Komisija za odabir kranjih korisnika po konkursu odobrila našim dželatima, zatim vikendice „zaslužnim“ Srbima, iako više od 30 – 40 godina nisu živjeli u kućama gdje su se rodili, da posjeduju kuće i dr. objekte.

 

Prije nekoliko dana u Višegradu (opet Višegrad!) je otkriveno spomen-obilježje trideset sedmerici ruskih plaćenika koji su u vrijeme agresije na BiH u tom kraju radili isto ono što i četnici. Spomenik je otkrio niko drugi nego predsjednik manjeg entiteta. Je li to dobra poruka višegradskim Bošnjacima, Bošnjacima u cjelini, svim civilnim žrtvama rata te je li to doprinos “procesu pomirenja”?

HASEČIĆ:Ovo je još jedan od dokaza da je Rusija učestvovala u agresiji i genocidu u BiH i da je RS genocidna tvorevina nastala krvlju naših najrođenijih i našom patnjom. Predsjednik manjeg bh. entiteta je otkrio spomenik Rusima što po ko zna koji put dokazuje da je sljedbenik  projektanata i arhitekata agresije na BiH i da i dalje slijedi politiku genocida današnjih stanovonika Haškog tribunala Ratka Mladića i Radovana Karadžića i dr. i onih koji su upućeni na izdržavanje kazne zatvora u zemlje sa kojima MKSJ ima potpisan ugovor.

“Oprostiti ne možemo, zaboraviti ne smijemo”, jedna je od vaših temeljnih poruka. Put do istine i pravde je dug i trnovit i ostvarenje istog ne zavisi samo od onih koji se bore za njega, nego i od mnogih drugih subjekata i faktora. Vjerujete li da će se kad-tad doći do cjelovite istine i pravde kada su u pitanju žene -žrtve rata u BiH? Dakle, jeste li – optimist?

HASEČIĆ: Onaj ko može oprostiti i zaboraviti – tome se ništa nije ni desilo.Ne vjerujemo da će svi ratni zločinci biti izvedeni pred lice pravde iz razloga što je Strategija o procesuiranju ratnih zločinaca koja je usvojena 2008.godine mrtvo slovo na papiru, da svaki dan žrtve i svjedoci umiru. Nisam u potpunosti optimista, ali želim da vjerujem da će za mog života veliki broj ratnih zločinaca za silovanje i seksualno zlostavljanje biti napokon privedeni pred lice pravde.

Želim vam puno uspjeha u radu, te vama i svim ženama – žrtvama rata da koliko je god moguće više zaliječe rane iz ranih 90-tih, da ono kroz sta ste vi prošle bude poruka i pouka ovome čovječanstvu da se takvi monstruozni zločini nikada i nikome više ne dogode, te hvala za ovaj razgovor.

HASEČIĆ:Imamo pravo na istinu i pravdu, a zločinci na pravdenu kaznu. Žene žrtve rata su najbrojniji svjedoci, pojavljivale  se one kao zaštićene ili ne zaštićene. Ovo je podsjetnik svima nama kako bez obzira na to gdje živimo i radimo, među nama postoje oni koji su preživjeli ratni zločin.  Oni svaki dan pokazuju hrabrost svojim oporavkom, svjedočenjima, javnim nastupima. Naša istina je naša stvarnost sa kojom živimo, spavamo i budimo se. Lekcija je to koju svi trebamo naučiti. Da se ne ponovi.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (298)

…a danas nažalost u Derventskoj župi živi oko 350 vjernika, dok na području Derventskog dekanata ne živi ni tisuću vjernika u 15 prijeratnih župa….Općina Derventa u obnovi nije sudjelovala niti s jednim fenigom, iako je ustavom BiH predviđen i budžet za vjerske zajednice, koji je u slučaju općine Derventa uvijek dobivala Pravoslavna crkva, nešto malo je dobila Islamska zajednica, a mi katolici nismo nikada dobili niti jednog feniga…Općina je odmah iza rata dopustila jednom lokalnom moćniku, koji je naravno s vlastima u sprezi da napravi kafanu koja je cijelom svojom dužinom se naslonila na katoličku crkvu, te je zatvorila jedan od ulaza u crkveni prostor. Do danas je doneseno 10-ak rješenja o rušenju te kafane, ali općina nikada nije sprovela niti jedno rješenje…Mi ne tražimo za sebe extra prava, nego samo da imamo jednaka prava kao i drugi u ovom gradu, jer naši korijeni su duboko zasađeni u ovoj pitomoj posavskoj zemlji i želimo da nas se tako tretira, a ne da se prema nama ponaša kao da ne postojimo. U oćpini Derventa prije rata većinski narod su bili Hrvati, međutim srpska politika je još prije rata nastojala to razbiti, dodjeljujući neka hrvatska sela općini Doboj, a neka srpska iz općine Prnjavor, općini Derventa…..U mojim nastupima, riječima ili gestama uistinu nema mržnje niti bilo kome želim zlo. Volio bih kad bi i načelnik, a i drugi bili ovako iskreni kao ja, a ne jedno govore u lice, a drugo rade iza leđa….Više je nego očito da neki iz pravoslavne Crkve misle kako je ovo njihova država, pa oni imaju privilegiju, te što tu rade sad neki katolici ili muslimani, kad je ovo njihovo?…Nikad se neću umoriti činiti dobro i pozivati sve na istinu i pravdu….

Koliko je katolika na području Vaše župe živjelo prije rata, a koliko ih ima danas?
MARŠIĆ: Prije rata na području općine Derventa živjelo je oko 22.500 Hrvata, dok je katolika bio veći broj, jer na ovom području živjelo je i drugih nacionalnosti osim Hrvata koji su katolici. Župa Svetog Jurja mučenika u Derventi od toga je brojala nešto malo manje od 9.000 katolika, a danas nažalost u Derventskoj župi živi oko 350 vjernika, dok na području Derventskog dekanata ne živi ni tisuću vjernika u 15 prijeratnih župa. Tu se ubrajaju i župe oko Bosanskog Broda. To su župe: 1. Derventa, 2. Plehan, 3. Foča, 4. Cer, 5. Mali Prnjavor – Sočanica, 6. Kulina, 7. Bukovica, 8. Bijelo Brdo, 9. Žeravac, 10. Kolibe, 11. Novo Selo, 12. Močila  – Sijekovac, 13. Koraće, 14. Bosanski Brod, 15. Brusnica.
Koliko ih se, zapravo, vratilo nakon 1995. godine i kakav je današnji trend po tom pitanju?
MARŠIĆ: Jedan manji broj je ostao cijelo vrijeme, dok su se većina vratila nakon rata i to uglavnom starije osobe. U zadnje vrijeme povratak skoro da i ne postoji, jer nije dovoljno govoriti samo o povratku nego bi trebalo i nešto konkretno učiniti da bi povratak bio moguć.
Šta su općinske i entitetske vlasti konkretno učinile da bi stimulirale povratak, konkretno katolika u Derventu i njenu regiju?
MARŠIĆ:Općinske vlasti ne da nisu ništa učinile po pitanju povratka, nego ga na sve moguće načine onemogućavaju, jer više je nego očito da im uopće nije stalo do povratka Hrvata katolika, kao i Bošnjaka, jer ništa konkretno ne čine da bi povratak bio moguć, osim što po medijima pričaju jedno, a u stvarnosti čine drugo.
U kojoj je fazi obnova katoličke crkve u Derventi?
MARŠIĆ: Sama zgrada katoličke crkve bila je totalno srušena, kao i svi objekti koji su vezani uz nju. Bogu dragom hvala uz pomoć dobrih ljudi, najvećim dijelom naših župljana koji su raseljeni širom svijeta, priveli smo kraju obnovu totalno uništene crkve, župne kuće i samostana časnih sestara. Najveći donator uz vjernike bila je Vlada Republike Hrvatske, Vlada BiH, te i Vlada iz Banjaluke. Općina Derventa u obnovi nije sudjelovala niti s jednim fenigom, iako je ustavom BiH predviđen i budžet za vjerske zajednice, koji je u slučaju općine Derventa uvijek dobivala Pravoslavna crkva, nešto malo je dobila Islamska zajednica, a mi katolici nismo nikada dobili niti jednog feniga.
Prije nekih pola godine uputili ste otvoreno pismo opštinskom/općinskom načelniku Simiću.Šta je bio povod Vašeg javnog obraćanja prvom čovjeku grada Dervente i šta ste mu, između ostalog, rekli u tom pismu?

MARŠIĆ: U zadnjih šest godina koliko sam u Derventi prvom čovjeku općine uputio sam više dopisa, zašto imam i dokaze, jer je svaki zaprimljen na protokolu, nažalost niti na jedan nisam dobio ni odgovor, a kamo li da bi se nešto konkretno pomoglo. U tim dopisima tražio sam da nas općina predvidi u budžet kad je u pitanju obnova crkve, organizacija međunarodne smotre folklora. Nikada nisam dobio niti odgovor, a o parama nema niti spomena. Općina je odmah iza rata dopustila jednom lokalnom moćniku, koji je naravno s vlastima u sprezi da napravi kafanu koja je cijelom svojom dužinom se naslonila na katoličku crkvu, te je zatvorila jedan od ulaza u crkveni prostor. Do danas je doneseno 10-ak rješenja o rušenju te kafane, ali općina nikada nije sprovela niti jedno rješenje. Tražio sam od općine da nam se vrati zgrada samostana časnih sestara, koja je bila i prva učiteljska škola u BiH, te je za vrijeme komunizma oduzeta, te crkvena zemlja u centru grada. Do danas od toga ništa, dok je pravoslavnoj crkvi vraćeno sve što joj je u vrijeme Jugoslavije oduzeto, te je čak dobila i ono što nikad nije bilo njezino. Mi ne tražimo za sebe extra prava, nego samo da imamo jednaka prava kao i drugi u ovom gradu, jer naši korijeni su duboko zasađeni u ovoj pitomoj posavskoj zemlji i želimo da nas se tako tretira, a ne da se prema nama ponaša kao da ne postojimo. U oćpini Derventa prije rata većinski narod su bili Hrvati, međutim srpska politika je još prije rata nastojala to razbiti, dodjeljujući neka hrvatska sela općini Doboj, a neka srpska iz općine Prnjavor, općini Derventa.
Na nekim srpskim portalima Vam se spočitava što-šta, između ostalog i pjevanje neke pjesme u Beču. Komentar?
MARŠIĆ:Točno je da sam 13. veljače 2011. boravio u Beču, te da sam svojim prognanim župljanima i drugim vjernicima ovoga kraja govorio o životu naše župne zajednice, kao i o problemima na koje nailazimo ovdje u Derventi.
Nije točno da sam u Beču govorio nešto što ne govorim i ovdje u Derventi. Svi, koji me iole poznaju, vrlo dobro znaju da nemam dlake na jeziku i da nerijetko govorim na način da vrlo jasno i bez imalo uvijanja kažem što mislim. Svjestan sam da to nije uvijek diplomatski, ali moj nastup je takav prema svima: bilo da je riječ o kolegama svećenicima, uzoritom kardinalu, pravoslavnima, muslimanima, Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, vjernicima, onima koji ne vjeruju ili bilo kome.U mojim nastupima, riječima ili gestama uistinu nema mržnje niti bilo kome želim zlo. Volio bih kad bi i načelnik, a i drugi bili ovako iskreni kao ja, a ne jedno govore u lice, a drugo rade iza leđa.
Kao katolički svećenik, a i kao čovjek ne bih želio biti uzrok bilo kakvog ružnog osjećaja koji nije primjeren bilo kojem čovjeku, a pogotovo ne kršćaninu.U svom istupu koji je snimljen i na «youtubeu» pjevao sam poznatu pjesmu: “Bosna kćerka, a Hrvatska mati; dođi mati, vidi kako kćerka pati. Oj, Dervento naša mila, oduvijek si naša bila. Bit ćeš opet jednog dana; poruka je naših Dervenćana….”
Nije to nikakvo zazivanje prošlosti u bilo kom lošem smislu nego želja da nam iz Hrvatske pomognu ublažiti patnje s kojima se susreću ne samo moji malobrojni župljani nego i župljani cijelog ovog kraja i entiteta. Većina ljudi iz vlasti, ali i iz ovdašnjih medija, uporno zatvaraju oči pred tim patnjama, da bi sada odjednom digli svoj glas zbog navodne ugroženosti od jednog katoličkog svećenika s malobrojnim, uglavnom starijim župljanima. Tko ozbiljan može povjerovati u takvu ugroženost?  Meni je jako stalo do povratka katolika koji su isključivo Hrvati i gajim nadu da će Derventa opet jednom biti i hrvatska, i srpska, i bošnjačka, a ne samo srpska kakva je danas i svih onih koji su živjeli u ovom gradu, podjednako. Volio bih kad bi novinari koji su me napali napisali, koliko je Hrvata bilo prije rata u općini Derventa, a koliko ih je danas i što su vlasti učinile da se tim Hrvatima omogući povratak. Mnogi su prenijeli moju izjavu odnosno odgovor onima koji se protive da zvone zvona na katoličkoj crkvi, koja se nisu čula u ovom gradu petnaest godina. Tamo sam rekao točno ono što i njima u oči kažem: da su došli iz šume, te da su naviknuli slušati vukove i medvjede, a ne crkvena zvona koja zvone u civiliziranim mjestima kakvo je i grad Derventa. Dakle, sasvim je jasno da se to odnosi samo na one Srbe kojima zvono smeta i koji su pisali peticiju protiv zvonjenja zvona na katoličkoj crkvi. Smatram da ima i poštenih Srba – pravoslavaca kojima zvono ne smeta, te je zlonamjerno tu moju izjavu pripisivati na Srbe općenito.
Također je točno da sam poticao vjernike da mi pišu na adresu Trg Svetog Jure. Zar je za gradonačelnika i za cjelokupnu općinsku vlast normalno da niti jedna jedina ulica u Derventi, u kojoj je živio tako velik broj Hrvata, ne nosi hrvatsko ime? Zar je u redu da trg ispred pravoslavne crkve, koja je jučer tamo nikla nosi naziv «Trg pravoslavlja», a da trg ispred katoličke crkve koja je na ovom mjestu stoljećima ne nosi naziv ovog sveca kojeg štuju i pravoslavni vjernici pod imenom Sveti Đorđe? Ili ako im to smeta neka nosi naziv «Katolički trg».
Javno ste pozvali izbjegle/prognane katolike sa područja Vaše župe da “ne prodaju u bescjenje svoju imovinu”. Hoćete li malo detaljnije obrazložiti suštinu te snažne svećeničke, ljudske i prirodne poruke?
MARŠIĆ:Već više godina pozivam svoje vjernike da ne prodaju ono što su naslijedili, jer ono što smo naslijedili dužni smo sačuvati generacijama koje dolaze iza nas. Smatram teškim grijehom da ono zašto su naši stari godinama žuljevitim rukama i krvavim znojem stjecali mi sada prodajemo. Osobno mislim da onaj tko ne zna cijeniti trud i rad svojih roditelja i praroditelja nije zaslužio nikakvo poštovanje. Vremena su teška. Bilo je i težih vremena. Neki moji vjernici kažu, «velečasni pa nije naša država», ja im na to odgovorim je li Jugoslavija bila naša država? Naša je zemlja, a države su prolazne, čuvajmo zemlju, to je naša djedovina, mi druge nemamo i Bogu dragom hvala mnogi su odustali od prodaje. Zar je grijeh poticati vjernike da tuđe poštuju, ali i da svoje cijene. Čak sam ove godine za Jurjevo na kraju svete Mise, potaknut sustavnim napadima koje vlast i njima bliski uporno izmišljaju, zapjevao: «Običaje čuvam i Bogu se molim, sve ja tuđe poštujem ali svoje volim», što je od vjernika dočekano gromoglasnim pljeskom, jer onaj tko ne zna voljeti svoje, ne može ni tuđe poštovati.
Imate li suradnju- kontakte sa druge dvije vjerske zajednice u Derventi i u čemu se, eventualno, manifestira?
MARŠIĆ: Od prvog dana je bilo suradnje s islamskog zajednicom, te svake godine jedni drugima čestitamo blagdane. Za Božić, Uskrs i druge svetkovine i sam imam dođe u katoličku crkvu i svima zaželi sve najbolje, te isto i ja činim za Bajram i druge islamske praznike.
S pravoslavnom crkvom sam pokušavao napraviti kontakt, te sam prije par godina izrazio i želju da za Božić dođem u pravoslavnu crkvu i svima čestitam Božić, jer netko mora početi prvi graditi mostove mira, te sam tom prilikom dobio odgovor od lokalnog svećenika da je bolje da ne dolazim i da još nije vrijeme za to. I po Božju i po ljudsku mislim da sam izvršio što sam trebao, a sad je na njima red. Prošle su godine imali otvorenje pravoslavne crkve, niti ja niti imam nismo pozvani na taj događaj. Mi smo ove godine imali posvetu naše župne crkve, na koju sam pozvao i općinske i crkvene vlasti i nažalost nitko se nije odazvao, čak što više dva pravoslavna svećenika su vratila pozivnice, a poštar je napisao kako stranka odbija prijem pošiljke uredno u arhivu čuvam te pozivnice). Više je nego očito da neki iz pravoslavne Crkve misle kako je ovo njihova država, pa oni imaju privilegiju, te što tu rade sad neki katolici ili muslimani, kad je ovo njihovo?
Ipak, da li ste poslije onog otvorenog pisma načelniku Simiću imali s njim izravni kontakt i kakav je sada njegov odnos prema Vama i problemima Vaše župe?
MARŠIĆ: Izravni kontakt nisam imao, jer on uporno izbjegava bilo kakav kontakt sa mnom, jer se očito ne želi suočiti s istinom i činjenicama, osim što po medijima on sam i njemu bliski lažima i klevetama pod svaku cijenu žele otjerati me iz Dervente, misleći da će time riješiti sve svoje probleme, a nisu svjesni da ih time samo guraju pod tepih, te će morati jednog dana, ukoliko žele dobro ovoj općini pa i svom narodu s njima se suočiti. Jer sam Isus nam je rekao: «Istina će vas osloboditi», a lažlju i klevetama postajemo robovi zla, koje će sigurno doživjeti svoj kraj, jer zlo nikad nema zadnju riječ.
Tijekom svog župničkog života i djelovanja doživio sam brojne neugodnosti, ružne riječi, prijetnje kao i nemali broj mojih župljana. Kao svećenik svima opraštam. Nemam snagu i silu, niti je želim imati. Imam sveti red i molitvu, te se molim i brinem za malobrojno stado. Ne mrzim nikoga pa niti srpski narod. Naprotiv, poštujem i cijenim svakog čovjeka i želim da bude dobar i svet, kako i prilčii svakom čovjeku, a posebno kršćaninu. Zauzimat ću se za malobrojne vjernike koji ovdje žive i nastojati da se vrate oni koji to žele i za to imaju hrabrosti. Od vlasti ću tražiti jednaka prava za moje Hrvate katolike, kao što ih imaju i drugi u ovoj državi. Nikad se neću umoriti činiti dobro i pozivati sve na istinu i pravdu. Svi moramo biti svjesni da bez toga nema mira. Što to prije shvatimo svima će nam u ovoj našoj dragoj domovini Bosni i Hercegovini biti lakše i život će nam biti udobniji.
Derventa 11. studeni 2011.      Filip Maršić, župnik
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (297)

IDS je 14. veljače proslavio 20 godina političkog djelovanja. Od stranke koju su
90-ih optuživali za autonomaštvo postao je poželjni partner svim političkim
opcijama u zemlji, a sada je dio koalicije stranaka lijevog centra
SDP-HNS-IDS-HSU, koja će, vjerujemo odnijeti pobjedu na predstojećim
parlamentarnim izborima i toliko željene promjene građanima Istre i
Hrvatske….A što se promjena tiče, očekujemo pobjedu na predstojećim izborima, promjenu vlasti i trezvenu politiku, politiku razvoja po mjeri čovjeka…. Od osnutka je misija Istarskog demokratskog sabora autonomija Istre, što ne znači i odcjepljenje…. Bošnjačka kultura i običaji u Istri su sastavni dio našeg poluotoka, našeg bitka i svi mi jako volimo otići na Festival Bošnjačke kulture. Ovih dana, kao što to obično činim, bio sam i kod imama u džamiji u Puli kako bih čestitao Bajram njemu i svim vjernicima islamske zajednice u Puli i Istri….

Možda će se neki čitatelji zapitati otkud  sad intervju sa predsjednikom IDS-a i Istarskim županom? Pa, odgovor je vrlo jednostavan: u susjednoj nam Republici Hrvatskoj su uskoro parlamentarni izbori i moj sagovornik je predsjednik jedne političke stranke – jednog od četiri koaliciona predizborna partnera od kojih se očekuje pobjeda. Naravno, ni nama, građanima BiH nije svejedno kakav je raspored političkih snaga u RH, odnosno ko ima zakonodavnu i izvršnu vlast u istoj. Ne manje važan razlog za ovaj intervju jeste činjenica da u prelijepoj Istri živi i ne mali broj naših sunarodnika, pa čak i mojih bivših sugrađana – Banjalučana, pa je s tim u vezi razgovor sa prvim čovjekom te županije svakako poželjan i zanimljiv. A, gospodin Jakovčić je bio izuzetno susretljiv, na čemu mu u svoje i ime sviju vas, poštovani čitaoci, zahvaljujem.

Gospodine  Jakovčiću. Dvije ste  decenije na čelu IDS-a što je uistinu  respektabilan vremenski period. Kako biste, u najkraćem, predstavili  hod Stranke i njeno bivstvovanje na hrvatskoj političkoj sceni u  proteklih 20 godina?

Jakovčić: IDS je ostao vjeran svim svojim  principima. Događaji koji su tih 20-ak godina obilježili Istru, Hrvatsku pa i  Europu, od pada Berlinskog zida do ekonomske krize, utjecali su i na IDS-ovu  politiku. Ono najvažnije je daje IDS ostao vjeran svojim temeljnim principima – od maksimalnog poštivanja ljudskih prava, regionalne autonomije, supsidijarnosti  i proeuropske politike do pravne države. IDS je posebno branio ljudska prava  kroz teške godine Domovinskog rata, kada smo se štititi i interese istarskog  gospodarstva. IDS može bez mene kao i bez svakoga drugog. Moja je želja voditi  IDS u povijesnom trenutku ulaska RH u EU i želim pomoći u realizaciji ključnih  istarskih razvojnih programa. Dugo sam u politici i mislim da imam još puno  reći. Objektivno, Istra se dobro razvija,  premda i mi imamo svoje probleme. Vjerujem da sam zbog toga i dobio povjerenje.  Uostalom, imam uza sebe odličnu mladu ekipu istarskih gradonačelnika, kao i  načelnike koji zajedno sa mnom kroz prizmu IDS-a te s građanima promišljaju  budućnost Istre. IDS je 14. veljače proslavio 20  godina političkog djelovanja. Od stranke koju su 90-ih optuživali za  autonomaštvo postao je poželjni partner svim političkim opcijama u zemlji, a  sada je dio koalicije stranaka lijevog centra SDP-HNS-IDS-HSU, koja će,  vjerujemo odnijeti pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima i toliko željene promjene građanima Istre i Hrvatske.

Sredinom oktobra  su zastupnici “Kukuriku koalcije” (Vaša stranka IDS,  SDP, HNS i HSU) obavijestili javnost da prestaju sa daljnjim učešćem u radu  Hrvatskog sabora. Zašto je  učinjen takav  radikalan potez?

Jakovčić:Sve se dogodilo zbog jedne  neozbiljne razine komunikacije i uvreda koje je potpredsjednik Sabora Šeks  uputio kolegici Sobol, na to je u Saboru trebalo reagirati. Trebalo je jednom  odvažno reći. Time je koalicija izrazila jedan nadstranački stav da neće  dopustiti razinu manju od one civilizacijske u zastupničkom domu. Ipak, sve su  stranke koalicije imale na umu nacionalne interese.

4. decembra su,  kao što znamo,  parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Mogu li se očekivati  značajnije promjene  u rasporedu političkih snaga u  Saboru, pa i na čelu  Vlade?

Jakovčić: Glas za koaliciju  SDP-HNS-IDS-HSU je glas za promjene. IDS prije svega u Koaliciju ugrađuje svoju  poruku da Hrvatsku treba decentralizirati. Na koncu, Hrvatska je uz Grčku  najcentraliziranija zemlja Europe. Misija IDS-a od osnutka je regionalna  autonomija Istre. Ovaj savez i ovaj izborni ciklus iskoristit ćemo kako bismo  udvostručili prihode lokalne i regionalne samouprave, ali i da se  decentraliziraju neke ovlasti i sredstva za upravljanje i održivi razvoj na  lokalnoj razini, kako bismo sami upravljali vlastitom budućnošću i kako bi novac  zarađen u Istri barem jednim dijelom tu i ostao. Ulaskom u EU neće više biti  prepreke za još većim stupnjem decentralizacije odnosno autonomije, a za to ćemo  imati i više saveznika. A što se promjena tiče, očekujemo  pobjedu na predstojećim izborima, promjenu vlasti i trezvenu politiku, politiku  razvoja po mjeri čovjeka.

Vaša stranka je u  posljednjem sazivu Sabora imala tri zastupnika. Očekujete li neki  pomak na slijedećim  izborima?

Jakovčić:Očekujemo da ćemo osvojiti 3  mandata.

Da li je rano  govoriti o postizbornoj koaliciji, barem kada je IDS u pitanju i ako nije, s kim  bi IDS i nakon izbora koalirao?

Jakovčić: Pa vjerujem da ćemo  nakon izbora ostati u kombinaciji SDP-HNS-IDS-HSU, što je kombinacija lijevog  centra.

Koliko će činjenice da se  sudi Ivi Sanaderu te da je blokirana imovina HDZ nanijeti političke štete toj stranci  i može li i to da  ugrozi njen kredibilitet u povodu predstojećih  parlamentarnih izbora, odnosno da utiče na rezultate  istih?

Jakovčić: Zasigurno će utjecati  na izborni rezultat HDZ-a, a u kojoj mjeri ostaje za vidjeti.

Postoje, hajd'mo  ih nazvati, spekulacije da bi, u sklopu buduće  regionalizacije Hrvatske, Istra mogla biti spojena Primorsko-goranskoj županiji. Kakav  je Vaš odgovor na  to?

Jakovčić:Spekulacije razne postoje, a  predstavljeno je i više kombinacija, međutim Istra je povijesno samostalna  regija što je vidljivo i iz grba Republike Hrvatske, gdje grb Istre zauzima  svoje mjesto.  Mi jednostavno ne možemo i nećemo prihvatiti da Istra izgubi  svoju regionalnu bitnost, Istra je povijesna hrvatska regija.

Jedna od  temeljnih odrednica programa IDS-a jeste borba za autonomiju Istre. Da li ste i  dalje opredjeljeni u tom pravcu i o kakvoj autonomiji je, eventualno,  riječ?

Jakovčić: Od osnutka je misija  Istarskog demokratskog sabora autonomija Istre, što ne znači i odcjepljenje.  Istra želi fiskalnu autonomiju i mogućnost da samostalno odlučuje o vlastitim  prihodima, naravno i obvezama. U našem izbornom političkom programu zapisana je  decentralizacija sredstava i ovlasti. Naprosto mi želimo da se hrvatski Ustav,  koji poznaje pojam regije, poštuje.

Sredinom ove  godine učestvovali ste u  radu Odbora regija u Briselu. Šta su prioriteti  Jadransko-jonske regionalne strategije?

Jakovčić:Inicijativa za osnivanjem  Jadransko-Jonske makroregije je vrlo snažna i podupiru je uz Italiju, kao  središnju zemlju tog teritorija i Slovenija i Grčka, koje bi također bile članice zajedeno za svojim regijama te druge jake europske zemlje. Smisao svega  je stvoriti prisniju suradnju među regijama i državama na jadransko-jonskom  području, obzirom da su te zemlje upućene jedna na drugu, a naglasak je svakako  na međuregionalnoj suradnji tih država te na integraciji država s Balkana u  Europsku uniju. U svijetu postoje još dvije makroregije Baltička i Dunavska, a  Europska je komisija vrlo zadovoljna rezultatima suradnje i takvim načinom  organizacije suradnje i razmjene.

A koji su  prioriteti u strategiji daljnjeg ekonomskog razvoja Istre?

Jakovčić:Unatoč svim poteškoćama svjetske  krize koja nas „trese“ još od 2008. godine, Istra se dobro razvija. Nažalost  ponovo se pojavio problem porasta nezaposlenih, iako smo bili došli na vrlo  pristojnih 5 posto nezaposlenih upravo te 2008. godine. Prioriteti su naravno  stvoriti uvjete da se nezaposlenost smanji. Računamo na održive investicije u  turizmu, na ekološki osvještenu jaku industriju i zelenu energiju.

U  multikulturalnoj, multinacionalnoj i multikonfesionalnoj Istri, žive i  Bošnjaci. Siguran  sam da Vam je poznato da u Puli djeluje Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre, sa  ograncima u još nekim gradovima  u županiji.  Susrećete li se sa  predstavnicima i te nacionalne zajednice i jeste li bili na 6. Festivalu  bošnjačke kulture,  održanom 29. oktobra  ove godine u Puli?

Jakovčić: Bošnjačka kultura i  običaji u Istri su sastavni dio našeg poluotoka, našeg bitka i svi mi jako  volimo otići na Festival Bošnjačke kulture. Ovih dana, kao što to obično činim,  bio sam i kod imama u džamiji u Puli kako bih čestitao Bajram njemu i svim  vjernicima islamske zajednice u Puli i Istri. Osim što sam čestitao Bajram  zadržao sam se i u razgovoru s imamom.

A da li Vam se  izravno obraćaju predstavnici  Islamske zajednice RH ili Istre, kojim povodima i da li i kako se  rješavaju problemi s  kojima se oni, eventualno, suočavaju?

Jakovčić: Svakako, obraćaju se i  osobno i putem naših županijskih službi. Imamo i jaku islamsku zajednicu u Istri  koja u duhu suživota obogaćuje kulturu i svakodnevicu svih nas.

S obzirom na  probleme u pojedinim zemljama, člancama EU  (Grcka, prije svega, Portugal…), da li je prisutan skepticizam u hrvatskoj  javnosti, pa i kod pojedinih političkih  subjekata, po pitanju ulaska vaše zemlje u tu  zajednicu? Ima li RH alternativu u odnosu na članstvo u  EU?

Jakovčić: Skepsa postoji, ali  ipak prevladava misao da će nam u Europskoj uniji biti dostupnije mnoge stvari,  a i integracija Hrvatske i šire regije u EU je i garancija dugotrajnog mira na  Balkanu.

Kako vidite  Istru nakon pristupanja Hrvatske EU?

Jakovčić: Istru vidimo kao jednu  od vodećih regija zemalja EU. Istra će zasigurno biti, kao što već i je, most  između istoka i zapada te glas regionalizma među regijama Europske unije.

Hvala Vam velika  za ovaj razgovor.

Jakovčić: Hvala Vama što ste me  pozvali, bilo mi je izuzetno drago.

RAZGOVOR  VODIO: Bedrudin   GUŠIĆ (296)

Sinoć sam uspio nekako odgledati kontakt emisiju na RTVRS (čiji je direktor, kao što je poznato, Dragan Davidović, poznati javni interpretator četničkih pjesama, a pjevat će ih opet, kako je obećao) i u kojoj su učetvovali Dodik, Čović, Bosić i Lagumdžija, a odsutni su bili Thić i Ljubić, koji se javljao negdje iz Brisela.
Od Dodika i Čovića se ništa dobroga ni ukusnoga nije ni moglo očekivati, ali da će Lagumdžija sebi dozvoliti tako jadno i čemerno izdanje, makar i uz spoznaje o njemu od ranije, moram priznati da sam bio ipak iznenađen i zatečen. Razočaran sam što se još jednom potvrdila i moja dugogodišnja teza da ovakvim tipovima poput Dodika i Čovića, glavnim razvaljivačima Bosne unazad nekoliko godina, nema ko da parira iz tog Sarajeva.

Evo nekoliko crnih bisera najprije Dodika, a potom njegove druge polovice iz zapadnog Mostara, te reakcija Lagumdžije koje su više od tih idiotskih nasrtaja Karadžić-Bobanovih nasljednika u meni izazvale mučninu u stomaku.

Dodik

U jednom trenutku Dodik je prigovorio Lagumdžiji što je ušao u postizbornu koaliciju sa “ustašama”, kako se doslovno izrazio, aludirajući pri tom na HSP. Takodjer, Dodik je na njemu svojstven način tumačio nastanak Bosne i Hercegovine u Dejtonu, rekavši da je “ta državna zajednica nastala u Dejtonu voljom dvaju entiteta…” i da…” nije bila jedna od strana – supotpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego su to bili entiteti, susjedne zemlje i Amerika kao garanti….” Izrekao je i nebulozu da Dejton nije zaustavio rat u BiH, kako je netom Lagumdžija potcrtao, nego je “rat zaustavljen onog trenutka kada su entiteti pristali na teritorijalno razgraničenje u BiH, jer da nisu, rat bi se nastavio…”

Čović

Moram i ovo javno da kažem: svako pojavljivanje ovog čovjeka na javnoj sceni, dakle nekadašnjeg Jugoslovena i suradnika KOS-a, a danas Hrvatine na kvadrat, kakvim se neukima želi predstaviti, u meni izaziva više mučnine nego kada se pojavi onakav Dodik. U jednom momentu je kočoperno upitao Lagumdžiju koliko je Hrvata ostalo u Sarajevu? Potom, nije propustio ni ovu priliku da kaže kako je…” više nego ikada do sada postalo jasno kako treba formirati III entitet…” (hrvatski, naravno). Palamudio je i o potrebi hrvatskog tv. kanala i, naravno, da pozicija predsjedavajućeg Vijeća ministara treba pripasti Hrvatu iz HDZ-a (pogodite ko bi to mogao biti).

Lagumdžija

Eh, ovo je tek najtužniji dio priče sa ovog sijela u jednoj znamenitoj (mislim po pedigreu direktora) tv. kući. Prvo, donio je u studio englesku verziju Anexa IV Dejtonskog sporazuma. U redu, bilo bi u rangu utopije očekivati da je donio Ustav RBiH, jedini legalan i legitiman, ali i s ovim što ga je donio mucao je dok ga je tumačio onoj dvojici. Dalje, na primjedbu Dodika za koaliranje s “ustašama”, izgledao je kao ukoreni đak pred profesorom jer se branio nevješto, navodeći kako on koalira i sa HSP-om u onom dijelu u kojem se s njima slaže, a u interesu je BiH, te da oni nisu ustaška stranka. Zar nije bilo svrsishodnije da je uzvratio tom Laktašenku protunapadom, odnosno da mu je spočitao njegovo (Dodikovo) koaliranje sa dokazanom profašistilkom strankom – SDS-om, te da upravo sjede u studiju tv. kuće čiji se direktor javno deklarira kao četnik, a Dodik ga je postavio na tu funkciju. Zar nije mogao Lagumdžija opovrgnuti nebuloze Mile Ronhila da je BiH nastala voljom entiteta historijskom argumentacijom da je Bosna kao država stara skoro hiljadu godina? Ili tezu da Dejton nije zaustavio rat u BiH. Mogao je lider SDP-a, a nije, poentirati argumentiranom tezom da je Dejton, zapravo, zaustavio pobjedonosni pohod ARBiH u potpunom oslobađanju zemlje. Ili na Čovićevu idealno nabačenu loptu vezano za Hrvate u Sarajevu, kada je Zlatko, priznajući takvo stanje, odgovornost prebacio na HDZ i njegove dugogodišnje kantonalne i federalne koalicione partnere – SDA, umjesto da je uzvratio protupitanjem o broju Hrvata u Banja Luci, Bosanskoj Krajini ili Posavini, čime bi jednim metkom ubio dvije muhe (Dodika i Čovića). Ili da je, kao što nije, na odvratnu Čovićevu priču o III entitetu upitao inicijatora te retrogradne i neostvarive ideje koje bi bile granice tog hrvatskog entiteta, odnosno da li bi zadirao i u teritorij RS-a, gdje su Hrvati najviše stradali i odakle ih je najveći broj prognan, ili bi svoju kneževinu taj bivši suradnik KOS-a Dragan Čović pravio samo u zapadnoj Hercegovini? Ne, takve lopte Zlatko Lagumdžija nije pretvorio u golove. Naprotiv, dozvolio je sebi nekoliko autogolova i poziciju na kojoj je izgledao bijedno, kao na optuženičkoj klupi. Problem je u tome što se tako godinama ponašaju i svi drugi političari iz Sarajeva a koji za sebe vole reći da se bore za Bosnu i Hercegovinu.

Bedrudin GUŠIĆ