Slijedom Dodikovih svježih nasrtaja na BiH i Bošnjake te nekih zvaničnih reakcija NIŠTA BEZ DRŽAVE, POGOTOVO PRAVNE

Posted: 21. Oktobra 2011. in Intervjui, Komentari

Negdje s početka jeseni 1991. godine sretnem se u banjalučkoj Gospodskoj ulici sa jednim prijateljem, nekih pet godina starijim od mene, profesorom i, za ovu priču jeste bitno da se kaže – bošnjačke nacionalnosti. Između ostalog, rekao mi je da je dao otkaz i da seli na Rijeku. Sam je objasnio svoju odluku ne čekajući da ga pitam za razloge, riječima: “Ne mogu više slušati ovog Karadžića….” Nisam siguran da je i on, kao ni ja niti velika većina naših sunarodnika i bh. građana tada bio svjestan šta će uslijedi naredne godine i godina poslije nje.
Tog susreta i riječi svog Banjalučanina (danas Riječanina) se sjetim često, naročito posljednjih pet godina otkako nam s dešava “Karadžić” u drugom pakovanju – iliti Milorad Dodik. Nisam ni ja više u svome gradu, zavičaju i domovini kao ni moj prijatelj iz uvodnog dijela ovog osvrta, kao ni stotine hiljada drugih koje(g) je protjerao Karadžić, a Dodik sve čini da se nikad ne vratim(o). Puno je uzroka i protagonista u i izvan Bosne koji su doprinjeli njenoj višegodišnjoj agoniji i za jednu sveobuhvatnu analizu trebalo bi mnogo više prostora i vremena. Čak cijele studije. Ne bih se ja sada a i ranije bavio ni tim Dodikom, iz higijenskih i općenito zdravstvenih razloga, “pustio bih ja njega, ali neće on mene…” Pokušavam ne čitati i ne slušati njegove izjave i inače medijske nastupe, ali poneka od njih ipak dođe do mojih očiju i ušiju, kao ova njegova posljednja tirada u intervjuu datom Rusima, sa pojačanim nasrtajima na suverenitet BiH i njen teritorijalni integritet, a posebno sa pojačanim rasističkim tezama o narodu kojem pripadam.
Primjereno, upravo državnički je reagirao Bakir Izetbegović i takav odgovor iz zvaničnog Sarajeva zaista smo dugo, predugo čekali. Ali, dočekasmo. I neke političke stranke, poput SDP-a također su, kao što je poznato, osudile govor mržnje Milorada Dodika.
Milozvučno djeluju i apeli nekih bh. organizacija ovdje u Americi te Kanadi upućeni State Departmentu da se ne  dozvoli njegov (“Mićin”, kako mu se od milja obraća Lagumdžija) ulazak u SAD te posjete institucijama i zvaničnicima koje je planirao.
Takav Dodik, sa tonama i tonama grijeha prema jednoj međunarodno priznatoj državi ipak je stigao u ovu Ameriku i sastaje se s kim je bio i planirao. Bez obzira na sva argumentirana upozorenja o kakvom se tipu radi. Ukoliko sada prođe barem bez “žutog kartona”, a najvjerovatnije je da hoće, zar treba biti naivan i očekivati da će stati? Udarat će još žešće i razornije po najtanjim šavovima “luđačke košulje” koju navukoše upravo ovdje našoj zemlji prije 16 godina i još se od nje (Bosne) očekuje da glumi normalnu državu.
Kako zaustaviti Dodika? To je veoma teško pitanje. Zašto? Zato što mu, prije svega, međunarodna zajednica toleriše do iznemoglosti, pogotovo onaj Austrijanac – “vođa navijača bh. nogometne reprezentacije” (gdje ga je s pravom smjestila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica “Oslobođenja”), što ima snažnu podršku iz Beograda a ne manjka mu ni ona iz Zagreba (nakon odlaska Mesića s Pantovčaka), i što ne postoji jednistven front probosanski orijentiranih političkih stranaka koji će zauzeti čvrst stav da s Dodikom i sličnim njemu, nema razgovora. Svi njegovi politički partneri, barem ova trecina famozne šestorke koji su u Sarajevu, umjesto sramnih borbi za fotelje i lične interese, trebaju načiniti konačno jedan kontruktivan potez za Državu i njene lojalne građane. Pravi i jedini kontruktivan odgovor na sve Dodikove grube nasrtaje na BiH, rasističke ispade, kontinuirani govor mržnje i negiranje genocida jeste KRIVIČNA TUŽBA nadležnom sudu. Ako ima pravne države, ili ako ima imalo države, inače. Sve drugo je čista jalovina, gubljenje dragocjenog vremena koje ne radi za nas, već upravo za Dodika i njegove mentore izvana. A koliko države, pogotovo pravne, ima po Dejtonskom ustavu, druga je stvar. Ali, ima još nešto: ako ćemo mak na konac, ni ovaj Anex IV Dejtonskog mirovnog sporazuma nikada nije usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH, što znači da nije legalan. Kao što jeste činjenica da Ustav RBiH nikada u parlamentarnoj proceduri nije stavljan van snage. Kuriozitet je u tome što taj derogirani Ustav RBiH niko, ama baš niko od bh. političara niti medija ne spominje i smatra se tabu temom. Zašto? A taj Ustav nam je jedino i najjače oružje kojim međunarodno-pravno možemo uspostaviti normalnu državu, po mjeri svih njenih konstitutivnih naroda i građana koji je žele i u kojoj neće biti moguć jedan Dodik i njemu slični. I ne bi bila moguća tvorevina nastala metodom krvi i tla, kojom upravo on suvereno upravlja i, k tome, prijeti da je otkine iz organizma Bosne i Hercegovine. Zamislimo samo, hipotetički, da Karadžićevi, odnosno Dodikovi Srbi imaju ovakav Ustav koji nije u zakonskoj proceduri stavljen van snage – pa Planeta bi se tresla od galame, barikada, mitinga, gusala i drugih tradicionalnih specijaliteta i ikonografije kojih smo živi svjedoci još od 28. juna 1989. pa do danas.

Bedrudin GUSIC

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s